Pismo uredniku Bosanskog Kongresa dru. Bogorovcu.

    2

    Poštovana redakcijo Bosanskog Kongresa.

    Pozdrav iz daljine mojoj zemlji Bosni i Hercegovini!

    Čitam Bosanski Kongres koji mi nije po volji iz mnogo razloga, ali
    usprkos toga drži me svojim sadržajem u kontaktu sa zemljom u kojoj
    sam rodjen, odgojen, prvi put naše sunce vidio i materinskim jezikom
    progovorio, koji, u ona davna vremena nije bio niti srpski, niti
    bosanski nego samo i jedino materinsko rvaci jezik. Toga se i danas držim i
    kažem svima: Jadna ti je i čemerna ona zemlja koja BOSNE nema!

    Prelistati povijest Bosne i Hercegovine od postanka pa do danas, olako
    se može ustanoviti koji je to narod bio i borio se u svim i svakim prilikama
    protiv zavojevača i osvojača, bili oni sa Istoka ili Zapada, protiv naše
    Bosne ponosne. Taj narod je i danas živ i još uvijek živi na pragovima
    svojih pradjedova. Ne vidim razloga zašto bi se danas, poslije više od
    13 stoljeća grčevite borbe i žarke ljubavi za svojom DJEDOVINOM BOSNOM
    I HERCEGOVINOM, tom narodu uskraživala uloga NACIONALNE
    RAVNOPRAVNOSTI!

    Taj narod kojemu se danas uskraćuje NACIONALNA RAVNOPRAVNOST u
    republiki BiH, je u prošlosti žrtvovao više za očuvanje identiteta
    BiH, nego ta danas druga dva nacionalno ravnopravna naroda, koji su
    stjecajem povijesnih okolnosti postali sastavnim dijelom naše Bosne i
    Hercegovine.

    Ovo ne ističem da provociram, nego zato da se zna da su se Srbi u
    Bosnu i Hercegovinu doselili putem povijesnih imigracija i emigracija, kako
    političkih tako i gospodarskih, kako tko hoće. To bi se moglo usporediti sa
    svim drugim imigracijama i emigracijama u svijetu. Što se tiše naših
    muslimana, oni bi trebali znati da su oni uistinu jedan ozbiljan dio
    nas, to jest pravoslavnih i katolika, jer su se takodjer stijecajem
    političkih i povijenih prilika i nametnutih osmajlijskih privilegija
    svim onima koji s kršćanske vjere prijedju i prihvate islam. Za
    prezivijeti i ostati na životu, mogi katolici i pravoslavci, to jest
    Hrvati i Srbi su prešli sa svoje vjere na islam. Ovo je jedna zbilja i
    istina. Zato je otac Domovine Hrvatske, dr. Ante Starčević s pravom
    prozvao bosansko/hercegovačke muslimane, da u njihovim žilama teče
    najplemenitija hrvatska krv.

    Narod u Bosni i Hercegovini za kojega se danas traže svi “legalni”
    načini da ne postane NACIONALNO RAVNOPRAVAN NAROD u BiH, je moj dragi
    HRVATSKI NAROD. Zato se ne treba nitko čuditi ako Hrvati BiH traže
    one tko će ih razumijeti. Po mome iskrenome razmišljanju i osjećaju iz
    srca, to bi najprije trebali biti naši bosansko/hercegovački
    muslimani, jer nas mnogo zajedničkoga iz prošlosti veže, pa čak i u
    najnovijoj prošlosti imali smo zajedničke poteze za zajedničku stvar.
    Ako se za nečije ukuse nas danas dijeli i razdvaja tako da se sva
    prošlost našeg zajedničkog života zaboravlja do te mjere da se
    najstarijem hrvatskome narodu kao starosijediocu Bosne i Hercegovine
    zabranjuje i uskracuje NACIONALNA RAVNOPRAVNOST, onda se nije čuditi
    što se Hrvati BiH približuju Srbima BiH. Muslimani BiH nisu iz Turske
    niti su Turci, ali ipak po vladanju bosansko/hercegovačkih muslimana,
    svi ste vi osjećajno bliži islamskim zemljama sa Istoka, nego, recimo,
    nama Hrvatima ili Srbima, iako činimo jednu zajednicu, jedan mozajik
    Bosne i Hercegovine.

    Izvolite, poštovana redakcijo i svi ostali, primiti moje iskrene
    pozdrave. Mile Boban, Texas.

    facebook komentari

    • Your message has been sent.

      G. Vuskic

      Sun, Nov 3, 2013 at 7:38 AM

      To: [email protected]

      Reply |
      Reply to all |
      Forward |
      Print |
      Delete |
      Show original

      UVODNA RIJEČ

      Od mojeg sada pok. oca Petra Boban, Gabrića (1907-1981), često sam ga

      čuo govoriti: Moj sinko, iz malena se trn oštri. Priznajem da tada

      nisam shvatio značenje ovih riječi dok nisam došao u emigraciju, u

      Pariz. Tu sam upoznao neke preživjele veterane NDH. Bili su mi dragi

      iz svih uglova i neizmjerno sam ih poštivao. Odmah sam pristupio k

      njima u organizaciju HOP-a. Tu, s tim veteranima NDH počeo sam se

      ustaški oštriti…

      Ali i kroz to <> oštrenje sam počeo misliti i razmišljati:

      Zašto se uvijek mora govoriti i isticati <> Poglavnik,

      <> NDH, <> Deseti Travnja, <> vojska, UV, umjesto

      hrvatski Poglavnik, hrvatska NDH, hrvatski Deseti Travnja, hrvatska

      vojska HV, itd. Itd.

      Poslije Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. u hrvatskoj političkoj

      emigraciji dolazi do ozbiljnih prevrtanja i promjena. Pred crkvom u

      Parizu gdje su se Hrvati svake nedjelje sastajali i upoznavali,

      dijelili su se razni letci; novine i knjige se prodavale. Tu su neki

      Hrvati, poimenice Žarko Luburić i drugi, dijelili letke Hrvatskog

      Narodnog Odpora kojeg je podpisivao glavni zapovjednik Vjekoslav Maks

      Luburić, general Drinjanin.

      Od tada redovito sam čitao letke i okružna pisma HNO koje je slao

      general Drinjanin svima u svijetu. Počelo mi se sviđati on što general

      Drinjanin piše. Bilo mi je teško raskrstiti se s mojim prvobitnim

      mišljenima o <> Poglavniku, o <<ustaškoj NDH, o <>

      Desetom Travnju, o <> vojsci i doći u sukob s mojim

      prijateljima u istoj organizaciji HOP-a, ali mi nije bilo teško

      zadržati <> u borbi za oslobođenje hrvatskog naroda i

      Obvnove Hrvatske Države.

      Jest, pohlepno sam čitao skoro sav hrvatski iseljenički tisak, skoro

      sve što mi je pod ruke moglo doći. Tu sam za mnoge nepoznate stvari

      saznao, kako o Poglavniku, Ustašama, NDH, tako i o borbama za očuvanje

      NDH, kao i o patnjama hrvatskog naroda. Čitao sam – i neka mi to bude

      sada ovdje dozvoljeno reći, poslije pola stoljeća, jer takova je tada

      hrvatska politička emigrantska klima bila: ako čitaš jugoslavenske

      novine, automatski si komunista, Udbaš i Jugoslaven, – često krijamice

      i jugoslavenski tisak, podcrtavao i bilješke pravio, pamtio i u sebi

      gnjev gutao: Kako to da u jugoslavenskom tisku se uvijek govori o

      <>, proglašenju <>, o <>,

      o <>, o <>, itd., te počeo

      uspoređivati s tiskom HOP-a: Hrvatska iz Buenos Airesa, Nezavisna

      Država Hrvatska, Gruda, Hrvatsko Pravo, Ustaša i drugo, gdje i oni

      sustavno se izražavaju gore spomenutim izrekama.

      Kao hrvatski politički emigrant preko više od 55 godina privlačilo je

      moju želju kao Hrvata da nešto napišem o Vjekoslavu Maksu Luburiću,

      generalu Drinjaninu. O Maksu Luburiću, kao Ustaši, pisano je razmjerno

      mnogo a još više se reklo, kako u tuzemstvu tako i u inozemstvu. Razne

      rasprave, knjige, prilozi, novinski članci o Maksu Luburiću su

      pridonijeli nejednake i različite vrijednosti, jer je svaki autor htio

      biti u pravu. Te nejednakosti i različitosti tijekom godina su

      privukle moju pažnju da ja nešto prikupim o Maksu luburiću, o njemu,

      Hrvatu, Ustaši, čovjeku kojeg se najviše tereti za mnoga zvijerstva za

      vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske, 1941-1945.

      Kao pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za Sjevernu Ameriku htio

      sam izdati jednu knjižicu ili knjigu prigodom desete (10) obljetnice

      pogibije Maksa Muburića, generala Drinjanina, 1969-1979: MAKS LUBURIĆ

      U TRI DIMENZIJE – Prošlost, Sadašnjost i Budućnost. U tu svrhu sam bio

      prikupio, rekao bih, dovoljno materijala za izdati tu namjeravanu

      knjižicu ili knjigu. Uslijed nepredviđenih dogodovština i procesa u

      New York-u 1980-1981-1982- godine, došlo je do zastoja da ta

      namjeravana knjiga nikada nije izdata, ali se je prikupljeni materijal

      sačuvao. I ne samo to, prikupilo se je mnogo više materijala, a

      najviše pisama, tako da je došlo vrijeme da se izda knjiga – jedna ili

      dvije – PISMA MAKSA LUBURIĆA.

      Konačno, valja reći i to, da je došlo vrijeme da se objelodane pisma

      Maksa Luburića u jednu ili dvije knjige. Također valja reći i to da je

      sva politička i hrvatsko/nacionalna djelatnost general Drinjanina

      izražena u ovim Pismima Maksa Luburića koja su najviše pisana svojim

      uskim suradnicima a koje će čitatelj upoznati prilikom čitanja ovih

      pisama, te ih nije potrebno sada spominjati.

      Svakako da u ovoj knjigi ili knjigama nisu sva pisma uvrštena, jer ih

      nisam imao. General je mnogima pisao i mnogi drugi Hrvati ta pisma

      posjeduju. Koristim ovu priliku zamoliti sve one koji do ove molbe

      dođu a posjeduju bilo kakovo pismo generala Drinjanina, bilo u

      originalu ili kopiji, ako su voljni da mi ih ustupe i pošalju na

      adresu: Mile Boban 9411 Winchester Road, Austin, Texas 78733., kako bi

      se mogla napisati: Sabrana djela Pisama Maksa Luburića.

      Pisma koja su pisana Ratku Gagri u Toronto i koja je on posjedovao,

      pred smrt Ratko Gagro (1913-1975) je pozvao svojeg prijatelja i

      suradnika Karla Soptu i sve mu predao. Karlo Sopta (1934-2001) je

      obolio, imao je rak. Otišao sam ga posjetiti u veljači 2001. u

      Toronto. Tada mi je Karlo Sopta rekao: Koliko god vjerujem Bogu,

      toliko vjerujem i tebi. Ova kutija s pismima Maksa Luburića pripada

      tebi i Hrvatkoj. Nastoj upoznati što više Hrvata s ovim pismima. Pisma

      su pisana za Hrvate i za Hrvatsku.

      Ante Kršenić (1917-1995) Korčulanac, živio u Oakland-u kraj San

      Francisca, uski suradnik generala Drinjanina, kroz dugi niz godina se

      dopisivao sa generalom Drinjaninom. On i ja bili smo dobri prijatelji

      dok sam ja živio u San franciscu. Njegov zet Ante Stanić mi je dao svu

      korespodenciju između njega, Ante Kršenića i generala Drinjanina u

      petak, 11 rujna 2009. Ta pisma se nalaze u ovim knjigama.

      Pisma koja je general Drinjanin pisao dru. Miljenki Dabi Peraniću u

      Pariz su također u ovim knjigama. Doktor Miljenko Dabo Peranić mi je

      dao ova pisma u svojoj kući u New York-u u kolovozu 1978. Ta se pisma

      nalaze u ovim knjigama.

      Pisma koja je general pisao svojem suradniku Danijelu Jolić u Toronto

      od 1952. pa do 1959. se nalaze u ovim knjigama. Ova pisma mi je poslao

      Ivo Jolić, sin Danijela Jolića, 8 studenoga 2012. U ovim pismima – kao

      i u svim generalovim pismima – ima mnogo važnih povijestnih činjenica,

      bez kojih se nikako ne može napisati jedna poštena i objektivna

      povijest stvaranja, čuvanja i obaranja Nezavisne Države Hrvatske.

      Sva druga pisma koja se nalaze u ovim knjigama sam dobio od raznih

      prijatelja i prijatelja njihovih prijatelja.

      Bez bilo ikakove sumnje kroz ova pisma svaka čitateljica i svaki

      čitatelj će imati potpunu slobodu formiranja svojega osobnog mišljenja

      o Maksu Luburiću, kao o čovjeku, kao o Hrvatu, kao o vojniku koji se

      je borio za svoju ideju, a ta ideja je bila Hrvatska Država. Dr.

      Andrija Hebrang mlađi ja u svojoj predizbornoj kampanji 2009. godine

      rekao: da se je Maks Luburić borio za hrvatske interese.

      Kada sam u travnju prošle godine počeo pisati i iznositi ova pisma na

      portalu dnevno.hr, počeli su mi se ljudi javljati. Neki su mi dali

      dobrih ideja. Ja sam originalno iznosio pisma bez ikakovih ispravaka.

