Pratite nas

Kolumne

Pobjeda za oslobađanje!

Objavljeno

na

Da su vodeći političari odgovorni samo za aktualnu gospodarsku krizu, nezaposlenost, odlazak mladih iz Hrvatske, bilo bi dovoljno da ih se opozove s njihovih pozicija, no stvarnost je još puno teža jer su upravo vodeći političari odgovorni, uz ostalo, i za izumiranje i osiromašivanje hrvatske nacije, za ograničavanje slobode i demokracije i za razvodnjavanje važnosti članstva Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u.

Koliko su nekorektni postupci glavnih kreatora javnoga mnijenja u Hrvatskoj možda se jasnije nego ikada očitovalo ovih dana po tome koliko je i kakve pozornosti posvećeno realnoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava Građanske inicijative »U ime obitelji« i njezinu prikupljanju potpisa pod geslom »Birajmo zastupnike imenom i prezimenom« s jedne strane, a koliko inicijativi koju je u subotu 18. listopada prezentirao Predsjednik Republike s druge strane, s tim da to nije realna inicijativa, nego tek potencijalna jer ovisi o tome hoće li aktualni Predsjednik na izborima dobiti još jedan mandat. Postupak glavnih kreatora javnoga mnijenja prema inicijativi i prema potencijalnoj inicijativi razotkriva kako moćna manjina drži gotovo sve konce hrvatskoga društva u svojim rukama, a osobito snažnije medije, i kako nemilosrdno i bezočno manipulira ne samo javnim mnijenjem, nego i suvremenim hrvatskim društvom, što otkriva koliko je hrvatsko društvo neslobodno i politički vođeno protivno stvarnomu općemu dobru svih hrvatskih građana.Udruga »U ime obitelji« objavila je da je prikupila više od 380 tisuća potpisa i da ih u srijedu 22. listopada predaje Hrvatskom saboru na daljnje postupanje. Ta informacija prenesena je hrvatskoj javnosti tek usput i minorno premda je činjenica da je prikupljenih više od 10 posto potpisa birača u Hrvatskoj za ciljanu promjenu izbornoga sustava jedan od najvećih i najvažnijih političkih događaja u Hrvatskoj od 2000. godine, pogotovo ako se uzmu u obzir okolnosti i politički otpori u kojima su ti potpisi prikupljeni. Dok je uspjeli referendum o ustavnoj zaštiti pojma braka kao životne zajednice žene i muškarca bio pokazatelj svjetonazorskoga razilaženja većine hrvatskih građana s jedne i vladajućih političara i njihovih medija, uključujući nažalost i javni servis HRT, s druge strane, stvarnu političku težinu, čak veću od parlamentarnih ili predsjedničkih izbora, ima sam zahtjev 380 tisuća građana da se u Hrvatskoj promijeni izborni sustav i da se o tome izjasne svi birači na referendumu. Politika vodećih političara, kako onih na vlasti tako i onih u opoziciji, samom činjenicom da je prikupljen dovoljan broj glasova za raspisivanje referenduma doživjela je veliki poraz, koji se, posebice gledano iz perspektive željenoga boljitka hrvatskoga društva, dramatično povećava ako se uzmu u obzir sva njihova javna i tajna nastojanja, koja ipak nisu urodila za njih željenim plodom. Naime, javnosti je poznat tek dio nastojanja političara i njihovih medijskih i drugih produženih ruku, poput ograničavanja broja dopuštenih mjesta za prikupljanje potpisa u važnim gradovima ili smišljenoga sustavnoga medijskoga skrivanja istine o stvarnim prijedlozima i ciljevima te referendumske inicijative (mediji uglavnom nisu objavili ni cjeloviti tekst referendumskoga pitanja), kao i diskreditiranja dr. Željke Markić koje je išlo sve do pokušaja ograničavanja njezinih građanskih prava, a sve je to bilo uzalud – inicijativa ima dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma. Taj poraz aktualnih političara može poprimiti još teže dimenzije bude li prevladalo politikantstvo te se ustavni i zakonski navod »deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj« službeno protumači kao »deset posto ukupnog biračkog popisa koji uključuje i birače izvan Republike Hrvatske«, jer to bi očitovalo da bi tzv. političke elite svoj povlašteni položaj bile spremne braniti i nečasnim sredstvima.

Političari, htjeli to ili ne, suočeni su s pojavom sve snažnijega otpora velikoga dijela građana koji je već prerastao u novu društvenu snagu koja im je već sada strgnula mnoge maske, a bit će sposobna i demontirati protudemokratske okvire koji teško sputavaju i paraliziraju ne samo političke stranke, osobito zdrave članove, i državotvornu politiku, nego i cijelo društvo i ostvarivanje općega dobra. Tu novu društvenu snagu, koja se i ne mora institucionalizirati, ne će moći zaustaviti sve manipulacije i diskreditacije ni političara i njihovih postupaka ni medijskih uradaka. Da su vodeći političari odgovorni samo za aktualnu gospodarsku krizu, nezaposlenost, odlazak mladih iz Hrvatske, bilo bi dovoljno da ih se opozove s njihovih pozicija, no stvarnost je još puno teža jer su upravo vodeći političari odgovorni, uz ostalo, i za izumiranje i osiromašivanje hrvatske nacije, za ograničavanje slobode i demokracije i za razvodnjavanje važnosti članstva Hrvatske u Europskoj uniji i NATO-u.

Teško je povjerovati da važni političari i mediji koje oni kriomice kontroliraju i zlorabe mogu biti u tolikom sukobu sa zdravom logikom i s legalnim i legitimnim ciljevima i interesima hrvatske nacije, tj. svih hrvatskih građana, kao što je to slučaj danas u Hrvatskoj. Nije li u najmanju ruku smiješno i neukusno anonimnu anketu provedenu na uzorku od tisuću i nešto osoba favorizirati u odnosnu na 380 tisuća potpisa s imenom i prezimenom i s OIB-om? Dobro je što je pritom izostala medijska diskreditacija inicijatora te ankete, premda i to jasno očituje koliko su pod kontrolom i koliko su disciplinirani važni mediji, pa bučno najavljuju »Drugu Republiku«. Mediji prenose npr. i Predsjednikov izričaj: »Postoje ogromni otpori društvenim promjenama društvenih skupina koje drže političke, socijalne i ekonomske monopole«, koji je duboko istinit, ali je zapravo samo floskula, jer ga ni jedan potez u više od četiri i pol godine mandata nije potvrdio. Nameće se stoga pitanje: nije li i to samo pokušaj amortiziranja razarajućega poraza koji su prikupljenim potpisima za promjenu izbornoga sustava doživjeli svi važni političari i funkcionari?

Ivan Miklenić/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati