Pratite nas

Kolumne

Podoficirski mentalni sklop

Objavljeno

na

Premijeri Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije iza zatvorenih su vrata nekidan dogovorili trasu buduće jadransko-jonske autoceste, koja bi od Ploča trebala ići Popovim poljem na Trebinje i dalje prema Crnoj Gori, Albaniji i Grčkoj.

milanovic merkel

Vijest je opravdano izazvala veliko zanimanje javnosti i različite komentare u Hrvatskoj, jedinoj od četiri spomenute države u kojoj je taj pravac sporan. I baš su njezini političari, poglavito predsjednik Ivo Josipović, Andro Vlahušić, dubrovački gradonačelnik (!), ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić, europarlamentarac Ivan Jakovčić i nešto diskretnije sam premijer Zoran Milanović, bili najagilniji u objašnjavanju upravo ovakvog izbora trase.

Najoštriji oponenti su Ruža Tomašić i župan Županije dubrovačko-neretvanske Nikola Dobroslavić, koji je prijedlog suprotan Prostornom planu Županije nazvao veleizdajom.

Moglo se čuti nekoliko u hodu sročenih argumenata u prilog “trebinjskog koridora”: Gradnja će biti jeftinija, neće zagađivati Dubrovnik ni Dubrovačko primorje, čiji se mještani navodno protive prolasku ceste u blizini njihovih naselja, koristit će Hrvatima u Federaciji BiH, te razvoju cijele “regije”, tako hoće oni koji će cijeli projekt financirati, tj. Europska unija.

Lažno i nategnuto

Odmah je na prvi pogled uočljivo kako plan, što se Hrvatske tiče, nije nastao iz potreba i argumenata, nego se obrnuto za a priori nametnuti plan silom, pošto-poto traže argumenti, koji će taj plan opravdati. Tipično za ponašanje naših političkih lidera, koji sve što rade rade po naređenju, bez analize i poznavanja činjenica, bez konzultacije s narodom, bez vlastite volje i razuma, redovito na štetu nacionalnih interesa.Na djelu je mentalitet podoficira koji izvršava svaki zadatak ne pitajući za njegov smisao i opravdanost. Navedene su potkrepe bezobrazno lažne ili krajnje nategnute, a redovito kad se nastupa s lažnim argumentima krajnje namjere su sumnjive.jj-cestaKako se može govoriti o cijeni ako nema nikakvog još izvedbenog ni idejnog projekta, niti izračuna. Pri tome se uopće ne misli na troškove gradnje spojnice s Dubrovnikom. Stvar je predstavljena kao da bi u “hrvatskoj varijanti” cesta prolazila ravno preko Straduna, a ne 2,5 kilometara iza Srđa kako je nacrtano u županijskom prostornom planu i ne zahvaća prostor, kako se moglo čuti, širok sedamsto, nego najaviše pedeset metara, te nema nikakva štetnog utjecaja na okoliš.

Baš je dirljivo kako su se zagovornici ideje sjetili Hrvata u BiH, kojima su oni inače zadnja rupa na svirali, a i njima samima je važnija veza s Jadranom nego s Trebinjem. Istina je jedino da se radi o interesu regije, točnije Republike Srpske, a preko nje i same Srbije. Možda tako hoće EU i Angela Merkel, ali gdje je tu naš stav, pogotovo što je Hrvatska već izradila dobar dio autoceste jadranskom obalom. Poštenije bi bilo kazati mi to nećemo, ali oni hoće i mi tu ne možemo ništa.

Ta domaća razvikana, namjesnička kvazielita ono što joj je naređeno preuzima kao svoje, kako narod ne bi pomislio da su tek “mali od kužine”. Kao pokorne sluge stranih gospodara, hrvatski su političari od dvije tisućite i još od nešto ranije oduzeli svom narodu morski gospodarski pojas, financijsku infrastrukturu, kineska ulaganja u luke i željeznice, južni tok ruskog plinovoda, industriju nafte, uskoro će u autoceste i štošta drugo. I, što je najvažnije, politički suverenitet.

Geopolitički razlozi

Suočeni s negativnim reakcijama dijela javnosti, Vlada okreće ploču, pa veli kako je naš prioritet pelješki most i kako je jadransko-jonska autocesta tek daleki san i kako još ništa nije definitivno dogovoreno. Ali, zašto su onda sami o tome progovorili i dali na velika zvona?

Osim toga, trasa se određuje sada bez obzira kada će biti realizirana. Političke se i ekonomske strategije ne stvaraju od danas do sutra, već predviđaju budućnost za deset, dvadeset ili pedeset godina.

Nejasno je kako nacionalni interes može biti gradnja ceste područjem druge, a ne vlastite države. Sjećamo se kad je Dalmatina planirana preko zapadne Bosne i zapadne Hercegovine kako su graknuli isti oni koji sada podržavaju zamisao ceste Popovim poljem. Dubrovnik je geopolitički veoma osjetljiv, što smo snažno i tragično osjetili i u Domovinskom ratu. Kulturna i ostala posezanja za njim nisu još prestala i neće još zadugo.

Umjesto da se ta važna točka domovine integrira s ostalim dijelom nacionalnog prostora, ona kao da se želi povezati s gradom i krajem Nikole Vučurevića, odakle su stizale redovite porcija granata, što je i s gospodarskog i sa sigurnosnog i s nacionalnog stajališta neprihvatljivo.

Nisu nevažni ni neki drugi razlozi koji govore u prilog gradnje ceste neposrednim dubrovačkim zaleđem. Prihod od cestarine ostajao bi u Hrvatskoj i ne bi bilo potrebe “monetizirati” autoceste, a zacijelo bi se na taj način više i snažnije valorizirala turistička ponuda ovog dijela primorja, jer bi turisti lakše dolazili do dubrovačkih odredišta.

Neuvjerljivo zvuči i ono Vlahušićevo, koji se više ponaša kao kotačić u stranačkoj hijerarhiji nego kao zastupnik grada kojemu je na čelu, kako se mještani nekih naselja protive autocesti dubrovačkim područjem. Kako to da se nisu protivili kad je donošen prostorni plan Županije? I napokon, prolazeći gore iza Mosora i Biokova, jasno je kako cesta ne remeti ljepotu kraja, nego je baš otkriva.

Josip Jović/Slobodnadalmacija

facebook komentari

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati