Političko društvo ministrice Pusić

3

Koliko je poznato četničkim se vojvodom ne postaje dopremom hrane djelatnim postrojbama na bojištu, a još manje pisanjem propagandnih uradaka, pa Vojislav Šešelj s pravom tvrdi, ako je on Šešešelj ratni zločinac, onda su to i sadašnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, ali i predsjednik srbijanske vlade Aleksandar Vučić.

Ako su Nikolić i Vučić političko društvo gospođe Pusić s kojima će graditi hrvatsko-srpske odnošaje, onda je četnički vojvoda Vojislav Šešelj doista u pravu kad tvrdi da bi neki Hrvati, koji su se “upecali” na njegovu udicu, voljeli da on bude njihov.

Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić kao da se nemože osloboditi četničkoga kompleksa Vojislava Šešelja pa je nedavno opetovala kako se popravljaju odnošaji Srbije i Hrvatske nakon slučaja Šešelj.

Krizu nastalu puštanjem na slobodu haaškoga optuženika i četničkoga vojvode označila je tek izgredom, a Srbiju je oslobodila svake odgovornosti te istaknula kako se suradnja, valjda koju je Ivo Josipović uspostavio sa Srbijom, “ne smije vratiti unazad”.

Kako bi relativizirala Rezoluciju Europskoga parlamenta poručila je vodećim srpskim političarima kako je politika njezine vlade očekivala da se vlasti u Srbiji jasno distanciraju od ratnohuškačke retorike te kako hrvatska politika svojom reakcijom na Šešelja nije od Srbije očekivala “poruku političarima, već društvu”.

Svoj pak posjet Beogradu ocijenila je zatopljavanjem odnosa te pozvala Srbiju da kao i Hrvatska “u interesu svojih građana” gleda u budućnost”.

Nu iz perspektive međudržavnih odnošaja teško je nakon javnih poruka Vojsilava Šešelja razvijati odnose sa Srbijom, onako kako to pokušava Vesna Pusić, koja je očito i osobno bila pogođena, bar na javnoj razini, izjavama četničkoga vojvode. Nu to je međusobna stvar između gospođe Pusić i Vojislava Šešelja.

Ono što zabrinjava u politici Vesne Pusić prema Srbiji mogao bi biti upravo osobni odnos prema četničkom vojvodi koji se nedavno vratio iz Haaga. Naime, kako bi prikrila svoje političke nakane s aktualnom srbijanskom politikom, Pusić se očito usredotočila na Šešelja, računajući kako relativizacijom njegovih poruka može u hrvatskoj javnosti skinuti sa svoje političke djelatnosti stigmu regionaliostičke politike, koja nije ništa manje pogibeljnja od provokativnih Šešeljevih poruka.

Naime, sadašnje političko vodstvo Srbije ni u čemu se ne razlikuje od svoga nekadašnjeg vojvode. Tek je političkim približavanjem Europskoj uniji preko noći zamijenilo ratnohuškačku retoriku, a na zakonodavnoj razini pretočilo ju u svoju novu velikosrpsku strategiju.

Nedvojbeno i jasno govori to njihov bivši šef Vojislav Šešelj, koji poručuje kako je u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku sadašnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić bio dobrovoljac u istočnoj Slavoniji, gdje je za svoje ratne zasluge i postao četnički vojvoda.

Koliko je poznato četničkim se vojdovom baš i ne postaje dopremom hrane djelatnim postrojbama na bojištu, a još manje pisanjem propagandnih uradaka, pa Šešelj s pravom tvrdi, ako je on Vojislav Šešešlj ratni zločinac, onda su to i sadašnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, ali i predsjednik srbijanske vlade Aleksandar Vučić.

Taj Vučić je, kako tvrdi Šešelj, bio dobrovoljac na Židovskom groblju u Sarajevu, odakle je poručivao opkoljenom gradu kako će sam za jednoga Srbina ubiti stotinu Muslimana. Pa sad, ako su Nikolić i Vučić političko društvo gospođe Pusić s kojima će graditi hrvatsko-srpske odnošaje, onda je četnički vojvoda Vojislav Šešelj doista u pravu kad tvrdi da bi neki Hrvati, koji su se “upecali” na njegovu udicu voljeli da on bude njihov.

Premda pothvati hrvatske diplomacije i politike protiv Šešelja djeluju kao kaotično ponašanje uspaničene skupine, koju je javno pokušao raskrinkati jedan haaški oslobođenik, po svojim posljedicama – Rezolucija Europskoga parlamenta i raprava u Vijeću sigurnosti UN-a – mogle bi se pretvoriti u svojevrsnu osudu Haaškoga tribunala te napraviti pritisak na suce i njihove buduće odluke.

A jedna od ključnih odluka jest i donošenje pravomoćne presude generalu Slobodanu Praljku i skupini hercegbosanskih Hrvata, čiju su optužnicu znatnim dijelom ispisali političari iz Hrvatske, pa bi oslobađajuća presuda generalu Pralju značila i skidanje zatamnjene uloge hrvatskih političara u podizanju njihove optužnice.

Znatnija pak osuda Haaškoga suda značila bi kvalifikaciju da je tribunal političko sudište, čime bi u pitanje bio potpuno doveden njegov gotovo dvadesetogodišnji rad, a s njim i njegove pravomoćne presude.

Raspravu pak pred Vijećem sigurnosti UN-a, koju je kao predsjednik Republike Hrvatske potaknuo Ivo Josipović srbijanska je diplomacija pokušala iskoristiti za “internacionalizaciju” t. zv. srpskog pitanja u Hrvatskoj, što je samo pravodobnom reakcijom spriječila intervencija američkoga diplomata u UN-u.

Tako su se protušešeljevski pothvati hrvatske diplomacije skoro pretvorili u diplomatsku pobjedu velikosrpske politike, inače vojunički poražane u Domovinskom ratu.

Je li to bio i cilj sadašnje ministrice vansjkih poslova Vesne Pusić i predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, možda nikad ne ćemo doznati?

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari

  • peppermintt

    “A jedna od ključnih odluka jest i donošenje pravomoćne presude generalu
    Slobodanu Praljku i skupini hercegbosanskih Hrvata, čiju su optužnicu
    znatnim dijelom ispisali političari iz Hrvatske,”

    a koji su to “hrvatski političari ” znano nam je-vesna pusić, stjepan mesić, ivo josipović , vesna škare ožbolt, jadranka …..nastavite niz slobodno..D

    • Lilith

      koliko je tek tu zla posijao Nobilo, Puhovski .. i sl

  • Gabro Vuskic

    Dok su državotvorni Hrvati palili YU zastavu, ona je gazila op hrvatskoj zastavi. Državotvorni Hrvati nikada nisu nosili njezinu YU zastava, a ona danas se – za plaću – krije i kiti hrvatskom zastavom. Promijenila se vremena ali ćud ostala ista. Nadajmo se da će ovi sutrašnji izbori mnogima i ćud promijeniti.