POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE 1957. (prvi (1) dio)

    8

    (Donosim ovdje iz Jubilarnog Izdanja “USTAŠA” 1941 – 1971., br. 1 -*71, prigodom tridesetgodišnjice Uspostave Nezavisne Hrvatske, opis o atentatu na Poglavnika i njego odlazak iz Argentine za Španjolsku. Opis koliko god je zanimljiv, još više su današnjem hrvatskom naraštaju nepoznati detalji iz ovog opisa. Samo šteta da nema imena autora ovog opisa i imena osoba o kojima se ovdje govori. Nadati se je da će netko popuniti prazninu ovog opisa. Otporaš.)

    KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA

    POGLAVNIK SMETA NEPRIJATELJA

    Baš 10 travnja 1957. izabrao je neprijatelj hrvatskog naroda, da kukaviški puca u noći, u taki iz busije, u ledja na vladara hrvatskog naroda Dr. Antu Pavelića u Palomaru u blizini njegova stana.

    Kada su neprijatelji, srbokomunisti spremali ovaj plan, spremali su ga na jednoj široj osnovi. Predvidjeli su više mogućnosti, kako da se dočepaju onog, koji im najviše smeta. Sko ne uspije jedan plan, uspjeti će drugi. Stavili su u pokret ogromna novčana sredstva. Brojan ljudski aparat, svjestne i nesvjestne agente svoje razgranate uhodarske službe, sa ciljem, da bi djelo zločina bilo izvedeno točno po predvidjenom planu.

    Da, izabrali su baš 10 travnja, jer znaju vrlo dobro, kad pucaju u Poglavnika Antu pavelića, pucaju ne samo u njegovo fizičko tielo, nego i na njegovo dugogodišnje političko djelovanje, naučavanje na njegov rad, na ponovno uzkrsnuće Nezavisne Države Hrvatske, pucaju na cieli hrvatski narod, koji je skupa sa njim oduševljeno i jednoglasno, složno kao jedan podupro njegovo djelo – osnutak Nezavisne Države Hrvatske.

    Ne samo, da su organizirali gnjusni atentat, nego su u slučaju neuspjeha atentata istovremeno zatražili od argentinske vlade izručenje Poglavnika i to kao običnog zločinca. Pobrinuli se, da je skoro cieli argentinski tisak navalio kao bujica sa izmišljenim i unapried pripremljenim i neistinim člancima protiv dr. A. Paveliću, i hrvatskog naroda i to samo zato, što je dr. A. Pavelić i hrvatski narod bio dorastao situaciji i znao, da drugi svjetski rat izkoristi u svoju korist, strese okove robstva srpske tiranije i Proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE 1957. (drugi (2) dio)

    PROVIDNOST BOŽIJA ČUVA POGLAVNIKA

    U jutro rano, dne 18. travnja 1957. još sa otvorenim ranama Poglavnik dr. Ante Pavelić u pratnji svoga osobnog liečnika i dvojice najintimnijih suradnika ukrcao se je u samovoz i otišao iz svoga stana u Palomaru u nepoznatom pravcu. Otputovao u nepoznatom pravcu za sve svoje štovatelje i obožavatelje, koji su ga dnevno posjećivali, da mu izraze bol svoje duše nad još toplim ranama, koje mu je neprijatelj zadao; (U tri knjige Pere Zlatara: META POGLAVNIK – ŽIV ILI MRTAV, Zagreb 2010., može se naći, ako je vjerovati, da je na Poglavnika pucao neki Crnogorac imenom Blagoje Jovović, mo,) da mu izraze svoju vjernost i odanost; da mu čestitaju na hrabrom i junačkom držanju i da zahvale Bogu na neuspjehu mučnog neprijateljskog napadaja.

    Izgubio se, zameo potpuno trag svim neprijateljima i onima, koji su ga htjeli ako ne već mrtva, a ono živa pronaći, ugrabiti i predati sudu i jugokomunističkim vlastima na mučenje i smrt. Odputovao je tiho i tajanstveno u zadnji čas. Par sati kasnije već je kuća u Palomaru bila “osigurana”, da se Poglavniku ne bi tobože što dogodilo. Samo malo zakašnjenja i predomišljanja već bi bilo katastrofalno, jer bi Poglavnik bio uhićen i onako ranjen odveden. No, Bog nije tako htio. On ga je čuvao, kao da mu je govorio: “Žurno, žurno, skloni se, moja ruka bdije nad tobom. Čuvao i štito sam te kroz toliko godina, tvoje nadčovječanske borbe i požrtvovanosti za tvoj mukotrpni hrvatski narod, štito sam Te i čuvao već od tolikih opasnosti, pa i ovog puta moja ruka lebdi nad Tobom”.

    Samovoz započinje svoj put u nepoznato. Četvorica putnika, mirni i hladni, sviesni težkog podhvata, malo ili ništa razgovaraju, jer ne žele, da upravljač samovoza sazna o čemu se radi. Saobćava se upravljaču samo u glavnim linijama kamo treba voziti. Nakon izvjestnog prevaljenog puta promjenili smo samovoz i uzeli drugi (s) namjerom, da se upravljaču samovoza sprieči upoznavanje ciele rute putovanja do konačnog boravišta.

    Dan prije namjeravanog putovanja jedan veliki prijatelj i štovatelj Poglavnika bio je toliko dobar i odvažan, on i njegova ciela obitelj, da je svoju kuću stavio na razpolaganje svom vladaru i njegovu liječniku, ne prezajući pred ničim. (Interesantno da beogradski Bilic u svojim nastavcima: Atentat na Poglavnika, spominje da je Poglavnik napustio Buenos Aires u tajnosti svojih najužih suradnika, dok časopis Ustaša ovdje piše da su napustili Buenos Aires 18 travnja. Blic, koristeći se knjigama Pere Zlatara META POGLAVNIK – ŽIV ILI MRTAV, piše da su Poglavnika pratili na putu za Čile njegov osobni liječnik dr. Milivoj Marušić i dva Poglavnikova vjerna “telohranitelja” imenom Ivan i Jure. Dok ovo prepisujem iz časopisa Ustaša, pred sobom imam Pere Zlatara tri spomenute knjige koje pregledavam i nehotice se sam pitam: Dali se je Pere Zlatar služio ovim časopisom Ustaša br. 1, 1970. i iz njega crpio izvore koji se mogu naći u spomenutim knjigama, to ne znam. Sve što znam je to da ima dosta sličnosti u ovim opisima. Mo,) kada sam bio na pola puta, pozvao sam telefonom tog prijatelja, da dodje sa samovozom pred svoje drage i mile goste, pred svog Poglavnika, pa neka ih on sam vozi svojoj kući onim putem, kojim on smatra, da je anjbolje i najsigurnije.

    On je taj telefonski zov još od ranog jutra sa zebnjom očekivao. Žurno je sa samovozom stigao do nas, gdje smo ga mi, mirno se okrepljujući, dočekali. Nakon kraćeg razgovora i opraštanja njegovi se gosti ukrcali s njime u samovoz i nastavili preostali dio puta. Sretno i zdravo stigli su k njegovoj kući, utočište i sklonište našeg dragog Suverena.

    Za vrieme tajnovitog boravka u kući svog prijatelja od 18 travnja do 16 srpnja 1957. (a beogradski Blic spominje da su napustili Čile “sredinom jula”, mo)bio je s njime 49 dana i njegov osobni liečnik (prema beogradskom Blicu to je bio dr. Milivoj Marušić, mo) sve dok rane nisu potpuno zacielile. On je s njime proživljavao težke i bolne dane do njegovog ozdravljenja. Prema pričanju liečnika Poglavnik je bio uviek vedar i miran, spreman na najteže žrtve.

    Nekoliko dana nakon dolazka šalje da Poglavnik sa jednim žurnim, važnim pismom predsjedniku Doma D.D., u Salti 1241. Liečnik dolazi i predaje pismo predsjedniku, ali ga ovaj više ne pušta da se vrati Poglavniku, nego ga mjenjajući samovoze vozi na suprotnu stranu Poglavnikovog boravišta i smještava ga kod drugog vjernog i dobrog Poglavnikovog prijatelja. Ovu mjeru opreza upotrijebio je predsjednik Doma (Inž. Asančajić je tada bio predsjednik Domobrana a u isto vrijeme i predsjednik Hrvatskog Doma u Buenos Airesu, mo) u sporazumu sa obitelji Poglavnika samo u cilju, da se ne udje u trag boravištu Poglavnika, uzprkos opasnosti, koja može nastati uslied otvorenih rana. Nakon 8 dana liečnik je opet na vrlo oprezan način povraćen Poglavniku, jer su se rane počele gnjojiti i postajala je opasnost komplikacije.

    Možemo si zamisliti što je od časa odlazka liečnika, pa do časa ponovnog njegova povratka pretrpio Poglavnik. Prvo zato što nije znao što se je dogodilo sa liečnikom, a drugo jer je osjetio, da se stanje rana pogoršava. Zatim u kakvim je brigama bio i sam liečnik, koji je duboko osjećao odgovornost za zdravlje Poglavnika. Konačno: koliko je pretrpjela obitelj Poglavnika i njegovi najuži suradnici, koji su sa svim tim upravljali i bili najodgovorniji pred Bogom i narodom, ako se što Poglavniku dogodi. Nakon kraće liečničke njege stanje rana počelo se brzo popravljati i Poglavnik je opet nastavio svojim neumornim radom.

    nastavlja se.

    otporaš

    facebook komentari

    • E, dragi naš Poglavniče, za Tebe i sve Tvoje Ustaše može se reći ona narodna: DOBRU KONJU TISUĆE MANA, LOŠU SAMO JEDNA: “NEVALJA”, ILI ZA DOBRIM KONJOM PRAŠINA SE DIŽE!

      SLAVE TEBI I SVIMA KOJI SU SVOJE DRAGE ŽIVOTE DALI ZA NAŠU HRVATSKU!

    • E, dragi naš Poglavniče, za Tebe i sve Tvoje Ustaše može se reći ona narodna: DOBRU KONJU TISUĆE MANA, LOŠU SAMO JEDNA: “NEVALJA”, ILI ZA DOBRIM KONJOM PRAŠINA SE DIŽE!

      SLAVE TEBI I SVIMA KOJI SU SVOJE DRAGE ŽIVOTE DALI ZA NAŠU HRVATSKU!

    • ANTE PAVELIĆ, POGLAVNIK, USTAŠE I NDH

      G. Vuškić

      To: [email protected]

      Ante Pavelić, Poglavnik, Ustaše i NDH

      Ante Pavelić

      Pojmovi: Ustaški Pokret, Janka Pusta, Velebitski ustanak, atentat na

      srpskog kralja Aleksandra 9.10.1934., zatvor, uspostava NDH i drugo.

      Oružana akcija u rujnu 1932. (naziva se još i Lički ustanak) kojom su

      pripadnici ustaške organizacije napali žandarmerijsku postaju u selu

      Brušani kod Gospića. S vojne točke gledišta akcija je bila simbolična

      i ne može se govoriti o pravom ustanku.

      Izvori:

      B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše

      B. Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija

      Ante PavelićAnte Pavelić rođen je 14. srpnja 1889. u hercegovačkom

      selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile

      (pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici.

      Osnovnu školu pohađao je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a

      gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910.

      maturirao. U svoje gimnazijsko doba pristupa Hrvatskoj stranci prava

      (HSP). Nakon što je maturirao upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu.

      Pravo je diplomirao 1914., a već naredne godine (1915.) stekao je

      doktorat prava te se iste godine i započeo stručnu praksu kao

      odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici tadašnjeg predsjednika

      HSP-a A. Horvata. Nakon završene prakse (1918.) radi kao samostalni

      odvjetnik. Iste se godine se ženi s Marom Lovrinčević i s njom kasnije

      ima troje djece (Velimir, Mirjana, Višnja) te ulazi u vodstvo HSP-a.

      Prvo je član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga

      potpredsjednik stranke. Tri godine kasnije (1921.) izabran je za

      zastupnika u gradskoj skupštini grada Zagreba. Pored toga imao je još

      jednu zadaću – u ime HSP-a bio je kontakt-osoba s Nikolom Pašićem, a u

      cilju slabljenja stranke Stjepana Radića.

      Nakon što je 1927. izabran za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika u

      lipnju iste godine predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na

      europskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku

      talijanske vlade Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se

      Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. U skladu s tim očekuje

      talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske države, te

      iznosi spremnost na teritorijalnu, političku, gospodarsku i vojnu

      prilagodbu talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927.

      izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog

      bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv

      velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i

      neovisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te

      pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Poslije atentata na prvake

      Hrvatske seljačke stranke 1928. pristupa Seljačko-demokratskoj

      koaliciji. Tada pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja

      samostalne hrvatske države, a 1. listopada 1929. osniva istoimenu

      organizaciju za borbene akcije.

      Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. odlazi u

      emigraciju. Prvo odlazi u Beč, a zatim s G. Perčecom u Budimpeštu da

      bi se potom preselio u Sofiju. S vođama makedonske emigracije u Sofiji

      20. travnja 1929. potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca

      i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske

      i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17.

      srpnja 1929. osudio na smrt u odsutnosti. U Italiji, potkraj 1930.,

      osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju Ustaša –

      hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja

      Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske države uz pomoć Italije.

      Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i

      urotničkim načelima. U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi

      logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira

      osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj. U Glavnom

      ustaškom stanu 1. lipnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17

      točaka i kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne

      hrvatske države “na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području,

      što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja”.

      Sukladno deklariranim načelima inicira i organizira promidžbene

      akcije, atentate i diverzije. Godine 1932. organizira Velebitski

      ustanak, a 1934. atentat u Marseillesu na jugoslavenskog kralja

      Aleksandra. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon

      marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17.

      listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve

      do 1936. godine.

      Do kraja listopada 1936. dovršava opsežni elaborat za njemačko

      Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom: “Hrvatsko pitanje”. Nakon

      približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano-Stojadinović

      (1. travnja 1937.) izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne

      službe i raspušta sve logore na području Italije. Sukladno tome ustaše

      su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u

      Sieni do 1939. Nakon pada Milana Stojadinovića, te talijanske

      okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga

      talijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. siječnja 1940.) i

      dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u

      Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske

      pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim

      i u personalnu uniju s Italijom. Nakon beogradskih događanja (27.

      ožujka 1941.) prvi ga put prima Mussolini (29. ožujka), a kada je

      Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku

      (NDH) 10. travnja 1940., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije (11.

      travnja) i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vraća

      se u Hrvatsku i preuzima vlast. U Zagreb stiže 15. travnja 1941. i kao

      poglavnik NDH imenuje prvu hrvatsku državnu vladu. U vladi je uzeo

      položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom osniva

      domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje

      ustaški pokret u jedinog nositelja političke volje i mijenja mu ime u

      Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret (UHOP). Ujedno uspostavlja

      Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku

      vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge

      režima. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s

      Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču (18. svibnja 1941.) potpisuje Rimske

      ugovore. Tim ugovorima velik je dio hrvatske obale i otoka prepušten

      Italiji, a ujedno prihvaćen talijanski politički, gospodarski i vojni

      nadzor na djelu Nezavisne Države Hrvatske, te je hrvatska kruna

      ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Drugi dio

      novostvorene države prepušten je pak pod njemački nadzor i time je

      praktično NDH bila podijeljena na talijanski i njemački dio. Početkom

      lipnja 1941. Pavelić prvi put posjećuje Hitlera, a 15. lipnja 1941. u

      Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu.

      Odnose unutar NDH riješava Zakonskim Odredbama. Tako već 17. travnja

      donosi Zakonsku Odredbu za obranu naroda i države, koja vrijedi

      retroaktivno i predviđa svako krivično djelo da mora proći kroz

      Zakonske Odredbe za povrede časti i životnih interesa hrvatskoga

      naroda. U Hrvatskoj je vladao nametnuti rat Hrvatima i morao se je

      uspostaviti jedan sustav koji nije imao ništa zajedničkog ni sa

      nacističkim režimom koji je vladao u Njemačkoj, iako je pod pritiskom

      himbeni saveznika morao donijeti rasne zakone, i uspostaviti Sabirne

      Logore za one osobe koje su svojim nasiljem nad dijelom hrvatskog

      stanovništva vršili teror, unatoč prosvjedima Katoličke crkve na čelu

      s nadbiskupom Alojzijem Stepincem.

      Zabranio je svako antihrvatsko isticanje, te uspostavio osobnu

      kontrolu za obranu Hrvatske Države. Na poticaj umjerenih ustaških

      prvaka (početkom 1942.) ublažava kontrolu pa tako u siječnju 1942.

      saziva Hrvatski Državni Sabor, premješta Vlatka Mačeka iz Jasenovca u

      Kupinec (U osobni stan Maksa Luburića Bulićeva 7 u Zagrebu gdje ga je

      čuvala, pazila i dvorila majka Maksa Luburića, mo) i pušta zatvorene

      zastupnike i pristaše Hrvatske Seljačke Stranke (HSS), Srbima priznaje

      status pravoslavnih državljana i donosi odredbu o osnivanju Hrvatske

      Pravoslavne Crkve, a u listopadu 1942. uklanja s dužnosti Eugena

      Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja samovoljne politike.

      Nakon puča maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto

      predsjednika vlade i 2. rujna 1943. na to mjesto imenuje Dra. Nikolu

      Mandića, a nakon kapitulacije Italije, 10. rujna 1943. godine

      objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora. U

      listopadu iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade,

      koje su s njegovom suglasnošću Nikola Mandić i Mladen Lorković vodili

      s čelnicima HSS-a. Time je sudbinu NDH vezao uz sudbinu nacističke

      Njemačke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju Mladena

      Lorkovića i Ante Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke. U travnju 1945.

      sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o

      stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka. Zagreb

      je napustio 6. svibnja 1945. te preko Austrije i Italije otišao u

      Argentinu. U emigraciji osniva 1956. Hrvatski oslobodilački pokret

      (HOP). Nakon što je na njega pokušan (nije pokušan, nego i izvršen,

      mo) atentat (10. travnja 1957.) u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos

      Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, prisiljen je napustiti

      Argentinu. Stoga odlazi u Španjolsku gdje je na vlasti Franco. U

      Španjolskoj, točnije Madridu i umire 28. prosinca 1959. godine.

      Za života je objavio više političkih i literarnih radova te dvije

      knjige: politički roman Lijepa plavojka (1935.) i političku raspravu

      Strahote zabluda (1938.). Njegova kćerka Višnja objavila je 1968.

      knjigu njegovih sjećanja Doživljaji.

      On 10/25/13, [email protected]

    • ANTE PAVELIĆ, POGLAVNIK, USTAŠE I NDH

      G. Vuškić

      To: [email protected]

      Ante Pavelić, Poglavnik, Ustaše i NDH

      Ante Pavelić

      Pojmovi: Ustaški Pokret, Janka Pusta, Velebitski ustanak, atentat na

      srpskog kralja Aleksandra 9.10.1934., zatvor, uspostava NDH i drugo.

      Oružana akcija u rujnu 1932. (naziva se još i Lički ustanak) kojom su

      pripadnici ustaške organizacije napali žandarmerijsku postaju u selu

      Brušani kod Gospića. S vojne točke gledišta akcija je bila simbolična

      i ne može se govoriti o pravom ustanku.

      Izvori:

      B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše

      B. Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija

      Ante PavelićAnte Pavelić rođen je 14. srpnja 1889. u hercegovačkom

      selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile

      (pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici.

      Osnovnu školu pohađao je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a

      gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910.

      maturirao. U svoje gimnazijsko doba pristupa Hrvatskoj stranci prava

      (HSP). Nakon što je maturirao upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu.

      Pravo je diplomirao 1914., a već naredne godine (1915.) stekao je

      doktorat prava te se iste godine i započeo stručnu praksu kao

      odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici tadašnjeg predsjednika

      HSP-a A. Horvata. Nakon završene prakse (1918.) radi kao samostalni

      odvjetnik. Iste se godine se ženi s Marom Lovrinčević i s njom kasnije

      ima troje djece (Velimir, Mirjana, Višnja) te ulazi u vodstvo HSP-a.

      Prvo je član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga

      potpredsjednik stranke. Tri godine kasnije (1921.) izabran je za

      zastupnika u gradskoj skupštini grada Zagreba. Pored toga imao je još

      jednu zadaću – u ime HSP-a bio je kontakt-osoba s Nikolom Pašićem, a u

      cilju slabljenja stranke Stjepana Radića.

      Nakon što je 1927. izabran za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika u

      lipnju iste godine predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na

      europskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku

      talijanske vlade Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se

      Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. U skladu s tim očekuje

      talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske države, te

      iznosi spremnost na teritorijalnu, političku, gospodarsku i vojnu

      prilagodbu talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927.

      izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog

      bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv

      velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i

      neovisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te

      pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Poslije atentata na prvake

      Hrvatske seljačke stranke 1928. pristupa Seljačko-demokratskoj

      koaliciji. Tada pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja

      samostalne hrvatske države, a 1. listopada 1929. osniva istoimenu

      organizaciju za borbene akcije.

      Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. odlazi u

      emigraciju. Prvo odlazi u Beč, a zatim s G. Perčecom u Budimpeštu da

      bi se potom preselio u Sofiju. S vođama makedonske emigracije u Sofiji

      20. travnja 1929. potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca

      i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske

      i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17.

      srpnja 1929. osudio na smrt u odsutnosti. U Italiji, potkraj 1930.,

      osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju Ustaša –

      hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja

      Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske države uz pomoć Italije.

      Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i

      urotničkim načelima. U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi

      logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira

      osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj. U Glavnom

      ustaškom stanu 1. lipnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17

      točaka i kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne

      hrvatske države “na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području,

      što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja”.

      Sukladno deklariranim načelima inicira i organizira promidžbene

      akcije, atentate i diverzije. Godine 1932. organizira Velebitski

      ustanak, a 1934. atentat u Marseillesu na jugoslavenskog kralja

      Aleksandra. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon

      marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17.

      listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve

      do 1936. godine.

      Do kraja listopada 1936. dovršava opsežni elaborat za njemačko

      Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom: “Hrvatsko pitanje”. Nakon

      približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano-Stojadinović

      (1. travnja 1937.) izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne

      službe i raspušta sve logore na području Italije. Sukladno tome ustaše

      su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u

      Sieni do 1939. Nakon pada Milana Stojadinovića, te talijanske

      okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga

      talijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. siječnja 1940.) i

      dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u

      Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske

      pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim

      i u personalnu uniju s Italijom. Nakon beogradskih događanja (27.

      ožujka 1941.) prvi ga put prima Mussolini (29. ožujka), a kada je

      Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku

      (NDH) 10. travnja 1940., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije (11.

      travnja) i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vraća

      se u Hrvatsku i preuzima vlast. U Zagreb stiže 15. travnja 1941. i kao

      poglavnik NDH imenuje prvu hrvatsku državnu vladu. U vladi je uzeo

      položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom osniva

      domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje

      ustaški pokret u jedinog nositelja političke volje i mijenja mu ime u

      Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret (UHOP). Ujedno uspostavlja

      Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku

      vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge

      režima. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s

      Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču (18. svibnja 1941.) potpisuje Rimske

      ugovore. Tim ugovorima velik je dio hrvatske obale i otoka prepušten

      Italiji, a ujedno prihvaćen talijanski politički, gospodarski i vojni

      nadzor na djelu Nezavisne Države Hrvatske, te je hrvatska kruna

      ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Drugi dio

      novostvorene države prepušten je pak pod njemački nadzor i time je

      praktično NDH bila podijeljena na talijanski i njemački dio. Početkom

      lipnja 1941. Pavelić prvi put posjećuje Hitlera, a 15. lipnja 1941. u

      Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu.

      Odnose unutar NDH riješava Zakonskim Odredbama. Tako već 17. travnja

      donosi Zakonsku Odredbu za obranu naroda i države, koja vrijedi

      retroaktivno i predviđa svako krivično djelo da mora proći kroz

      Zakonske Odredbe za povrede časti i životnih interesa hrvatskoga

      naroda. U Hrvatskoj je vladao nametnuti rat Hrvatima i morao se je

      uspostaviti jedan sustav koji nije imao ništa zajedničkog ni sa

      nacističkim režimom koji je vladao u Njemačkoj, iako je pod pritiskom

      himbeni saveznika morao donijeti rasne zakone, i uspostaviti Sabirne

      Logore za one osobe koje su svojim nasiljem nad dijelom hrvatskog

      stanovništva vršili teror, unatoč prosvjedima Katoličke crkve na čelu

      s nadbiskupom Alojzijem Stepincem.

      Zabranio je svako antihrvatsko isticanje, te uspostavio osobnu

      kontrolu za obranu Hrvatske Države. Na poticaj umjerenih ustaških

      prvaka (početkom 1942.) ublažava kontrolu pa tako u siječnju 1942.

      saziva Hrvatski Državni Sabor, premješta Vlatka Mačeka iz Jasenovca u

      Kupinec (U osobni stan Maksa Luburića Bulićeva 7 u Zagrebu gdje ga je

      čuvala, pazila i dvorila majka Maksa Luburića, mo) i pušta zatvorene

      zastupnike i pristaše Hrvatske Seljačke Stranke (HSS), Srbima priznaje

      status pravoslavnih državljana i donosi odredbu o osnivanju Hrvatske

      Pravoslavne Crkve, a u listopadu 1942. uklanja s dužnosti Eugena

      Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja samovoljne politike.

      Nakon puča maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto

      predsjednika vlade i 2. rujna 1943. na to mjesto imenuje Dra. Nikolu

      Mandića, a nakon kapitulacije Italije, 10. rujna 1943. godine

      objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora. U

      listopadu iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade,

      koje su s njegovom suglasnošću Nikola Mandić i Mladen Lorković vodili

      s čelnicima HSS-a. Time je sudbinu NDH vezao uz sudbinu nacističke

      Njemačke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju Mladena

      Lorkovića i Ante Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke. U travnju 1945.

      sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o

      stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka. Zagreb

      je napustio 6. svibnja 1945. te preko Austrije i Italije otišao u

      Argentinu. U emigraciji osniva 1956. Hrvatski oslobodilački pokret

      (HOP). Nakon što je na njega pokušan (nije pokušan, nego i izvršen,

      mo) atentat (10. travnja 1957.) u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos

      Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, prisiljen je napustiti

      Argentinu. Stoga odlazi u Španjolsku gdje je na vlasti Franco. U

      Španjolskoj, točnije Madridu i umire 28. prosinca 1959. godine.

      Za života je objavio više političkih i literarnih radova te dvije

      knjige: politički roman Lijepa plavojka (1935.) i političku raspravu

      Strahote zabluda (1938.). Njegova kćerka Višnja objavila je 1968.

      knjigu njegovih sjećanja Doživljaji.

      On 10/25/13, [email protected]

    • (10) DESET RAZLOGA ZAŠTO USTAŠKI POKRET NIJE BIO FAŠISTIČKI!

      1.) Kladio bih se the osnivači Ustaškog Pokreta iz 1929 godine u
      Zagrebu nisu ni znali za postojanje filozofskih doktrina fašizma I
      nacizma.

      2.) Kladio bih se the 99% Ustaša nije ni znalo za politički smisao fašizma I nacizma.

      3.) Kladio bih se I to znam za sigurno the su Ustaše polagale prisegu
      za osloboditi Hrvatsku od tiđinske I srpske kraljevske vlasti, a ne za
      širenje fašizma I nacizma.

      4.) Kladio bih se the su Hitler,
      Mussolini, Maček I svi međunarodni krugovi bili za očuvanje Jugoslavije.
      Tko u to ne vjeruje neka izvoli potražiti povijestne činjenice I tu će
      sve pronaći I sam se u iste uvjeriti.

      5.) Kladio bih se the je bila velika masa Hrvata u redovima NOB, NOV.
      koji su iskreno mislili the se bore za svoju zemlju Hrvatsku, a protiv
      svake tuđinske vlasti. Njima je KPJ I njeno podložno I poslušno vodstvu
      Staljinu opralo njihov mali mozak the se bore protiv “okupatora”,
      protiv fašizma I nacizma, a u stvari ta borba je bila isključivo uperena
      protiv Hrvatske Države I onih Hrvatica I Hrvata koji su Hrvatsku Državu
      branili I svoje živote u toj obrani za svoju Hrvatsku Državu dali.

      6.) Kladio bih se the je KPJ političkom manipulacijom prevarila mnoge
      Hrvate, posebice Hrvate Dalmacije I Istre, the se bore protiv okupatora,
      a u stvari oni su se borili protiv svoje vlastite braće Hrvata I svoje
      vlastite već tada postojeće Hrvatske Države.

      7.) Kladio bih se the Poglavnik, Ustaški Pokret I Ustaše nisu bili.
      protiv nikoga, osim što su bili borci za Hrvatsku Državu! Država, to je narod! Narod se
      mora čuvati I braniti. To su vojnici HOS kao vojnici, po vojničkoj dužnosti morali činiti.

      8.) Kladio bih se the bi svaki državni Poglavar bilo koje države u
      svijetu, u ratnom stanju imao I ratne zakone. To su imali svi: Hitler,
      Staljin, Churchill, Truman I svi ostali. Zašto bi se to branilo I
      hrvatskom državnom Poglavaru dru. Anti Paveliću, ili, još bolje, zašto
      bi ga se uopće osuđivalo za on što je svim Božijim I prirodnim pravima
      trebao činiti, a to je: BRANITI HRVATSKU DRŽAVU, što automatski znači I
      BRANITI ŽIVOTE HRVATICA I HRVATA.

      9.) Kladio bih se the je
      Staljin naredio Titi the komunističku borbu nazove “antifašističkom”
      borbom, a sve one koji mu se suprostave the ih se nazove.
      “fašistima” I kao takovi su automatski neprijatelji komunističke revolucije, nacisti,
      fašisti I državni neprijatelji broj jedan.

      10.) Svi oni koji zagovaraju bivši ustaško partizanski rat, SU
      IZDAJNICI HRVATSKE STVARI, rekao je u svojem povijestnom govoru za
      Deseti Travnja.
      1968 godine general DRINJANIN svim Hrvatima u svijetu.

    • (10) DESET RAZLOGA ZAŠTO USTAŠKI POKRET NIJE BIO FAŠISTIČKI!

      1.) Kladio bih se the osnivači Ustaškog Pokreta iz 1929 godine u
      Zagrebu nisu ni znali za postojanje filozofskih doktrina fašizma I
      nacizma.

      2.) Kladio bih se the 99% Ustaša nije ni znalo za politički smisao fašizma I nacizma.

      3.) Kladio bih se I to znam za sigurno the su Ustaše polagale prisegu
      za osloboditi Hrvatsku od tiđinske I srpske kraljevske vlasti, a ne za
      širenje fašizma I nacizma.

      4.) Kladio bih se the su Hitler,
      Mussolini, Maček I svi međunarodni krugovi bili za očuvanje Jugoslavije.
      Tko u to ne vjeruje neka izvoli potražiti povijestne činjenice I tu će
      sve pronaći I sam se u iste uvjeriti.

      5.) Kladio bih se the je bila velika masa Hrvata u redovima NOB, NOV.
      koji su iskreno mislili the se bore za svoju zemlju Hrvatsku, a protiv
      svake tuđinske vlasti. Njima je KPJ I njeno podložno I poslušno vodstvu
      Staljinu opralo njihov mali mozak the se bore protiv “okupatora”,
      protiv fašizma I nacizma, a u stvari ta borba je bila isključivo uperena
      protiv Hrvatske Države I onih Hrvatica I Hrvata koji su Hrvatsku Državu
      branili I svoje živote u toj obrani za svoju Hrvatsku Državu dali.

      6.) Kladio bih se the je KPJ političkom manipulacijom prevarila mnoge
      Hrvate, posebice Hrvate Dalmacije I Istre, the se bore protiv okupatora,
      a u stvari oni su se borili protiv svoje vlastite braće Hrvata I svoje
      vlastite već tada postojeće Hrvatske Države.

      7.) Kladio bih se the Poglavnik, Ustaški Pokret I Ustaše nisu bili.
      protiv nikoga, osim što su bili borci za Hrvatsku Državu! Država, to je narod! Narod se
      mora čuvati I braniti. To su vojnici HOS kao vojnici, po vojničkoj dužnosti morali činiti.

      8.) Kladio bih se the bi svaki državni Poglavar bilo koje države u
      svijetu, u ratnom stanju imao I ratne zakone. To su imali svi: Hitler,
      Staljin, Churchill, Truman I svi ostali. Zašto bi se to branilo I
      hrvatskom državnom Poglavaru dru. Anti Paveliću, ili, još bolje, zašto
      bi ga se uopće osuđivalo za on što je svim Božijim I prirodnim pravima
      trebao činiti, a to je: BRANITI HRVATSKU DRŽAVU, što automatski znači I
      BRANITI ŽIVOTE HRVATICA I HRVATA.

      9.) Kladio bih se the je
      Staljin naredio Titi the komunističku borbu nazove “antifašističkom”
      borbom, a sve one koji mu se suprostave the ih se nazove.
      “fašistima” I kao takovi su automatski neprijatelji komunističke revolucije, nacisti,
      fašisti I državni neprijatelji broj jedan.

      10.) Svi oni koji zagovaraju bivši ustaško partizanski rat, SU
      IZDAJNICI HRVATSKE STVARI, rekao je u svojem povijestnom govoru za
      Deseti Travnja.
      1968 godine general DRINJANIN svim Hrvatima u svijetu.

    • G. Vuskic

      Sun, Oct 27, 2013 at 11:59 AM

      [email protected]

      Gabro Vuskic ·

      OPERACIJA GVARDIJAN 1947/1948 god.

      Donosim ovo ovdje da se zna, da se nezaboravi, da ih se uvijek sjetimo

      u našim mislima, da I’m odamo veledužno poštovanje za sve njihove

      žrtve I samoprijegore u ljubavi za Hrvatsku Državu. Otporaš.

      U operaciji Gvardijan 1947. I 1948. godine uhvaćeni su ili likvidirani

      tokom hvatanja sljedeći ustaski borci i častnici, što bi se reklo

      “Junaci nad Junacima za Hrvatsku Državu”:

      BOŽIDAR KAVRAN, ustaški stožernik za grad Zagreb I zapovjednik ustaša,

      Pavelićev zamjenik,

      LJUBO MILOŠ, ustaški bojnik I zapovjednik logora Jasenovac, Stara

      Gradiška i Lepoglava,

      ANTE VRBAN, ustaški bojnik, na dužnosti u logoru Stara Gradiška,

      LUKA GRGIĆ, ustaški rojnik,

      BOŽIDAR PETRAČIĆ, ustaški bojnik I stožernik u Vinkovcima,

      VJEKOSLAV ŠPANIČEK, ustaški nadporučnik I zapovjednik satnije,

      STJEPAN KRIŽANIĆ, poručnik vojnog redarstva,

      VLADIMIR HRANILOVIĆ, nadporučnik vojnog redarstva,

      JOSIP JEZOVŠEK, organizator ustaške špijunaže u kotaru Dvor na Uni,

      KREŠO ŽUPAN, ustaški bojnik,

      FRANJO PETEK, ustaški satnik, na dužnosti u Jasenovcu, I logorski pobočnik,

      ŽELIMIR LIKO, ustaški satnik-vojni svećenik,

      EDUARD PRIBILOVIĆ, ustaški nadporučnik,

      IVAN VRAGOLOVIĆ, ustaški satnik,

      MIHAJLO ČOTA, ustaški zastavnik I logornik u Banja Luci,

      IVAN ŠOP, ustaški vodnik,

      IVAN ŠOŠIĆ, ustaški vodnik,

      MIRKO MARAKOVIĆ, ustaški zbirnik,

      PETAR JURČEVIĆ, ustaša,

      IVAN PRUSAC, ustaški zastavnik,

      SULJO HAJDAR, ustaša,

      RUDOLF MUR, ustaški logorski pobočnik,

      JOSIP TOMLJENOVIĆ, ustaški dopukovnik I zapovjednik pukovnije,

      EDO KRŠUL, ustaški nadsatnik I zapovjednik bojne,

      JURAJ PREKA, ustaški logornik,

      VINKO DUNDOVIĆ, ustaški poručnik I zapovjednik satnije,

      JURE BROZOVIĆ, ustaški zastavnik,

      MARTIN MESIĆ, ustaški zastavnik na dužnosti u UNS-u,

      LJUBOMIR SUJIĆ, pitomac ustaške vojne akademije,

      ANTE BUDIMIR, gefrajter Vražje divizije,

      FILIP RADOŠ, ustaški satnik,

      TODOR PANIĆ, ustaški zastavnik,

      JURE MAJSTOROVIĆ, ustaški zastavnik,

      IVAN MARIĆ, oružnički narednik,

      ANTE ŠIMIĆ, rojnik ustaškog redarstva,

      IVAN CERANIĆ, desetnik Plave divizije,

      STJEPAN BUNDIĆ, ustaški mornarički dočasnik,

      ZVONKO BREZOVIĆ, ustaša,

      JAKOV ŠIMOVIĆ, ustaški rojnik,

      IVO MARIĆ, ustaša,

      IVAN VUČAK, ustaški rojnik,

      DRAGUTIN KUTLEŠA, ustaški dočasnik,

      LEON ZLATAR, zapovjednik ustaške milicije u Goli,

      MARTIN NEMEC, ustaški poručnik,

      NIKOLA RUBČIĆ, ustaški vodnik,

      MIJO JAVOR, ustaša,

      JAKOV MARTINOVIĆ, ustaša,

      JURE ŠKRBINA, ustaša,

      TOMO SERTIĆ, ustaški rojnik,

      JAKOV MEDUNIĆ, ustaški rojnik.

      SLAVKO VIDAČKOVIĆ, desetnik njemačke mornarice,

      MARKO JURIŠIĆ, ustaša.

      BRANKO KUŠTRO, ustaški kotarski predstojnik,

      IVICA GRŽETA, ustaški bojnik,

      MIMO ROSANDIĆ, ustaški pukovnik I državni tajnik u Ministarstvu šuma NDH,

      JULIO ŠPALJ, ustaški stožernik,

      NIKOLA STANIĆ, ustaški zastavnik,

      MARKO BALENOVIĆ, ustaški vodnik,

      MILE MARKOVINOVIĆ, ustaški vodnik,

      MILAN ŽILIĆ, ustaša,

      PAVLE VUKIĆ, ustaški bojnik,

      SLAVKO UNTERVEGER, ustaški nadporučnik,

      VINKO PAVLAKOVIĆ, domobranski razvodnik,

      PAVAO PLAVŠIĆ, ustaški vodnik na dužnosti u UNS-u,

      ADAM MILIČEVIĆ, ustaški zastavnik, na dužnosti u Jasenovcu,

      BARIŠA ŽILIĆ, ustaški bojnik,

      ZVONKO KEVIĆ, ustaša.

      JOSIP MATJAŠIĆ, ustaški zastavnik,

      PERO DUJMOVIĆ, ustaša,

      JOSIP MARTIĆ, ustaša,

      IZIDOR STRMEČKI, ustaški nadporučnik,

      NIKOLA PEHAR, ustaški zastavnik, na dužnosti u Jasenovcu,

      MATO VASILJ, ustaški zastavnik, na dužnosti u Jasenovcu,

      JOZO MIHALJEVIĆ, rojnik njemačke SS-policije,

      VJEKOSLAV BUŠNJA, gefrajter Vražje divizije,

      MIJO GAVRAN, ustaški vodnik,

      ANĐELKO CAR, ustaški dorojnik,

      IVICA PAVELIĆ, ustaša,

      EMIL TUK, šef župskog redarstva u Sarajevu,

      MIJO JAGARINAC, njemački mornar-radiotelegrafist,

      MIROSLAV NAGLIĆ, ustaški vodnik,

      TAHIR ALAGIĆ, nadsatnik ustaške legije,

      VLADIMIR SABOLIĆ, veliki župan u Brodu I Bjelovaru I državni tajnik u

      Ministarstvu unutarnjih poslova NDH,

      VJEKOSLAV BLAŠKOV, ustaški poglavni pobočnik, član doglavničkog vijeća

      I povjerenik Radničke komore u NDH,

      TADIJA MANDIĆ, oružnički bojnik,

      IVAN ŠMID, ustaški logornik I stožerni pobočnik,

      FRANJO KOVAČEVIĆ, ustaški vodnik,

      MATO KESEGIĆ, njemački mornar,

      KAZIMIR KUNA, ustaški rojnik,

      DRAGO LUČIĆ, ustaški logornik,

      STIPE ČOVIĆ, ustaški vodnik.

      “Glavnim sudionicima akcije, koje je Udba uspjela uhvatiti, suđeno je

      javno pred Vrhovnim sudom NR Hrvatske u Zagrebu sa stankama od 10. do

      27. kolovoza.

      Presude su bile sljedeće:

      – na smrt vješanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i

      konfiskaciju cjelokupne imovine: Ljubo Miloš, Ante Vrban, Nikola

      Pehar, Adam Miličević, Mato Vasilj, Jakov Martinović, Božidar Kavran,

      Mime Rosandić, Vjekoslav Blaškov, Josip Tomljenović, Vladimir Sabolić,

      Julije Špalj, Izidor Strmečki, Eduard Kršul, Rudolf Srnak, Božidar

      Micić, Emil Tuk, Branko Kuštro, Bariša Žilić I Ivan Šop;.

      – na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i

      konfiskaciju cjelokupne imovine: Božidar Petračić, Ivica Gržeta, Mijo

      Jagarinec, Josip Jezovšek, Vlado Hranilović, Stjepan Križanić,

      Vjekoslav Španiček, Leon Zlatar, Želimir Liko, Milan Pribanić, Dušan

      Tošić, Pavao Vukić, Todor Panić, Ivan Vragolović, Josip Matjašić,

      Franjo Petek, Martin Mesić, Jure Preka, Mihajlo Čota, Eduard

      Pribilović, Jakov Medonić, Tahir Alagić I Ivan Šmid;.

      – na kaznu prisilnoga rada u doživotnom trajanju, gubitak svih

      građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Vinko Dundović i

      Jure Brozović;.

      – na 20 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i

      konfiskaciju cjelokupne imovine: Nikola Rupčić i Nikola Stanić;.

      – na 18 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i

      konfiskaciju cjelokupne imovine: Zvonko Brezović, Marko Jurišić I Pero

      Dujmović;.

      – na 15 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava I

      konfiskaciju cjelokupne imovine: Vinko Pavlaković, Milan Žilić, Ivan

      Ceranić, Stjepan Bundić i Ivan Prusac.

      Preostalim sudionicima ove akcije, podijeljenima u četiri grupe, sudio

      je Vojni sud u Zagrebu po kratkom postupku.

      Prva je grupa osuđena 28. kolovoza 1948.:

      – na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i

      konfiskaciju imovine: Drago Kutleša, Vjekoslav Bušanj, Mijo Gavran,

      Anđelko Car, Tomo Sertić, Ivan Vučak, Jure Majstorović, Jure Škrbina i

      Ljubomir Sujić.

      Druga je grupa osuđena 30. kolovoza:

      – na smrt vješanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i

      konfiskaciju imovine: Filip Radoš;.

      – na smrt strijeljanjem: Ivan Šošić, Suljo Hajdar, Jakov Šimović,

      Mirko Maraković, Ante Šimić, Nikola Grbeša, Petar Jurčević, Ante

      Budimir i Ivan Marić;.

      – na doživotnu kaznu zatvora: Ivan Marić.

      Treća je grupa osuđena 1. rujna:

      – na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i

      konfiskaciju imovine: Mijo Javor, Slavko Unterveger, Pavao Plavšić,

      Mile Markovinović, Jozo Mihaljević, Ivica Pavelić, Marko Balenović,

      Josip Martić i Zvonko Kević;.

      – na 20 godina prisilnoga rada: Slavko Vidačković.

      Četvrta je grupa osuđena 3. rujna:

      – na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i

      konfiskaciju imovine: Miroslav Naglić, Dragutin Lučić, Franjo

      Kovačević, Mate Kesegić, Kazimir Zuna, Stjepan Čavić i Tadija Mandić

      .

      Vrhovni sud NR Hrvatske u cijelosti je potvrdio gornje presude 20.

      rujna, a Prezidijum Narodne skupštine FNRJ nije uvažio 4. listopada

      molbe za njihovo pomilovanje. Zajednički su, prema zapisniku,

      pogubljeni na zagrebačkom groblju Mirogoju 10. listopada 1948. u 20

      sati.

      Istodobno je Okružni sud u Bjelovaru 12. kolovoza 1948. sudio

      pomagačima u prebacivanju ustaških emigranata u Jugoslaviju. Većina

      njih bila je iz Prekodravlja, a presude su izrečene istoga dana.”

      Sve što danas možemo reći ovim hrvatskim MUČENICIMA:

      SLAVA VAM I POČIVALI U MIRU BOŽIJEM!!!

    • G. Vuskic

      Sun, Oct 27, 2013 at 11:59 AM

      [email protected]

      Gabro Vuskic ·

      OPERACIJA GVARDIJAN 1947/1948 god.

      Donosim ovo ovdje da se zna, da se nezaboravi, da ih se uvijek sjetimo

      u našim mislima, da I’m odamo veledužno poštovanje za sve njihove

      žrtve I samoprijegore u ljubavi za Hrvatsku Državu. Otporaš.

      U operaciji Gvardijan 1947. i 1948. godine uhvaćeni su ili likvidirani

      tokom hvatanja sljedeći ustaški borci i častnici, što bi se reklo

      “Junaci nad Junacima za Hrvatsku Državu”:

      BOŽIDAR KAVRAN, ustaški stožernik za grad Zagreb I zapovjednik ustaša,

      Pavelićev zamjenik,

      LJUBO MILOŠ, ustaški bojnik i zapovjednik logora Jasenovac, Stara

      Gradiška i Lepoglava,

      ANTE VRBAN, ustaški bojnik, na dužnosti u logoru Stara Gradiška,

      LUKA GRGIĆ, ustaški rojnik,

      BOŽIDAR PETRAČIĆ, ustaški bojnik i stožernik u Vinkovcima,

      VJEKOSLAV ŠPANIČEK, ustaški nadporučnik i zapovjednik satnije,

      STJEPAN KRIŽANIĆ, poručnik vojnog redarstva,

      VLADIMIR HRANILOVIĆ, nadporučnik vojnog redarstva,

      JOSIP JEZOVŠEK, organizator ustaške špijunaže u kotaru Dvor na Uni,

      KREŠO ŽUPAN, ustaški bojnik,

      FRANJO PETEK, ustaški satnik, na dužnosti u Jasenovcu, I logorski pobočnik,

      ŽELIMIR LIKO, ustaški satnik-vojni svećenik,

      EDUARD PRIBILOVIĆ, ustaški nadporučnik,

      IVAN VRAGOLOVIĆ, ustaški satnik,

      MIHAJLO ČOTA, ustaški zastavnik i logornik u Banja Luci,

      IVAN ŠOP, ustaški vodnik,

      IVAN ŠOŠIĆ, ustaški vodnik,

      MIRKO MARAKOVIĆ, ustaški zbirnik,

      PETAR JURČEVIĆ, ustaša,

      IVAN PRUSAC, ustaški zastavnik,

      SULJO HAJDAR, ustaša,

      RUDOLF MUR, ustaški logorski pobočnik,

      JOSIP TOMLJENOVIĆ, ustaški dopukovnik I zapovjednik pukovnije,

      EDO KRŠUL, ustaški nadsatnik i zapovjednik bojne,

      JURAJ PREKA, ustaški logornik,

      VINKO DUNDOVIĆ, ustaški poručnik i zapovjednik satnije,

      JURE BROZOVIĆ, ustaški zastavnik,

      MARTIN MESIĆ, ustaški zastavnik na dužnosti u UNS-u,

      LJUBOMIR SUJIĆ, pitomac ustaške vojne akademije,

      ANTE BUDIMIR, gefrajter Vražje divizije,

      FILIP RADOŠ, ustaški satnik,

      TODOR PANIĆ, ustaški zastavnik,

      JURE MAJSTOROVIĆ, ustaški zastavnik,

      IVAN MARIĆ, oružnički narednik,

      ANTE ŠIMIĆ, rojnik ustaškog redarstva,

      IVAN CERANIĆ, desetnik Plave divizije,

      STJEPAN BUNDIĆ, ustaški mornarički dočasnik,

      ZVONKO BREZOVIĆ, ustaša,

      JAKOV ŠIMOVIĆ, ustaški rojnik,

      IVO MARIĆ, ustaša,

      IVAN VUČAK, ustaški rojnik,

      DRAGUTIN KUTLEŠA, ustaški dočasnik,

      LEON ZLATAR, zapovjednik ustaške milicije u Goli,

      MARTIN NEMEC, ustaški poručnik,

      NIKOLA RUBČIĆ, ustaški vodnik,

      MIJO JAVOR, ustaša,

      JAKOV MARTINOVIĆ, ustaša,

      JURE ŠKRBINA, ustaša,

      TOMO SERTIĆ, ustaški rojnik,

      JAKOV MEDUNIĆ, ustaški rojnik.

      SLAVKO VIDAČKOVIĆ, desetnik njemačke mornarice,

      MARKO JURIŠIĆ, ustaša.

