Pobjeda na predsjedničkim i parlamentarnim izborima ne bi smjela biti upitna

0

Odlazak u paketu

Prvi veliki intervju s Kolindom Grabar Kitarović, objavljen u našem stisnutom tisku, prvi je i vrlo dobar korak buduće predsjednice hrvatske države.

Nastupila je jasno, jednostavno i nedvosmisleno, točno je detektirala probleme i najavila da će ih rješavati bez obzira jesu li formalno u njezinim ovlastima – što je nadonosno jer za formalnosti više nema vremena, a ako se uspostavi normalna suradnja s budućom Vladom desne opcije (a hoće), stvari bi u takvom prirodnom zajedništvu mogle krenuti nabolje. Rečenicom da će biti sve što Josipović nije, razvidno se distancirala od nečinjenja sadašnjeg predsjednika, čija su se djela svela na komentiranje dnevnih događaja i puštanje crnila u stilu onih morskih stvorenja koja na taj način preživljavaju.

Kolinda je posvetila dostojnu pozornost gospodarstvu kao krucijalnom problemu narodnoga tijela, ali nije zaboravila dušu – od hrvatskog identiteta i jezika do narodnog i nacionalnog ponosa, do samostalnih državnih poteza i do položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini o kojemu Hrvatska mora reći svoje (i učiniti svoje) bez obzira na pritiske iz svijeta, jer je taj svijet i neinformiran i krivo informiran iz protuhrvatskih izvora.

U svemu, ja taj intervju potpisujem i zato što je na stanovit način emanacija svega onoga što se godinama pojavljuje na stranicama portala Hrvatskoga kulturnog vijeća. Gđa Grabar Kitarović pokazala je racionalno, prirodno hrvatstvo, kao što ga iz dana u dan pokazuje i osvjedočuje izvorima vraćena Hrvatska demokratska zajednica.

Pobjeda na predsjedničkim i parlamentarnim izborima ne bi smjela biti i nije upitna, nego je sada važno i prevažno da Josipovićeva i SDP-ova opcija budu poraženi do nogu i zavazda se maknu s javne političke pozornice, da po zakutcima žvaču ostatke jugoslavenskoga nacionalizma koji su – u potpunom raskoraku s vremenom – pokušali nametnuti Hrvatskoj kao da je ona bespametno siroče kojemu brišu suze prljavom crvenom krpom, mažu joj oči i uvjeravaju u bolji život – čineći usput sve da ju gurnu u blato, u kolonijalnu prostituciju, u ruke regionalne sablasti, čineći sve da Hrvatske ne bude, da Hrvata bude sve manje i manje sve dok ova lijepa zemlja ne bude toliko pusta ili toliko naseljena useljenicima da će se postaviti pitanje njezina imena na zemljovidima.

Hvalim, znači, spomenuti intervju, ali budući da sam uvijek oprezan (osim kada nisam) unaprijed upozoravam: podloga je sjajno položena i vrlo prihvatljiva, ali je život složena pojava i štošta u njemu izmiče dobrim namjerama. No ako se čovjek u neprilici svakodnevlja može osloniti na stalnost svog uvjerenja, svoga svjetonazora i svoje ideologije (ako baš hoćete) onda će isplivati neozlijeđen ili samo lakše ranjen iz svake nevolje.

Ne zaboravljam, ali nisam zabrinut poradi svima navodno razvidnog vanjskopolitičkog hintergrunda kandidatkinje za predsjednicu. Više trebaju biti zabrinuti pristaše osovine Zagreb-London-Beograd kojima izgledna dugoročna osovina Zagreb-Berlin-Washington značajno mrsi planove. A ako se kreativna hrvatska politika (ima je, ali ju pokušavaju učiniti nevidljivom) oslonjena na dva osigurača uspije izboriti za samostalno djelovanje, Hrvatsku možda očekuje lijepa budućnost.

Sitna, bijedna i infantilna podmetanja

Priglupi pokušaj diskreditiranja kandidatkinje za predsjednicu države može biti i vjerojatno jest nastao na poticaj ljudi koji su danas okupljeni u uredu na Pantovčaku po načelu od zla oca i gore matere. Rukopis je to udbaške škole, sitni uradak spravljen u panici kako bi bio plasiran dan ili dva prije objave intervjua Kolinde Grabar Kitarović, a Josipović je u očaju nasjeo svojim savjetnicima i sam istrčao s oglašavanjem prozirne mistifikacije. Točno reče Karamarko da je taj papir trebalo baciti u smeće ili ga predati “institucijama”, ali ne, Josipović je sazvao konferenciju za tisak i tako u nekoliko minuta srozao svoje šanse na predsjedničkim izborima za barem deset posto jer narod nije blesav.

Takva vlast u Hrvatskoj, na bilo kojoj razini (odnosno ispod svake razine) jednostavno više ne može biti tolerirana. Ne mogu se anonimna pisma čitati u Hrvatskom saboru, ne može se sadržaj anonimnoga pisma priopćavati javnosti u Uredu predsjednika. Infantilno, naravno, a istoga dana gledam na Dnevniku HTV-a prilog o anonimnom zlostavljanju među tinejdžerima, na internetu. Kakva je razlika, ne znam.

To što je dan poslije slobodni strijelac “preuzeo odgovornost” za anonimno pismo i proglasio ga satirom, ne mijenja na stvari jer povijest uči o svakovrsnim svezama i zajedničkim radionicama. Ako to s ovom aferom i nije slučaj, ostaje gorak okus besmisla. Jer kakve god bile namjere strijelca, ne bi aktualni predsjednik tako objeručke prihvatio servirani dar kad ne bi mislio da mu ide u prilog. A i to je loše procijenio.

Bosna i Hercegovina poslije atentata

To jest, poslije stote obljetnice atentata, koju su Srbi iskoristili da još jednom potvrde svoju potpunu nesklonost ostanku u “takvoj BiH”, a usput i svoju nesklonost napuštanju velikosrpske ideje

MudžahediniU Bosni i Hercegovini i dalje djeluju mudžahedini. Jedan od njih je prebjegao u Srbiju i ondje ispričao kako su ubijali Hrvate, motornim pilama i sličnim načinima. Valjda je mislio da će se Srbijancima priča svidjeti, pa možda i jest ako su zaboravili da su mudžahedini ritualno ubijali i Srbe, o čemu također postoji niz (snimljenih) svjedočanstava.
kojoj su odali počast podizanjem spomenika teroristu Principu. Usput su nešto rekli i o tzv. bosanskom jeziku, ne posve netočno. Ali Srbi o tome govore iz sigurnosti svojeg entiteta u kojemu je genocidom očišćena i bošnjačka varijanta hrvatskoga jezika i sam jezik hrvatski, a prave muke s “bosanskim” jezikom imaju Hrvati koji su zaglavili u muslimansko-hrvatskom entitetu zvanom FBiH.

Sada im muslimani-bošnjaci guraju u ruke radne knjižice u kojemu piše “lična karta”. U tom je sklopu riječi baš razvidno kakav je taj bosanski jezik koji se nastoji odvojiti od hrvatskoga na način da preuzima srpski leksik. I što se onda Srbi bune? Pa muslimani promoviraju srpski, odbijajući to ime, hrvatski ne će jer ni Hrvate ne će u Bosni, lutaju i traže se. Turski ne će jer nikada nisu ni govorili turski, ali Tursku hoće i pozivaju turske ratne brodove da uplove u Neum.

Njihovi političari posve su svjesni uloge koju u velikoislamskoj ideji ima Bosna i Hercegovina gdje su muslimani usprkos svemu uspjeli ostati kao kompaktna zajednica i mostobran za neki mogući azijsko-europski kalifat koji bi obuhvatio i Hrvatsku (i Austriju, gdje Erdogan usred Beča promiče vjerske škole za islamski pomladak.). Ni dalje na zapadu nema sigurnih granica, ali ima na milijune i milijune muslimana, a slabašni otpori kao nedavna zabrana burke (Europski sud za ljudska prava) ne daju rezultata.

