Počeli su četnici s genocidom u hrvatskome Ravnu

1

Ravno sravnjeno… ljudi ubijeni. Protjerani… Sve spaljeno… A za cijelo to vrijeme, naš vrli Predsjednik, ponavlja kao „mantru“, kako je za svađu potrebno dvoje. I još nas na TV Sarajevu uvjerava kako nas ne će „naša narodna armija“. Ne će oni nas, veli. Nije to naš rat.

tenkovi-jnaE moj Alija, moj Alija. ni zatvor te ne opameti! Zar ne znaš, jadan ti ne bio, onu narodnu, obećanje, ludom radovanje? I još imaš hrabrosti reći kako ovo u Ravnom, nije naš rat! A čiji je, onda, moj Alija? Pa čije je Ravno, jadna ti tvoja pamet, ako nije naše? A još je jadniji ovaj narod koji te izabra da ga vodiš!!!

Bože moj dragi! I ovakav će nas lik voditi u obrani!??? Njemu ovo nije rat, a gdje god dođeš, gdje se god makneš… samo se o ratu i priča. I na poslu, i u autobusu, kod liječnika, u kući… Čak i na tržnici. I tu ljudi sa strahom propituju jedni druge za mišljenje i traže savjete.

─Reci, molim te, što misliš da je najbolje uraditi? Treba li ostati ovdje ili bježati? Možda bi najbolje bilo negdje skloniti svu ovu našu djecu, a nama kako dragi Bog dadne!
Rat je i ovdje, Predsjedniče! Ovdje se gine i prolijeva naša krv… Predsjedniče!!!

Vraćam se iz trgovine žurno kući. Po običaju odmah uzimam cigaretu i palim TV. Ali opet ista priča. Dosta više! Dosta mi je i Karadžića, i Mladića, i Martića, i Krajišnika, i Šljivančanina, i Hadžića… I Perišića. I sve njihove ostale bratije. Muka mi je od svega. Najradije bih razbila TV da ne moram gledati, nakon svega ovoga što proživljavamo, te njihove primitivne i izobličene face. Jer dok Karadžić prijeti s govornice jednom cijelom narodu i poručuje: „Ili ćete biti Srbi, ili vas neće ni biti!“, dotle Perišić i prijeti i ruši.
Počinje pakao… Rat. Pravi, pravcati rat. Dotutnjao… i do nas. A ona eksplozija cisterne kod Sjevernog logora, gdje su se smjestili rezervisti iz Srbije i Crne Gore, bila je za nas tek samo upozorenje. Da se pripremimo za ono što nas još čeka.

No, agresorski napad i odmazda, odmah slijede. Počinje granatiranje… Iznenada. A prva je na redu Splitska avenija.
Perišić ruši… i ruši…i ruši…

Ljudi izbezumljeni. Bezglavo trče. Viču… Sirene zavijaju. Beton i staklo frca na sve strane. Ranjeni jauču. Kaos. Zavijaju i kola hitne pomoći. Neki su na nosilima. Krvavi. Jedan je ranjen u desnu nogu. Vuče se po cesti. Zapomaže. Drugome desna ruka visi, presječena. A unaokolo razbacani dijelovi raskomadanih tijela… Odbačene nečije noge i nečije ruke… Na jednom stanu obližnje višekatnice odvaljena cijela jedna strana. A na zidu, na samom rubu, visi nečiji bračni krevet. Malo dalje zabijen u telefonski stub potpuno smrvljen auto… A krvi i krhotina na sve strane …
U početnom smo krugu pakla.
***
─Je-em im četničku mater! Sve sru-ši-še-eee!!! Čuješ li me ti, Dušanka! Sve srušiše… Marva jedna četnička! Tamane nas! Tvoj Perišić i ona tvoja smrdljiva četnička banda! Mater im četničku!

─Nemoj tako, bolan Ivo! Smiri se, smiri!

─Šta smiri se!? Jel’ to ti meni govoriš! Jel’ da se ja smirim!? Da se smirim, je li, Dušanka!? A kako ću se smiriti, jadna ti ne bila? Čuješ li ti što ti ja govorim? Stan su mi uništili, kurvini sinovi! Tvoj Perišić i tvoji četnici. Gamad jedna četnička! Što ću sad bez igdje išta, s onom svojoj nejači? Sreća moja da su mi djeca otišla kod sestre u Split. Ali, gdje ću sad? Gdje će mi se poslije vratiti? Gol i bos, ko od majke rođen! ─ jecajući i s očajem u glasu viče Ivo.
ravno ratNajedanput, kao da ga je pogodila munja, zastade, okrenu se oko sebe, i ukočena pogleda, držeći glavu među rukama, bez i jedne jedine riječi, sruči se na zemlju. Slomljen užasom koji se oko njega zbiva. Pa onda, kao u transu, sjedeći nijem i bez i jedne jedine riječi, njišući tijelom naprijed i nazad, zastade ukočen i nepomičan.
Bez glasa. Bez jecaja. Bez krika.
Niz njegovo zgrčeno lice, prekriveno prašinom i skamenjeno od bola, potekoše suze, ostavljajući crne brazde. A onda, kao da se probudio iz nekog dubokog i teškog sna, iz grla mu se probi samo jauk. Kriknu i zajeca. Na sav glas… pa se podiže… pa onda stade. I prijeteći pruženom stisnutom šakom, nastavi urlikati:
─Jesi li me čula, Dušanka? Tvoji su zlikovci srušili moju dom!!! MOJ DOM!!! Uništili sve u njemu. Sravnili sa zemljom. Jesi li me čula-aa-aaa, Dušanka-aaaa?! Tvoji zlikovci!!! I tvoj Perišić. Dušankaaaa, jesi li čulaa-aa!?? Sve srušili!!! Banda jedna čet-niiii-čkaaaa…!!!!
Vatrogasna i dalje zavija, zavija… i zavija…
***
─Što nam to uradiše, dosta ih jada ubilo!? Usrane kukavice, da bi li, kukavice. Lako im je pucati po nama nenaoružanim. Što ne napadnu nekoga jačeg? Izrodi ljudski. A njihovi generali? Govna! Moje dupe… Obično, usrano dupe. Bagra jedna četnička!!! Dobro je meni moja nena (baka) govorila: „Isto ti, moj sinko, misli onaj što s tobom jede za stolom, kao i onaj ispod stola, a svima im iz prkna viri Draža Mihailović!“
Dreči moja susjeda Fatima, malo postarija neudana cura, visoka i mršava, oštrih crta lica, i sva nekako suha i ispijena, dok joj iz očiju frcaju iskre. Dreči Fatima sva zapjenila od nagomilanog bijesa i srdžbe, dok mi ostali, s nevjericom i preplašeni, stojimo pred ulaznim vratima naše zgrade, promatrajući u šoku sav ovaj užas.

─Još natakarili, (nabili, stavili) nastavlja Fatima, na svoje seljačke glavurde i svoje četničke kokarde, zvijezde petokrake. Ko falan (tobože) i oni su „naša narodna armija“. Baš su mi narodna, i baš su mi naša! Ko i svi ovi što sada bubaju po nama. Đubrad jedna četnička! A nije im ovo prvi put! Ne, ne, dragi moji!!! To su isto radili i četrdeset četvrte. Drina je onda tekla sva crvena od naše prolivene krvi. I to mi je pričala moja nena. Kaže, ubijali sve redom, a mladim Muslimankama, u dimije (vrlo široke hlače istočnjačkog kroja, šalvare) stavljali mačke, pa onda po mačkama u dimijama udri, udri… sve dok se mačke miču. Umirale one, jadnice jadne, u najstrašnijim mukama. A mlade, zelene. Nikom ništa nažao ni pomislile nisu, a kamoli učinile.
Ulazimo svi u sklonište. Pogledavamo se još uvijek u nevjerici. Strah se polako uvlači u svaku našu poru. U svaki naš dah.

─ Tko zna odakle će nam opet poslati, naš bratski narod, njihove „bratske pozdrave“!? ─nastavlja Fatima, ne prestajući s pričom. Viče i gestikulira. Izbacuje ona u jednom dahu, svu onu gorčinu i jad, i sve ono što je mislila, a što su ona i njena baka, kako ona kaženena, dugo skrivale.

─Sve sam to što su nam radili svojim ušima čula ─ nastavlja priču Fatima. ─Hvalio se jedan njihov preda mnom, misleći, valjda, da sam i ja jedna od njih. Pa brbljao… brbljao… I na kraju sve izbrbljao i potanko ispričao. Do posljednjeg detalja.

─Eto, tako vam je to bilo!─ priča on svoju priču. ─ Puno u četnicima, a malo u partizanima… kako je ko jači ili kako ko više tlači! I evo, vidiš me, gdje sam danas!? Snađi se, druže!!! Znaš, ja sam ti se držo one mudre srpske: “Pametan čovek ide u četnike, a vraća se iz partizana!” ─ objašnjava navodni partizan svom sugovorniku. ─I vidiš da se isplatilo!

─A poslije su, nastavlja Fatima, svi redom, ti isti zlikovci i koljači, preko noći postajali … ko bajagi (navodni), partizani i borci. I sve „heroj do heroja!“ Oni su ti, dragi moji, nastavili tamo gdje su davno i stali. Još dok su bili u četnicima. Ubijali svugdje gdje su stigli i mogli. Ubili su i moju nesretnu mater i moga oca. A moj otac i moja majka, bili su u partizanima. Borili se negdje oko Konjica i Boračkog jezera. Sklonište im je bilo u jednoj staroj i napuštenoj pastirskoj kolibi.

