Pratite nas

Povijesnice

Početak krvave Staljingradske bitke u kojoj su sudjelovali i Hrvati

Objavljeno

na

Na današnji dan 1942. godine počela je krvava bitka za Staljingrad koja će promjeniti tijek rata u korist Saveznika.

Izvođena u sklopu velike njemačke ofenzive na južnom dijelu Istočnoeuropskog bojišta i realizirana u razdoblju od 23. srpnja 1942. do 2. veljače 1943. Staljingradska bitka jedna je od najvećih najdužih i najznačajnijih kopnenih bitaka Drugoga svjetskog rata kojom je Crvena armija preuzela stratešku inicijativu. Počela je napadom njemačke sjeverne operativne grupe u smjeru Kletska, koja je probila obranu 62. armije i 25. srpnja izbila na rijeku Don. Južna operativna grupa započela je istoga dana napad i prešla na lijevu obalu Dona. Borbe su nastavljene do 10. kolovoza kada su se sovjetske snage povukle na lijevu obalu Dona. Iako nisu uspjele zaustaviti njemački prodor, stvoreno je dragocjeno vrijeme za evakuaciju i organizaciju neposredne obrane Staljingrada.

Građanstvo Staljingrada podiglo je tri obrambena pojasa na prilazima gradu (vanjski pojas bio je širine oko 500 i  dubine oko 600 km, srednji širine 150 km i dubine 30 km, a unutrašnji širine 60 km i dubine 20 km), međutim do njemačkog napada radovi na utvrđivanju još nisu bili završeni. Osim toga u Staljingradu je bio formiran Korpus narodne dragovoljačke vojske od oko 8 000 ljudi, dok su u cijeloj oblasti formirane teritorijalne bojne (ukupno je bilo angažirano oko 11 000 ljudi) za borbu protiv njemačkih padobranaca. Sve te postrojbe bile su uključene u redovne postrojbe Crvene armije te bile podređene operativnim zapovjedništvima Crvene armije na njihovu području odgovornosti.

Pošto je pregrupirala snage i privukla pričuve, njemačka 6. armija započela je novi, vrlo žestoki napad 21. kolovoza i nakon teških borbi forsirala rijeku Don. Iz stvorenog mostobrana njemačke snage izvršile su duboki prodor i 23. kolovoza tankim klinom izbile na rijeku Volgu kod Rinoka, no svoj uspjeh nisu mogle proširiti zbog snažnih sovjetskih protunapada sa sjevera pa su prešle u obranu. Početkom rujna, sjeverno od Staljingrada pristigle su 24. i 66. armija, koje su zajedno s 1. gardijskom armijom prešle u napad između rijeka Dona i Volge u lijevi bok njemačkih snaga, ali nisu uspjele probiti njihovu obranu. U tim napadima, koji su nastavljeni tijekom čitavog rujna, vezane su znatne njemačke postrojbe i smanjena silina udara na sam Staljingrad. 

Borbe na prilazima Staljingradu trajale su mjesec i pol, tijekom kojih je spriječen brz prodor Nijemaca, ali ne i potpuno zaustavljen, tako da su do kraja rujna došli do njegovih predgrađa. Obje strane pretrpjele su velike gubitke, ali su sovjetske snage ponovno dobile na vremenu, nužnom za dovođenje pričuva.

Hrvatska vojska u Staljingradu

Nakon mjesec dana odmora pukovnija je zajedno s 100. lakom pješačkom divizijom upućena u Staljingrad. Borbe u Staljingradu u tom su trenutku bile u punom jeku, a 100. laka pješačka divizija razmještena je na jedan od najtežih odsjeka, na bojišnicu oko brda Mamajev Kurgan i prema radničkom naselju “Crveni listopad”. U izuzetno teškim i krvavim gradskim borbama gubitci među hrvatskim domobranima su znatni i već nakon nekoliko dana ukida se polubojna i njezino preostalo ljudstvo razmješta se među preostale pješačke satnije. Tijekom ovih teških borbi lijevo krilo 100. lake pješačke divizije držala je Borbena grupa Pavičić, koja je unatoč teškom terenu, ogorčenom sovjetskom otporu i velikim vlastitim gubitcima izvršila uspješan prodor kroz radničko naselje “Crveni listopad” i izbila na željezničku prugu ispred same čeličane “Crveni listopad”.

Nakon iscrpljujućih borbi pukovnija je povučena u pričuvu, ali samo nakratko. Njemački gubitci gomilali su se, a pričuva nije bilo na raspolaganju i sve raspoložive snage bačene su u borbu. Tako je i pukovnija upućena kao pojačanje njemačkoj 79. pješačkoj diviziji. Ova divizija napadala je tvornički kompleks “Crveni listopad” koji je Crvena armija pretvorila u jako uporište. Borbe za “Crveni listopad” spadale su među najteže u Staljingradu i gubitci među domobranima svakodnevno bivaju sve veći. Uslijed ovih gubitaka izvršen je još jedan preustroj i od preostalih pješačkih jedinica ustrojena je jedna pješačka satnija. U sovjetskom napadu od 10. i 11. siječnja 1943. svi pripadnici ove satnije su ili poginuli ili ranjeni, te je hrvatska borbena grupa raspuštena, a od preostalih domobrana ustrojene su dvije radne satnije (Arbeitskompanie). Topnički odjel koji se za čitavo vrijeme borbi u Staljingradu nalazio u sastavu njemačke 83. topničke pukovnije, nastavio je borbeno djelovati.

Danas na uzvisini “Mamajev Kurgan” izgrađen je spomenik “Родина-мать зовёт” (Domovina zove) te je 1967., kada je izgrađen, bio najviši spomenik na svijetu.

vojnapovijest.vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

Premijerno prikazan “Boj za Novi Farkašić”

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

facebook komentari

Nastavi čitati