      BRANKO KUŠTRO, ustaški kotarski predstojnik,

      IVICA GRŽETA, ustaški bojnik,

      MIMO ROSANDIĆ, ustaški pukovnik i državni tajnik u Ministarstvu šuma NDH,

      JULIO ŠPALJ, ustaški stožernik,

      NIKOLA STANIĆ, ustaški zastavnik,

      MARKO BALENOVIĆ, ustaški vodnik,

      MILE MARKOVINOVIĆ, ustaški vodnik,

      MILAN ŽILIĆ, ustaša,

      PAVLE VUKIĆ, ustaški bojnik,

      SLAVKO UNTERVEGER, ustaški nadporučnik,

      VINKO PAVLAKOVIĆ, domobranski razvodnik,

      PAVAO PLAVŠIĆ, ustaški vodnik na dužnosti u UNS-u,

      ADAM MILIČEVIĆ, ustaški zastavnik, na dužnosti u Jasenovcu,

      BARIŠA ŽILIĆ, ustaški bojnik,

      ZVONKO KEVIĆ, ustaša.

      JOSIP MATJAŠIĆ, ustaški zastavnik,

      PERO DUJMOVIĆ, ustaša,

      JOSIP MARTIĆ, ustaša,

      IZIDOR STRMEČKI, ustaški nadporučnik,

      NIKOLA PEHAR, ustaški zastavnik, na dužnosti u Jasenovcu,

      MATO VASILJ, ustaški zastavnik, na dužnosti u Jasenovcu,

      JOZO MIHALJEVIĆ, rojnik njemačke SS-policije,

      VJEKOSLAV BUŠNJA, gefrajter Vražje divizije,

      MIJO GAVRAN, ustaški vodnik,

      ANĐELKO CAR, ustaški dorojnik,

      IVICA PAVELIĆ, ustaša,

      EMIL TUK, šef župskog redarstva u Sarajevu,

      MIJO JAGARINAC, njemački mornar-radiotelegrafist,

      MIROSLAV NAGLIĆ, ustaški vodnik,

      TAHIR ALAGIĆ, nadsatnik ustaške legije,

      VLADIMIR SABOLIĆ, veliki župan u Brodu i Bjelovaru I državni tajnik u

      Ministarstvu unutarnjih poslova NDH,

      VJEKOSLAV BLAŠKOV, ustaški poglavni pobočnik, član doglavničkog vijeća

      I povjerenik Radničke komore u NDH,

      TADIJA MANDIĆ, oružnički bojnik,

      IVAN ŠMID, ustaški logornik i stožerni pobočnik,

      FRANJO KOVAČEVIĆ, ustaški vodnik,

      MATO KESEGIĆ, njemački mornar,

      KAZIMIR KUNA, ustaški rojnik,

      DRAGO LUČIĆ, ustaški logornik,

      STIPE ČOVIĆ, ustaški vodnik.

      “Glavnim sudionicima akcije, koje je Udba uspjela uhvatiti, suđeno je

      javno pred Vrhovnim sudom NR Hrvatske u Zagrebu sa stankama od 10. do

      27. kolovoza.

      Presude su bile sljedeće:

      – na smrt vješanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i

      konfiskaciju cjelokupne imovine: Ljubo Miloš, Ante Vrban, Nikola

      Pehar, Adam Miličević, Mato Vasilj, Jakov Martinović, Božidar Kavran,

      Mime Rosandić, Vjekoslav Blaškov, Josip Tomljenović, Vladimir Sabolić,

      Julije Špalj, Izidor Strmečki, Eduard Kršul, Rudolf Srnak, Božidar

      Micić, Emil Tuk, Branko Kuštro, Bariša Žilić i Ivan Šop;.

      – na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i

      konfiskaciju cjelokupne imovine: Božidar Petračić, Ivica Gržeta, Mijo

      Jagarinec, Josip Jezovšek, Vlado Hranilović, Stjepan Križanić,

      Vjekoslav Španiček, Leon Zlatar, Želimir Liko, Milan Pribanić, Dušan

      Tošić, Pavao Vukić, Todor Panić, Ivan Vragolović, Josip Matjašić,

      Franjo Petek, Martin Mesić, Jure Preka, Mihajlo Čota, Eduard

      Pribilović, Jakov Medonić, Tahir Alagić i Ivan Šmid;.

      – na kaznu prisilnoga rada u doživotnom trajanju, gubitak svih

      građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Vinko Dundović i

      Jure Brozović;.

      – na 20 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i

      konfiskaciju cjelokupne imovine: Nikola Rupčić i Nikola Stanić;.

      – na 18 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i

      konfiskaciju cjelokupne imovine: Zvonko Brezović, Marko Jurišić I Pero

      Dujmović;.

      – na 15 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i

      konfiskaciju cjelokupne imovine: Vinko Pavlaković, Milan Žilić, Ivan

      Ceranić, Stjepan Bundić i Ivan Prusac.

      Preostalim sudionicima ove akcije, podijeljenima u četiri grupe, sudio

      je Vojni sud u Zagrebu po kratkom postupku.

      Prva je grupa osuđena 28. kolovoza 1948.:

      – na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i

      konfiskaciju imovine: Drago Kutleša, Vjekoslav Bušanj, Mijo Gavran,

      Anđelko Car, Tomo Sertić, Ivan Vučak, Jure Majstorović, Jure Škrbina i

      Ljubomir Sujić.

      Druga je grupa osuđena 30. kolovoza:

      – na smrt vješanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i

      konfiskaciju imovine: Filip Radoš;.

      – na smrt strijeljanjem: Ivan Šošić, Suljo Hajdar, Jakov Šimović,

      Mirko Maraković, Ante Šimić, Nikola Grbeša, Petar Jurčević, Ante

      Budimir i Ivan Marić;.

      – na doživotnu kaznu zatvora: Ivan Marić.

      Treća je grupa osuđena 1. rujna:

      – na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i

      konfiskaciju imovine: Mijo Javor, Slavko Unterveger, Pavao Plavšić,

      Mile Markovinović, Jozo Mihaljević, Ivica Pavelić, Marko Balenović,

      Josip Martić i Zvonko Kević;.

      – na 20 godina prisilnoga rada: Slavko Vidačković.

      Četvrta je grupa osuđena 3. rujna:

      – na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i

      konfiskaciju imovine: Miroslav Naglić, Dragutin Lučić, Franjo

      Kovačević, Mate Kesegić, Kazimir Zuna, Stjepan Čavić i Tadija Mandić

      .

      Vrhovni sud NR Hrvatske u cijelosti je potvrdio gornje presude 20.

      rujna, a Prezidijum Narodne skupštine FNRJ nije uvažio 4. listopada

      molbe za njihovo pomilovanje. Zajednički su, prema zapisniku,

      pogubljeni na zagrebačkom groblju Mirogoju 10. listopada 1948. u 20

      sati.

      Istodobno je Okružni sud u Bjelovaru 12. kolovoza 1948. sudio

      pomagačima u prebacivanju ustaških emigranata u Jugoslaviju. Većina

      njih bila je iz Prekodravlja, a presude su izrečene istoga dana.”

      Sve što danas možemo reći ovim hrvatskim MUČENICIMA:

      SLAVA VAM I POČIVALI U MIRU BOŽIJEM!!!