Pratite nas

U potrazi za Istinom

Pismo predsjedniku navodne Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti

Objavljeno

na

Poštovani g. Predsjedniče HAZU,

Poštovano Predsjedništvo,

Poštovane kolegice akademkinje, poštovane kolege akademici,

Zahvaljujem se Predsjedniku akademiku Zvonku Kusiću na lijepom izlaganju. Međutim s obzirom da je jučer u Hrvatskom saboru Glavni tajnik Akademije akademik Pavao Rudan branio naše izvješće za prošlu godinu i ukazao na neke veoma važne činjenice mislim da ih trebam komentirati zato da bi se time mogli pohvaliti i sljedeće godine. Iz izlaganja Predsjednika Kusića očito je da ste zadovoljni nastupom Glavnog tajnika.

Ali ja sam dobio informaciju od jednog kolumniste, jednog kolege sa sveučilišta i jednog saborskog zastupnika (a već imamo i na youtube) koji se baš ne služi na čast ni njemu ni Akademiji:

“Glavni tajnik HAZU akademik Rudan Vas je spomenuo, ne izrijekom doduše, ali mu je poseban krimen vaš  prijedlog Predsjednici da se u Hrvatsku vojsku uvede pozdrav “Za dom spremni”, te mu je problematično Vaše rođenje u Crnoj Gori i studiranje u Beogradu itd.” Preciznosti radi spomenimo da se radi o prijedlogu Mladog Jastreba koji su potpisnici Peticije ZDS podržali.

Istina je da sam u prošloj godini napisao knjigu “Dva pisma koja su skinula maske”, međutim Pismo ZDS nije upućeno Akademiji već Pismo HAZU i potpisalo ga je niz akademika, nadbiskupa, biskupa, sveučilišnih nastavnika i drugi javnih osoba. Logično bi bilo očekivati da – ako već govori o tome u sklopu Izvješća o radu HAZU – govori o tom pismu. Istina Akademija je odgovorila poslije više od dva mjeseca i odgovor je doživio niz podrugljivih komentara. To što je propustila tada učiniti Akademija ove godine je učinila Biskupska konferencija i kardinal Bozanić u svom govoru u Vukovaru.

S druge strane činjenica da je u ime Akademije Glavni tajnik spomenuo moje rođenje u Crnoj Gori itekako je veoma značajna! Prva pomisao je kako je time uvrijedio sve Hrvate izvan Hrvatske koji Hrvatsku vide kao svoju domovinu. I to u ime Akademije! A ovdje vas je Predsjednik, ne bez ponosa, izvjestio i o posjeti mom Kotoru.

Međutim, kada sam prije dvije godine tražio da se sve vas obavijesti o predstavljanju knjige “Hrvatski genocid: Napravili zečeve od Srba”, dakle knjige satiričnog naslova koji govori o izjavi Slobodana Miloševića, a koju je predstavljao admiral Davor Domazet Lošo (danas član Vijeća za domovinsku sigurnost Predsjednice RH., J.P.) Glavni tajnik je to odbio učiniti. Ne samo da je na taj način branio Vožda od poruge nego je tvrdio nešto zbog čega sam ga sam doživio kao nekoga kome je Milošević veoma drag. Naime iznio je posebnu teoriju o prebrojavanju krvnih zrnaca tvrdeći da su mi, dok sam živio u Srbiji, Srbi bili sunarodnjaci. O tome sam pisao i Predsjedniku i objavio u tjedniku 7Dnevno ne navodeći ime Glavnog tajnika. Međutim od jučer je jasno da je u takav pogled uključena i Akademija jer u njeno ime Glavni tajnik spominje i Crnu Goru. Očito sam po tom velikom dostignuću Akademije tada bio Crnogorac. Valjda sam i izabran u Dukljansku akademiju nauka i umjetnosti, o čemu vas je izvjestio Predsjednik, zato što sam Crnogorac. Uostalom, kako je svojevremeno tvrdio i sam Milošević u Haagu kada je pročitao moju knjigu “Sramotni sud u Haagu” i tražio dozvolu da je kopira. Pri tome, jasno, tako nešto ne važi za Srbe! Sam Glavni tajnik je takvo svoje ponašanje sam i definirao u Saboru: Identifikacija s agresorom. A svoju zaštitu Slobodana Miloševića pokušao je u Saboru obraniti govoreći lijepim riječima o akademiku Franji Tuđmanu, mada dvojim da govoreći o mojoj biografiji nije želio asocirati i na činjenicu da je i veliki hrvatski predsjednik također živio i radio u Beogradu. A da je ipak Glavni tajnik dobar srpski učenik pokazuje da je morao nešto malo reći i neistinito. Nisam završio fakultet 1975. nego 1972. kao prvi u svojoj generaciji upisa iako sam 400 dana bio u bolnici, a magistrirao sam početkom 1975. S obzirom da Glavni tajnik izučava moju biografiju još od vremena neizbora prof. dr. Iva Goldsteina u HAZU sigurno je to morao znati. Morao bih objaviti i smiješne odgovore Glavnog tajnika iz prepiske koju ste vi svi dobili u onoj knjizi koju sam tada napisao oko tog izbora i poslao samo Predsjedništvu HAZU. Naime, sada Glavni tajnik veliča dr. Tuđmana, a ta pisma će pokazati koliko mu je bilo do Oca moderne Hrvatske kada se borio da u HAZU uđe onaj koji je velikog hrvatskog predsjednika proglasio najvećim revizionistom u Hrvatskoj povijesti! Zar to nije degutantno?

S obzirom da je očito Akademiji vrlo važna Peticija ZDS, molim Vas da imate u vidu da je o njoj dosta pisano i u mojoj knjizi “Oba su pala”, koja je objavljena ove godine, Mogu Vam, poštovani Predsjedniče Akademije, u tu svrhu poslati pismo koje sam dobio u ime Predsjednice RH prije predstavljanja te knjige u Klubu Veterana Zagreba u nazočnosti više Tuđmanovih generala u kome piše:

“Predsjednica Republike srdačno Vam čestita na novoj knjizi, još jednom prinosu što ga dajete suvremenoj domoljubnoj političkoj misli, te upućuje srdačne pozdrave Vama, poštovanim promotorima i svim sudionicima predstavljanja.”

Postoji mogućnost da ova dvojakost u prebrojavanju krvnih zrnaca za Srbe i Hrvate ipak nije stav Akademije. Naime javljeno mi je i sljedeće:

“U sklopu izvješća HAZU zastupnik Bunjac postavio pitanje Jovanoviću pozivajući se na dr. sc. Josipa Stjepandića o sukobu interesa. Ovaj mu je odgovorio da je dr. Stjepandić frustriran…” Ovdje se radi o optužbi poznatog hrvatskog znanstvenika koji živi i radi u Njemačkoj, a koji je glavni urednik ili urednik više znanstvenih časopisa. On je pored Jovanovića optužio i Glavnog tajnika HAZU za znanstveno nepoštenje, a o tome je izvjestio i Akademiju, a i akademika Rudana. Glavni tajnik je arogantno odgovorio uplećući u taj odgovor i mene! A Jovanović je sebe optužio po onom dobro poznatom – na izuzetcima se potvrđuje pravilo. Naime, on je našao izuzetak nekoga tko i inače puno objavljuje, pa je puno objavljivao dok je bio na nekoj funkciji. Naš “veliki” znanstvenik je tako sebe poistovjetio s takvim znanstvenikom. Vjerovali ili ne!

A pitanje je tko je doista frustriran? Evo jučer su tri moja doktora prošli na Vijeću FER-a za redovite profesore. Tri časopisa koja sam stvorio su na CC I/ili na SCIE listama. Na web of Sciences imam 574 rada, a Jovanović ima čak 5 CC radova od kojih su mu tri u časopisu čiji je glavni urednik Glavni tajnik HAZU, a koji je sada zajedno s Jovanovićem optužen za znanstveno nepoštenje! Valjda je zato sebe usporedio s jako produktivnim znanstvenikom! Misli naš bivši ministar: Kada već toliko objavljuje u časopisu Glavnog tajnika HAZU onda na takvu usporedbu ima pravo!

A sva tri moja časopisa su po Scopusu bolje rangirani od časopisa akademika Rudana, pa me i ne čudi što Upravni odbor HRZZ-a u kome je i Glavni tajnik HAZU smatra kako moji časopisi nisu dobri časopisi.

A sve to doista nekoga mora frustrirati, zar ne? Napomenut ću samo da je u odgovoru na pitanje zastupnika Mišića, Glavni tajnik uime Akademije govorio uvredljivo o Hrvatima znanstvenicima u dijaspori. Logično je da tako govori o njima kada ga je jedan od njih prijavio za znanstveno nepoštenje, zar ne?

Naravno, nije na meni da odgovorim što je istina. Radi li se o “znanstvenom” otkriću HAZU, ili o korištenju Sabora za pravdanje optuženih za znanstveno nepoštenje uvjerenih da je dovoljno nekoga napasti zbog Peticije ZDS pa da ne moraju govoriti o svom znanstvenom nepoštenju. Kako je Peticija ZDS pisana zbog obrane od napada na Thompsona i simbola Domovinskog rata “Bojne Čavoglave”, možda bi moglo optuženim za znanstveno nepoštenje pomoći to što je Pupovac jučer zapravo tražio da se mladima zabrani pjevati Thompsonove pjesme. A da i ne spominjem zahtjev za povrat imena Hrvatski državni sabor ili priču o Predsjednici i povjesnoj hrvatskoj zastavi.

Nadam se ipak da će mi Akademija razriješiti dvojbu: krvna zrnca ili optužba za znanstveno nepoštenje!

Akademik Josip Pečarić

  1. 12. 2016.

 

PRILOG:

POGLAVLJE “PISMA” KNJIGE POSLANE PREDSJEDNIŠTVU HAZU:

NAVODNA HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI?

PISMA

Predsjedniku HAZU,

Predsjedništvu HAZU

Moram pohvaliti Hrvatsku Akademiju Znanosti i Umjetnosti jer konačno u svoje redove prima najboljeg hrvatskog povjesničara. Ako ništa drugo već samom činjenicom da je prof. dr. sc. Ivo Goldstein egzatno dokazao genocidnost hrvatskog naroda dovoljno je da ga se izabere za redovitog člana HAZU.

A dokaz je zaista nesšto izuzetno u povijesnoj znanosti, a široj javnosti je poznat zahvaljujuci prof. Vladimiru Mrkociju koji u Fokusu, 6. prosinca 2002. navodi tvrdnju Ive Goldsteina iz njegove knjige Croatia: A History, Hurst & Co. London 1999.:

Četnici se osvećuju Hrvatima i muslimanima za genocid u NDH, kao na primjer 15. IV. 1941., kada je četnicčka jedinica koja se povlačila pred ustašama u Mostaru i okolici ubila više tuceta hrvatskih civila i popalila veliki broj kuća.

Dakle, 10. IV. 1941. je proglašena je NDH, a već u prvih 3-4 dana hrvatski narod je napravio genocid pa se četnici 15. IV. 1941. osvećuju za taj genocid. Takva genocidnost jednog naroda doista nije zabilježena u povijesti, pa se radi o izuzetnom otkriću kolege Goldsteina.

Pri tome treba uzeti u obzir da Pavelić još nije ni stigao u Zagreb, pa se za taj genocid očito treba okriviti cijeli narod.

Zahvaljujuči kolegi Goldsteinu ne mogu se Hrvati više izvlačiti na zločine ustaša.

Jednostavno rečeno – ovaj sjajan Goldsteinov dokaz pokazao je da se radi o genocidnosti cijelog naroda.

Pri tome ne treba smetnuti s uma da je niz sličnih izuzetnih dostignuća prof. dr. sc. Iva Goldsteina opisano npr. u:

 

[1] M. Brandt, Život sa suvremenicima, Zagreb, 1966., str. 190-191.[1]

[2] Neven Budak, O knjizi Iva Goldsteina “Hrvatski rani srednji vijek”, Novi Liber, Zagreb, 1995, 511 str., Radovi, Zavod za Hrvatsku povijest, Zagreb 28 (1995.), 299-333.[2]

[3] J. Pečarić, Brani li Goldstein NDH? Zagreb, 2002.

[4] J. Pečarić, Nepoćudne knjige, Zagreb, 2003.[3]

[5] V. Geiger, Osvrt na knjigu Hrvatska 1918 – 2008 Ive Goldsteina: Niz otvorenih pitanja, Vijenac, 397, 21. 05. 2009.[4]

 

Stoga je veličina HAZU izuzetna, jer tako velikog znanstvenika bira u svoje redove.

Čestitam s oduševljenjem.

Vaš,

akademik Josip Pečarić

 

24.4.2012.

 

Poštovani gospodine Akademiče,

 

najljepša Vam hvala na pismu koje sam primio. Odmah ću ga danas predočiti Upravi HAZU.

S poštovanjem,

Pavao Rudan

 

Akademik Pavao Rudan

Glavni tajnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

 

24.4.2012.

 

 

Najljepsa Vama hvala na tomu.

Nadam se da cete mi javiti tko od njih zeli moje knjige.
Vas,
Josip Pecaric

 

24.4.2012.

 

 

Postovani kolega Rudan,
Ocekivao sam povratne informacije od Vas u svezi s mojim pismom.
Naravno, ocekivao sam eventualni odgovor od onih kojima je upuceno.
Danas sam u Akademiji doznao da je pismo upuceno prof. Goldsteinu i da vec postoji njegov odgovor na moje pismo.

Doista je zabavno da na pismo upuceno Predsjedniku i Predsjednistvu HAZU odgovara netko tko cak nije ni clan HAZU?

Ili nam zapravo predstojeci izbori, bar kada je u pitanju taj kandidat, uopce nisu potrebni?

Ili je g. profesor vec iznad onih kojima je pismo upuceno pa odgovara umjesto njih?

 

S postovanjem,
Josip Pecaric

26.4.2012.

Poštovani gospodine akademiče Pečarić,

Zahvaljujem na Vašoj poruci. Budući da je Vaše pismo upućeno Predsjedniku Akademije i članovima Predsjedništva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, na sastanku Predsjedništva HAZU održanom 26. travnja 2012. godine jednoglasno je zaključeno da se Vaše pismo uputi Razredu Akademije u kojem je gospodin profesor dr. sci. Ivo Goldstein predložen za člana te da tajnik Razreda zamoli profesora Goldsteina, o kojem ste Vi napisali svoje mišljenje, da se u svezi Vašeg pisma i on očituje. Poštovani gospodine akademiče Pečarić, Vaše su pismo pročitali članovi Uprave no siguran sam da i Vi sami smatrate kako je potrebno u ovom, kao i sličnim slučajevima, postupiti prema načelu: AUDIATOR ET ALTERA PARS ponaosob stoga, što se ne radi o znanstvenom predmetu matematike, u kojoj ste vjerujem jedan od najboljih stručnjaka, već o povijesnoj znanosti.

Siguran sam da će sve članove Akademije zainteresirati i Vaše, ali i mišljenje profesora Goldsteina o kojem pišete u Vašem pismu te da će znanstvena istina potom biti svima dostupna. Jasno je kako nitko ne sumnja u ničija znanja, no bilo bi žalosno da se u raspravama bilo koje vrste, posebno onim raspravama vezanim uz toliko osjetljiv problem naše tužne, žalosne i grozne povijesti 20. stoljeća, javljaju netočne informacije.

