Pismo studentice pomoćniku ministra branitelja Bojanu Glavaševiću

8

Poštovani gospodine Glavašević,

kao građanka Republike Hrvatske, željela bih Vam se ovim putem obratiti, zabrinuta i uznemirena aktualnim događanjima.

Vi ste kao osoba u Hrvatskoj poznati ponajprije kao sin velikoga Siniše Glavaševića, neustrašivog prenositelja istine u najtežim, najmračnijim i najbezizglednijim ratnim trenutcima. Čovjeka čija je žrtva postala simbol nepravednog stradanja u Domovinskom ratu. Kroz svoje riječi i djelovanje, on je davao nadu i ohrabrenje ljudima u opkoljenom i opustošenom gradu, progovarajući njima, kao i čitavoj hrvatskoj i svjetskoj javnosti o univerzalnim, općeljudskim vrijednostima.

Njegovi literarni tekstovi i danas plijene našu pozornost svojom jednostavnošću i aktualnošću, svjedočeći o nepravdi, ljudskoj patnji, ali i o pronalaženju smisla i nade u svemu tome.

Rođena sam 1991. godine, u vrijeme početka Domovinskog rata. Mnogi će reći da je to dovoljno rano da se ne sjećam rata. No, rat sam proživljavala tijekom svog najranijeg djetinjstva- najosjetljivijeg razdoblja života, pa ipak mislim da je, izravno ili neizravno, morao izvršiti velik utjecaj na mene. Kako sam odrastala, polako sam stjecala znanje i razumijevanje o tome što se tada događalo. U mojoj svijesti se slagao mozaik koji će s vremenom dobivati sve jasnije obrise i prerastati u cjelovitu sliku.

Uprice-iz-vukovara školi smo čitali Priče iz Vukovara. Čak sam dijelove i recitirala napamet. Mislim da mogu reći da smo bili sretna djeca, jer smo odrastali u Domovini koja se uspjela obraniti i opstati, koja je mogla nakon svega toga- živjeti. Tijekom djetinjstva, u našoj dječjoj spoznaji, rat i spominjanje žrtava povezivali su se s osjećajem poštovanja i ozbiljnosti.

Danas, kada, nakon procesa odrastanja, imam pred sobom zaokruženu sliku Domovinskog rata, danas kada mogu zrelo i jasno rasuđivati o prošlim događajima, mogu reći da moje poštovanje prema žrtvi branitelja ne jenjava. Naprotiv, ispunjena sam neizmjernom zahvalnošću i divljenjem prema onima koji su s gotovo luđačkom hrabrošću, tada, jedva naoružani i opremljeni, stali pred mnogostruko brojnijeg neprijatelja, opremljenog naoružanjem čitave bivše zajedničke države.

Zahvala

Prema ljudima koji su se odrekli svega i stali pred nadirući užas da bi zaštitili našu malu zemlju; domove i ljude, obitelji i nas djecu. I ne bi niti moj život, niti život ljudi ove Domovine danas izgledao ni približno onakvim kakav jest, da nije bilo odlučnosti tih ljudi u ključnom trenutku. A nije moralo biti tako. Prečesto sve što imamo smatramo samorazumljivim, ne pokušavajući shvatiti što bi bilo da njih nije bilo, ili da nisu uspjeli. A i to je bila vrlo realna mogućnost. I što dulje o tome promišljam, to je moje divljenje veće i zahvalnost jača.

Iako, postoje stvari u životu za koje nikada nećemo moći dovoljno zahvaliti niti se odužiti za njih. Kako zahvaliti onima bez čije odlučnosti i žrtve ne bih danas živjela u slobodi, u cjelovitoj Domovini, niti u demokraciji, ali, najvažnije od svega, ne bih imala spoznaju o važnosti žrtve, svijest kako je za opće dobro potrebno mnogo trpjeti, ne bih imala život ispunjen ponosom i zahvalnošću za ono što mi je darovano i čežnjom da se s takvim žarom i ljubavlju borim za sve što je istinito, pravedno i ljudsko?

Sada, u ovim danima, vidim te ljude kako stoje na ulici i prosvjeduju. Mnoštvo ljudi koji- usprkos svom invaliditetu, bolestima i godinama- danima stoje na kišama i hladnoći. Stoje i ne žele otići.

Gledajući taj prizor, pitam se što se to događa danas s njima – kako smo im to mi, kao društvo, uzvratili za njihovu žrtvu? Nešto se čudno događa, jer ne vidim na njima da su sretni kao što bi trebali biti. Kako to da ono što sam otkrivala i upoznavala kroz svoje odrastanje, shvaćajući sve više važnost njihove žrtve, nije prepoznato i u društvu i ugrađeno u institucije države, u ponašanje i djelovanje dužnosnika? Nije prepoznato od ljudi mnogo starijih i iskusnijih od mene?

Izgleda kao da smo, sada kada imamo uređenu državu, njih izopćili – zaboravljajući temelje na kojima stojimo. Mi idemo dalje, nekim “naprednim” putem, ostavljajući njih da stoje na ulici.

I pitam se, ima li itko tko danas u državi Hrvatskoj brine za njih?

Gledajući taj uznemirujuć prizor, s užasom mi u misli dolaze riječi Vašega oca, kao da su upravo sada ponovno aktualne: Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio … i to samo zato što u ovome vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Nema dovoljno ljubavi za sve – nema dovoljno ljubavi za one čija je nesebična ljubav osigurala postojanje države Hrvatske? Zar je moguće?

Sreće nema bez zahvalnosti onima koji su je osigurali

Moram reći da ne mogu i ne želim živjeti u državi koja bi zaboravila na njih i izopćila ih, jer takva država za mene nema smisla. Ona bi bila u suprotnosti s onim što što smatram osnovnom ljudskošću, ona bi tražila od mene da ostavim po strani svaku etiku, svaki osjećaj dužnosti i zahvalnosti, i da prigrabim za sebe sve blagodati koje mi se pružaju, zaboravljajući tko ih je i kako osigurao. Ona bi bila u suprotnosti s onim vrijednostima ljubavi i sebedarja koje nalazim utkanima u riječi i djelo Vašega oca. Kako ću normalno živjeti i raditi u toj državi, znajući da su oni, koji su podnijeli najveći teret njezina stvaranja, iz njezina života isključeni?

Jedna je gospođa umrla čekajući, u neizvjesnosti, na nekakav odgovor. Koliko će još ljudi umrijeti prosvjedujući u ovakvim uvjetima, koliko će ih se razboljeti, nastradati, narušiti svoje krhko zdravlje, izgubiti ono što im je nakon rata još ostalo? Koliko je još nevolja potrebno da shvatimo koliko su nam vrijedni?

Ako država i njezine institucije poštuju njihovu žrtvu, zar su zaista neke nesuglasice između zahtjeva branitelja i pogleda vladajućih dužnosnika toliko jake, da ih se ne bi moglo premostiti? Jesam li u krivu kada vjerujem da moja Domovina, nakon pobjede u ratu, nakon što je obranjena i oslobođena, može nadići te teškoće, uprijeti snage i učiniti sve da bi bila sretna? A sreća ne može postojati bez zahvalnosti onima koji su je osigurali.

Jesam li pogriješila kada sam mislila da će moja Domovina, nakon svih nedaća koje je prošla, znati imati dovoljno ljubavi za sve?

Obraćam Vam se jer ne želim vjerovati da za njih, za hrvatske branitelje, u institucijama njihove i moje države, nitko više ne brine. Obraćam Vam se jer ne mogu više samo gledati u to, jer se osjećam suodgovorna za društvo u kojemu živim, jer ne želim da itko više umre u takvim uvjetima, jer ne želim da se ovako nastavi. Obraćam Vam se jer sam uvjerena da osoba, čiji se otac tako hrabro i požrtvovno, tako jasno i tako nedvosmisleno borio za čovjeka i njegovo dosojanstvo, za ljubav i mir, mora u sebi imati klicu te iste hrabrosti i težnju za tim istim vrijednostima.

Molim Vas nemojte dopustiti da branitelji i dalje prosvjeduju, a da vi na odgovornim pozicijama djelujete kao da ih ne čujete, kao da je sve u redu.

Molim Vas nemojte dopustiti da ono u što vjerujem i za što nastojim živjeti, bude pogaženo i uništeno.

Ako se ovakav odnos države i društva prema našim braniteljima nastavi, u kakvom ćemo svijetu živjeti mi mladi? Ako se ništa ne promijeni, kakvu poruku ćete nam poslati?

Pravo na istinu

A kakva se poruka šalje djeci? Hoće li djeca u takvom društvu imati priliku upoznati tko su branitelji i kolika je njihova zasluga za stvaranje slobodne Domovine? Hoće li se i u njihovoj svijesti pojam Domovinskog rata i pojam žrtve branitelja doživljavati kao nešto sveto i poštovano, ili će djeca, gledajući u ovakav odnos prema braniteljima, biti zbunjena, ne shvaćajući što je dobro, a što loše, povezujući te važne pojmove uz nešto sporno, kontroverzno, nejasno i problematično- nešto što je potrebno čim prije izbaciti iz svijesti i iz života, čega se je potrebno riješiti da bi se slobodno živjelo?

U tom slučaju, uskratili smo djeci pravo na ono najvažnije – na istinu, istinu koja svjedoči da nema slobode bez žrtve. Ostavit ćemo ih lišene spoznaje bez koje ne mogu s vjerom i nadom graditi poštenu i sretnu budućnost. A ako oduzmemo vjeru i nadu djeci, pred kime ćemo se više moći opravdati?

Na kraju, dopustite da Vas upitam ima li išta važnije od toga u našoj Domovini u ovom trenutku? Postoji li ikoji državni, društveni ili nacionalni problem koji bi bio važniji od čovjekova dostojanstva? Od dostojanstva naših branitelja, i dostojanstva nas, kao građana i kao ljudi, koji znaju gdje se nalaze izvori i temelji našeg društva i države.

Sigurna sam da ne postoji ništa važnije. Upravo ovo je trenutak u kojemu se opredjeljujemo – za ljudskost, zahvalnost i ljubav, ili za prijezir i sebičnost.

Koliko god rat koji smo prošli bio strašan, ako smo kroz njega naučili cijeniti ono što je uistinu u životu vrijedno, možemo imati koristi za sebe i društvo u kojem živimo. U najtežim trenucima najbolje shvaćamo što je zaista važno, a što nevažno, što je dobro, a što zlo. Prihvaćajući one jednostavne i jasne istine izražene kroz Priče iz Vukovara, koje nam je ostavio Vaš otac, možemo izgraditi sretnije društvo. Ako ga gradimo na oholosti, sebičnosti i prijetvornosti, zaboravljajući ono što nas je povijest naučila, zasigurno nećemo izbjeći najgoru tragediju, tragediju kojoj ćemo uzrok biti mi sami i naša nezahvalnost. Nećemo biti narod, država, društvo- nego samo ruševina osuđena na propast. Želim vjerovati da nismo tako nezreli i tako iskvareni da to dopustimo.

Zato Vas molim, apelirajući na Vašu savjest, na Vašu čast i na Vašu ljudskost – pokažite da je vrijednost i dostojanstvo branitelja, dostojanstvo građanina i čovjeka, iznad svakog drugog problema. Pokažite da Vam je stalo da mi mladi, djeca, i svi članovi hrvatskog društva, živimo u državi u kojoj će se znati što je dužnost i što je odgovornost. U državi u kojoj će se poštovati oni koji su za njezinu slobodu bili spremni umrijeti, i državi koja ih nikada više neće napustiti ili zaboraviti. U državi u kojoj obnašatelji najviših funkcija postupaju savjesno i odgovorno.

Jedino je to put u sretniju budućnost.

S najdubljim poštovanjem prema Vašem ocu i njegovoj žrtvi, i s iskrenom željom da i kroz Vas blješti njegova veličina.

Zagrebačka studentica

HKV.hr

facebook komentari

  • peppermintt

    lijepo, argumentirano, domoljubno izražene misli 🙂
    i zapravo put kako svi imaju obvezu aktivno se uključiti demokratske procese,čini se ono možda nebitno ali pozitivna riječ po riječ, pismo po pismo, čovjek po čovjek i promejene su na vidiku 🙂