Pokušaji oslobađanja Hrvatske – Tragedija Kavrana i drugova

1
Ivan Prusac, Tragedija Kavrana i drugova – Svjedočanstvo preživjelog, Riječki nakladni zavod – RINAZ, Rijeka, 1996.

Priređivač domovinskoga izdanja knjige zamijetio je kako “Akcija 10. travanj”, a posebno njezin prikaz iz pera preživjeloga svjedoka Ivana Prusca, snažno pokazuje raspoloženje hrvatskih domoljuba, koji se, unatoč tragediji i masovnom pokolju razoružane hrvatske vojske i civila 1945., ne mire sa stanjem jugoslavenske okupacije hrvatskih zemalja.

Raspršeni po logorima Austrije, Italije i Njemačke hrvatski dočasnici i časnici počinju se te tragične 1945. godine već u jesen okupljati, a nakon vijesti da pojedine postrojbe u domovini pružaju otpor jugoslavenskim komunističkim snagama, spremaju se na povratak u Hrvatsku, kako bi im se pridružili u gerilskoj borbi za oslobođenje zaposjednute i porobljene Hrvatske.

Časnici, dočasnici i vojničari svojim se znanjem, iskustvom i čvrstim značajevima pokušavaju organizirati, a za borbene pothvate je njihovo političko krilo tražilo potporu kod zapadnih saveznika, kako bi na taj način svoju osloboditeljsku borbu uključilo u sklop opće borbe demokratskoga svijeta protiv svjetske kominističke tiranije.

Tako se tih poratnih godina, u vrtlogu stalnih mijena međunarodne politike, sudaraju temeljito izgrađen hrvatski idealizam i borbeno hrvatstvo sa zločinačkom naravi jugoslavenskih komunista, čije su razbojstvo već potkraj rata, dakle 1944., instruktori NKVD-a počeli pretvarati u znatnije umijeće masovnoga industrijskog ubijanja.

Oni su, naime, kao instruktori podučili primitvne balkanske nubojice industrijskom načinu ubijanja ljudi i prikrivanju tragova svojih zlodjela. Podučeni iskustvom Katinske šume i masovnoga smaknuća poljske vojničke elite, što su ekshumacijom ubrzo utvrdli njemački liječnici neposredno poslije zaposjedanja Poljske, NKVD-ovi ubojice su toliko usavršili svoje balkanske satrape u KNOJ-u da sadašnje ekshumacije pokazuju kako u masovnim grobnicama hrvatskih žrtava u Macelju i drugim stratištima nema, osim kostiju, gotovo nikakvih materijalnih ostatka.

Usporedno s akcijama masovnih smaknuća i genocidnih činidaba nad hrvatskim narodom jugoslavenski su agitpropovci  svojim umijećem i monopolom nad medijima te diplomatskim kanalima upravo Hrvate proglašavali masovnim ubojicama.

Premda u hrvatskoj publicistici prevladavaju ocjene o naivnosti hrvatskih boraca koji su redom upadali u klopke Udbinih ubojica, ozbiljniju raščlambu tih pothvata javnost će ipak pričekati još neko vrijeme.

Naime, komunisti su već spomenutom vještinom medijskoga manipuliranja uspjeli dugoročno skrenuti pozornost sa samih pothvata i plemenitih pokušaja hrvatskih domoljuba da svoju zemlju oslobode od neprijatela  na vlastite “uspjehe”.

Čak i knjiga Ivana Prusca, ako se čita u širem kontekstu, obiluje mnoštvom podataka koji jasno pokazuju kako jugoslavenske komunističke vlasti, osim silne mržnje, straha od hrvatske vojne sile i želje za ubojstvom zatočenih hrvatskih boraca, nisu bile na ozbiljnijem organizacijskom stupnju razvoja, koji bi jamčio ustrojavanje države.

Danas kad su bar djelomični poznati podatci o nazočnosti NKVD-ovih instruktora u Brozovu carstvu, postaje razvidnije u kolikoj je mjeri sovjetski aparat bio umočen u likvidaciju Hrvatske i Hrvata.

Podsjećam kako je 1945. u Beograd  u dva navrata stiglo oko 2000 instruktora zloglasnoga NKVD-a, uvježbanih u znanjima jezika, religijskih svjetonazora i mentaliteta, a posebice ubilačkih vještina tako specifičnih za protu/gerilsko ratovanje.

Uz tih dvije tisuće na teritoriju bivše Jugoslavije je već bilo raspoređeno i četiri tisuće crvenoarmejaca koji su stvarali infrastrukturu za održavanje komunističke vlasti.

Oni su zapravo vodili operacije hvatanja i likvidacije hrvatskih boraca, a obavještajnu i diplomatsku potporu pružala im je moćna sovjetska država s mrežom svojih tajnih diplomata i obavještajaca.

Kad je pak u pitanju prva hrvatska akcija pod vodstvom Božidara Kavrana (1913.-1948.) valja podsjetiti, a o tomu piše i Prusac, kako je on obilazeći logore po Austriji prikupljao i povezivao preživjele hrvatske bojovnike.

U sklopu Hrvatskoga državnog odbora kao političkoga tijela hrvatske emigracije, Kavran je radio na izradbi plana za oslobođenje Hrvatske. Godine 1946. šalje u domovinu bojnika Antu Vrbana da uspostavi vezu s postrojbama križara koje pružaju otpor komunistima u Slavoniji, Bosni, Hetcegovini i Lici.

Uz suglasnost Hrvatskoga državnog odbora u proljeće 1947. šalje prvu borbenu skupinu, kojoj je trebala biti zadaća da u domovini organizira prihvatnicu svim budućim borbenim skupinama. Oni su prvi upali u stupicu komunističkih ubojica, a potom i sve preostale skupine, što je završilo, kako prikazuje Prusac, i Kavranovom predajom.

Autor knjige ističe kako se Kavran na sudu junački držao te naglašava da je umoren na najzvjerskiji način s jednom skupinom onih koje je otpremao u domovinu. Naime, njih izmrcvarene zatukli su lopatama negdje u Maksimiru, upravo onako kako se i očitovala mržnja jugoslvenskih komunista prema Hrvatima.

Knjiga ima dva dijela. U prvom su opisane hrvatske akcije, zarobljavanja, mučenja u istražnom zatvoru, suđenja te nevjerojatno junačko držanje hrvatskih časnika pred dželatima komunističkih sudova u Zagrebu.

U drugom dijelu obrađeni su robijaški dani preživjeloga Prusca pa taj dio knjige povrđuje sve ono što je na primjer i Drago Sudar obradio u američkom izdanju svoje knjige “Odrastanje u Titovim tamnicama”.

Knjiga je prvi put objavljena u Saltzburgu, 1967.

Trpimir Kovač

facebook komentari

  • Sivooki

    Pleme Hrvata.
    Kakva tragedija da smo imali toliko puta na čelu one koji su nas vodili u poraz, smrt, izdaju…
    Samo je nekoliko vođa, državnika, a imena su im upisana u povijest