Pratite nas

Povijesnice

Početak organiziranog srpskog terora u RH

Objavljeno

na

– Atentat na hrvatskog bana Cuvaja

– Prvi serijski zločin

Pokušaj atntata na hrvatskog bana Slavka pl.Cuvaja 8.lipnja 1912.,predstavlja prekretnicu novije hrvatske povijesti,jer je upravo tim događajem započelo razdoblje organiziranog srpskog terora u Hrvatskoj.

Oružani prepad na banski automobil prerastao je u PRAVI POKOLJ,u kojem je atentator tijekom polusatnog sumanutog divljanja po zagrebačkim ulicama nastrijelio DESETAK NEDUŽNIH građana,od čega dvoje sa smrtnim ishodom.

Način izvršenja samog zločina do te mjere odudara od obrasca koji se rabi u politički potaknutim,ciljanim ubojstvima,da ga u nozološkom smislu nije moguće svrstati u leksikografski okvir pojma “ATENTAT”.Definicija koja bi najzornije ocrtala stvarnu narav zagrebačkog POKOLJA ,bila bi “oživotvorenje vidovdanskog kulta srpskog junačkog barbarstva”.

Suvremena kriminologija,međutim, atentatora bezpogovorno smješta u razred JAVNIH SERIJSKIH UBOJICA i definira kao ZAČETNIKA potpuno novog profila zločinca,nepoznatog na prijelomu 19. i 20. stoljeća.Svi kasniji EUROPSKI i AMERIČKI SERIJSKI ubojice s nasumično odabranim žrtvama po sveučilištima,školama i javnim mjestima,sljednici su JUKIĆEVA ubilačkog obrasca.

Zapovjedni lanac prepada na poglavara tadašnje hrvatske države u cijelosti je rasvijetljen.Atentat je počinio pripadnik SRPSKE OBAVJEŠTAJNE MREŽE u Hrvatskoj,član srpske “Narodne odbrane” i zakleti ČETNIK Luka JUKIĆ.Atentat na bana Cuvaja organizirao je i njegovo izvršenje neposredno usmjeravao,voditelj zagrebačkog uporišta srpske vojne obavještajne službe,poručnik Jozo KLJAKOVIĆ.
pobunaSvoju ulogu u izvršenju zločina, Kljaković je opisao u svojoj autobiografiji.
Atentat je predhodno osmislio i naredio načelnik obavještajnog odjela Ministarstva vojske Kraljevine srbije,pukovnik Dragutin Dimitrijević APIS koji je izravnu usmenu naredbu za izvršenje atentata dostavio Kljakoviću u Zagreb preko povjerljivog suradnika, pravoslavnog svećenika Valerijana PRIBIČEVIĆA.Valerijan Pribičević,brat političara Svetozara,bio je vješti srpski uhoda iz Hrvatske,s višegodišnjim obavještajnim stažom. JUKIĆ je pokolj izvršio oružjem srpskog podrijetla,donesenim iz Beograda.Prije atentata,u beogradskoj je četničkoj školi za prečanske Srbe završio temeljnu obuku s dodatnim vježbama iz gađanja pištoljem.

Krvarina za ubojstvo u nepoznatom iznosu,isplaćena mu je unaprijed na ruke novcem iz srpskog državnog proračuna.

Luka JUKIĆ je u subotu 8.lipnja 1912.,pijan pucao na automobil hrvatskog bana Cuvaja u Mesničkoj ulici u Zagrebu.Pritom je nastrijelio banskog savjetnika i zemaljskog upravitelja za BOGOŠTOVLJE I NASTAVU, Ivu pl.HERVOIĆA……

Jukić je s udaljenosti od svega dva pedlja pucao u zatiljak banskom savjetniku HERVOIĆU.Ustrijel iz blizine prouzročio je snažan trzaj glave prema banici,…….JUKIĆ je ponovo digao ruku s samokresom prema vozilu….ciljao je prema banu Cuvaju koji mu je okrenut leđima sjedio na stražnjem sjedalu….

…..Trčeće, bježeći Mesničkom ulicom nizbrdo,vrludajući bez smijera i kretanja.vičući “JA SAM GAZIJA “nastavio je s ubijanjem. U donjem dijelu Mesničke ulice za njim je krenula je potjera i nastavila progon Strossmayerovim šetalištem…..s dva hica ubio je gradskog redarstvenog stražara 27-godišnjeg Petra Boršćaka.Na nizbrdici ispod kule Lotršćak,pokušao je ubiti još jednog redarstvenika,Antuna Fučkara………

Podatci o JUKIĆU u Hrvatskom biografskom leksikonu samo su djelomično točni.JUKIĆ je bio višegodišnji besposličar.Jedini izvor prihoda bila mu je istospolna prostitucija.U vrijeme izvršenja atentata nije bio student prava,niti pjesnik,kako to navodi YUgoslovenska mitologija.

Presuda je proglašena 12.kolovoza 1912.Četnički terorist Luka JUKIĆ osuđen je na smrt vješanjem…….. u žalbenom postupku dvostrukom ubojici smrtna presuda preinačena je u dvadesetogodišnju robiju.Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije amnestiran je,te je u studenom 1918.pušten na slobodu.

Početkom 1919.JUKIĆ pojavio se u Beogradu i od Vlade Kraljeveni SHS zatražio isplatu novčane naknade za zločin počinjen na zagrebačkim ulicama.Odmah su mu isplatili jednokratnu pomoć u visini 8.000 dinara,nedugo zatim……..ministar Svetozar PRIBIČEVIĆ osobno mu je doznačio 40.000 dinara.U to doba prosječna radnička plaća kretala se oko 500 dinara.
JUKIĆ po “solunaškom zakonu” dobio u vlasništvo i zemljište posjed ukupne površine 25 jutara,što je bio kraljevski poklon.

JUKIĆ je cjelokupnu zločinom stečenu imovinu ubrzo potrošio,zapada u bijedu i u 42.godinu života umro od sušice.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

17. listopada 1990. – Prva postrojba hrvatskog ratnog zrakoplovstva

Objavljeno

na

Objavio

Iako je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo službeno osnovano u prosincu 1991., manje je poznato da je više od godinu dana prije, 17. listopada 1990. osnovana njegova prva postrojba.

Ona je nastala prema dogovoru tadašnjeg Općinskog sekretarijata za narodnu obranu u Zračnoj luci Sinj i članova Aerokluba Sinj i Splita a vodio ju je pilot Matko Raos.

Postrojba je u travnju 1991. ustrojena kao Samostalni zrakoplovni vod sastavljen od dva odjeljenja: zrakoplovnog i padobranskog.

Vod je od početka rata pa sve do veljače 1992. djelovao pri 4. gardijskoj brigadi kada je prvo odjeljenje ustrojbeno potpalo pod Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, a drugo je ostalo s gardistima. Prva borbena akcija izvedena je u lipnju 1991. na neprijateljski kamp kod Crvene zemlje.

Borbena djelovanja izvođena su ultralakim zrakoplovima s bombama domaće izrade, s malih visina u sumrak ili noću. Nešto veći zrakoplovi Utve-75 naoružane su s četiri ručna raketna lansera Osa i raznim bombama.

Jedno od najznačajnijih borbenih djelovanja Utvom bio je napad na RTV odašiljač Ćelavac koji je privremeno onesposobljen.

Vrhunac improvizacije bile su kasetne bombe napunjene bombicama zaostalima nakon napada neprijateljevih Orkana, ozloglašenim zvončićima.

U kolovozu 1992. dobavljen je zrakoplov Antonov An-2 koji ubrzo u zadaćama prijevoza ranjenika leti i do tri puta dnevno na relaciji Dubrovnik-Split-Zagreb. Potkraj 1993. Samostalni zrakoplovni vod Split pripojen je Zrakoplovnoj bazi Divulje.

15. listopada 1992. – Zračni most iz Pleternice (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati