Pratite nas

Najave

Početak rasvjetljavanja niza Udbinih ubojstava

Objavljeno

na

“Tko je ubio mog oca?” To pitanje muči Roberta Zagajskog. Njegovog su oca Đuru 1983. u Münchenu, kako se pretpostavlja, likvidirali plaćeni ubojice zloglasne jugoslavenske tajne službe Udbe.

bkro141016_003_vdtubojstva_01iUbijeno je najmanje 29 hrvatskih emigranata. Njemačke vlasti su znale za te zločine. Zagajski se konačno nada kasnoj pravdi. U Münchenu, na optuženičku klupu danas sjedaju: Josip Perković i Zdravko Mustač.

Proces Perković-Mustač u njemačkim medijima

Njemački tisak priprema se za „spektakularni“ proces kako ga nazivaju neki mediji. Suđenje Mustaču i Perkoviću u Njemačkoj je za mnoge kasno ispravljanje davno počinjene nepravde.

Dnevnik „Münchner Merkur“ u tekstu pod nazivom „Ubojstvo tajne službe u Wolfratshausenu“ smatra kako zapravo i samo izvođenje Perkovića i Mustača u petak pred sud graniči s čudom. „Činjenica da Mustač, bivši šef tajne službe, i njegov djelatnik Perković, koji je upravljao odjelom ‚Neprijateljska emigracija‘, od petka ipak pred Višim pokrajinskim sudom u Münchenu odgovaraju zbog ubojstva Đurekovića, se može zahvaliti jedino ulasku Hrvatske u Europsku uniju i upornosti Gizele Đureković. Udovica žrtve iz Wolfratshausena se već godinama bori za to da se ubojice njezinog supruga kazni. Dugo su bivši agenti stajali pod zaštitom Hrvatske vlade. No tko želi u EU, mora se pridržavati pravila, a u ta pravila pripada i izručenje osumnjičenih drugim europskim zemljama“, piše „Münchner Merkur“.

Viši zemaljski sud u MünchenuObrana: nedostaju dokazi

Ovaj dnevnik donosi i mišljenje jednog od Perkovićevih odvjetnika, Petera Wagnera, koji smatra kako Glavno državno odvjetništvo nema nikakvih dokaza protiv njegovog klijenta. „Glavno državno odvjetništvo nema oružje kojim je počinjeno ubojstvo, nema čak ni počinitelja“, kaže Wagner.

Josip PerkovicJosip Perković

On međutim također navodi kako je Viši pokrajinski sud u Münchenu već jednom, u slučaju Krunoslava Pratesa, bivšeg doušnika Službe državne sigurnosti, donio presudu u korist optužbe. Tadašnji član sudskog vijeća sada predsjeda vijećem koje će suditi Perkoviću i Mustaču. „Obrani strateški neće biti jednostavno predsjednika sudskog vijeća uvjeriti da donese drugačiju odluku nego tada“, rekao je Wagner za „Münchner Merkur“. On je također iznova doveo u pitanje vjerodostojnost Vinka Sindičića, jednog od svjedoka optužbe kojeg Wagner naziva „ne pretjerano vjerodostojnom ekscentričnom osobom“.

Pritisci na svjedoke?

Tjednik „Focus“ u svom internetskom izdanju u člansku pod nazivom „Bivši agenti Mustač i Perković pred sudom – Svjedoci pod pritiskom“ tvrdi, pozivajući se na „pravosudne organe u Zagrebu“, kako je nekoliko svjedoka u procesu protiv Perkovića i Mustača, „doživjelo masivne prijetnje“. Pritom se spominje Vinko Sindičić kojem se „višestruko prijetilo nasiljem“ ukoliko ne povuče svoj iskaz dan njemačkim istražiteljima. U istom članku se navodi kako se i sutužiteljica u procesu, udovica Stjepana Đurekovića, Gizela, nalazi pod prismotrom te da se na nju vrši pritisak. „Službenim liječničkim ekspertizama se Gizelu Đureković pokušalo zbog navodne demencije smjestiti u kliniku“, piše Focus.

Najdulje neriješena serija ubojstava

Berlinski dnevnik „taz“ piše u svom izdanju od utorka (14.10.) da bi suđenje u Münchenu moglo dati odgovore na pitanja u vezi suučesništva ili upućenosti njemačkih vlasti u ubojstva jugoslavenskih tajnih službi. „Najmanje 30 Hrvata u egzilu je od šezdesetih godina na području Zapadne Njemačke ustrijeljeno, otrovano ili izbodeno. Radi se o najduljoj nerazjašnjenoj seriji ubojstava u povijesti Savezne Republike Njemačke“, piše „taz“ pitajući se istodobno što je znao Ured za zaštitu ustavnog poretka, Njemačka obavještajna služba ili politika. „U BRD-u je mnogo slučajeva ubojstava pripadnika hrvatske emigracije začuđujuće brzo bilo odloženo u arhiv“, piše „taz“. Autorica članka to povezuje s politikom otvaranja tadašnje njemačke vlasti prema Istoku i potrebom očuvanja dobrih odnosa s Jugoslavijom, koja je kao članica Pokreta nesvrstanih, bila važan partner Bonna. U članku se citira i odvjetnik sutužiteljice Gizele Đureković, Siniša Pavlović, koji sadašnje hrvatske vlasti optužuje za nesuradnju. „Arhivi su za nas potpuno zatvoreni“, kaže Pavlović. I „taz“ spominje Perkovićevog odvjetnika Wagnera koji iznosi dvojbe u vjerodostojnost jednog od glavnih svjedoka optužbe kojeg se ovdje spominje pod kodnim imenom „Mišo“. U slučaju da Perković i Mustač budu okrivljeni, Đurekovićeva udovica ima pravo na odštetu. No ona, kako piše „taz“, ne želi „ni jedan cent“ od „okrvavljenog novca optuženih“.

Stjepan ĐurekovićStjepan Đureković

Paralele s neonacističkim ubojstvima

U svom članku od 6.10. minhenski nadregionalni dnevnik „Süddeutsche Zeitung“ se pita zbog čega su njemački istražni organi tako brzo odustajali od istraga u slučajevima „ubijenih Jugosa“ i zbog čega su ona tako brzo padala u zaborav. Autori članka čak povlače paralele s aktualnim suđenjem pripadnicima tzv. Nacionalsocijalističkog podzemlja (NSU) kojima se predbacuje da su u posljednjih desetak godina diljem Njemačke iz desno-ekstremnih motiva ubili 10 osoba, mahom stranaca. „Ova ubojstva se ne želi direktno povezivati s ubojstvima NSU-a. Motivi počinitelja su prerazličiti. Ali i u jednom i u drugom slučaju nailazimo na ne baš pretjeranu žustrost istražitelja kao i imena žrtava koja zvuče strano. Sve su to paralele od kojih se čovjeku ledi krv u žilama“, piše „Süddeutsche Zeitung“. Ovaj dnevnik, pozivajući se na „policijske spise“ navodi da je Đureković radio i za Njemačku obavještajnu službu (BND). „Nejasna ostaje Đurekovićeva suradnja s BND-om. Možda je za vrijeme obnašanja menadžerske funkcije u naftnoj industriji BND obavještavao o situaciji s opskrbom naftom u Jugoslaviji. No to su samo pretpostavke“, piše „Süddeutsche Zeitung“. List opisuje i ozračje koje je u osamdesetima vladalo među hrvatskim emigrantima što je posebice bilo vidljivo na pokopu Đurekovića u Münchenu. „To je bilo nešto poput godišnjice mature hrvatskih emigranata. Tu su bili oni nasilni, fašisti, a naravno i pacifisti. Kolikogod njihovi politički svjetonazori bili različiti, bili su jedinstveni u strahu da svatko od njih može biti sljedeći. Od njemačkih vlasti nitko od njih već odavno nije očekivao nikakvu pomoć“, piše „Süddeutsche Zeitung“.

13 istraga

Dnevnik koji je istraživanja u vezi s ubojstvima hrvatskih emigranata vodio zajedno s političkim magazinom „Kontraste“ Bavarske televizije (BR) vjeruje da suđenje Perkoviću i Mustaču neće biti i posljednje te vrste. „Ukupno se vodi istraga u 13 slučajeva ubojstava hrvatskih emigranata. Istražitelji tek sad, 22 godina nakon raspada SFRJ, mogu doći do tajnih spisa koji daju uvid u mračnu djelatnost jugoslavenskih agenata u Njemačkoj i osoba koje su iz pozadine vukle konce“, zaključuje „Süddeutsche Zeitung“. Članak pod nazivom „Među nama“, dnevnik zaključuje tvrdnjom kako pravi ubojice vjerojatno nikad neće stati pred lice pravde. Sva trojica eventualnih ubojica koji su se spominjali u suđenju Krunoslavu Pratesu, kako navodi „Süddeutsche Zeitung“, su nedostupna pravdi. Dvojica su pod nerazjašnjenim okolnostima poginuli u Hrvatskoj, a jedan živi u Švedskoj gdje je ubojstvo Đurekovića zastarjelo. „Iako će navodni naručitelji ubojstva Đurekovića u Münchenu stati pred suca, ubojice koje su povukle obarač, nikada neće biti izvedene pred lice pravde“, zaključuje „Süddeutsche Zeitung“.

Zdravko Mustač s odvjetnicomZdravko Mustač s odvjetnicom

„Profesionalni lažovi“

Tjednik „Die Zeit“ najavljuje nesvakidašnje suđenje. „Trebao bi to, iz mnogih razloga biti jedan spektakularni proces. Već je sad određeno 50 ročišta, promatrači polaze od najmanje 100. Pozvano je 44 svjedoka i sedam vještaka, akreditirano je 133 novinara, od toga 15 iz Hrvatske. O svakom optuženom se brinu po četiri branitelja, proces se paralelno vodi na hrvatskom i njemačkom. Pravno je ovaj postupak potpuna nepoznanica, jer nikada dosad jedna suverena država nije izručila djelatnike svojih tajnih službi“, piše „Die Zeit“. Hamburški tjednik se osvrće i na vjerodostojnost sudionika procesa, posebice svjedoka, između ostalog Vinka Sindičića i osuđenog Krunoslava Pratesa. „Tko tu komu može vjerovati? To je najveće pitanje na koje će trebati dati odgovor. Na optuženičkoj klupi, na klupi za svjedoke: svuda sjede profesionalni lažovi. Osobe koje su obučene kako bi druge obmanjivali. Agenti iz jednog vremena koje je davno prošlo, u kojem neprijatelji službeno nisu bili ubijani nego ‚stavljani u stanje pasivnosti‘. Svijet u kojem su napadi nazivani ‚ofenzivnim akcijama‘ a kritičari nisu bili javno diskreditirani nego podvrgnuti ‚dezinformirajućoj kampanji‘“, zaključuje „Die Zeit“ (Zeit/DW)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Obilježavanje 26. obljetnice pogibije Ludviga Pavlovića

Objavljeno

na

Objavio

Ludvig je od malih nogu od oca Slavka slušao priče o slobodnoj hrvatskoj državi sanjajući da će jednog dana dočekati slobodu za sve Hrvate na ovim prostorima.

Obilježavanje 26. obljetnice pogibije Ludviga Lutka Pavlovića održati će se 18. rujna 2017. godine (ponedjeljak).

Protokol:

  • 7:00 sati: Sveta misa u Crkvi Sv. Paškala u Vitini,
  • Poslije mise slijedi polaganje vijenaca i paljenje svijeća na grobu Ludviga Lutka Pavlovića na mjesnom groblju, te polaganje vijenaca i paljenje svijeća kod spomenika u parku u Vitini.
  • 10:00 sati: Paljenje svijeća na mjestu gdje je pronađeno tijelo poginulog Ludviga Lutka Pavlovića u Studenim Vrilima.

Ludvig Pavlović – Lutko, (1958. – 1991).

Heroj o kojem se priča, koji je urođenom buntovnošću i srčanošću bio predodređen doživjeti mučeničku sudbinu, Ludvig Pavlović – Lutko, rođen je 10. travnja 1951. u Vitini, općina Ljubuški.

Ludvig je od malih nogu od oca Slavka slušao priče o slobodnoj hrvatskoj državi sanjajući da će jednog dana dočekati slobodu za sve Hrvate na ovim prostorima.

S tim uvjerenjima sa samo 16 godina odlazi u bijeli svijet jer se jednostavno nije mogao pomiriti s činjenicom da živi u državi gdje hrvatski čovjek ne može slobodno živjeti. Ludvigova skupina od 19 momaka, poznatija kao Bugojanska, pripremala se za akciju ‘Fenix’ u logoru u Austriji i 20. lipnja ušla u Jugoslaviju kod Dravograda.

Nisu kanili ubijati, nego obznaniti da su upali i da stvaraju hrvatsku državu. Više od dva mjeseca te davne 1972. godine vodili su iscrpljujuće borbe protiv JNA i pričuvnog sastava policije. Tom prilikom poginulo je njih 15, a četvorica su zarobljena, među kojima je bio i Ludvig Pavlović koji je na suđenju u Sarajevu najprije osuđen na smrt, a potom pomilovan na 20 godina robije.

Kaznu zatvora izdržava u Zenici i Srijemskoj Mitrovici. Pod sumnjivim okolnostima pogiba kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima, na cesti između Tomislavgrada i Posušja, piše Ljubuški.net.

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Bio je prvi sin u šesteročlanoj obitelji. Njegov otac Slavko je bio satnik u Hrvatskim oružanim snagama u Drugom svjetskom ratu. Sredio je vizu u njemačkom veleposlanstvu i sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika iseljeništva. Pavlović se, zajedno s ostatkom skupine, pripremao u Austriji, a u Jugoslaviju su ušli 20. lipnja 1972. preko Dravograda. S teretnjakom koji je prevozio mineralnu vodu stigli su do Donjega Vakufa. Zarobljenog vozača i desetak šumara koje su zarobili pustili su odmah na slobodu, a preko njih su obznanili da će se podići ustanak. Nakon ulaska u Jugoslaviju, više od dva mjeseca vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. U prvom sukobu poginuo je jedan pripadnik skupine, nakon čega su se grupirali u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Pavlović je s Vladom Miletićem, pripadnikom skupine, krenuo prema Livnu, ali ih je izdao milicajac, po narodnosti Hrvat, kod kojega su tražili vodu. Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena. Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom VlasnovićemĐurom Horvatom Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Njegova obitelj nije bila svjesna njegovih djelatnosti, pa niti smrtne kazne. Zbog njegove malodobnosti, Josip Broz Tito mu je smanjio kaznu na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude.

List Oslobođenje je lažno objavilo fotografije ubijenog Pavlovića i Miletića. Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tuče s Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom Vojske RS-a. Zatvorski upravitelj, Crnogorac po narodnosti, 1990. je tražio od Pavlovićeve obitelji 10 000 njemačkih maraka za premještanje Pavlovića u Lipovac u Hrvatskoj. Novac je upravitelju dostavljen 2. studenog, a Pavlović je privremeno pušten na slobodu 23. prosinca.[2][3][4]

Sloboda i rat

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović se odmah povezao s hrvatskim političkim vodstvom i Franjom Tuđmanom koji je još 1970-ih surađivao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom i počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla – Mala bara u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

Pavlović je poginuo 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja. Poginuo je u kratkotrajnom puškaranju s kolonom JNA. Prema tvrdnjama njegovog brata Pavlović je ubijen zbog protivljenja prodaji oružja jer je smatrao da se oružje treba davati besplatno. Za smrt krivi kriminalnu skupinu iz Imotskog koju je vodio Zlatko Katić. Pavlović se planirao oženiti Marinom, no ubrzo je poginuo. S Marinom je Pavlović osam mjeseci nakon pogibije dobio sina Ludviga.

Visoki časnik HVO-a gen. Slavko Puljić je u razgovoru za suradnika časopisa Vojne povijesti izjavio da je uvjeren da je Pavlović i još neki ljudi kao što su Božan ŠimovićTvrtko MilošTihomir Mišić ostali na životu, da bi tijek rata u Mostaru bio drukčiji te da se neki loši događaji koji su poslije uslijedili nikad ne bi dogodili.

Odlikovanja i počasti

Ludvig Pavlović posmrtno je odlikovan tri puta. Po njemu je nazvana HVO Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović.

U POVODU OBLJETNICE OPERACIJE ‘FENIKS’ 1972. ‘Bugojanska Skupina’

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Uskoro u Zagrebu premijera dugo iščekivanog filma “Krvava berba grožđa”

Objavljeno

na

Objavio

Dokumentarni film “Krvava berba grožđa”, redatelja Silvija Mirošničenka,  proučava događaje iz vremena početka rata u Hrvatskoj. Opisuje sve strahote koje su doživjeli Hrvati i ostali nesrbi u Lovasu od strane tzv. JNA i paravojne jedinice “Dušan Silni”.

Zločin u Lovasu jedan je u nizu mnogobrojnih koji su se dogodili na hrvatskom tlu tijekom Domovinskoga rata.

Na svom putu prema okupaciji i uništenju grada Vukovara, tzv. JNA i četnici iz Srbije uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili Lovas, hrvatsko selo.

Osim činjenice da su u Lovasu zvjerski i na posebno okrutan način ubijeni mnogi mještani, Lovas izdvaja i kao mjesto koje je poslužilo za realiziranje sulude okupatorske ideje čišćenja minskog polja tijelima nesretnih mještana, koji su bili tjerani proći preko njega.”

Okrutna ubojstva, torture, bijela traka na rukama Hrvata kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti, mučenja i silovanja žena, prisilni rad… jedan su dio strahota koje su preživjeli mještani Lovasa, a koji su nakon toga bili protjerani iz svog sela.

Antun Ivanković

facebook komentari

Nastavi čitati