Pratite nas

Herceg Bosna

Pobijeni franjevci bit će pokopani u veljači, danas pokop Grge Marića u Posušju

Objavljeno

na

U nedjelju, 8. rujna 2013., na svetkovinu Male Gospe, održana je komemoracija i pokop 61 žrtve iz Drugog svjetskog rata i poraća koje su pronađene na više lokaliteta na području Općine Ljubuški. Među pronađenima su i 2 hercegovačka franjevca: fra Slobodan Lončar i fra Martin Sopta. Sve se uživo moglo pratiti preko HR Ljubuški i HR Herceg Bosna.

Posmrtni ostatci ubijenih franjevaca i civila, koji su se nalazili u limenim sanducima prekriveni hrvatskom trobojnicom, izloženi su u 14.30 ispred zgrade Općine Ljubuški, a službeni program komemoracije započeo je u 15.00. Nazočnima se najprije obratio Vice Nižić, pročelnik Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području Općine Ljubuški. Obraćanje je zaključio riječima: »Još jednom pozivam sve one koji nešto znaju o mogućim grobištima, masovnim ili pojedinačnim, da se obrate Povjerenstvu kako bi se istražila i ta grobišta.« Okupljenima se s nekoliko riječi obratio i Nevenko Barbarić, načelnik Općine Ljubuški koji je pozdravio sve nazočne te se zahvalio Povjerenstvu, Vicepostulaturi postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i svima koji su pomogli da ove žrtve budu pronađene i dostojanstveno pokopane.

Nakon uvodne molitve koju je izrekao biskup mons. dr. Tomo Vukšić, vojni ordinarij, povorka je krenula ulicama Ljubuškog prema Novom gradskom groblju. U ulicama kroz koje je povorka prolazila građani su na prozorima svojih domova istakli hrvatske zastave i upalili svijeće za ove nevine žrtve.

Po dolasku na Gradsko groblje, u 16.00, započela je sv. misa zadušnica koju je predvodio biskup mons. dr. Tomo Vukšić, zajedno s provincijalom hercegovačkih franjevaca fra Miljenkom Štekom i ostalim sumisnicima u nazočnosti mnoštva puka. Biskup Vukšić je u svojoj propovijedi istaknuo: »Ta vjera i ta nada danas su nas dovele ovdje da najprije u sprovodnoj povorci do groblja dopratimo posmrtne ostatke 61 osobe kojima je pravo na sprovod bilo uskraćeno, da oživimo uspomenu na njihova imena čiji je svaki spomen dugo bio zabranjen, a onda i da im darujemo grob kojega nisu smjeli imati te da za vječni pokoj njihovih duša izreknemo javnu Misnu molitvu bez strahovanja da bi netko zbog toga mogao postati nova žrtva.« Pozvao je svakoga od nas da se molimo Kristu Gospodinu kako bi nas oslobodio mržnje i napasti da na zlo uzvratimo zlim. Biskup je podsjetio kako kršćani ni u jednom vremenu nisu pošteđeni unutrašnjih iskušenja i vanjskih opasnosti koje sa sobom donosi obveza javnoga svjedočenja svoje vjere. Upozorio je: »Naša je obveza biti nasljedovatelji Isusa Krista i javni kršćanski svjedoci: u zgodno i u nezgodno vrijeme, kako bi rekao sveti Pavao. Upravo zato su biskupi, uoči važnih događaja, koji bi se trebali dogoditi u listopadu, svima poručili: “Ćudoredna je obveza svakog katolika javno i ponosno očitovati svoju vjersku pripadnost i uvijek se izjasniti katolikom, pa i na popisu pučanstva, jer je javno ispovijedanje vjere jedna od temeljnih obveza svakoga katoličkog vjernika.“ A časna je obveza čuvati i njegovati svoj narodni identitet, posebice u ovim vremenima u BiH gdje skoro svi katolici pripadaju hrvatskom narodu.«

Nakon završnog misnog blagoslova uslijedile su sprovodne molitve i blagoslov groba u kojem će biti pokopane neidentificirane žrtve. Veliki zbor sv. Ante s Humca otpjevao je Hrvatsku himnu, a zatim je se okupljenima obratio fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Obraćanje je započeo riječima: »Godine 1944. i 1945. osobe, čije posmrtne ostatke danas pokopavamo, prošle su ljubuške ulice svezanih ruku i označeni kao neprijatelji naroda. Ubijeni su bez milosti i nedostojno pokopani s mišlju da im se zatre ime i postojanje. Tako je mislila zločinačka komunistička ruka. Međutim, danas su oni kao slobodni ljudi prošli istim ljubuškim ulicama nošeni našim rukama i molitvama.« Fra Miljenko je između ostalog zahvalio svima koji su na bilo koji način pomogli u pronalasku, iskapanju i organizaciji ispraćaja ovih žrtava, te je iznoseći ukratko povijest istraživanja na području Ljubuškog dodao: »Drago bi nam bilo da smo uspjeli iskopati i dostojno pokopati dovedene iz ljubuške tamnice i pobijene na Novom groblju u Vrgorcu. Prošlog ljeta ta je grobnica pronađena, ali su trenutne hrvatske vlasti zaustavile daljnja istraživanja unatoč tome što obitelji pobijenih mole i traže da se to nastavi. Dokle tako?«

Na kraju je uslijedila predaja identificiranih i pokop neidentificiranih posmrtnih ostataka. Gvardijan fra Velimir Mandić posmrtne je ostatke fra Martina Sopte predao u ruke njegova bivšeg đaka fra Hadrijana Sivrića, a posmrtne ostatke fra Slobodana Lončara u ruke njegova bratića fra Milana Lončara. Ova dva franjevca bit će 7. veljače pokopani u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu. Posmrtne ostatke identificiranog civila Grge Marića, oca sedmero djece, načelnik Nevenko Barbarić predao je Grginom sinu Andriji. Budući da su u zadnji tren pronađena novčana sredstva za DNK analizu 12 pobijenih iza zgrade MUP-a, njihovi posmrtni ostatci ostavljeni su za dovršetak toga postupka. Tako je u zajedničku općinsku grobnicu pokopano 46 tijela. Prije dvije godine pokopan je u obiteljsku grobnicu u SAD-u zrakoplovac koji je također pronađen na području općine Ljubuški, u Studencima.

Ovime su ove nemilosrdno ubijene žrtve nakon 68 godina dostojno ispraćene i pokopane. Nama preostaje da se molimo za uspješan nastavak rada svih Povjerenstava za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća te Vicepostulature kako bi što više žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća bilo pronađeno, identificirano i dostojanstveno pokopano.

pobijeni.info

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

U Jablanici ubijena 172 imenom poznata Hrvata od strane četnika i partizana

Objavljeno

na

Objavio

U Doljanima je 19.7.2017 god., otkriveno spomen obilježje poginulim Hrvatima općine Jablanica u Prvom i Drugom te Domovinskom ratu.

Na spomeniku su uklesana sva imena poginulih Hrvata, i to 11 imena poginulih u Prvom svjetskom ratu, 172 imena ubijenih od strane četnika i Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu, te 52 poginula Hrvata iz općine Jablanica u Domovinskom ratu.

Idejni tvorac spomenika je fra Vendelin Karačić, a izvedbeni projekt potpisuje tvrtka Urbis 86 iz Širokog Brijega. Spomenik je isklesan iz kamena domaćim radnim snagama kompanije MT “Gabro”, Jablanica a pripremu terena i uređenje okoliša uradili su mještani Doljana. Blagoslov spomenika i misno slavlje predvodio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH.

Spomenik-u-doljanima-1Drugi svjetski rat:

O stradanju Hrvata Jablanice u dugom svjetskom ratu malo je  tko pisao. U drugom mjesecu 1943.g. Partizani provaljuju od Drežnice na Glogošnicu prema Jablanici s jedne strane, a od Prozora s druge strane. Osvajaju Jablanicu te vrše likvidacije civila i zarobljenika. U narednom periodu vode se borbe između partizana, četnika i Talijana te Jablanica pada sad u jedne sad u druge ruke, dok nije stigla hrvatska legija s Nijemcima i protjerala i jedne i druge. Sve su zgrade u Jablanici bile porušene u tim borbama. Partizani i četnici su tri puta pljačkali župnu kuću. Na kraju je oštećena  i crkva. U trećem mjesecu 1943.god., četnici haraju Glogošnicom i spale 12 kuća i 6 štala, te pobijaju 22 čeljadi. Grozno su prije izmasakrirali i izmučili te ljude i naposljetku ispekli ih. Četnici su svo blago otjerali. Najgori su bili Bjelopoljski četnici. Evo najcjelovitijeg popisa Hrvata stradalih u Drugom svjetskom ratu:

proleterske divizije u osvojenom italijanskom uporištu kod Jablanice
Na slici: Partizani 2. proleterske divizije u osvojenom uporištu kod Jablanice 23. 2. 1943.

Cjeloviti popis žrtava možete vidjeti na Komunistickizlocini.net

facebook komentari

Nastavi čitati