Lijepo Vas molim, gospodine akademiče Pečarić, primite moje pozdrave,

Pavao Rudan

27.4.2012.

 

 

Poštovani gospodine akademiče Rudan,

Zavaljujem na Vašem odgovoru.

Prije svega očekivao sam da će te mi javiti zaključke s Predsjedništva, a ne da o njima čujem u hodnicima Akademije.

Očekivao sam da ćete se obratiti Prvom razredu. Međutim Predsjedništvo je učinilo i više od toga. Iskazalo im je nepovjerenje i sumnju da mogu sami odgovoriti na moje pismo sastavljeno od nekoliko rečenica i jednog citata pa čak i u zdravu pamet kolega u tom razredu i sugeriralo im je da im kandidat pomogne u odgovoru.

Nadam se da mi nećete proslijediti odgovor kandidata, već odgovor Prvog razreda, jer je prof. Goldstein što je imao reći rekao u svojim djelima. A da ste pogledali moje knjige i druge tekstove vidjeli bi da mislim da ne bih ništa pametno imao za pročitati.

Meni je puno zanimljivije zašto je Predsjedništvo mislilo da mi Prvi razred ne može sam odgovoriti.

Je li razlog to što se priča da je prof. Goldstein kada je predložen od strane članova razreda dobio samo 2 (DVA) glasa, a onda poslije pojedinačnih razgovora s članovima razreda (pa i u hotelu Palace) dobio potrebnih 8 (OSAM)?

Je li razlog što su hrvatski povjesničari oštro kritizirali skoro svako veće Goldsteinovo djelo, a referenti iz Prvog razreda nisu o tome progovorili ni riječ u svome Izvješću i recenzijama?

Ne znam, valjda će mi netko i objasniti.

Dakle, iako se ne radi o matematici nego o povijesti smiješna je spoznaja da članovi cijelog Predsjedništva i cijelog Prvog razreda (po mišljenju Predsjedništva) nisu sposobni otvoriti str. 144. Goldsteinove knjige Croatia: A History i vidjeti koliko je prof. Mrkoci točno interpretirao Godsteinov tekst.

S obzirom da po meni to odgovara onome što je tamo napisano, ostaje da vidim kakav je njihov pogled na moju interpretaciju. Čisto zabave radi jer tu se radi o logici, a tu sam, kao matematičar, u značajnoj prednosti nad njima, zar ne?

Naravno, dopuštam da članovi Predsjedništva sumnjaju u svoju moć logičnog zaključivanja, zato ću moj tekst i Goldsteinov tekst sa str. 144. njegove knjige poslati ne samo članovima Predsjedništva već i članovima moga razreda. Oni vam sigurno mogu pomoći u logičnoj interpretaciji.

Istina, od svih članova Drugog razreda, jedino je meni svojevremeno nuđeno da ostavim profesuru u matematici i dođem u Hrvatski institut za povijest od strane tadašnjeg ravnatelja Mirka Valentića. Možda vam i on može pomoći zašto je taj institut izdao moju prvu knjigu iz povijesti (Srpski mit o Jasenovcu), odnosno zašto on misli da je logika važna i u povijesnoj znanostiJ

U svezi s pitanjem tko je stručan za pitanja iz povijesne znanosti i HAZU, posebno mi je drago da je Akademija uvidjela koliko je važno da bi bilo „žalosno da se u raspravama bilo koje vrste, posebno onim raspravama vezanim uz toliko osjetljiv problem naše tužne, žalosne i grozne povijesti 20. stoljeća, javljaju netočne informacije.“

Naime, svi se dobro sjećamo kako je još jučer Akademija pozivala Stjepana Mesića da ih uči o povijesti Drugog svjetskog rata.

S druge strane, tim prije sam iznenađen što nitko od članova Predsjedništva nije zatražio dvije moje knjige koje su nastale povodom knjige oca i sina Goldstein „Holokaust u Zagrebu“.

Očekujem da će članovi Prvog razreda pomno proučiti mnogobrojna djela onih povjesničara koji su ukazivali na netočnosti u djelima kandidata prof. Goldsteina u svezi s „našom tužnom, žalosnom i groznom povijesti 20. stoljeća“

S poštovanjem,

akademik Josip Pečarić

27.4.2012.

Poštovani akademiče Rudan,
Doista me oduševila želja Akademije da se u svezi s našom povjesnicom ne javljaju netočne informacije.

Kako je doista puno povjesničara pisalo o takvim “spoznajama” prof. Goldsteina evo šaljem vam nelektorirani tekst prof. Mrkocija o takvim informacijama u knjizi profesora Goldsteina Croatia, A History. Sigurno će to pomoći i našem Prvom razredu u odgovoru na moje pismo u kome ukazujem i na postojanje takvih djela.

Vaš Josip Pečarić

P.S. U svezi s pisanjem povijesti od strane nepovjesničara možda bi Vam bilo interesantno upitati akademika Strčića zašto je od mene tražio da napišemo zajedničku knjigu “Dva pogleda na NDH” i to u nazočnosti akademika Jelčića!

27.4.2012.

[1] Profesor Brandt (mentor Iva Goldsteina): To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka.

[2] Prof. Budak: Neupućenom se čitatelju tako može učiniti da je Goldsteinu uspjelo otvoriti čitav niz dosada neobradenih tema, pa čak i riješiti niz problema, dok je pri tome, zapravo, riječ o znanstvenoj fantastici.

[3] Knjige [3] i [4] sam osigurao svakom članu Predsjedništva koji se doista želi upoznati s izuzetnim dostignućima kolege Goldsteina.

[4] Zanimljivi su podnaslovi u članku. Npr.: Sumanute tvrdnje i Ideološki zaključci.

Dr. Sc. Vladimir Geiger kaže: Predaleko bi nas odvelo nabrajanje svih činjeničnih pogrešaka i interpretacijskih improvizacija u ovoj Goldsteinovoj knjizi, koju su skloni mu mediji, bez zadrške, nazvali »kapitalnim djelom«.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Hrvatsko proljeće nisu stvorili političari

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Bruno Bušić u Švedskoj 1976.
Prvi intervju Brune Bušića nakon odlaska u emigraciju 1975. Uvod i epilog: Dinko Dedić

U ponedjeljak 16. listopada
navršava se 39. godina
od ubojstva Brune Bušića.

Tim povodom u crkvi Sv. Marka
na Gornjem Gradu, u 18 sati
održati će se Sv. misa zadušnica.

Nakon sudskih i batinaških progona koji su ga pratili cijeli život i nakon što je po četvrti puta izišao iz zatvora, za Brunu Bušića nije više bilo života u Domovini i otišao je u emigraciju. Kao što smo svjedoci, nije ga bilo ni u emigraciji i 3 godine kasnije, 16. listopada 1978. Bruno je podlegao udbinim mecima, ali je tog časa odlazak u tuđinu izgledao kao jedini izlaz.

Ta pogibija se na jedan vrlo dramatičan način vezala i uz moj život, jer sam koincidentno, u procesu koordinacije antijugoslavenskog rada, upravo u to vrijeme iz Australije putovao u Europu, baš na sastanak s Brunom Bušićem, da bi tamo stigao dan nakon njegova ubojstva. Uza sve dramatične događaje koju su nužno bili povezani uz život i rad hrvatskog političkog aktiviste u ono vrijeme, taj događaj kao i neki povezani s mojim povratkom u Hrvatsku 1990.-1991., ostati će trajno i tragično urezani u moju svijest, što će teško shvatiti oni koji su puštali da ih kroz život vodena bujica nosi bez da i pokušaju plivati u suprotnom smjeru, pa makar i znali da se negdje nizvodno nalazi veliki vodopad.

Sa svježim dojmovima Hrvatskog proljeća i njegova brutalnog gušenja, što je Bruno osjetio na svojoj koži ali isto tako razumio kao rijetko tko drugi, svojim prvim obraćanjem javnosti nakon dolaska u emigraciju, u ambijentu u kojemu je mogao slobodno reći što misli, Bruno je dao intervju Novoj Hrvatskoj 1975. godine i osvrnuo se baš na to proljetno previranje, koje je nesumnjivo predstavljalo uvertiru onogo što će nam se dogoditi kroz iduća dva desetljeća. (Dinko Dedić/ProjektVelebit)



Bitka je bila izgubljena davno prije Karađorđeva

NH: Vi ste, Bruno, godine 1971. radili u Hrvatskom tjedniku. Bila je to vrlo živa ekipa, koja je svojim radom budila velike nade u hrvatskom narodu (i zbog toga gotovo čitava završila u zatvoru). Je li već tada postojalo strahovanje da bi doskora sve to moglo biti uništeno?

B. B.: Izraz „uništeno“ ne odgovara onome što je prethodilo Karađorđevu i što se dogodilo nakon toga. U našoj povijesti bilo je i gorih trenutaka, dugotrajnijih i pogubnijih razdoblja, pa je ipak hrvatski narod nadživio sve te lomove i kataklizme i sačuvao viziju svoje slobodne hrvatske države. Zapravo, ako je nešto uništeno, to su uništene sve naivne iluzije da je moguća postupna demokratizacija Jugoslavije i unutar takve Jugoslavije suverena država Hrvatska.

NH: Savršeno točno. No, htjeli bismo znati jeste li očekivali događaje koji su nastupili nakon Karađorđeva, jeste li strahovali od njih?

B. B.: Meni je bilo manje-više potpuno jasno da „hrvatsko proljeće“ neće dugo trajati. Unutar postojećih političkih i policijskih struktura bile su neizbježne brže, revolucionarnije promjene ili potpuna policijska i vojnička kontrola. Većina nije tako mislila. Nadali su se nastavku kursa i većim promjenama. Svima je bilo jasno da se i dalje nastavlja veliko odlijevanje sredstava u Beograd, štoviše da je to odlijevanje veće nego u prethodnom razdoblju. Hrvatsko rukovodstvo nije ni pokušavalo zanijekatitu činjenicu. Ono je tvrdilo da dopušta odlijevanje tih sredstava iz Hrvatske kako bi izborili ustavne amandmane, po kojima bi Hrvatska trebala dobiti svoju državnost, nakon čega bi Hrvatska bila financijski samostalna. Dakle, odlaženje u Srbiju viška vrijednosti što su ga stvarali hrvatski radnici, i oni u domovini i oni u inozemstvu, po njihovu sudu bilo je skupo, ali nužno plaćanje amandmana i hrvatske državnosti. Naravno, državnost nikada nitko nije kupio. Bilo je tu mnogo poštene, naivne romantike.

NH: To je bilo stanovište političkog rukovodstva. A kako ste gledali vi u uredništvu Hrvatskog tjednika?

B. B.: Tu su mišljenja bila podijeljena. Neki su smatrali (nije uputno spominjati imena) da je to realno stanovište, dok su drugi bili vrlo skeptični. Ja osobno nisam vjerovao u neku bitniju promjenu nakon ustavnih amandmana. Iako nisam otvoreno mogao napisati što mislim, svojim člancima želio sam uvjeriti čitatelje da svoje ljudsko, nacionalno biće mogu u punini ostvariti jedino unutar potpuno suverene hrvatske države.

Po mome mišljenju bitka godine 1971. nije bila izgubljena u Karađorđevu, nego već mnogo prije: na Brijunskom plenumu, lipnja 1966. (pad Rankovića). Tada hrvatsko političko vodstvo nije shvatilo situaciju, nije je znalo iskoristiti. Dok su u drugim republikama politički rukovodioci odnosnih republika dali do znanja da je postojao jak policijski pritisak, u Hrvatskoj se nakon pada Rankovića i dijela njegove urotničke grupe tvrdilo da u Hrvatskoj policija nije bila pod izravnom Rankovićevom kontrolom. Uistinu, bilo je potpuno obrnuto, u Hrvatskoj je policijski teror bio najjači, najobuhvatniji, mnogo veći nego na Kosovu. Tada je u Hrvatskoj bilo milijun i tristo tisuća policijskih dosijea, a tek devetsto tisuća zaposlenih, što praktički znači da je čitav narod pod neposrednom policijskom kontrolom. Bilo je i niz političkih ubojstava, ne samo u Staroj Gradiški.

Početkom lipnja 1965. na području Zagreba djelovala je posebna policijska teroristička grupa. Ona je na zagrebačkim ulicama kidnapirala nekoliko studenata, zavezanih očiju odvela ih u tajne zatvore, gdje su po dva i više mjeseci bili podvrgnuti najužasnijim torturama. Čini se da se jedan od tih tajnih zatvora nalazi u Zavodu za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja u Runjaninovoj ulici.

NH: Je li se bilo gdje i bilo kada na „forumima“ o tome raspravljalo?

B. B.: Ja sam sam početkom 1967. napisao velik izvještaj o torturi studenata.

Uzaludni izvještaj o torturi hrvatskih sveučilištaraca

NH: Kome je to bilo upućeno?

B. B.: Jedan primjerak dobio je Tripalo, drugi Bakarić. Tripalo je bio jako iznenađen činjenicama koje sam iznio. Tražio je da potpišem taj izvještaj. Potpisao sam ga, a to su isto učinili i hrvatski sveučilištarci koji su bili kidnapirani i odvedeni u tajne zatvore. Poslije smo i ja i oni imali mnogo neprilika s policijom i tadašnjim zagrebačkim javnim tužiteljem Marijanom Čačićem, koji je odmah nakon Karađorđeva imenovan za republičkog javnog tužitelja. Ta kidnapiranja i nisu mogla biti izvršena bez njegova znanja i odobrenja. U to je bio upleten i Milko Gajski, koji je nakon Karađorđeva imenovan za predsjednika zagrebačkog Okružnog suda. Dakle, nakon Karađorđeva pripadnici rankovićevske terorističke grupe iz godine 1965. dobili su najviše položaje u tužilaštvu, sudstvu i policiji unutar SR Hrvatske.

NH: Kako je policija doznala tko je autor toga izvještaja?

B. B.: Vodila se istraga. Udba je najprije bila dosta zaplašena, jer je Tripalo zahtijevao da se protiv njih provede istraga i sudski postupak, osobito je energičan u tome zahtjevu bio tadašnji komandant zagrebačke vojne oblasti, general Ivan Rukavina. Ipak na kraju od toga nije bilo ništa. Policijske strukture ostale su iste, zapravo, nacionalna struktura policije još se više pogoršala na štetu Hrvata. Istodobno su albanski rukovodioci na Kosovu bili dovoljno odlučni i sposobni da na Kosovu stvore svoju, albansku policiju u kojoj ima najmanje 75% Albanaca. Do Brijunskog plenuma 1966. jedva da ih je bilo 15%.

Hrvatsko političko vodstvo nije znalo iskoristiti situaciju. Nakon prvog nesnalaženja, zabune i straha (to su u biti jako velike kukavice) Udba se u Hrvatskoj ubrzo ponomo osilila. Meni su jednoga dana pozvonili na vrata i odveli me na saslušanje u istu onu sobu, gdje su me godine l965. i 1966. danima ispitivali. Udbaš Božo Marković smijao mi se u lice: „Ti si se tu mnogo namučio, prikupljao podatke, dugo istraživao i pisao, i ništa nisi postigao. Komisija CK SKH podnijela je o nama najbolji izvještaj. Nama nitko ništa ne može!

Deseta sjednica nije bila početak

NH: Ne bi li ipak trebalo priznati hrvatskom vodstvu prelomni zahvat čuvene 10. sjednice u siječnju 1970., koja je zapravo pokrenula čitav veliki val nacionalnog gibanja, nazvanog nakon Karađorđeva „hrvatsko proljeće“?

B. B.: To nacionalno gibanje nije pokrenulo hrvatsko vodstvo, već hrvatski intelektualci okupljeni oko KolaKritikeHrvatskog književnog listaDubrovnikaDometa i ostalih književnih časopisa. Veliku ulogu prije pojave tih časopisa imao je Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. A sve tamo negdje do početka godine 1963., mora se priznati, čuvari hrvatske nacionalne svijesti nisu uopće bili hrvatski komunisti, već Katolička crkva, preživjeli hrvatski vojnici i ilegalne grupe hrvatskih sveučilištaraca.

Čitav hrvatski narod stvorio je uvjete za 10. sjednicu, ali upravo na 10. sjednici dogodio se značajan promašaj hrvatskog političkog vodstva. Umjesto da su 10. sjednicu iskoristili za opće prestrukturiranje političkog kadra u Hrvatskoj, a mogli su to učiniti, oni su se zadovoljili minimumom. Riješili su se samo Žanka. Hrvatsko vodstvo, osobito Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, bili su zaista srcem uz svoj narod, ali su bili zarobljeni političkim i policijskim strukturama unutar kojih su izrasli. Njihov strah od tih političkih i policijskih struktura bio je jači nego što je bilo njihovo pouzdanje u zrelost hrvatskog naroda i njegovu sposobnost i snagu da utemelji svoju nacionalnu državu. Tako se dogodilo da je nakon toliko spominjane 10. sjednice osim Žanka čitava ostala politička i policijska struktura ostala ista. Tako hrvatsko vodstvo nije 1971. imalo ni toliko snage da makne dva beznačajna lokalna funkcionara u Bijelom Manastiru, a kamoli da udalji iz javnog života generala Radu Bulata. Izbacivanje Šime Đodana i Marka Veselice (u ljetu 1971.) iz Saveza komunista trebao je biti zalog za uklanjanje Rade Bulata, ali se poslije pokazalo da su i to bili nemoćni učiniti.

NH: Prema tome, događaji koji su uslijedili nakon Karađorđeva i nisu trebali biti neko veliko iznenađenje, barem ne za one koji su pobliže iznutra promatrali situaciju?

B. B.: Jasno. Bilo je to samo pitanje dana. Studentski štrajk bio je samo izlika. To se jasno vidi iz onog Titova razgovora, koji je bio vođen s političkim rukovodstvom Hrvatske u njegovoj zagrebačkoj vili „Zagorje“. Taj razgovor je objavljen nakon Karađorđeva.

NH: Jeste li očekivali tako drastičan razvitak: uhićenja, suđenja, na tisuće otpuštenih s posla i na druge načine progonjenih?

B. B.: Da, očekivali smo to bez sumnje.

NH: Kada ste Vi bili uhićeni?

B. B.: Ujutro 12. prosinca 1971.

NH: Već tada? Drugi iz uredništva HT i Matice hrvatske bili su zatvoreni tek 11. siječnja 1972.

B. B.: U noći između 11. i 12. prosinca zatvoreni su studentski vođe: Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ferdo Bušić, Goran Dodig i još neki. Mene su čitav dan 11. prosinca (bila je subota) pratili, ali sam im zametnuo trag negdje oko osam sati navečer u Klaićevoj ulici. Uhvatili su me sutradan u jutro u javnom kupalištu, na očigled pedesetak ljudi (stanovao sam u jednom slikarskom ateljeu, koji nije imao ni WC, a kamoli kupaonicu).Tamo su četvorica skočila na mene. Pitali su me gdje mi je pištolj, gdje su mi bombe, a sva četvorica su me držala za ruke i noge, tako da se nisam mogao maknuti. Osobito su se bojali polivinilske vrećice u kojoj sam imao rublje. Po deseti put su vadili iz nje rublje i prevrtali ga, i opet nisu vjerovali da je to samo rublje.

NH: Kako su Vas pronašli u kupalištu?

B. B.: Bili su u jutro okružili kuću i vidjeli su me pri izlasku. Primijetio sam da me slijede, no mislio sam da je to moja uobičajena pratnja, na koju sam već bio navikao, pa i nisam na njih obraćao posebnu pozornost.

NH: Što je pisalo u nalogu za uhićenje?

B. B.: Nisu imali nikakva naloga. Kad su me doveli na policiju u Đorđićevu ulicu, udbaš koji je vodio čitavu operaciju protiv studenata bio je podosta iznenađen kad je vidio da ja nisam student. Kod političke policije u Hrvatskoj postoje, naime, razne struje, tako da je ona oštrija mene naprosto podvalila kao studenta, samo da me se što prije dočepaju. Policija je najprije imala odobrenje da može uhititi samo najistaknutije studentske vođe. Članovi MH i HT bili su zatvoreni tek mjesec dana nakon mene, tek kad je u jugoslavenskom političkom vodstvu donesena odlukada se nastupi još oštrije.

NH: Zašto su ti policijski „jastrebovi“ baš Vas željeli što prije imati u zatvoru?

B. B.: Do toga je došlo zbog čitavog niza okolnosti. Udba mi nikad nije zaboravila, a još manje oprostila onaj moj izvještaj iz godine 1967. (prvi uniformirani stražar u zatvoru kojega sam vidio 12. prosinca 1971. bio je također čuvar kidnapiranih studenata u jednom od tajnih zatvora iz godine 1966.). To je meni bilo već četvrto uhićenje. Prvi put sam bio zatvoren kao gimnazijalac godine 1957., zatim 1959., pa 1965. (tada je bilo najgore). Osim toga, nakon Karađorđeva većinu slobodnog vremena provodio sam s vođama hrvatskih sveučilištaraca. Oni su tada bili pomalo i usamljeni.

NH: Je li Vam onda na policiji predočen nalog za uhićenje?

B. B.: Tražio sam da mi pokažu nalog, a odgovorili su mi da ja nisam uhapšen.

NH: Nego što?

B. B.: Ništa. Zatvorili su me u jednu ćeliju, gdje je bilo dvadesetak kreveta. Bio sam potpuno sam. Kako je bila zima, htio sam leći. Koji sam god krevet otvorio, bio je krvav, sve plahte krvave. U jedan sat u noći upalilo se svjetlo, ušao je jedan od onih koji su me hapsili i rekao mi da sam uhapšen. Pokazao mi je policijski formular o hapšenju, koji oni moraju uručiti istražnom sucu. Bilo je više točaka koje treba zaokružiti. Meni je bila zaokružena točka u kojoj se kaže da krivično djelo uhapšenoga podliježe smrtnoj kazni. To je bila izlika za uhićenje bez naloga.

Policajci prekvalificirani u suce

NH: Jesu li Vam uručili rješenje suca za pritvor?

B. B.: Ne. Odveden sam pred istražnog suca Zlatana Markovića. On je prije bio udbaš, pa je prešao u istražne suce, još prije Brijunskog plenuma 1966. To je bila opća praksa nakon reforme istražnog postupka, kad je uveden zakon da istragu ne vrši policija, nego istražni suci: udbaši su jednostavno „prekvalificirani“ u istražne suce. I baš taj Zlatan Marković vodio je istragu protiv studenata 1965. koji su bili kidnapirani. Znači da on spada u tu terorističku, doslovno terorističku grupu, koja je prije izvodila torture nad zatvorenicima. On je sad istražni sudac čitavog studentskog vodstva i ljudi iz Matice hrvatske.

NH: Jeste li upitali je li to njihovo normalno radno vrijeme, u noći?

B. B.: Nisam ni stigao ništa pitati. Marković je odmah uzviknuo: „Zdravo, Bušiću, opet se vidimo!“ Poznavao me je još od 1965., kad sam također bio zatvoren u vezi sa studentima, iako već tada nisam više bio student, nego sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Na moje pitanje zašto sam uhićen, odgovorio mi je: „Zbog tvoga pisanja u Hrvatskom književnom listu i Hrvatskom tjedniku“. Pokazao mi je i fotokopije mojih članaka iz tih glasila, kao dokazni materijal. Ja sam mu odmah rekao da se još dosada nije dogodilo u povijesti da policija zatvara nekoga bez naloga za uhićenje zbog članaka koji su objavljeni u legalnim novinama, a neki od tih članaka bili su objavljeni prije dvije ili tri godine. Rekao sam Markoviću, ako on svojim rješenjem o mom uhićenju ozakoni tu praksu, može bilo koji policajac na ulici bez naloga za uhićenje zatvoriti bilo kojega hrvatskog pisca ili novinara, jednostavno zato što su oni u nekoj davno izašloj knjizi ili novinama napisali koju rečenicu, koja se tom policajcu ne dopada. Otvoreno sam mu rekao da se takvo nešto nije dogđalo ni za vrijeme najgorih Staljinovih čistki. Istražnog suca Zlatana Markovića moj prosvjed nije nimalo zbunio, a još manje posramio. Rekaomi je: „Uvijek se u povijesti nešto mora dogoditi prvi put“. Vidjelo se na njemu da ga raduje što ponovno ima priliku zatvarati ljude.

NH: To je dakle bio povijesni presedan?

B. B.: Da. Tako se nešto nije radilo ni pod Rankovićem, ni za vrijeme Staljina. To sam poslije izjavio u zapisnik i potpisao. Dobio sam nalog za pritvor u trajanju od tri dana, a zatim u trajanju od mjesec dana. Rješenje istražnog suca Markovića potvrdio je Okružni sud. Tako je bilo ozakonjeno najgore bezakonje. Naknadno sam doznao da je istražni sudac Marković dao nalog da se izvrši premetačina u stanu Miljenke Vuković, „supruge Bruna Bušića“, kod koje da se krije moj propagandni materijal. Policija u stanu Miljenke Vuković nije našla nikakav moj propagandni materijal, već njezina muža i dijete. Tu sam ženu vidio možda jedanput u životu. Marković je izdao nalog na osnovu policijske prijave, iako je znao da nisam oženjen. Valjda je mislio da je i to jedna od mojih podvala i dio mog urotničkog kontrarevolucionarnog rada.

Bajka o sveznanju Udbe

NH. Pa kako je došlo do toga da su Vas povezali s tom ženom?

B. B.: Ona je bila udata za Jozu Bušića, koji je radio u „Čistoći“. Poslije je i on bio podvrgnut policijskom progonu, pa je morao bježati u inozemstvo. To je samo jedan primjer kako je Udba bila totalno neobaviještena o svemu. Tako su negdje oko Nove godine 1972. protiv mene podnijeli drugu prijavu: „Bruno Bušić, dok je bio u Parizu, surađivao je s političkom emjgracijom, te je tako s političkim emigrantima Nevenom Šimcem i Vicom Vukojevićem osnovao ogranak Matice hrvatske u Parizu“. U to vrijeme, dok je policija pisala tu prijavu, Neven Šimac se nalazio na odsluženju vojnog roka u školi rezervnih oficira, mislim u Zadru, a Vice Vukojević je bio u Zagrebu. Dakle, potpuna neobaviještenost.

NH: Inače vlada u emigraciji, a i kod kuće, velika fama o tome kako je Udba sveznajuća, kako je to jedna od najsavršenijih policija na svijetu, da ima strahovito organiziranu mrežu, neograničena sredstva, da raspolažu najmodemijim metodama i aparatima…

B. B.: Tu famu Udba sama o sebi neumorno širi. A svi mi koji smo tada bili uhićeni i podvrgnuti višemjesečnoj istrazi, i sveučilištarci i ljudi iz Matice, smijali smo se kako ti policajci ništa ne znaju, kakve su glupe prijave podnosili. Nisu znali ni u kojoj je sobi uredništvo Hrvatskog tjednika, iako je zgrada Matice hrvatske preko puta zgrade u kojoj je smještana politička policija. Ništa nisu znali o Matici hrvatskoj, o vođama hrvatskih sveučilištaraca. Bili su potpuno neobaviješteni o svim važnim pojedinostima.

Nova Hrvatska, br. 19. London 1975.

 


Pogovor: Bruno Bušić je uhićen 12. prosinca 1972. I sam sam bio student u Zagrebu, ali isto tako član i aktivist Matice hrvatske u petrinjskom ogranku. Kada su počela uhićenja, povukao sam se kući u Hrastovicu (pokraj Petrinje). Nisam znao da je i meni bilo namijenjeno da budem uhićen, jer mi je bilo svega dvadeset godina i nisam bio prominentna osoba u tom procesu, ali sam se pribojavao.

Upoznao sam se drugom polovinom prosinca 1971. sa slučajem jednog mladića kojega su pokupili na ulici, strpali u “maricu”, odvezli u policijsku stanicu, isprebijali ga i onda ga onako polomljenoga opet izbacili na ulicu, bez da je postojao nalog za uhićenje ili bilo kakav papirnati trag tog događaja. Završio je s oštećenim bubrezima. Kod odvjetnika je saznao da nema na osnovu čega pokrenuti postupak, jer nije postojala bilo kakava evidencija da je ikada bio priveden.

Zaključio sam tada da će biti najsigurnije da se prebacim preko granice.

Slovensko-austrijsku granicu sam prešao u rane jutarnje sate 2. siječnja 1972. Svega sat ili dva kasnije stigla je skupina policajaca iz Petrinje s nalogom da me uhite. Kad me nisu našli, pozvali su mog susjeda Josu Hanjca da bude svjedok kod premetačine.

Pričao mi je da su razrovali cijelu kuću i odnijeli sve što bilo papirnato, uključujući i moju školsku i drugu dokumentaciju. Unutrašnjost kuće ostala je izgledati kao da je uragan kroz nju propuhao.

Dodam li tome još nekoliko slučajeva kada sam za samo nekoliko sati izbjegao sudbini, uključujući i događaje u Zagrebu pod kraj 1991., moram se pozvati na svoj instinkt, a moji bliži prijatelji to i danas zovu ludom srećom.

Zadovoljština za sve, za one koji su preživjeli, za one koji su izgubili život i za one koji su pretrpjeli uvrede, šikaniranja, zatvore i batine, bila je uspostava hrvatske samostalnosti, ali nije potpuno ostvarena.

Nisam siguran da ćete naći i jednoga branitelja iz Domovinskog rata ili bilo koga iz prijeratne borbe za hrvatsku samostalnost, u domovini ili emigraciji, koji će vam reći da je ova Hrvatska ispunila naša očekivanja i da je zadovoljan rezultatom te borbe.

Previše je toga uloženo da bi se koplje smjelo baciti u trnje.

Život ide dalje! Borba za ostvarenje istinske samostalnosti, slobode, pravde, demokracije i napretka se nastavlja. (Dinko Dedić/ProjektVelebit)

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Uporišta i opasne posljedice političke srbizacije Hrvatske – II. dio

Objavljeno

na

Objavio

Politička srbizacija u Hrvatskoj, pogotovo nakon 2000. godine i serije državnih i političkih postupaka koji ili grannie s veleizdajom ili su klasična veleizdajnička namjera i nedjela, ima svoje političko izvorište u političkom krivotvorenju tvz. Erdutskog sporazuma. Sporazumu koji je odavno pravno i politički mrtav, a koga upravo zbog statusa „strane“ u Hrvatskoj uz stimulaciju hrvatskih državnih politika i javnosti, ciljano i opasno zloupotrebljavaju bivši vojni, danas politički i specijalno-ratovski agresori.

Zato se potpuno ignorira Tuđmanovo pismo Vijeću sigurnosti i hrvatska državna jamstva etničkim Srbima.

To Tuđmanovo pismo zapravo potpuno delegitimira današnji SNV, današnji SDSS, potpuno delegitimira Srbiju kao aktera bilo kakvih razgovora o stupnju sloboda srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj izvan standardnih međunarodnih principa, a s druge strane, Erdutski sporazum upravo to sve omogućuje na suprotnim stajalištima, i SNV-u, Pupovcu, SDSS-u SPC-u te Republici Srbiji danas.

Iako je taj sporazum odavno – potrošen i mrtav.

PupovacZato Pupovac vrišti o antisrpskoj naravi referendumske inicijative o promjeni izbornoga sustava, jer je svjestan, da bi takva inicijativa mogla sustavno legalizirati činjenicu da pored njega i njegove beogradske politike postoji mogućnost legaliziranja političkih ideja i interesa etničkih Srba u Hrvatskoj, koji se ponašaju kao pripadnici jedinstvene hrvatske političke nacije i prestaju biti sateliti, odnosno instrumenti imperijalne beogradske srpske politike u Hrvatskoj.

S tim referendumskim ciljem i primjerenim izbornim sustavom zapravo u političkom smislu završava pobjednička akcija hrvatske države ljeta 1995. godine koja se danas slavi kao Dan pobjede.

S tim političkim ciljem i takvim izbornim sustavom etnički Srbi u Hrvatskoj konačno postaju ravnopravni hrvatski državljani, pripadnici jedinstvene političke hrvatske nacije sa svim specifičnim etničkim pravima, a srpskim agenturama se postavlja moćan zid na Dunavu.

Potpuna konzistentnost srpskih institucija u RH, Pupovca, SPC-a i Srbije

Samo slijepci ne vide i ne razumiju potpunu konzistentnost u ponašanju srpskih institucija u Hrvatskoj, Milorada Pupovca i SPC-a, te Srbije, koji osmišljeno i vrlo precizno uz veliku potporu šaroliko deklariranih skupina i organizacija u Hrvatskoj provode politiku federalizacije Hrvatske. Nije ta politika samo plod podmuklih srpskih namjera, tome se sve više priklanjaju i bošnjački islamistički elementi u političkom vrhu bošnjačkog naroda u BiH, a na to nasjedaju i naivne lokalne političke inicijative koje pred realnim problemima funkcioniranja hrvatskog državnoga poretka osmišljenoga za mrvljenje Republike Hrvatske izbornim sustavom s deset plus dvije izborne jedinice, zbog svojih lokalnih interesa pokušavaju rješenja tražiti u regionalizaciji Hrvatske. Naročito je takve inicijative poticao bviši predsjednik Josipović, inače zagovaratelj povlačenja hrvatske tužbe protiv Srbije kojom bi bio izbijen presudan i moćan međunarodno pravni argument Hrvatskoj za uređivanje odnosa sa Srbijom, zatim inicijator preko bivše Mostove ministrice Jurlina Alibegović projekta regionalizacije Hrvatske, na koji su nasjeli ne samo MOST, nego i mnogi drugi dobronamjerni, a naivni sudionici javnoga i političkog života u Hrvatskoj.

Izborni sustav s deset izbornih jedinica, zatim separirane jedinice dijaspore i manjina, inicijativa povlačenja tužbe protiv Srbije, te inicijative regionalizacije Hrvatske uz ovakav državni poredak, zapravo su vrlo podmukli instrumenti prilagodbe hrvatske političke realnosti ostvarivanju srpskih imperijalnih pozicija i strateških ciljeva.

StanimirovićTko pažljivije prati događaje vidjet će da su sve te ideje i inicijative zapravo izišle iz iste kuhinje.

Uoči parlamentarnih izbora 2015. godine, na samome početku predizborne kampanje u svojoj kolumni sam zabilježio nevjerojatnu najavu Vojislava Stanimirovića s Preradovićevoga trga u Zagrebu, koji je na prvome promotivnom skupu SDSS-a u prostorijama SNV-a, u društvu svih viđenijih Srba u to vrijeme, počevši od Milorada Pupovca, njegovoga tadašnjega i današnjega pomoćnika Saše Miloševića, vrha SPC-a u Hrvatskoj i većine zagrebačkih etničkih i političkih Srba hrvatskog etničkog podrijetla tada jasno rekao da je to historijski trenutak za Srbe u Hrvatskoj da ponovo konačno i zauvijek ostvare status političkog naroda. Upozorio sam tragom svih relevantnih događaja iz neposredne prošlosti i upozoravajući na podvalu isključivoga pozivanja na Erdutski sporazum, da je to politički akt nove agresije i legalizacije konstitutivnosti političkog srpstva u Hrvatskoj na izvorištima tvz. „druge strane“, što izravno ukazuje na nepriznavanje temeljnih ciljeva hrvatskog ustavnog poretka.

Upozorio sam tada da u Hrvatskoj u području obrazovanja, nekih sustavnih rješenja o isključivoj participaciji etničkih Srba u državnim i javnim institucijama pod firmom navodnih prava nacionalnih manjina zapravo već postoje ne samo federalni nego i konfederalni elementi potpuno na tragu famoznoga plana Z-4, kojim je Hrvatska trebala uoči Oluje postati surogat država, nešto nalik na današnju Bosnu i Hercegovinu.

To međutim nije slučajna izjava niti je nastala na temelju sagledavanja stanja u Hrvatskoj u tom trenutku. Ta izjava je logički i planski slijed srpskoga ponašanja nakon Oluje, u Hrvatskoj i prema Hrvatskoj.

Uzmimo još jedan primjer.

Idejni okvir za razbijanje same esencije hrvatske državnosti

Srpske nacionalne institucije u Hrvatskoj će doslovno svaku inicijativu kojoj je cilj i platforma afirmirati građansku državu u Hrvatskoj nasuprot afirmacije nacionalne državnosti, kako u političkim, tako i u svim javnim raspravama, snažno i ultimativno podržati, poduprijet će bez izuzetka sve anacionalne, globalističke i lijevo-liberalne inicijative koje izravno zadiru u samu esenciju obitelji, antropološku bit čovjeka, identitet, na sve načine će poduprijeti slabljenje i kriminalizaciju nacionalnog identiteta većinskih Hrvata, a istovremeno, ne samo oni, nego i sve navodne građanske udruge lijevo-liberalnoga spektra, žestoko će se boriti za afirmaciju nacionalnog identiteta Srba u Hrvatskoj.

Treba li kontradikciju da je opasan nacionalni identitet većinskoga naroda, a pozitivan i poželjan nacionalnih manjina, prevoditi i dokazivati kao izravan idejni okvir za razbijanje same esencije hrvatske državnosti?

Naravno da ne i naravno da to jest platforma razaranja hrvatske državnosti.

Takvih je primjera tisuće, ali ovo su najindikativniji.

Pupovac je u prijeporima oko ustavnih promjena 2010. godine, očito silno zatečen reakcijom Vesne Pusić koja je osporila uvrštavnje Zajedničkog vijeća općina (srpskih) u ustavni poredak Republike, javno cmoljio i prijetio međunarodnom zajednicom pozivajući se na status „dvije strane“ iz Erdutskih sporazuma. Suglasnost da Zajedničko vijeće općina uđe u hrvatski ustav kao ustavna kategorija dao je tadašnji HDZ, odnosno njegovi lideri Jadranka Kosor i vrlo vjerojatno „ustavotvorac“ Šeks, što je po svemu do sada najsramnija epizoda HDZ-a, a ponajprije to dvoje ljudi i svih članova tadašnjeg Kosoričinoga rukovodstva. Da je to prošlo Pupovac i njegova „strana“ odnosno bivši agresori dobili bi uz sve postojeće konfederalne i federalne elemente, i prostor, geografsko uporište i to uz granicu sa Srbijom, pa bi na taj način bile ispunjene sve pretpostavke za konstituiranje Srba kao drugog nosivog naroda u Republici Hrvatskoj i formiran siguran most za neka buduća osvajanja i agresije.

