Politika je postala zbrajanje krušaka i jabuka

0

Ima li izlazak na izbore uopće smisla kad je politika postala zbrajanje krušaka i jabuka?

U kolumni čitajte o „odrađivanju“ posla japanskoga suca, o tome zašto svećenik nije htio mještaninu voditi sprovod i kako slijepac slijepca vodi.

Zbrajanje krušaka i jabuka

applesZa nama su izbori za Europski parlament. Rezultati su poznati. Što smo naučili iz ovih izbora. Naučili smo da anketna ispitivanja lažu. Naučili smo da je svima sladak euro-parlamentarni kolač od mnoštva tisuća eura. A najviše smo naučili da je moguće zbrajati kruške i jabuke i svesti ih pod istu vrstu voća. Ovi izbori su po prilici bili ovakvi: Dođeš u trgovinu voćem i pitaš pet kilograma jabuka. Prodavačica ti onda u vrećicu stavi kilogram breskvi, pola kilograma banana, kilogram krušaka, pola kilograma šljiva i uz to dva kilograma jabuka. No, sve se to prodaje pod onim zatraženim jabukama. Tako je bilo na izborima. Čudni koalicijski savezi su ljude tjerali da mogu birati samo po načelu sve ili ništa. Ako je netko htio dati glas npr. Ruži Tomašić ili Marijani Petir, morao ga je dati i ostalima s te liste koju je nosio HDZ. Isto tako, ako je netko htio dati glas Toninu Piculi iz SDP-a, morao je svoj glas dati i Jozi Radošu iz HNS-a ili Miloradu Pupovcu iz SDSS-a. Čudna je ta koktel demokracija na hrvatski način. Svakako se tu može govoriti o manipulaciji i prijevarama biračkoga tijela. Koalicijske saveze, pošteno gledajući, trebalo bi stvarati nakon izbora, kada se vidi tko je tko. Vidjevši okruženje, dugo ćemo čekati da se demokracija očisti od zakonske manipulacije biračima pred čijim se očima uporno zbrajaju kruške i jabuke i kao takve se nazivaju istim voćem. Zato vjerojatno i jesmo u „banani“.

Svećenik kao stečajni upravitelj

Prepričava se kako je na hrvatskome otoku dolaskom demokracije umro čovjek koji nije bio vjernik i nije išao u crkvu. Obitelj je ipak tražila da se za njega slavi misa u crkvi i da svećenik vodi obred pokopa. Svećenik je to odbijao učiniti jer je znao da taj pokojnik nikada nije ušao u crkvu i nije nikada za života tražio nikakve vjerske usluge. Nakon što je svećenik odbio voditi pokop, intervenirao je biskup i naredio svećeniku da ipak izvrši obred ukopa. Kada je počela sveta misa u crkvi, tada je, kako svjedoci kažu, svećenik rekao da su u crkvi svi dragovoljno, a da je samo pokojnik i on kao svećenik prisilno. Još je dodao: «Meni je biskup naredio da moram biti, a tebe, pokojniče, unesoše bez tvoga pristanka i tvoje volje.» Pišem ovo jer se nedavno sličan slučaj zbio u  hrvatskoj župi gdje svećenik nije htio voditi obrede ukopa mještaninu koji za života nije dolazio na misu i nije svećenika primao na blagoslov kuće. Na toga svećenika se obrušila medijska javnost kako je čudak i da nema milosrđa. Nitko se nije upitao za prave razloge svećenikove odluke. Čisto sumnjam da bi neki vjernik sutra bio sretan da umre u vjerskim uvjerenjima i da mu onda djeca odluče da ima sprovod uza samo građanski ili ateistički protokol. Tako je i s onima koji umiru kao uvjereni ateisti. Nije dobro svojim pokojnicima mijenjati opredjeljenja nakon smrti. To treba učiniti za života. Svećenik je pastir Božjih duša i povjerena stada, a ne stečajni upravitelj koji pokapa i one koji nikada nisu htjeli svećeniku reći ni Hvaljen Isus i Marija.

Sudac Japanac i njihovi smećari

Poznata je i ujedno grozna izjava međunarodnoga predstavnika, koju je na početku agresije na Hrvatsku 1991., vojnomu i političkomu vrhu tadanje Jugoslavije izrekao da se stvar s Hrvatskom riješi brzo i bez puno krvi. To je bila stvarnost koja je u prijevodu značila gazite sve pred sobom i po svaku cijenu ugušite želju Hrvata za slobodom i vlastitom domovinom. Možda je usporedba prenategnuta ali dok sam gledao utakmicu otvaranja Svjetskoga prvenstva u nogometu između Brazila i Hrvatske ta mi je izjava bila najlogičnija da bih opisao što se zbivalo na toj utakmici. I u Brazilu je netko (čitaj Fifa) najvjerojatnije izrekao japanskomu sudcu da nas uništi brzo i uz što manje krvi. Sudac je bio dosljedan u izvršavanju zadatka i učinio je to brzo. Nepostojeći jedanaesterac je dosudio munjevito, a kasnije je dovršavao posao kako bi se otklonio svaki mogući način da onaj tko mora biti poražen ne dođe u poziciju pobjednika. Iskusniji nogometni i zakulisni analitičari jednostavno će reći da je sudac samo odradio svoj posao. Hrvati su se kao nacija zatekli u krivo vrijeme na krivome mjestu. Tako je nesretni Japanac Nishimura poslužio tuđim interesima ubijajući tezu o japanskoj naciji poštenja i dosljednosti. Obraz Japanaca ipak je donekle spašen kada su njihovi navijači nakon njihove utakmice pokupili iza sebe smeće i sve ostavili čisto. To je predivna gesta. Sreća je onoga sudca da tada na stadionu nisu bili njegovi sunarodnjaci jer bi vjerojatno i njega pospremili na primjereno mjesto na one koji rade prljavi posao.

Slijepac slijepca vodi

U BiH se zahuktava politička utrka za jesenske izbore. U BiH izlaze dva tiskana dnevnika na hrvatskome jeziku, onaj sa zagrebačkom adresom je „Večernji list“ i drugi s mostarskom adresom „Dnevni list“. Kada ih čovjek čita, ima dojam da se u njima tako različito piše o političkoj poziciji Hrvata kao da jedni žive u Kurdistanu, a drugi u na nekome drugom kraju svijeta. Tako po jednima Dragan Čović uvjerljivo vodi u izboru za člana predsjedništva, a Martin Raguž ima neznatnu potporu ispitanih Hrvata. No, nekoliko dana kasnije u drugoj dnevnoj tiskovini Martin Raguž uvjerljivo vodi. Naravno, sumnjati je u bilo kakvo ispitivanje javnoga mnijenja jer se piše kako „gazda“ novina naredi. Zato držim shodnim u oči izbora donijeti sljedeću priču. Dvadesetčetverogodišnji mladić, gledajući kroz prozor vlaka, najednom vrisnu: „Tataaaaaa, gledaaaaajjjjj drveće se kreće unazaaaaad!“ Otac se najradosnije nasmijao gledajući s ljubavi u svoga sina. Ali za to vrijeme mlađi bračni par, koji je sjedio preko puta njih, pogledao je u momka od 24 godine s tugom i sa sažaljenjem. Iznenada mladić odjednom opet viknu: „Tataaaaa, pogledaaaajjj oblaci lete s nama!“ Bračni par nije više mogao izdržati pa po dogovoru rekoše ocu toga mladića: „Gospodine, a zašto ne pošaljete svoga sina nekomu dobrom liječniku? Netko mu sigurno može pomoći.“ Otac se nasmijao i uzvratio im: „I jesam. Mi se baš sada vraćamo iz bolnice. Moj sin, ovaj momak kojega ovdje vidite, bio je slijep od rođenja. Ali mu je operacijom vraćen vid. On tek od ovoga jutra može prvi put u životu vidjeti stvarnost oko sebe.“ Eto, volio bih da i mi u BiH progledamo na čuđenje mnogih oko nas. No, bojim se da će teško to ići jer su nam često liječnici (čitaj vođe) slijepe da bi mogle pomoći sebi i drugima da progledamo! Mi kao da smo predodređeni da od stabla ne vidimo šumu.

Fra Mario Knezović/fratar.net

facebook komentari