      Jedan državotvorni Hrvat iz Livna A.M. mi je mnogo pomogao savjetima.

      Ovim putem mu se želim zahvaliti i reći da sam mnoge njegove savjete

      uzeo i koristio se istim. A.M. hvala ti!

      Najugodnije za mene je bilo kada sam pred Božić prošle godine, 2012.,

      primio e-mail pismo od jednog Hrvata iz Zagreba koji je redovito

      pratio i čitao Pisma Maksa Luburića na portalu dnevno.hr, a koji mi

      daje do znanja da je spreman s menom surađivati da se ova vrijedna

      pisma Maksa Luburića izdaju kao knjiga. Njegovo je ime: Darko Derganc,

      nladi hrvatski intelektualac, zdravih ideja i zdravih pogleda, koji

      nije podlegao neprijateljsko/jugoslavenskoj promidžbi. Kroz to

      dopisivanje razvilo se obostrano povjrenje: VJERNOST ZA VJERNOST – DO

      GROBA!

      Početkom ove godine 2013. preko e-mail pisama po nekoliko puta dnevno

      u oba smjera došli smo do zajedničke ideje da bi najbolje bilo da mu

      ja pošaljem sva pisma koja posjedujem. Meni je bilo jako teško

      pristati na taj zahtijev i poslatu čovjeku, kojeg nepoznajem, sva

      pisma koja posjedujem. U mislima sam se borio i dan i noć šta učiniti.

      Dati nepoznaniku takova vrijedna pisma koja sam desetljećima čuvao! Na

      koncu sam sam sebi rekao: Da na mlađima svijet ostaje. Zovnem Darka na

      telefon i o svemu se dogovorimo. On, Darko Derganc, mene uvjerava da

      su pisma u sigurnim rukama.

      Početkom ožujka ove godine 2013. ja sve pošaljem Darki Derganc. I

      hvala dragom Bogu da se nisam prevario! Ovo što sada Hrvati imaju pred

      sobom kao knjigu ili knjige je pisao general Drinjanin osobno a

      počasni Hercegovac – tako ja Darka zovem – Hrvat iz Zagreba Darko

      Derganc je kronološki sve pripremio i sredio u obliku ove knjige.

      Imajući ova pisma pred očima, svaki Hrvat, svjestan važnosti ovih

      pisama, imati će razumijevanja da se ove za sada privremene dvije

      knjige objave kod jednog nakladnika i izdavača kako bi knjige ovih

      pisama dašle u kuću svakog Hrvata, kako u Hrvatskoj tako i u

      Dijaspori.

      U to ime se svima zahvaljujemo koji su nas razumijeli i koji su nas

      bodrili da ne klonemo u našim nastojanjima oko objavljivanja ovih

      pisama u obliku knjiga.

      Posvećujemo ove knjige PISMA MAKSA LUBURIĆA svim onima koji su u

      svojim hrvatsko/nacionalnim osjećajima vršili svoju rodoljubnu dužnost

      u pripremanju i stavranju Nezavisne Države Hrvatske na čelu s

      Poglavnikom dra. Ante Pavelićem, svim onima koji su u odori Hrvatskih

      Oružanih Snaga, HOS branili svoju i našu Hrvatsku Državu, svim onima

      koji su u toj obrani Hrvatske Države dali svoje živote, svim onima

      koji su bili žrtve Bleiburga, svim onima koji su bili protiv

      Jugoslavije i tako postali žrtve Udbe, svim onima koji su zbog svojeg

      hrvatstva morali napustiti svoja djedovska ognjišta i tim napustiti i

      Hrvatsku a tražiti spas u emigraciji, svim onima koji su trunuli po

      jugoslavenskim koncentracionim logorima, svim onima koji su po

      jugoslavenskim robijašnicama ostavili svoje kosti zbog ljubavi za

      Hrvatsku, svim hrvatskim Majkama čije se oči nikada nisu osušile od

      oplakivanja svojih kćeriju i sinova, svim hrvatskim djevojkama koje su

      u očekivanju svojih zaručnika ostale ucviljene i osamljene, jednom

      riječi: svim onima koji su svoje živote dali za Hrvatsku Državu, i

      svim hrvatskim emigrantima i imigrantima, jer su i jedni i drugi bili

      žrtve jugoslavenskog terora.

      Na dan Svih Svetih 2013.,

      Austin, Texas,

      Mile Boban, Otporaš.

    • Otporaš

      To je istina da su Hrvati žrtvovali u povijesti za očuvanje identiteta Bosne i Hercegovine više nego druga dva ravnopravna narada BiH.