Uz činjenicu da hrvatska država nikada nakon proglašenja presude stalnoga međunarodnoga suda u Haagu, koji je eksplicitno u svome obrazloženju Srbiju označio kao agresora na Republiku Hrvatsku, a to što je ona s pobunjenim Srbima činila tijekom četiri ratne godine i tijekom okupacije proglasio genocidnim radnjama, nikada nije ni pokušala prirediti integrirane elemente toga, sada već standarda i pravne stečevine mađunarodnoga prava najvišega ranga i neupitnosti i pozvati strane veleposlanika te im to uručiti uz pitanje – što biste vi u svojim zemljama radili prema nekome tko je ovo pokušao uraditi vama; Hrvatska danas ni ne pokušava s najviše državne razine javno, jasno i glasno reći da su hrvatski Srbi etnička manjina, te da ne mogu imati srpska politička prava, nego jedino i isključivo prava političkih državljana Republike Hrvatske. Ta prava naravno ne mogu biti u suprotnosti s pravima i ciljevima većinskoga naroda!

A to je bit stvari.

Potreban je referendum o izbornom sustavu

I zato je potreban referendum o izbornome sustavu, pa čak i uz činjenicu kad bi postojala politička volja i mogućnost u Saboru, koja naravno ne postoji, to ozakoniti kao temelj novoga državnoga poretka. Jer ovakav državni poredak – ne valja.

Valja naglasiti još nekoliko detalja koji ukazuju na pogubnost izvorišta srpske politike u Hrvatskoj danas, iz Erdutskog sporazuma.

Prvo, sama činjenica da se Srbi pozivaju na status „strane“ u sporazumu koji je jamčila međunarodna zajednica, zapravo govori o tome da do tada ni jedan pobunjeni Srbin nije imao status hrvatskog državljanina, te da je čak i po tom osnovu u Hrvatskoj vođen međunarodni ratni sukob.

 

SANU

To isključuje svaku mogućnost građanskih prava Srba s okupiranih teritorija u Republici Hrvatskoj do trenutka potpune mirne reitegracije, pa je neoprostivi dilatentizam isticati kao što to rade hrvatski državni i lokalni dužnosnici tjekom proslave Dana pobjede i u svakoj drugoj najčešće isforsiranoj prigodi žal za srpskim žrtvama nazivajući ih hrvatskim građanima. Za žrtvama treba i valja žaliti, ali srpske žrtve iz domovinskog oslobodilačkog rata – nisu bili hrvatski građani, jer nisu ni pristajali na hrvatsku državnost, nisu htjeli hrvatsko državljanstvo, jer, da jesu, ne bi bilo rata. Isticati njihov građanski status znači i prihvaćati prava na temelju nečega što nije postojalo, koja bilo tko i bilo kad može zahtijevati, što Srbi po definiciji čine bez obzira na uporište i opravdanost, najčešće na nevjerojatnim konstrukcijama i krivotvorinama koje kreira i potiče srpska država i prije svega SPC već više od stoljeća; znači biti u najmanju ruku krajnje neodgovoran, ako se iza toge ne krije nešto i puno opasnije. To istodobno znači da je Republika Hrvastka napravila tešku stratešku pogrješku dajući državljanstvo Srbima koji su pobjegli pred i u tijeku oslobođenja Hrvatske, koji se nikada nisu vratili i neće vratiti u Hrvatsku, nastavljajući politička i svaka druga neprijateljstva u Srbiji i diljem svijeta, ovaj put kao hrvatski državljani, iako nikada nisu i neće prihvatiti odgovornosti koje nosi državljanstvo, a prije svega imperativnu lojalnost hrvatskoj državi kao političkoj činjenici. Lojalnost na temelju državljanstva je međunarodni pravni i politički standard bez izuzetka.

Zbog toga Srbi s okupiranih područja nisu mogli ostvarivati niti steći nikakva građanska prava u državi koju su oružjem napali, okupirali i pokušali osporiti genocidnim radnjama protiv njenoga većinskoga naroda, niti bilo što pripadajuće iz toga okvira tijekom agresije i okupacije Republike Hrvatske. Zato je danas potpuno kapitulantski i pogrješno govoriti o „poginulim hrtvatskim građanima srpske nacionalnosti“ tijekom Oluje. Nisu to bili hrvatski građani.

Niti bi hrvatski Srbi sudionici agresije smjeli imati ikakva stečena prava na temelju sudjelovanja u agresiji!

A imaju zlouporabom pozicije „strane“ iz Erdutskog sporazuma.

To što su živjeli na međunarodno priznatom teritoriju Republike Hrvatske dokazuje samo činjenicu da su bili – agresori i da su sudjelovali u međunarodnom zločinu prema ocjeni ICJ-a. Taj logički pravac ukazuje da su status hrvatskih državljana imali samo Srbi na slobodnim područjima Republike Hrvatske, te da se uz ostalo, na njih ne može primjenjivati – abolicija.

To nadalje znači da je recimo Milorad Pupovac, Čedomir Višnjić ili bilo koji drugi Srbin koji je na bilo koji način dokumentirano surađivao sa srpskim agresorom u razdoblju agresije ili okupacije bio – izdajnik te se na njega ne može primjenjivati državna milost i oprost.

To valja jasno naglasiti u svakom razgovoru sa stranim državnicima, diplomatima, o Pupovcu i njegovim zahtjevima, tome trebaju pristupiti odgovorno državne institucije i na taj način valja razgovarati sa svim Srbima koji su nakon završetka rata postali Pupovčeva i SDSS-ova kolona i naglootkrivene žrtve „hrvatskog fašizma“, „mračnih godina“ „Tuđmanove diktature“.

Tome se može i mora stati na kraj samo jednim jedinim načinom.

Izmjenom izbornog sustava Srbima izbiti imperijalne ciljeve

Izmjenom i to dubinskom, izbornoga sustava, koji podrazumijeva ustavne i zakonske promjene, a to je nemoguće bez nacionalnoga referenduma. Da imaju nužan kritički minimum državničke odgovornosti to bi inicirali ili predsjednica Republike ili vlada Republike Hrvatske, jer s tim se ne može taktizirati. A kako je očito da nemaju, vrijeme je za samoorganizaciju hrvatskoga naroda putem postojećih organizacija, bez sektašenja, monopoliziranja, isključivosti i uz korištenje najviših potencijala i ostvarenja nacionalne i svijetske pameti i mudrosti u definiranju političkih i provedbenih ciljeva i modela.

Izmjenom izbornoga sustava treba političkim Srbima zauvijek izbiti imperijalne ciljeve i namjere iz ruku, a osloboditi prostore lojalnim etničkim Srbima koji su bili sudionici hrvatskog socijalnog, kulturnog, političkog, ali i vojno-policijskoga života tjekom osloboliačkoga rata od Srbije i većine Srba u Hrvatskoj. I koji pokazuju neupitnu lojalnost Republici Hrvatskoj i povjerenje u hrvatski narod. Oni moraju biti stimulirani u političkom, javnom i socijalnom okruženju u Hrvatskoj, jer pismo predsjednikaTuđmana govori o srpskoj nacionalnoj manjini, a ne o pravima – agresora.

Onoga trenutka kad političke, civilne, akademske i javne strukture u Hrvatskoj to shvate, Hrvatske više neće imati problema s latetnom srpskom ageresijom, koja ni jednoga trenutka nakon ljeta 1995. godine nije prestala, a danas je histeričnija i opasnija nego ikada, jer je postala oslonac održavanja – hrvatske vlasti. A to je zadnji prag uništenja državnosti hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/HKV

>Marko Ljubić: Uporišta i opasne posljedice političke srbizacije Hrvatske – I. dio

facebook komentari

Nastavi čitati