Plodovi “nepravedna mira” u Bosni i Hercegovini

0
Najnoviji broj Katoličkog tjednika za sljedeću nedjelju, 16. veljače 2014., kojeg tjedno izdaje Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije (MCVN) u Sarajevu naslovnicu kao i uvodnik novoga broja posvećen je najnovijim nemirima i protestima u Bosni i Hercegovini. Na naslovnici je fotografija snimljena u nemirima proteklih dana s natpisom “Plodovi “nepravedna mira” u Bosni i Hercegovini”.

U uvodniku novoga broja glavni urednik Katoličkog tjednika don Josip Vajdner piše sljedeći tekst:

BiH po mnogočemu podsjeća na Otomansko Carstvo iz doba njegove propasti, kojega ruski imperator Nikolaj I. Pavlovič Romanov nazva „Bolesnikom s Bosfora“

Neke se teme, snagom inercije događanja, jednostavno nametnu u javnoj sferi postavljajući agendu društvenoga promišljanja. Zaobilaziti ih, upućuje na „nojevsku filozofiju“ stavljanja glave u pijesak ili na bezumnost i grotesknost dotičnih „umujućih figura“, što najčešće u povijesti biva ocijenjeno tragikomičnim. Primjerice, u vrijeme Oktobarske revolucije u Rusiji 1917., dok se krv u potocima slijevala ruskim gradovima, priča se da je Sinod Ruske pravoslavne Crkve žustro raspravljao o boji liturgijskoga ruha. Biti stvarni dio jednoga naroda, znači osjećati njegovo bilo, a biti dionikom jednoga vremena, znači prepoznavati kairos društvenih zbivanja. To je poglavito nužno i izazovno na prostoru kao što je bosanskohercegovačko ili, šire kazano, balkansko. Posljednja događanja u veljači, odnosno prosvjedi narodnih masa diljem BiH, zorno svjedoče o tomu pokazujući koliko su opravdane tvrdnje da u Daytonskom sporazumu nije stavljena točka, nego tri točke i upitnik na jedno povijesno razdoblje.

Slike kamenovanja i paljenja zgrada državnih institucija u BiH, koje su obišle svijet i ponovno ovu zemlju stavile u središte zanimanja svjetskih medija, uslijedile su približno u istom trenutku kada je u Strasbourgu izglasovana još jedna rezolucija o ovoj državi. Zastupnici Europskog parlamenta, odražavajući, po tko zna koji put, svo licemjerstvo međunarodne zajednice, pozvali su političke vođe triju naroda u BiH da „odustanu od nacionalističke i etnocentrične politike“ te „provedu ustavne i institucionalne promjene“ kako bi ova država profunkcionirala. Također su, koje li ironije, apelirali i na lidere zemalja EU-a da posvete više pozornosti Bosni i Hercegovini, a sami su o njoj raspravljali na kraju radnog dana, nakon što su obradili sve moguće problematične teme.

A zapravo bit problema se ne može ni dotaknuti bez posredovanja međunarodne zajednice koja je i smislila današnji izgled najkompliciranije države na Balkanu. To je odavno svima jasno, ali nitko ne želi ni pokušati raspetljati taj gordijski čvor. Očito je da nekima ovakvo stanje odgovara… Tek je narodni bunt, započet kao prosvjed obespravljenih radnika u Tuzli, koji je – razvidno – kasnije orkestriran iz određenih središta moći, pokazao koliko je situacija ozbiljna. Što je u korijenu svega, jednostavno je objasnio jedan građanin koji reče: „Kako će išta valjat’ kad ima deset država u jednoj državi?“ Uistinu, državni, birokratski aparat, ogrezao u mitu i korupciji, ne dopušta da se BiH makne iz vremena 90-ih godina prošlog stoljeća, poglavito što se ovdašnji političari, vođeni osobnim interesima, ne mogu dogovoriti o načinu provedbe toga nužnoga procesa. Stoga, po mnogočemu ova država podsjeća na Otomansko Carstvo iz doba njegove propasti (1839. – 1922.), koje ruski imperator Nikolaj I. Pavlovič Romanov (1796. – 1855.) nazva „Bolesnikom s Bosfora“.

katolickitjednik

Ovaj Puškinov i Gogoljev suvremenik, poznat pod nadimkom „žandar Europe“, samo je opisao procese u posrnulom Turskom Carstvu, te je 1844. zapadnim silama predložio da tog „bolesnika“ podijele. Povijest pak „turske bolesti“ ukazuje na to da nisu mogli pratiti ekonomski i tehnološki napredak Zapada. U dotrajalom carstvu izniknula je pojava čitlučenja koja je govorila da je seljak morao, osim dotadašnje desetine koju je davao feudalcima – spahijama, davati devetinu čitluk-spahijama. Takav tromi birokratsko-feudalni aparat iznutra je generirao truljenje carstva koje se potom suočilo i sa sve većim nezadovoljstvom potlačenoga stanovništva pri čemu nisu rijetki bili ni ustanci. Reforme koje je Porta činila bile su nedovoljne te su se na izvanjskom području redali neuspjesi u ratovima, poglavito s Rusima.

Kao i u slučaju Otomanskog Carstva, tako i Bosna i Hercegovina u ovakvu obliku životari zbog međusobnih trvljenja u međunarodnoj zajednici. Unutarnji birokratsko-feudalni aparat da bi opstao, mora iskorišćivati građane koji su sve nezadovoljniji, a na vanjskopolitičkom planu država zaostaje za svima u regiji. U takvu kontekstu, dok se iščekuje jasniji odgovor i „lijek“ međunarodnih moćnika, uloga vjerskih vođa i općenito vjernika jest tješiti i umirivati narod kako nekim nepromišljenim činom ne bi razbuktali i onako tinjajuću vatru mržnje zapaljenu 90-ih godina prošlog stoljeća.

Više o Katoličkom tjedniku na portalu www.katolicki-tjednik.com i na facebooku.

Francisko Pavljuk

facebook komentari