Početak organiziranog srpskog terora u RH

2

– Atentat na hrvatskog bana Cuvaja

– Prvi serijski zločin

Pokušaj atntata na hrvatskog bana Slavka pl.Cuvaja 8.lipnja 1912.,predstavlja prekretnicu novije hrvatske povijesti,jer je upravo tim događajem započelo razdoblje organiziranog srpskog terora u Hrvatskoj.

Oružani prepad na banski automobil prerastao je u PRAVI POKOLJ,u kojem je atentator tijekom polusatnog sumanutog divljanja po zagrebačkim ulicama nastrijelio DESETAK NEDUŽNIH građana,od čega dvoje sa smrtnim ishodom.

Način izvršenja samog zločina do te mjere odudara od obrasca koji se rabi u politički potaknutim,ciljanim ubojstvima,da ga u nozološkom smislu nije moguće svrstati u leksikografski okvir pojma “ATENTAT”.Definicija koja bi najzornije ocrtala stvarnu narav zagrebačkog POKOLJA ,bila bi “oživotvorenje vidovdanskog kulta srpskog junačkog barbarstva”.

Suvremena kriminologija,međutim, atentatora bezpogovorno smješta u razred JAVNIH SERIJSKIH UBOJICA i definira kao ZAČETNIKA potpuno novog profila zločinca,nepoznatog na prijelomu 19. i 20. stoljeća.Svi kasniji EUROPSKI i AMERIČKI SERIJSKI ubojice s nasumično odabranim žrtvama po sveučilištima,školama i javnim mjestima,sljednici su JUKIĆEVA ubilačkog obrasca.

Zapovjedni lanac prepada na poglavara tadašnje hrvatske države u cijelosti je rasvijetljen.Atentat je počinio pripadnik SRPSKE OBAVJEŠTAJNE MREŽE u Hrvatskoj,član srpske “Narodne odbrane” i zakleti ČETNIK Luka JUKIĆ.Atentat na bana Cuvaja organizirao je i njegovo izvršenje neposredno usmjeravao,voditelj zagrebačkog uporišta srpske vojne obavještajne službe,poručnik Jozo KLJAKOVIĆ.
pobunaSvoju ulogu u izvršenju zločina, Kljaković je opisao u svojoj autobiografiji.
Atentat je predhodno osmislio i naredio načelnik obavještajnog odjela Ministarstva vojske Kraljevine srbije,pukovnik Dragutin Dimitrijević APIS koji je izravnu usmenu naredbu za izvršenje atentata dostavio Kljakoviću u Zagreb preko povjerljivog suradnika, pravoslavnog svećenika Valerijana PRIBIČEVIĆA.Valerijan Pribičević,brat političara Svetozara,bio je vješti srpski uhoda iz Hrvatske,s višegodišnjim obavještajnim stažom. JUKIĆ je pokolj izvršio oružjem srpskog podrijetla,donesenim iz Beograda.Prije atentata,u beogradskoj je četničkoj školi za prečanske Srbe završio temeljnu obuku s dodatnim vježbama iz gađanja pištoljem.

Krvarina za ubojstvo u nepoznatom iznosu,isplaćena mu je unaprijed na ruke novcem iz srpskog državnog proračuna.

Luka JUKIĆ je u subotu 8.lipnja 1912.,pijan pucao na automobil hrvatskog bana Cuvaja u Mesničkoj ulici u Zagrebu.Pritom je nastrijelio banskog savjetnika i zemaljskog upravitelja za BOGOŠTOVLJE I NASTAVU, Ivu pl.HERVOIĆA……

Jukić je s udaljenosti od svega dva pedlja pucao u zatiljak banskom savjetniku HERVOIĆU.Ustrijel iz blizine prouzročio je snažan trzaj glave prema banici,…….JUKIĆ je ponovo digao ruku s samokresom prema vozilu….ciljao je prema banu Cuvaju koji mu je okrenut leđima sjedio na stražnjem sjedalu….

…..Trčeće, bježeći Mesničkom ulicom nizbrdo,vrludajući bez smijera i kretanja.vičući “JA SAM GAZIJA “nastavio je s ubijanjem. U donjem dijelu Mesničke ulice za njim je krenula je potjera i nastavila progon Strossmayerovim šetalištem…..s dva hica ubio je gradskog redarstvenog stražara 27-godišnjeg Petra Boršćaka.Na nizbrdici ispod kule Lotršćak,pokušao je ubiti još jednog redarstvenika,Antuna Fučkara………

Podatci o JUKIĆU u Hrvatskom biografskom leksikonu samo su djelomično točni.JUKIĆ je bio višegodišnji besposličar.Jedini izvor prihoda bila mu je istospolna prostitucija.U vrijeme izvršenja atentata nije bio student prava,niti pjesnik,kako to navodi YUgoslovenska mitologija.

Presuda je proglašena 12.kolovoza 1912.Četnički terorist Luka JUKIĆ osuđen je na smrt vješanjem…….. u žalbenom postupku dvostrukom ubojici smrtna presuda preinačena je u dvadesetogodišnju robiju.Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije amnestiran je,te je u studenom 1918.pušten na slobodu.

Početkom 1919.JUKIĆ pojavio se u Beogradu i od Vlade Kraljeveni SHS zatražio isplatu novčane naknade za zločin počinjen na zagrebačkim ulicama.Odmah su mu isplatili jednokratnu pomoć u visini 8.000 dinara,nedugo zatim……..ministar Svetozar PRIBIČEVIĆ osobno mu je doznačio 40.000 dinara.U to doba prosječna radnička plaća kretala se oko 500 dinara.
JUKIĆ po “solunaškom zakonu” dobio u vlasništvo i zemljište posjed ukupne površine 25 jutara,što je bio kraljevski poklon.

JUKIĆ je cjelokupnu zločinom stečenu imovinu ubrzo potrošio,zapada u bijedu i u 42.godinu života umro od sušice.

facebook komentari

  • peppermintt

    reklo bi se tko drugome o glavi radi njemu se to vrati.

    O ovakvim stvarima triba pisati, sve je to dugo i brižni skrivano
    jer “službenu ” povijest su pisali jednostrano iz Begiša

  • peppermintt

    reklo bi se tko drugome o glavi radi njemu se to vrati.

    O ovakvim stvarima triba pisati, sve je to dugo i brižni skrivano
    jer “službenu ” povijest su pisali jednostrano iz Begiša