Pokažimo cijelom svijetu što mislimo o današnjim presudama

6

Večeras u 19:00h u Splitu, članovi udruge Urbana Desnica zapalit će svijeće u Vukovarskoj ulici pored murala posvećenom Vukovaru (na Sućidru, iznad studentskog kampusa).

Nakon toga, u 19:30h zapalit ćemo svijeće ispred spomenika HOS-u, legendarnoj postrojbi koja je između ostalog branila Vukovar nad kojim je počinjen genocid, te pretrpjela velike ljudske gubitke.

Pozivamo i ostale organizacije, branitelje i građane da nam se priključe.

Pokažimo cijelom svijetu što mislimo o današnjim presudama.

Neka to ujedno bude i potpora hrvatskim braniteljima.

KOMENTAR NA PRESUDU

Poznavajući političku (nelustriranu) situaciju u Hrvatskoj, zar je netko očekivao drugačiju presudu u Haagu? Zar mislite kako bi bivši kadrovi dopustili tezu kako je JNA zajedno sa četnicima provodila genocid nad hrvatskim narodom?

Između ostalog, zar očekivate da narod koji pljuje svoje branitelje zaslužuje bilo čiju podršku?

Ono što se dogodilo u Vukovaru nije genocid? Pozivamo “časne” suce Haaškog suda da posjete Ovčaru i zapale svijeću 18.11. ove godine.

Uzet ćemo samo Vukovar kao primjer. Koliko je na taj grad padalo granata i na što je taj grad sličio 1991.? Dakle, tko je taj grad rušio? Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM. Prema drugim podatcima, uništeno je 180.000 domova, 25% hrvatskog gospodarstva, te prouzročeno 27 milijarda $ materijalne štete.

A sad se zapitajmo, tko svih ovih godina snosi troškove obnove, narušenog gospodarstva, materijalne štete itd.?

Napadnuti smo, nanesena nam je ogromna materijalna šteta i sada troškove koje nam je prouzročio agresor, snosimo sami.

One gubitke koje smo imali u ljudskih žrtvama, mladim ljudima i cijeloj jednoj generaciji kojom je silom oduzeta mladost, kojima su oduzeti sinovi, kćeri, očevi, majke, nikada nećemo moći nadoknaditi.

Jer ljudski životi su neprocjenjivi.

Udruga Urbana Desnica

facebook komentari

  • Herceg-Bosna

    Hrvati za ovo ne znaju, ali Haag bi trebao: Četnici su spalili više od 200 živih civila u vukovarskoj pekari!

    ————————————–

    Iz pekare “Rajšić” nitko živ ni mrtav nije više
    izašao. Iz nje je u potocima tekla krv. Ta pekara i danas postoji u
    Vukovaru. Tražili smo da se digne spomenik za te spaljene ljude, ali
    vlasti nisu odobrile. To bi valjda značilo priznavanje zločina – priča
    Mađar.

    Genocid je upakiran u strogu definiciju
    koja se ne bavi detaljima, iako su detalji, ma koliko mučni bili,
    ključni u opisivanju patnje koje su, na žalost, mnogi Hrvati prošli.
    Priča o Voćinu u kojem su Beli Orlovi 48 civila ubijali batom za meso,
    sjekirama, motornom pilom i dobacivali se odrezanim glavama, nekim je
    čudom došla do javnosti. Čudom, kažemo, jer se najbrutalniji zločini od
    hrvatske javnosti skrivaju već dvadeset godina. Razloge skrivanja
    jezivih detalja otkriva nam vukovarska legenda, branitelj Josip Horvat
    Mađar:

    – Nisam jednom pokušao ukazati na užase
    koji su se dogodili u vrijeme Domovinskog rata. Ali, govoriti istinu o
    onome što su nam Srbi uistinu činili je opasno, i to po život. Ja, pak,
    nemam što izgubiti. Sa normalnim životom raskrstio sam još tjekom
    ratovanja i gazenja po leševima žena, djece i staraca po vukovarskim
    ulicama. Zato ću odmah reći da je svako moje svjedočenje bilo spriječeno
    jer se oduvijek nastojala umanjiti šteta koju su nam nanijeli četnici.
    Da kažemo istinu, sprječava nas UDBA – kazao je bez uvijanja Mađar i s
    jednakom lakoćom nadodao da mu je, prilikom njegovog pokušaja da ukaže
    na zločin u vukovarskoj pekari, došla krim policija i prekopala stan
    tretirajući ga kao kriminalca.

    – Nisam jedini koji želi javnosti
    otkriti neke istine koje se taje. Takve se zatvara u ludnice, zatvore
    ili jednostavno – ubije. Moj pokojni suborac, veliki čovjek i branitelj
    Marinko Bosanac nije poginuo u prometnoj nesreći niti prirodnom smrću.
    Ubijen je, mi to znamo, i to zbog istine na koju je ukazivao. I mene su u
    Zagrebu pokušali ubiti – tvrdi heroj Vukovara, Josip Horvat Mađar.

    – Mediji nas ne žele slušati, a ne znam
    kome to sve nismo ispričali. Ovčara se nije mogla sakriti, previše
    snimaka, svjedoka i u konačnici, masovna grobnica kao neoboriv dokaz.
    Više od 200 vukovaraca neće biti nikad identificirano jer njihova tijela
    ne postoje. Pretvorena su u pepeo. Bilo je to onog dana kada si
    marširali po Vukovaru i pjevali “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate”. Četnici
    su odvlačili civile i branitelje, kako bi koga uhvatili, u pekarnu
    Rajšić na Drvenoj pijaci i tamo ih mučili i klali, ali najčešće žive
    gurali u velike peći i palili. Iz te pekare nitko živ ni mrtav nije više
    izašao. Ta pekara i danas postoji u Vukovaru. Tražili smo da se digne
    spomenik za te spaljene ljude, ali vlasti nisu odobrile. To bi valjda
    značilo priznavanje zločina – priča Mađar.

    O ovom zločinu se, uistinu, zna jako
    malo ili gotovo ništa. Pokoja rečenica na forumima o jezivoj pekarni
    Đorđa Rajšića ili usputno svjedočanstvo preživjelih svjedoka. Jedna od
    njih je Hrvatica rođena 1933. godine. U svom iskazu na sudu kazala je
    između ostalog i ovo:

    “Za kratko vrijeme došao je moj susjed
    Vlado Kovačević za kojeg sam čula da je bio vojvoda u Vukovaru. Prišao
    mi je, pružio mi ruku i cinično mi se nasmijao davajući mi sućut za mog
    sina kojeg su netom ubili. Tad je došao onaj četnik iz pekare i rekao
    mom mužu da ide preko. Taj četnik ga je odveo u pekaru iz koje je tekla
    krv. Iza tog ugla, u toj pekari su klali, tukli i spaljivali ljude” –
    kazala je svjedokinja, a nitko nije odreagirao.

    Vukovarski branitelj i zatočenik srpskih
    logora Zvonko Mašić, koji prodaje svijeće i krunice, možda pedesetak
    metara od masovne grobnice na Ovčari tvrdi istu stvar:

    “Znate li da se isti dan kada je uhapšen
    Goran Hadžić iz Borova Sela u Srbiju iselilo 16 obitelji? Znate li da
    su se od 78 odvezenih hrvatskih branitelja u selo Veru vratila samo
    trojica preživjelih? Zašto se ne govori o 200 ispečenih u pekari na
    Drvenoj pijaci, na Olajnici? O tome se šuti, a sve u ime nekog suživota.
    Mi ne možemo živjeti sa zločincima!” riječi su Zvonka Mašiča.

    Kako god da se definira pekarna smrti,
    najužasnija je činjenica da za to malo tko zna. Jer, ako ne znaju
    Hrvati, kako će onda to saznati Haag?

    • Alan B’Stard

      Tuga HercegBosno, tuga i žalost

      • srka

        Dug je put do pravde…a cetnicka zlodjela nece ostati nekaznjena!

        by Srka®

        • Alan B’Stard

          Pravde nema na zemlji ili vrlo malo

    • srka

      Dramatično svjedočenje majke i sina koje su 14. juna
      1992. preživjeli lomaču u kući u Pionirskoj ulici u Višegradu, u kojoj
      je živo spaljeno oko 65 ljudi. Za taj zločin se u Hagu sudi Mitru
      Vasiljeviću, dok su ostala dvojica optuženih, Milan i Sredoje Lukić, još
      u bjegstvu “Probudio me je plač i zapomaganje žena i
      djece. Neka žena je vikala: “Zapaliće nas!” Čula se eksplozija i krenula
      je vatra blizu kućnih vrata. Tada je Milan Šušnjar ubacio bombu kroz
      prozor. Bomba je eksplodirala, a ja sam iskočio kroz prozor dalje od
      vrata. Sakrio sam se u nekom žbunu oko pola sata, gledao kako kuća gori i
      slušao vriske i pucnjavu. U to vrijeme nisam znao da je i moja majka
      iskočila.”

      Ovako je zaštićeni svjedok VG 38 na suđenju
      višegradskom konobaru Mitru Vasiljeviću opisao svoje bjegstvo iz žive
      lomače u Pionirskoj ulici u kojoj su, 14. juna 1992. godine, Mitar
      Vasiljević, Milan Lukić, Sredoje Lukić i drugi počinili zločin koji je
      tužitelj u svojoj uvodnoj riječi nazvao:”djelo koje je vjerovatno
      najstrašnija i najveća pojedinačna povreda humanosti u ratu”.

      U
      vrijeme zločina VG38 je imao trinaest godina i u svom je svjedočenju
      detaljno opisao kako je bošnjačko stanovništvo sela Koritnik 13. juna te
      godine upozoreno od komšija, lokalnih Srba, da im sigurnost više nije
      garantirana, te da je u njihovom interesu da odu u Zenicu. Već dan
      kasnije su svi Bošnjaci iz Koritnika krenuli u pravcu Višegrada, odakle
      su, navodno, trebali biti prebačeni autobusima u Kladanj. Na putu prema
      Višegradu se ovoj grupi pridružilo i desetak Bošnjaka iz sela Sase.

      Po
      dolasku u Višegrad cijela grupa je upućena u Pionirsku ulicu, dokle ih
      je odveo Mitar Vasiljević. Između 70 i 75 ljudi smješteno je najprije u
      dvije napuštene kuće, a potom su svi sabijeni u jednu. Onda im je
      Vasiljević rekao da toga dana nema autobusa, ali da će biti sutra.
      Također je, navodno, rekao da se on tu nalazi u ime Crvenog križa, te je
      na komadu papira napisao nešto što je trebalo garantirati da grupu niko
      neće dirati.

      Nekoliko sati kasnije, u kuću su, sa Vasiljevićem,
      došli Milan i Sredoje Lukić – koji su također optuženi za višegradske
      zločine, ali su i dalje u bjegstvu. S njima je bio i Milan Šušnjar, koji
      je od žrtava tražio novac i druge vrijednosti, prijeteći “ili zlato ili
      metak u čelo”. Svi su pretreseni do gole kože, nakon čega je Milan
      Lukić izdvojio tri djevojke s kojima je napustio kuću. Sve tri djevojke
      su silovane. Lukići, Vasiljević i drugi tada su ponovo otišli, kako su
      rekli, da piju.

      Ista četvorka se, tvrde svjedoci, vratila oko
      22:30 te večeri i naredila okupljenima da se, radi “sigurnosti”,
      premjeste u susjednu kuću Adema Omeragića. Rečeno im je da im neće
      trebati stvari koje su nosili sa sobom, pa čak ni obuća na nogama.

      Druga
      od šest preživjelih žrtava, majka svjedoka VG 38, koja je svjedočila
      pod pseudonimom VG13, opisala je kako se po dolasku u kuću Adema
      Omeragića sa tepiha koji su bili u prostoriji dizao zagušljiv zadah neke
      smjese. Nakon otprilike jedan sat, vrata kuće su se ponovo otvorila,
      samo da bi Milan Lukić, u prisustvu Mitra Vasiljevića, u sobu ubacio
      zapaljivu napravu, koja je trenutačno zapalila tepih u prostoriji.
      “Plamen je lizao po plafonu, vatra je zahvatila i odjeću, ljudi su
      plakali i vrištali,”- rekla je VG 13. Tada su dvoje zatočenika iskočili
      kroz prozor zapaljene kuće, a nakon njih je to učinio i svjedokinjin
      sin. Dok je Vasiljević osvjetljavao prostor oko kuće, a Milan Lukić
      pucao za bjeguncima, i svjedokinja VG 13 je iskočila kroz jedan od
      prozora. “Odlučila sam da me ubiju, radije nego da izgorim”- rekla je.

      Prilikom
      bjegstva pogođena je u lijevo rame, dok je već ranije, u samoj kući,
      dobila prostrijelnu ranu u predjelu lijevog koljena. Ipak je uspjela
      pobjeći niz obližnji potok i skrila se na pedesetak metara od mjesta
      zločina. Na tom mjestu je, u vodi, sjedila dva sata, sve vrijeme
      gledajući živu buktinju i slušajući krike žrtava. Zadnje što je čula
      bile su riječi desetogodišnje djevojčice Halide Kurspahić: “Majko, ne
      daj me.”

      Naredna tri dana VG 13 se sakrivala u obližnjoj
      kanalizaciji. Rane na lijevoj ruci i nozi bile su potpuno pokrivene
      crvima. Ipak je nekako uspjela doći do sela Kosovo Polje, gdje je dobila
      improviziranu prvu pomoć.

      Nakon pet mjeseci svjedokinja je
      saznala da je njen sin, VG 38, živ. On, međutim, nije imao nikakvih
      podataka o svojoj majci sve do ponovnog susreta, 1995. godine.

      by Srka®

      • Alan B’Stard

        šta je se jada vidilo