U Bosni i Hercegovini i dalje djeluju mudžahedini. Jedan od njih je prebjegao u Srbiju i ondje ispričao kako su ubijali Hrvate, motornim pilama i sličnim načinima. Valjda je mislio da će se Srbijancima priča svidjeti, pa možda i jest ako su zaboravili da su mudžahedini ritualno ubijali i Srbe, o čemu također postoji niz (snimljenih) svjedočanstava.

Posavina poslije poplava

Da Hrvatska s ovom vlasti ne funkcionira kao država, jasno je. Narod je skupio golemu svotu novca za poplavljene, a oni taj novac ni do dana današnjeg nisu dobili, osim neke crkavice. Sve je zakazalo, svi se vade i tuže jedni na druge, nema koordinacije, nema organizacije, nema sustava. Da nisu ušli u igru mešihat i Caritas, bilo bi i gore. No ono što me se najviše dojmilo i opet je – Gorska služba spašavanja, ta pepeljuga sustava koja uvijek odradi divovski posao.

Vidjeli ste vjerojatno i vi, poštovani čitatelji, da ti ljudi nisu samo hrabri i sposobni, nego imaju visoku inteligenciju i moć snalaženja u kaotičnim situacijama, pametni su i zbore točno i razgovijetno. Rođeni vođe koji bi se isto tako dobro snašli u drugim područjima (a i pripadaju svim područjima). Pa dajmo stavimo te ljude na liste kada dođe vrijeme, a vrijeme curi. Ako Hrvatsku treba izvući iz ponora, tko će to bolje učiniti neko oni koji izvlače ljude iz ponora.

Obavještajna bojna

Da je Josipović izgubio živce, vidjeli ste. Nazivajući sadašnji vrh HDZ-a obavještajnom bojnom, a ne političkom organizacijom, srozao se na razinu jedva smislenih kvalifikacija. No iza svega stoji strah: ne boje se orjunaši s Pantovčaka idealističke, romantičarske, sanjarske i neobaviještene bojne, nego se boje ljudi koji uz znanja o politici posjeduju i informacije neugodne po klatež i zato opasne. Da bude jasno: i u prvoj Josipovićevoj kampanji, pa i za vrijeme mandata, spominjane su afere toga pijanista, afere koje su imale svoje (ne kodne) nazive i upućivale dakle na stvarna poduzeća i ustanove,udruge itd. Pa ne bi li priličilo demokraciji da se sve to ispita i raščisti, ovako ili onako, u trenutku kada se čovjek kandidira za predsjednika države (sada, kada već nije prvi put)?

Ako je sve čisto (a sumnjam, naravno), preostaje onaj drugi, politički dio. Naime, u subotu je u Rijeci održana komemoracija za Srebrenicu, defilirali su muslimani koji ondje žive i podsjećali na masovni srpski zločin poznat cijelom svijetu. Nepoznat jedino Josipovićevom savjetniku Dejanu Joviću koji Srebrenicu u najmanju ruku relativizira, u sklopu potpore velikosrpskim idejama. Pa ako Josipović i dalje drži toga tipa kao savjetnika, već je to dovoljno da mu se na izborima ne da ni jedan posto glasova, a nekmoli ovih nekoliko desetaka postotka koje mu sada daju prilježne ankete.

Udžbenici

Ljeto se još nije ni zagrijalo, a promidžbe novih udžbenika vrište na sve strane. Kupujte ljudi, kupujte roditelji, pljunite opet velik novac za Jovanovićevu diverziju slijedom koje se osiromašuje građane i potiru obećanja da će udžbenici trajati četiri godine (ili koliko). Nema više onih zgodnih “roba za robu” razmjena udžbenika ili kupovanja rabljenih za jefitni novac, na travi, pod stablima, ne, sve mora biti novo. A kako je došlo do te svinjarije? Ma nije bivšem ministru bilo ni do čega drugog nego do “lektoriranja” udžbenika po pravopisu koji je donio uz pomoć poltrona u Institutu za jezik i jezikoslovlje i to je jedini razlog zbog čega su (na radost nakladnika) morali biti tiskane nove školske knjige.

Tako roditelji moraju izvući iz džepa značajan iznos da bi platili novosadske ideje frustriranog bivšeg Jovanovića. I što sada? Pa ništa, udžbenici će se za godinu ili dvije opet morati mijenjati – ne samo zbog jezika i pravopisa, ali tada moraju biti uključeni svi oni (a ima ih) koji znaju da se specijalisti za pojedina područja ne mogu i ne smiju iživljavati nad djecom. Da udžbenici moraju biti pisani za djecu, a ne za frustrirane specijaliste koji nisu mogli daleko dogurati u svojim specijalnostima pa množinom podataka guše djecu koja od toga zuluma ne mogu podići oči s knjiga i malo razmisliti o svijetu u kojemu žive.

Nitko ništa ne zna

Prošlotjedni rašomon oko dolaska što ruskih što američkih energetskih mogula, pokazao je ono što se i inače znalo, ali sada u potpuno tragikomom obliku. Dakle, predsjednik Vlade ne zna da bi ruski mogul trebao doći u Hrvatsku, a predsjednik države ne zna da predsjednik Vlade ne zna. Nitko ništa ne zna. Možda je trebalo jednoga i drugog obavijestiti anonimnim pismom.

Unaprijed

Josipovićev INFO-HTV zdušno rabi javni prostor. Josipovića ima na HTV-u raznovrsnim prilikama toliko da je teško pratiti, pa predlažem da se sva ta pomalo razbacana pojavljivanja svedu u jednu emisiju koja bi bila svakodnevno emitirana. Dodatno, treba unaprijed točno obavijestiti publiku da je za Josipovića u Dnevniku HTV-a rezervirana minutaža između treće i trinaeste minute, kako bi se ljudi znali ravnati.

I još nešto: prošlotjedni televizijski intervju rađen na Pantovčaku otkrio je i onima koji ne znaju trikove zanata da se Josipoviću pitanja šalju unaprijed. Nije neuobičajeno, ali treba barem znati odglumiti, “razmišljati” koji trenutak o odgovoru. Ali ne, Josipović počinje odgovarati dok novinarka još (gotovo) i nije završila s pitanjem…

Svi u borbu protiv Crkve u Hrvata

Kao i u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, a koja se sastojala iz vanjske i unutarnje, tako se i godine Gospodnje 2014. u mirnodopskom razdoblju vodi vanjska i unutarnja agresija – protiv Crkve u Hrvata. Pupovac i kompanija sinkronizirani su sa srbijanskim vodstvom. Pupovac usred Hrvatske širi poznatu mitomaniju, srbijanski vrh piše papi Franji protiv Stepinca. Pismo je bizantinski podlo i ima karakter ucjene: ako Vi, Sveti oče, ne proglasite Stepinca svecem, mi ćemo se možda potruditi da Vi možete posjetiti Srbiju, a možda i Rusiju. U tom stilu, takoreći. Pridružuje se već kronični Irinej, koji predstavlja i SPC i državu srbijansku, po tradiciji.

Bauk kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca kruži Srbijom i srpskom manjinom u Hrvatskoj. Zašto? Pa zato što bi podizanje na oltar toga velikog čovjeka, protivnika svih totalitarizama, žrtve jugoslavenskog komunističkoga nasilja, značilo još jedan – možda i konačni – udarac ne samo jugoslavenskim nacionalistima komunističkih korijena nego i živim i žilavim protivnicima Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji su ujedno živi i žilavi protivnici hrvatskih etičkih vrijednosti, hrvatskog identiteta i hrvatske države, a osobito i hrvatske nazočnosti u Bosni i Hercegovini te postaju bjesomučni kada hrvatski biskupi dočekuju Darija Kordića, primjerice, kao nevino osuđenog čovjeka – a usporedba sa Stepincem nudi se sama od sebe jer je i on bio nevino osuđen.

No, upravo bi u Srbiji trebali štovati Stepinca, ako ni po čemu drugome onda kao dragovoljca u Prvom svjetskom ratu. Taj je dio Stepinčeva životopisa mnogima nejasan i zazoran, ali bi takvi trebali znati na koji su način regrutirani “dobrovoljci” i što su sve morali podnijeti ako bi odbili uključiti se. Postoje, Bogu hvala, svjedočanstva onih koji su te muke uspjeli preživjeti. Ne znam je li Stepinac unovačen silom ili milom, no sada to i nije važno. Nije važno ni Srbima, koji u njemu vide samo simbol nepokolebljivoga katoličanstva koje je (kažu oni) oduvijek bilo najvećom zaprekom da “katolički Srbi” priznaju da su Srbi a ne Hrvati.

Identifikacija

Poneki ljudi nestali u ratu ipak bivaju pronađeni i identificirani. Jedna je identifikacija više osoba obavljena nedavno, a uz članove obitelji viđen je i Predrag Matić koji u kamere izjavljuje da nije važno koje su nacionalnosti bili pokojnici. Izjava vrlo nesretna i neprihvatljiva, u stilu jugoslavenskog “netalasanja”, povreda ljudskih prava – između ostalog. Jer i mrtvi moraju imati ljudska prava, pravo na dostojanstven pokop, pravo na ime i prezime, pravo na nacionalnost.

Da se te nove upute odnose samo na Domovinski rat, očito je iz slučaja u Ljubuškom gdje se pokapalo dvadesetak ubijenih u komunističkim zločinima u vrijeme ili nakon Drugoga svjetskog rata, pa je rečeno jasno i glasno da se radi o Hrvatima i muslimanima, te su tako prenijele i novine u Hrvatskoj.

Sapunica s Lučkog

Idemo na lakše teme: ljeto je i Hrvati grade zahode na plažama već punim turista. Turističke prognoze su dobre, a mene ZG Luckoposebno diraju svakodnevne reportaže s ulaznih kućica u Lučkom. Gledam ih kao sapunice. Sve televizije koje haraju Hrvatskom obvezatno imaju reportera ili reporterku u Lučkom, naginju se kroz prozore automobila i postavljaju originalna pitanja “Kamo ste krenuli?” (odnosno oni pitaju “Kuda se krenuli”, jer ne znaju jezik), a turisti se uznemire kada vide kameru i nešto kao odgovaraju. Onda govori šef postaje, obavještava o brojkama. I tako uvijek, posebno vikendom. Prije toga voditelj Vijesti kaže uglavnom isto ono što čujemo od reportera, što je stalna boljka i govori o srozavanju profesionalizma.

Obiteljski zakon

Aktualni vlastodršci ne znaju ništa, a odakle bi i znali kada nikada ništa nisu naučili – ni iz povijesti ni u školama. Ne znaju sastaviti ni tekst zakona, pa Ustavni sud sustavno ruši sve što vlastodršci na silu izglasuju, što već postaje zabavno. Zadnji je primjer Obiteljski zakon koji je tako šlampavo napravljen da već s tehničke strane daje prostora za zabavu, dok sa sadržajne tek treba vidjeti o kakvom se cirkusu radi. Sada se tresu i istospolci koji bi trebali dobiti zakon o istospolnom partnerstvu, a kada su već počeli trijumfirati – pokazalo se da njihov zakon u velikoj mjeri ovisi o poklopljenom Obiteljskom zakonu i da moraju odgoditi bračne radosti.

Primijenjena mladost

Eto sam prošli tjedan po službenoj dužnosti (roditelj) bio nazočan uvodnom dijelu maturalne večeri dovršenih učenika Škole primijenjene umjetnosti. I nije mi žao – mali frikovi koji su prije četiri godine primljeni u Primijenjenu, izrasli su u lijepe velike cure i zgodne dečke svih formata, a za maturalnu su se večer dizajnirali na svakovrsne načine dajući do znanja da je svaki od njih osoba za sebe i da su toga svjesni.

Nego, svi su oni osim svoje školske mature morali pristupiti i državnoj, onoj o kojoj imam najgore mišljenje. Morali su polagati i matematiku, premda tri godine nisu imali nastavu matematike, a vjerojatno ni u osnovnoj školi nisu s njom bili na “ti” jer su njihovi interesi potpuno drugi i drukčiji.

S matematikom u svezi, našao sam zgodnu anegdotu iz daleke povijesti. Prema predaji, nakon što je jedan pitagorejski matematičar otkrio postojanje iracionalnih brojeva, ostali članovi sekte odveli su ga na plovidbu i bacili u more.

Hrvoje Hitrec/hrvatsko kulturno vijeće/hkv

facebook komentari