Podoficirski mentalni sklop

0

Premijeri Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije iza zatvorenih su vrata nekidan dogovorili trasu buduće jadransko-jonske autoceste, koja bi od Ploča trebala ići Popovim poljem na Trebinje i dalje prema Crnoj Gori, Albaniji i Grčkoj.

milanovic merkel

Vijest je opravdano izazvala veliko zanimanje javnosti i različite komentare u Hrvatskoj, jedinoj od četiri spomenute države u kojoj je taj pravac sporan. I baš su njezini političari, poglavito predsjednik Ivo Josipović, Andro Vlahušić, dubrovački gradonačelnik (!), ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić, europarlamentarac Ivan Jakovčić i nešto diskretnije sam premijer Zoran Milanović, bili najagilniji u objašnjavanju upravo ovakvog izbora trase.

Najoštriji oponenti su Ruža Tomašić i župan Županije dubrovačko-neretvanske Nikola Dobroslavić, koji je prijedlog suprotan Prostornom planu Županije nazvao veleizdajom.

Moglo se čuti nekoliko u hodu sročenih argumenata u prilog “trebinjskog koridora”: Gradnja će biti jeftinija, neće zagađivati Dubrovnik ni Dubrovačko primorje, čiji se mještani navodno protive prolasku ceste u blizini njihovih naselja, koristit će Hrvatima u Federaciji BiH, te razvoju cijele “regije”, tako hoće oni koji će cijeli projekt financirati, tj. Europska unija.

Lažno i nategnuto

Odmah je na prvi pogled uočljivo kako plan, što se Hrvatske tiče, nije nastao iz potreba i argumenata, nego se obrnuto za a priori nametnuti plan silom, pošto-poto traže argumenti, koji će taj plan opravdati. Tipično za ponašanje naših političkih lidera, koji sve što rade rade po naređenju, bez analize i poznavanja činjenica, bez konzultacije s narodom, bez vlastite volje i razuma, redovito na štetu nacionalnih interesa.Na djelu je mentalitet podoficira koji izvršava svaki zadatak ne pitajući za njegov smisao i opravdanost. Navedene su potkrepe bezobrazno lažne ili krajnje nategnute, a redovito kad se nastupa s lažnim argumentima krajnje namjere su sumnjive.jj-cestaKako se može govoriti o cijeni ako nema nikakvog još izvedbenog ni idejnog projekta, niti izračuna. Pri tome se uopće ne misli na troškove gradnje spojnice s Dubrovnikom. Stvar je predstavljena kao da bi u “hrvatskoj varijanti” cesta prolazila ravno preko Straduna, a ne 2,5 kilometara iza Srđa kako je nacrtano u županijskom prostornom planu i ne zahvaća prostor, kako se moglo čuti, širok sedamsto, nego najaviše pedeset metara, te nema nikakva štetnog utjecaja na okoliš.

Baš je dirljivo kako su se zagovornici ideje sjetili Hrvata u BiH, kojima su oni inače zadnja rupa na svirali, a i njima samima je važnija veza s Jadranom nego s Trebinjem. Istina je jedino da se radi o interesu regije, točnije Republike Srpske, a preko nje i same Srbije. Možda tako hoće EU i Angela Merkel, ali gdje je tu naš stav, pogotovo što je Hrvatska već izradila dobar dio autoceste jadranskom obalom. Poštenije bi bilo kazati mi to nećemo, ali oni hoće i mi tu ne možemo ništa.

Ta domaća razvikana, namjesnička kvazielita ono što joj je naređeno preuzima kao svoje, kako narod ne bi pomislio da su tek “mali od kužine”. Kao pokorne sluge stranih gospodara, hrvatski su političari od dvije tisućite i još od nešto ranije oduzeli svom narodu morski gospodarski pojas, financijsku infrastrukturu, kineska ulaganja u luke i željeznice, južni tok ruskog plinovoda, industriju nafte, uskoro će u autoceste i štošta drugo. I, što je najvažnije, politički suverenitet.

Geopolitički razlozi

Suočeni s negativnim reakcijama dijela javnosti, Vlada okreće ploču, pa veli kako je naš prioritet pelješki most i kako je jadransko-jonska autocesta tek daleki san i kako još ništa nije definitivno dogovoreno. Ali, zašto su onda sami o tome progovorili i dali na velika zvona?

Osim toga, trasa se određuje sada bez obzira kada će biti realizirana. Političke se i ekonomske strategije ne stvaraju od danas do sutra, već predviđaju budućnost za deset, dvadeset ili pedeset godina.

Nejasno je kako nacionalni interes može biti gradnja ceste područjem druge, a ne vlastite države. Sjećamo se kad je Dalmatina planirana preko zapadne Bosne i zapadne Hercegovine kako su graknuli isti oni koji sada podržavaju zamisao ceste Popovim poljem. Dubrovnik je geopolitički veoma osjetljiv, što smo snažno i tragično osjetili i u Domovinskom ratu. Kulturna i ostala posezanja za njim nisu još prestala i neće još zadugo.

Umjesto da se ta važna točka domovine integrira s ostalim dijelom nacionalnog prostora, ona kao da se želi povezati s gradom i krajem Nikole Vučurevića, odakle su stizale redovite porcija granata, što je i s gospodarskog i sa sigurnosnog i s nacionalnog stajališta neprihvatljivo.

Nisu nevažni ni neki drugi razlozi koji govore u prilog gradnje ceste neposrednim dubrovačkim zaleđem. Prihod od cestarine ostajao bi u Hrvatskoj i ne bi bilo potrebe “monetizirati” autoceste, a zacijelo bi se na taj način više i snažnije valorizirala turistička ponuda ovog dijela primorja, jer bi turisti lakše dolazili do dubrovačkih odredišta.

Neuvjerljivo zvuči i ono Vlahušićevo, koji se više ponaša kao kotačić u stranačkoj hijerarhiji nego kao zastupnik grada kojemu je na čelu, kako se mještani nekih naselja protive autocesti dubrovačkim područjem. Kako to da se nisu protivili kad je donošen prostorni plan Županije? I napokon, prolazeći gore iza Mosora i Biokova, jasno je kako cesta ne remeti ljepotu kraja, nego je baš otkriva.

Josip Jović/Slobodnadalmacija

facebook komentari