Pratite nas

Kolumne

Plenkovićeva istinska potpora sa lijevog spektra ili još jedan u nizu Milanovićevih spinova

Objavljeno

na

Regularni dio političke utakmice je za nama. Pregovori oko formiranja buduće Vlade RH su u tijeku. Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović poručuje iz New Yorka kako se nema vremena sa odugovlačenjem i najavljuje prvi krug konzultacija u Uredu predsjednice RH na Pantovčaku već od utorka 27.rujna 2016. godine. Iako je prošlo gotovo dva tjedna od završetka izbora za oči javnosti i dalje se ne događa ništa spektakularno kao da prvi puta gledamo već viđeni scenarij, jer MOST-u kao i prethodni put nije dovoljno dva tjedna da se usuglase sa pitanjima poput isključivog gospodarskog pojasa. O kadrovskim rješenjima za sada niti riječi osim medijskih spinova što nas podsjeća na trakavicu iz studenog od kraja prošle godine, a kakve će tek trzavice uslijediti oko podjele ministarskih fotelja bolje je niti ne predviđati.

Jedina razlika u odnosu na lanjske parlamentarne izbore je ta što ovaj put u pregovorima neće sudjelovati  Zoran Milanović koji je izabrao drugačiju strategiju prepustivši pregovore sa MOST-om relativnom pobjedniku izbora HDZ-u, a pritom je ponudio svoj mandat na raspolaganje u stranci na unutarstranačkim izborima koji će se u SDP-u održati sredinom idućeg mjeseca. Dok se unutar SDP-a provodi festival demokracije dojučerašnji SDP-ovi partneri poput HSS-a Kreše Beljaka i nacionalnih manjina predvođenih Miloradom Pupovcem odlučile su se približiti HDZ-u, a nije daleko niti HNS-ov Ivan Vrdoljak koji sve češće razmišlja o samostalnoj pripremi za lokalne izbore, a potom na samostalni izlazak na parlamentarne izbore na kojima očekuje 10 mandata. Ne isključuje razgovor sa svima. Nakon čašice razgovora između Vladimira Šeksa i Ivana Vrdoljaka špekulira se ukoliko bi HDZ podržao HNS-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba, Vrdoljak ne vidi problem podržati Plenkovićevu vladu.

Promatrajući rasplet događaja u hrvatskoj političkoj areni sa aspekta hrvatskog građanina  vjerujem da su mnogi pomislili kako je Andrej Plenković već sada novi mandatar sa prikupljenih više od 85 potpisa ili kako mu više nije potreban MOST, jer podržali su ga Beljakov HSS sa 5 mandata kojem je čak i Zoran Milanović odobrio približavanje HDZ-u iako je s njime u političkom braku kao i nacionalne manjine koje ovoga puta u paketu od 8 mandata predvodi Milorad Pupovac postavljajući uvjete o kadrovskim rješenjima u budućoj Vladi RH aludirajući javno kako Zlatko Hasanbegović ne smije biti ministar kulture u idućoj Vladi RH koju iz tih razloga ne bi podržao niti talijanski predstavnik Furio Radin. Faktički možda takav rasplet  odokativno izgleda završenom pričom, ali uvjeren sam da se iza paravana valja sasvim složenija priča, jer i sam Andrej Plenković kaže da nije bitno hoće li predočiti najmanje 76 potpisa tijekom prvog kruga konzultacija što bi mu omogućila manjinska vlada sa HSS-ovim Beljakom uz mandat nezavisna Željka Glasnovića i Milana Bandića sa 2 mandata, već je bitno da se to učiniti u okvirima koje predlaže Ustav RH što znači da se rasplet ne razvija u što je mogućem kraćem roku kao što je to očekivao hrvatski narod, a vjerujem i sam Andrej Plenković.

Marginalizacijom Zlatka Hasanbegovića sa mjesta ministarske pozicije koji je sa 11.898 preferencijalnih glasova pobijedio nositeljicu liste Ivanu Maletić, jer to želi jedan Milorad Pupovac dojučerašnji vjerni saveznik Zorana Milanovića može biti vlastiti prijevremeni harakiri za samog Andreja Plenkovića s obzirom da veći dio članstva premišlja poput Zlatka Hasanbegovića što je argumentirano najvećim brojem preferencijalnih glasova u II. izbornoj jedinici na kontu provođenja Hasanbegovićeve dosadašnje politike ili najvećim brojem glasova na unutarstranačkim izborima za člana predsjedništva HDZ-a.

Andrej Plenković je trenutno u poziciji da može marginalizirati i tehničkog ministra vanjskih poslova Miru Kovača koji je sa 12.751 glas u IX. izbornoj jedinici bez stranačke infrastrukture pobijedio nositeljicu liste Branku Juričev Martinčev kao i HDZ-ove veterane i dugogodišnje predsjednike županijskih organizacija Darka MIlinovića i Antu Sanadera, a pritom vratiti u igru Mesićeva čovjeka od povjerenja Davora Božinovića bivša ministra obrane koji je prikupio jedva 475 glasova u Zaprešiću što nije bilo dovoljno da bi konkurirao Bruni Esih koja ga je putem preferencijalnih glasova preskočila budući da je prikupila 10.471 preferencijalni glas, ali tada osim što gubi dva vrhunska intelektualca od kojih Miro Kovač ima razvijene i diplomatske krugove, a Zlatko Hasanbegović jedini je ministar kulture koji čim je došao na dužnost, suprotstavio se do tada funkcionirajućem sustavu dotacija iz državnog proračuna kojima je SDP-ova vlast kupovala naklonost ljevičarskog kulturnog miljea, dovodi u pitanje vjerodostojnost što je bio i slogan samih izbora. Da ne govorim o najcrnjem scenariju gubljenja ruku u Hrvatskom saboru kao što smo izgubili mandat u dijaspori od dojučerašnjeg člana HDZ-a generala Željka Glasnovića koji je spreman podržati buduću HDZ-ovu vladu.

S druge strane Andrej Plenković morao bi sam sebi postaviti retoričko pitanje da li je podrška HSS-ova lidera Kreše Beljaka ili Milorada Pupovca ispred nacionalnih manjina, a da pritom postavlja uvjete o kadrovskoj politici budućoj Vladi RH istinska ili je ovaj potez približavanja vjernih dojučerašnjih SDP-ovih partnera HDZ-u još jedan u nizu spinova Zorana Milanovića kako bi u HDZ-u uz pomoć  vlastitih koalicijskih partnera  proveo strategiju “zavadi pa vladaj” s ciljem uništenja HDZ-a?

Zoranu Milanoviću niti prvi puta nije bilo bitno hoće li biti predsjednik Vlade RH što se moglo vidjeti na primjeru krajem prošle godine kada je ponudio Boži Petrovu da bude predsjednik Vlade RH kao što ga niti danas ne zanima pozicija predsjednika SDP-a, već pokušava voditi politiku iz sjene postavljanjem osobe od vlastita povjerenja. Stoga treba uzeti sa rezervom i nuđenje HNS-ova Ivana Vrdoljaka, jer više je nego očito da je po srijedi zamjena tezi infiltriraj svoje kadrove u sustav, a sutra ćemo lako uništiti i srušiti HDZ-ovu vladu s kojom ionako nisu sklopili politički brak. Iako to nije jednostavno za izgovoriti na kraju budimo realni platformu treba graditi sa MOST-om koji nam je ideološki bliži iako to u ovom trenutku neće biti jednostavno što se moglo vidjeti još iz vremena Tomislava Karamarka.

Problem MOST-a je tome što u resornim ministarstvima u kojima su oni obnašali vlast moraju biti (ili ostati) isključivo njihovi ministri koje su oni odabrali, dok u drugim ministarstvima koja su pripadala HDZ-u mogu biti samo oni koji su njima prihvatljivi, što znači da bi prema toj tezi vladu sastavljao MOST, a ne relativni pobjednik izbora HDZ: Dojučerašnji Milanovićevi partneri ukoliko su željni dati potporu i boriti se za interes hrvatskih građana nitko im ne brani, jer kao što su otišli od Zorana Milanovića tako će sutra otići i od Andreja Plenkovića nakon što ispune vlastite ciljeve.

Za sada je jedno sigurno, a to je da je Andrej Plenković i dalje miljenik medija kojima su najednom prirodni i pregovori HDZ-a sa Miloradom Pupovcem iako prije nekoliko mjeseci nisu na taj način percipirali slaganje izvršne vlasti. Sve je izvjesnije da u prvom krugu konzultacija nitko neće predočiti najmanje 76 potpisa u Uredu predsjednice RH u utorak na Pantovčaku, a hoće li se to dogoditi u okvirima Ustavnog roka hrvatski narod morati će još pričekati, jer kada smo pomislili da sve znamo uvjerili smo se po tko zna koji put da ništa ne znamo.

Sanjin Baković/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati