Politička odgovornost onih kojima se hrvatska država dogodila

0

Po izlasku iz komunističkog sustava koji je ustoličio jednu službenu partijsku političku istinu i vjeru i zasebnu političku klasu, bivši pripadnici te iste klase, nositelji jednoumlja, vidjeli su u hrvatskoj državi, uređenoj po demokratskom i liberalnom modelu, mogućnost ostvarivanja svojih privatnih interesa i, što je još gore, mogućnost rastvaranja njezinih državnih institucija iznutra

OLYMPUS DIGITAL CAMERAVraćanjem Marine Lovrić Merzel u saborske klupe, političkim come backom Radomira Čačića i istupom bivšega savjetnika predsjednika Josipovića, Dejana Jovića, koji dovodi u pitanje demokratsku legitimnost hrvatske države, moglo bi se reći da hrvatski vrh pomalo gubi kompas kad se postavlja pitanje političkog morala i odgovornosti.Istina je da su moral i odgovornost rijetka pojava na domaćoj političkoj sceni (a i općenito u politici) jer se uvijek naivno očekuje da će političari osuđeni u korupcijskim aferama sami odstupiti od svoje funkcije i da neće bježati od odgovornosti. No s obzirom na grešnost ljudske prirode i na bolesnu pohlepu i narcisoidnost nekih političara, u Hrvatskoj se događa obrnuti fenomen manipuliranja i žongliranja zakonima i institucijama, pa smo svjedoci zlouporabe političkog imuniteta u Saboru te zlouporabe visokih političkih funkcija za propagiranje antidržavnih pamfleta. Kako i zašto smo došli do takvih apsurda?

Treba najprije reći da je hrvatska država, zbog imperativa tzv. nacionalnog pomirenja i zbog nužnosti obrane od velikosrpske agresije, od sama početka invalidna država u kojoj se zbog neprovođenja zakona o lustraciji onemogućio nužni protok i sazrijevanje lojalnih i državotvornih zdravih političkih elita (bez obzira na lijeve i desne ideološke orijentacije). Takva je situacija pogodovala širenju psiholoških i sociopatoloških pojava u državnom aparatu, uhljebljenju i karijerističkom uspjehu bivšeg recikliranog kadra koji apriori, poluinstinktivno, ne želi i odbacuje svaku pomisao na hrvatsku državu, a još manje može biti lojalan i politički odgovoran prema državnim institucijama zbog odgojno-mentalnog habitusa naslijeđena iz bivšeg jugoslavenskog sustava. Stoga je zapravo iluzorno tražiti moral i odgovornost od političara i znanstvenika koji nikada nisu željeli hrvatsku državu i kojima se hrvatska država u biti dogodila.

Zbog svega toga u našem je slučaju teško i pomisliti na imperativ uvjerenja i odgovornosti u politici o kojemu piše Max Weber kada govorimo o osobama koje još nisu asimilirale hrvatsku državnu pojavnost i društvenu zbilju hrvatske državnosti, nego još razmišljaju i funkcioniraju u skladu s kategorijalnim aparatom i teorijskim obrascima bivšega sustava sa svim njegovim marksističkim, praksisovskim i titoističkim inačicama te niječu postojanje nacionalnog kao političke kategorije, osim, jasno, u obliku jugoslavenskoga nacionalizma. Zapravo je sukus tog amoralnog i neodgovornog političkog ponašanja u nemogućnosti da se racionalno predoči i mentalno internalizira hrvatska državnost kao nova društvena zbilja.

Privatizacija državnog aparata

Kad je riječ o fenomenologiji političke neodgovornosti ili amoralnosti, treba imati na umu da je ona često povezana s privatizacijom državnog aparata. Moglo bi se reći, na tragu Carla Schmitta, da je u Hrvatskoj privatna sfera kolonizirala političku sferu, koja bi zapravo trebala biti zaštićena sfera javnog dobra i opće dobrobiti. Paradoks je da je zapravo slobodna i demokratska hrvatska država omogućila – zbog nekonzistentnosti zakonskih pravila i nepostojanja čvrste državotvorne političke volje – bujanje klijentelističkih interesa koji su kolonizirali političku sferu, što se očituje u artikuliranju hibridnih nedržavotvornih, neokomunističkih, jugounitarističkih i tehnomenadžerskih interesa, koje pronalazimo na širokom spektru liberalne ljevice i desnice. Po izlasku iz komunističkog sustava koji je kao moderni totalitarizam ustoličio jednu službenu partijsku političku istinu i vjeru i zasebnu političku klasu, bivši pripadnici te iste klase, nositelji jednoumlja, vidjeli su u hrvatskoj državi, uređenoj po demokratskom i liberalnom modelu, mogućnost ostvarivanja svojih privatnih interesa i, što je još gore, mogućnost rastvaranja njezinih državnih institucija iznutra.

Pitanje političke odgovornosti i državotvorne lojalnosti zadire u samu fenomenologiju i filozofiju države. Dakako, politička odgovornost ima filozofsku i moralnu dimenziju o kojoj su pisali razni filozofi: Emmanuel Levinas, Hans Jonas i Vladimir Jankélévitch. Ta odgovornost često oscilira između Weberova imperativa uvjerenja (idealistički pristup) i odgovornosti (realistički pristup). Naime, politička odgovornost pretpostavlja određenu svijest o smislu države, ne samo kao pravno-političkoga okvira nego u odnosu na načelo državotvornosti koje bi trebalo potaknuti odanost i lojalnost prema državnopravnom kontinuitetu neke nacije, i to izgradnjom, učvršćenjem i obranom države. Takva državotvorna svijest danas nedostaje političkim elitama i nositeljima visokih državnih funkcija, a pogotovu u onom recikliranom sloju bivših komunista, znanstvenika i pripadnika Udbe koji nikada nisu čvrsto zastupali hrvatsku nacionalnu državotvornost, a nije teško zamisliti da bi, da nije uspjelo osamostaljenje Hrvatske, bili na strani onih koji bi bez ikakve grižnje savjesti sudili i progonili hrvatske nacionaliste i separatiste. Politička odgovornost kao državotvorna kategorija ne može biti mehaničke naravi i zbog toga se ta politička vrlina stječe generacijski unutar državotvorne elite koja proizlazi iz selekcije visokoobrazovnoga sustava škola i institucija koje pripremaju političke elite za visoke državničke funkcije.

Važnost institucija

Politolog Arnold Gehlen u djelu Urmensch und Spätkultur zagovara teoriju djelovanja i teoriju ustanova te smatra da je svijest o institucijama temelj za ostvarivanje i konsolidaciju zreloga demokratskog sustava. Nakon pobjede i stupanja na vlast novih demokratskih elita u postkomunističkim zemljama česta je pojava „dvostrukih institucija“ po uzoru na uvozne institucije sa Zapada, ali bez prethodnih strukturalnih i mentalnih pretpostavki. Ustanove, prema Gehlenu, jesu i normativni sustav prema kojemu se čovjekovo djelovanje odvija po unaprijed utvrđenim normama, proizvod „usmjeravanja potreba“, one provode nenasilno uravnoteživanje društva i čovjeka. Gehlen drži da je svaka institucija određeni sustav vođenja koji nastaje „ideativnom sviješću“. Ta svijest čini stvaralačku snagu koja se izražava u ostvarivanju i utemeljivanju ustanova te je odraz političke kulture. Njezina je prisutnost u građanskim društvima prijeko potrebna za obnavljanje i konsolidiranje demokratskog sustava.

Ako Gehlenovu teoriju ustanova primijenimo na novonastale tranzicijske demokracije, pa i na Hrvatsku, onda je vidljivo kako su novonastale parlamentarne i građanske institucije u većini slučajeva nastale umjetnom i imitatorskom transpozicijom vanjskih društveno-političkih modela, a ne kao proizvod unutarnje kolektivne „ideativne svijesti“ ni kao proizvod stečenoga demokratskog djelovanja. S pojavom demokracije zatečene nove postkomunističke elite nisu mogle proizvesti određenu ideativnu svijest, jer takva kategorija svijesti, zbog areligioznoga moralnog odgojnog sustava, nije postojala u bivšim totalitarnim komunističkim režimima. U njima su ustanove bile kreirane odozgo te na centralistički i represivan način nametnute i usađene u društveni korpus. Fenomen ideativne svijesti u postkomunističkim demokratskim režimima često poprima kozmetičke dimenzije stvaranja paravanskih ili demonstrativnih ustanova, koje brzo otkrivaju svoju regresivnu narav kada je riječ o učinkovitom funkcioniranju. Zbog odsutnosti ideativne svijesti i poštivanja institucija kao društvenih uzora, nije ni čudo da politička odgovornost nije ni mogla nastati, jer taj isti smisao za institucije kao sastavni dio smisla za državu u obliku državotvorstva ne može niknuti niotkud i bez određene doze poštovanja.

Pitanje veleizdaje

Pitanje političke odgovornosti povezano je naposljetku s povjerenjem i lojalnošću političke elite i vladara, stoga je veleizdaja smatrana jednim od najvećih grijeha političke neodgovornosti koja prekida nit lojalnosti prema naciji, odnos između veleizdajnika i nacionalne zajednice. Unatoč tomu što je sama predodžba o izdaji evoluirala od biblijsko-teološke koncepcije Jude, asimilacije s herezom (dekret Vergentis in senium pape Inocenta III. iz 1199), pa sve do sekulariziranog oblika poput političke izdaje (famozni „nož u leđa“ ili Dolchstoßlegende iz dvadesetih godina), veleizdaja je bila povod za konstrukciju fiktivnih i realnih figura neprijatelja u oblik izdajice: Juda, Ganelon, Vlasov… Ne treba zaboraviti da iako se danas teški zločin ubojstva smatra najgorim zločinom, u prošlosti se veleizdaja ili politička izdaja (države, naroda…) smatrala gorom. U Danteovoj Božanstvenoj komediji najniži krugovi pakla određeni su za izdajice. U svim suvremenim zapadnoeuropskim država zločin veleizdaje ne ostaje mrtvo slovo na papiru kako je to slučaj u Hrvatskoj. Premda je veleizdaja pravno i zakonski regulirana u RH (Kazneni zakon u Hrvatskoj člancima 135. do 155. regulira to kazneno djelo), zločin veleizdaje ostaje nekažnjen i potiče na razvoj političke veleizdajničke neodgovornosti. Naime, unatoč tome što je pravno dokazano da je u slučaju Sanaderova suđenja za slučajeve Ina–MOL i Hypo, kao i u slučaju davanja tajnih transkripata bivšega predsjednika Mesića riječ o zločinima veleizdaje, još nitko nije kažnjen zbog tog teškog zločina. Državotvorstvo se temelji na zasebnom povijesnom i filozofskom poimanju ideje države, poimanju koje pronalazimo u raznim teorijama države od Carréa de Malberga, Jeana Bodina, Hegela, Rousseaua Machiavellija, Luthera, Marxa, Webera… No ono što je zajedničko svim tim teorijama i interpretacijama jest da su Država kao i smisao državnosti usko povezani s načelom općega dobra i javne stvari. I zbog toga je teško tražiti političku odgovornost od onih koji se prostorno i vremenski nisu suočili s paradigmom demokratske hrvatske države kao nove, postkomunističke društvene zbilje. Kao što je u slučaju ratnog zločina nužno suočiti se s prošlošću i potaknuti svijest o zločinu, tako je za političku odgovornost nužna svijest o državi i njezinim institucijama. Tu državotvornu svijest dobro ilustrira rečenica rimskoga cara Marka Aurelija: „Svaki put kada smatraš da si oštećen, primijeni ovo pravilo: ako država nije oštećena, onda ni ja nisam oštećen.“

 Jure Vujić / Vijenac

facebook komentari