─Zdravo drugovi! Ja sam Milutin ─ prilazeći im i sjedajući na nabacano sijeno, odmah do njih, obrati im se tada jedan od nazočnih. Bio je to, kako mi je ispričala nena, čovjek srednjih godina, krupne građe, oštra i sumnjičavog pogleda. Oko pasa okićen nanizanim bombama, a za pojasom zadjenutim velikim savijenim nožem – kamom, kako su je zvali. Na glavi mu nabijena malo poveća šajkača s prišivenom crvenom zvijezdom petokrakom, ispod koje su se nazirali silom otrgnuti ostaci starog četničkog znakovlja. A poduža kovrčava kosa, uokvirivala je njegovo koščato i široko lice.

─A ko ste sade vas dvoje i odakle ste? ─ oštro ih upita, promatrajući ih mrko i ispitivački.
─Pa mi smo ti od Mostara. Ovo je moja drugarica, a ja sam Meho Bajrić ─odgovori moj otac.

I sve što se tada dogodilo, ispričala mi je moja nena, tek prije pola godine, a njoj je davno, davno, sve to i u detalje, ispričao jedan njihov suborac. Dotad mi ona jadna nije smjela ni zucnuti, jer su ovdje, na vrlo visokim političkim dužnostima, bili oni isti koljači koji su te noći preklali moga oca i moju mater. Pa nakon toga, dobili drugovi partizani, i visoki položaj i sve privilegije. Sve prema zaslugama. I ko zna koliko ih je još takvih bilo i koliko ih još i danas ima?

─ Istina je to, moja Fatima! Ali nemoj misliti da si ti jedina. Takvih kao ti ima na tisuće i tisuće. Vidiš, i meni su zatvorili, na pravdi Boga, moju mamu i držali pola godine u Ćelovini. Oca osudili na smrt, pa dan uoči strijeljana, jadnik jadni, preko jedne jedine noći sav posjedio. Ali ga je na našu sreću, spasio čovjek koji mu je bio šef na željeznici, a kako smo kasnije saznali, i neki visoko pozicionirani glavešina u novoj vlasti. A moju sestru, koja je s mojim ocem bježala pred „osloboditeljima“, jer se pričalo kako kolju, siluju i ubijaju, odvojili od moga oca u Popovači i… O njoj se ni do dana današnjega, ništa ne zna. Ni gdje joj je grob, ni gdje je stradala, ni kako je stradala. Zameo joj se svaki trag. A imala je samo šesnaest godina, i tek završila drugi razred učiteljske škole. I nju su, sigurna sam, ubile iste ovakve nakaze. A što su joj radili…??? Ne! ne! Ne mogu… ne smijem na to…ne smijem o tome… ni misliti.

I znalo se o svemu tome, ali se krilo i šutjelo. Znam da su takvi samo promijenili kape, pa umjesto kokarda, stavili zvijezde petokrake. Čula sam, a kasnije i čitala, za te navodne partizane. A za nekoliko njih, točno znam…
I kako se zovu, i gdje rade, i što rade.
I od tada su svugdje, ti navodni partizani, vodili glavnu riječ. Pa javna je tajna kako je to bilo i što se radilo… Pričalo se o tome puno. Onako potiho. Da nitko ne čuje.

─E moja Fatima, moja Fatima! Još mi ništa ni ne znamo! Koliko li su nam samo napričali još laži i istina pokopali? Bez znakovlja, bez obilježja. Zamazivali oči i lagali… I bacali prašinu u oči, a mi ništa. Ni kod zdravih očiju nismo vidjeli. Ko kakvi slijepci! Koliko smo tako njihovih laži i prijevara, ni ne znajući… gutali i prihvaćali? Zna li itko od vas za Boričevac? Pa naravno da ne zna! Sigurna sam sto posto da za to mjesto nikada niste ni čuli. To vam je jedno malo selo na granici Hrvatske i B-H. Moj je otac tamo rođen. Njegovi su izbjegli na vrijeme pa je on, srećom, ostao živ. Da nisu otišli, sam Bog zna što bi s njima bilo─dometnu Ružica, moja susjeda i prijateljica, pridržavajući Fatimu ispod ruke i vodeći ju do njenoga mjesta u podrumu.

─Moja Fatima, uvijek ima još gore od gorega – nastavlja Ružica. Boričevac su 27. 7. 1941. godine napali četnici i u potpunosti spalili. Zatim su zaustavili vlak koji je prevozio hodočasnike iz Sv. Ane i sve ih smaknuli. Katoličkom svećeniku su stavili samar i jahali na njemu, potom ga ubili, zatim nataknuli i nabili na ražanj i pekli…I sve je to morala gledati njegova majka i župljani, koje su iza toga poubijali. Uz prethodno zvjersko mučenje. A njima su pomagali neki pojedinci iz komunističkih političkih organizacija, ali i pripadnici talijanskih vojnih postrojbi. A mi smo taj dan, što je Bogu plakati, slavili kao Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine i Hrvatske. I ko ovce blejali i sve prihvaćali.

(Nastavak slijedi)

Vera Primorac

facebook komentari