Političku oporbu u Hrvatskoj u ovom trenutku izgleda više motivira oportunizam nego istinsko domoljublje i odgovornost prema Hrvatskoj

    0

    Političku oporbu u Hrvatskoj u ovom trenutku izgleda više motivira oportunizam nego istinsko domoljublje i odgovornost prema Hrvatskoj  

    Politicku-oporbu-u-Hrvatskoj-u-ovom-trenutku-izgleda-vise-motivira-oportunizam-nego-istinsko-domoljublje-i-odgovornost-prema-Hrvatskoj_articleU trenutku kad nastanu velike unutarnje političke krize tj. kad vlast postane neprihvatljiva glasačima, koji su joj u najboljoj vjeri dali povjerenje na demokratskim izborima,  u normalnim zemljama i uređenim demokratskim društvima na scenu stupa oporba tj. oporbene političke stranke, koje tada poduzimaju sve što je moguće kako bi se političku krizu u državi riješilo najbržim mogućim i legalnim putem. U takvim situacijama oporbene stranke pokreću proces velikog javnog političkog pritiska na vlast i mobiliziraju javnost da se u što većem broju uključi u demokratski proces skidanja s vlasti nedjelotvornog premijera i njegove vlade. Na primjer, u Australiji, u kojoj vlada britanski politički sustav, to se se čini na dva načina.

    Zbog neizdrživog i sveprisutnog pritiska oporbe i javnosti, a i više nego izgledne prijetnje gubitka vlasti na slijedećim izborima i odlazak s vlasti u oporbu na razdoblje od najmanje dva ili više izborna ciklusa, vladajuća stranka unutar sebe pokreće proces nemislosrdnog ali i djelotvornog smjenjivanja premijera Vlade tj. prvog čovjeka vladajuće stranke. Proces je vrlo jednostavan. Vodeći se prvenstveno dugoročnim interesima države i stranke, ali i njihovim političkim karijerama,  najutjecajnili ljudi  u vladajućoj stranci (često se ta metoda koristi i kod smjene vođe oporbe) suoče premijera Vlade s dva izbora: ili da on svojevoljno dade ostavku na mjesto prvog čovjeka u Vladi tj. državi, ili će ga stranka sama smijeniti, izglasavajući mu nepovjerenje kroz stranačka tijela. Naravno, prije nego što do toga dođe, čelni ljudi u stranci sve unaprijed dogovore, uključujući i suglasnost tko će biti novi premijer, bez da se ide na nove parlamentarne izbore. U nekoliko vrlo rijetkih slučajeva u povijesti Australije,  premijer koji nije prihvatio unaprijed dogovoren ultimatun njegovih stranačkih kolega uvijek bi izgubio rat u stranačkim tijelima i bio bi bez imalo milosti maknut s čelne dužnosti.

    U demokratskim društvima ne postoji kategorija slijepe vjernosti premijeru Vlade

    Logika takvog razmišljanja i postupanja je u tome da niti njegovi najbliži suradnici u Vladi i stranci, a još manje građani zemlje tj. glasači koji su mu dali povjerenje, ne osjećaju nikakavu obavezu da nastave biti lojalni osobi, pa makar on bio i premijer, koja državu i građane vodi u gospodarsku i financijsku propast. Treba naglasiti kako bi se lojalnost premijeru koji bi državu vodio u političku propast ili nestanak, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, istopila u nakraćem mogućem vremenu.

    Tako se ponašaju politički zrela i uređena društva. Sjetimo se samo primjera u Engleskoj, gdje je Konzervativna stranka na čelu s Winstonom Churchillom, koji je spasio Veliku Britaniju u Drugom svjetskom ratu, izgubila izbore samo dva mjeseca nakon završetka tog rata 1945. godine. Mudri su Englezi tada došli do zaključka da je Churchill bio izvrstan vođa u ratu, ali da nema potrebne sposobnosti i vještine voditi Englesku u postratnom razdoblju, za koje su potrebni nepotrošeni političari s jasnom vizijom i strategijom za budućnost.

    Što se danas događa u Hrvatskoj?

    U Hrvatskoj danas gotovo da nema niti jedne punoljetne osobe koja nije duboko svjesna kako se hrvatska država nalazi u gotovo bezizlaznoj duhovnoj, moralnoj, političkoj i gospodarskoj krizi. Svi nas ozbiljni svjetski analitičari upozoravaju kako smo samo jedan korak do dužničkog ropstva. Naravno, izuzetno ozbiljnog i opasnog stanja u kojem se Hrvatska nalazi svjesni su i oni koji su u ovom trenutku najodgovorniji za dovođenje Hrvatske u tu poziciju – premijer Zoran Milanović i predsjednik države Ivo Josipović. Prvi je ogovoran zato što nas je, zbog svojeg neznanja i nesposobnosti, kao državu i društvo u zadnje dvije i pol godine još dublje uvalio u stanje za koje su, od 2004. do 2011. godine vrlo savjesno, i protiv interesa hrvatskog naroda, teren priredile vođe Hrvatske demokratske zajednice, Ivo Sanader i Jadranka Kosor.

    josipovic_milanovicPredsjednik države Ivo Josipović bi možda, u ulozi premijera Vlade bio nešto sposobniji od Milanovića. No, i on je pune četiri godine uživao u njegovom položaju predsjednika Republike Hrvatske, putovao po svijetu, držao predavanja po raznim svjetskim institutima u kojima je više upozoravao na nepostojećeg unutarnjeg i ideološkog neprijatelja nego na gospodarske potencijale Hrvatske, a usput je riješavao i probleme «regiona». Međutim opće je poznato da predsjednik Josipović nije niti jedanput u četiri godine javno lupio po prstima premijera Zorana Milanovića zbog katastrofalne gospodarske politike i upozorio javnost kako Milanovićeva totalno nesposobna i neodgovorna vlada vodi Hrvatsku u sigurnu propast. Josipović je to sve dobro znao i mirno promatrao. I sada taj čovjek očekuje da mu mi glasači damo povjerenje za još jedan mandat na Pantovčaku, kako bi mogao nastaviti s izgradnjom nove regionalne političke tj. bratske  zapadno-balkanske političke arhitekture. Samo narod koji se pomirio s neminovnošću propasti svoje države i vlastitog nestanka može ponoviti takav čin samoubojstva.

     Gdje je i što radi politička oporba u Hrvatskoj?

    Za mnoge hrvatske domoljube u Domovini i diljem svijeta veću zabrinutost od ponašanja sadašnjih najodgovornih vladajućih političara u Hrvatskoj izaziva ponašanje i totalno nesnalaženje političke oporbe, kako one koja je okupljena oko HDZ-a tako i onog manjeg i slabijeg dijela oporbenih stranaka koje nastoje zajednički nastupati u okviru Saveza za Hrvatsku. U rijetko kojoj demokratskoj državi na svijetu postoje tako zreli uvjeti za promjenu vlasti kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Vlast u Hrvatskoj valja se po ulici, ali, barem tako izgleda, nitko ju ne želi uzeti, jer je taj krumpir previše vruč. Stjeće se dojam kako se oporba  ponaša kao da je u strahu od preuzimanja vlasti u Hrvatskoj. Pomisao kako se pak zapravo radi o nekom dogovoru između vlasti i oporbe, bila bi previše za progutati i za naše hrvatske prilike.

    Doduše, sve je moguće u  zemlji u kojoj nikoga ne zabrinjava izjava premijera Vlade kako on živi u «slučajnoj državi». A što reći o zemlji u kojoj ima sve više ljudi koji su duboko uvjereni da su za stvaranje samostalne hrvatske države zaslužniji pripadnici jugoslavenskih obavještajnih službi nego hrvatski branitelji? Svima je također dobro poznato i to da se predsjednik Republike Hrvatske nikada ne obraća hrvatskom narodu s njegovim imenom, nego nekakvom «našem narodu i građanima ove zemlje», a da ga nitko od vodećih medija ne prozove za takvo neprimjereno ponašanje jednog predsjednika države.  Ipak, moram odbiti svaku pomisao, koja me ponekad progoni, da bi mogao postojati  nekakav prešutni dogovor između vlasti i oporbe da ova naša agonija potraje što je moguće duže kako, nakon propasti Hrvatske, nitko ne bi morao odgovarati za taj zastrašujući scenarij. Naime, kad propadne država oni koji su radili na njezinoj propasti sigurno neće suditi onima koji su im, namjerno ili zbog svoje nesposobnosti, pomagali da izgubimo današnju hrvatsku državnu samostalnost.

    Je su li Pavelić i Tito važniji od budućnosti i opstanka hrvatske države?

    Ipak, ako usporedim iskustvo koje sam stekao živeći dugo godina u sređenoj demokratskoj državi, kao što je Australija, s ovim što se događa u Hrvatskoj, ne mogu samo tako odbaciti mogućnost kako politička oporba u Hrvatskoj u ovom trenutku, svjesno ili nesvjesno, sudjeluje u rastakanju hrvatske države. Nažalost, na hrvatskoj političkoj pozornici danas se vode žestoke borbe o prošlosti. Naravno, što treba naglasiti, nisu te borbe nelegitimne. Ali, moramo si postaviti pitanje – zar je u trenutku kad se Hrvatska nalazi u položaju Titanika nakon sudara sa santom leda, uistinu najvažnija stvar za Hrvatsku kada je počeo tzv. ustanak u Drugom svjetskom ratu i čija je politika u metežu Drugog svjetskog rata i nakon tog rata, najzaslužnija što danas imamo samostalnu hrvatsku državu»?

    Zar su za naš vidno ugrožen narodni i državni opstanak danas važniji Tito i Pavelić, od, recimo to vrlo jasno, konkretnog gospodarskog programa koji će vratiti samopouzdanje hrvatskom narodu. Samopuzdanju koje će nam vratiti nadu, koje će nas osloboditi teške depresije i koje će ići u prilog opstanka a ne propasti samostalne hrvatske države. Danas nam je od svega najvažnije stvoriti ozračje nade i optimizma za sve građane, a posebno nam je potrebno ozračje optimizma s kojim će se identificirati mladi i obrazovani Hrvati i Hrvatice. Hrvatskoj je danas najvažnije što prije zaustaviti iseljevanje mladih ljudi i u što kraćem vremenu uvjeriti te mlade ljude da se njihova egzistencijalna i emotivna budućnost nalazi u najljepšoj zemlji na svijetu, u Hravtskoj, a ne u Kanadi na temperaturama ispod 50 celzijusa ili u Australiji na temperaturama preko 50 celzijusa?

    branko_grcicSvaki puta kad gledan nastupe oporbe u Saboru Republike Hrvatske i u medijima pitam se što je u njihovim glavama, što zapravo motivira te ljude? U njihovim nastupima nema niti malo politički potrebne i opravdane agresivnosti, nema pozitivnih i optimističkih poruka, nema teških udaraca po nesposobnoj vlasti, nema strategije, nema vizije i gotovo da nema i želje za preuzimanje vlasti. Teško se je oteti dojmu kako se oporba i oporbeni političari u Hrvatskoj više vode sebičnim tj. oportunističkim ciljevima a puno manje istinskim domoljubljem tj. odgovornošću i spoznajom da su oni ti koji u ovom trenutku moraju na svoja leđa i u svoje ruke preuzeti glavnu i najveću odgovornost za spas Hrvatske.

    U očima neupućenih stranaca Hrvatska izgleda kao zemlja najzadovoljnijih i najsretnijih ljudi na svijetu

    Neupućeni stranac koji u ovo turističko vrijeme dođe u Hrvatsku, a stanje nije niti malo drugačije prije ili poslije zavaravajuće turističke sezone, mora zaključiti kako u Hrvatskoj teče med i mlijeko i kako su Hrvati najsretniji i najzadovoljniji ljudi na svijetu. Nigdje na vidiku nema političke oporbe. Nema legitimnih građanskih i radničkih prosvjeda ili pobuna. Seljaci kao da su digli ruke od sebe. Za studente se uopće ne čuje, kao da žive u zemlji gdje ih uistinu nakon fakulteta čeka siguran posao i egzistencija koju inače osiguravaju gospodarski uspješna i društveno stabilna društva. Studenti su se jednostavno pomirili s činjenicom da nihova budućnost ne leži u zemlji u kojoj su rođeni, za čiju slobodu su njihovi, očevi, djedovi i pradjedovi davali svoje živote. Moramo biti brutalno iskreni. Njima to ništa ne znači. Oni, zajedno s njihovim roditeljima, jednostavno s nestrpljenjem čekaju da u svoje ruke dobiju diplomu i sjednu na prvi zrakoplov za Kanadu, Australiju ili neku europsku zemlju.

    Isti mentalni sklop

    U hrvatskog čovjeka diljem svijeta i hrvatski narod u Hrvatskoj sve se više uvlači teška sumnja kako između političara na vlasti i onih u oporbi zapravo nema baš puno razlike. Isti je to mentalni sklop koji je desetljećima sustavno građen u komunizmu i na «tekovinama bratstva i jedinstva». Nema tu puno razlike kad je riječ o gospodarstvu i odgovornosti prema državnom vlasništvu. U politiku se ide ne zato da se stvaraju nove vrijednosti i nova bogatstva. Ne ide se zbog odgovornosti za sadašnjost i budućnost vlastite države. U politiku se ide, prema dosadašnjim iskustvima,  samo da se uzme, što se uzeti može, za sebe i svoju obitelj.

    O sadašnjoj hrvatskoj vlasti ne trebamo više trošiti riječi ili snagu u dokazivanju, tko su, što su, što zastupaju i kakvu opasnost za Hrvatsku predstavljaju. Sve naše brige i svi naši napori, od danas do predsjedničkih i parlamentarnih izbora, moraju biti usmjereni prema političkoj tzv. domoljubnoj oporbi oko Hrvatske demokratske zajednice i Saveza za Hrvatsku. Hrvatski narod, građani ove zemlje, svi oni koji će glasovati, moraju poslati vrlo jasnu poruku oporbenim strankama da se hrvatski narod nakon slijedećih izbora neće više zadovoljiti samo mogućnošću i slobodi da može bez, progona i straha da će izgubiti posao, vikati – Živila Hrvatska i živo Dr. Franjo Tuđman, a da se istovremeno, pod plaštem te slobode, nastavi do kraja pljačkati i uništavati u Domovinskom ratu i zajedništvom domovinske i iseljene Hrvatske teško stečena i obranjena samostalna hrvatska država. U vrijeme duboke gospodarske i političke krize unutar Hrvatske, te u svijetu u kojem se već vodi sve otvorenija borba, pa i ratovi, za budući svjetski poredak, hrvatske oporbene političke stranke našle su se u situaciji koja im je nametnula najveću odgovornost za sudbinu Hrvatske i hrvatskog naroda.

    Vodeći oporbeni politčari i oporbene stranke, kako one velike tako i one male, moraju staviti na stranu njihove osobne i oportunističke ciljeve i međusobnu nesnošljivost. Iskreno domoljubni oporbeni političari u Hrvatskoj moraju u ovim presudnim trenutcima naše povijesti pokazati da su sposobni izgraditi nužan politički i programski konsenzus, koji će im osigurati ne samo pobjedu na dolazećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima, nego koji će ponuditi i zadnju slamku spasa za našu domovinu Hrvatsku, koja se nalazi u ozbiljnoj opasnosti.

    Antun Babić, bivši generalni konzul RH u Australiji

    facebook komentari