Položaj Hrvata u BiH

    0

    U što se pretvorilo Sarajevo, najbolje je osvjetlao primjer zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, Hercegovca sa zagrebačkom adresom, čovjeka koji navodno nastoji svima biti prijatelj iako to niti u Pusic Bandicteoriji nitko još nije uspio. Ali možda Bandiću pođe za rukom.

    Od nekoga tko je bio dobrodošao na Baščaršiju i ćevape, gotovo kao Stipe Mesić, odjednom je Hercegovac postao najveći neprijatelj države Bosne i Bošnjaka. Samo zato što se drznuo reći kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini u podređenome položaju.

    Unatoč tomu što su ga u Sarajevu popljuvale vlasti, najpoznatiji Hercegovac odlučio je ipak skoknuti u Sarajevo 6. travnja na dan koji se u tome gradu proslavlja u spomen na navodno oslobođenje. A jedino što je u tome gradu ostalo u formalnome smislu oslobođenja novine su istoimenoga naziva, ali i grad oslobođen od najvećega broja prijeratnih Hrvata, ali i Srba.

    Dočekali su ga kardinal Vinko Puljić, predsjednik HKD-a Napretka Franjo Topić, legendarni Ćiro Blažević i Ante iz sveprisutnih reklama Tomata, Emir Hadžihafizbegović.

    Na kraju je Bandić otišao i na svečanu sjednicu Gradskoga vijeća, u osinje gnijezdo koje mu je nedavno oduzelo već dodijeljeno priznanje počasnoga građanina. Ta je odluka uslijedila kao reakcija na intervju što ga je Bandić 10. ožujka dao televizijskoj mreži Al Jazeera Balkans rekavši tom prigodom kako bi uspostava trećega entiteta u BiH mogla biti način rješavanja statusa hrvatskoga naroda u ovoj zemlji koji je podvrgnut majoriziranju.

    “Bosna i Hercegovina zemlja je triju konstitutivnih naroda i, nadam se, uskoro i triju entiteta, da svatko ima mogućnost izabrati svoje predstavnike”, rekao je među ostalim gradonačelnik Zagreba u spornome intervjuu.

    Pusić

    Za razliku od Bandića, slično priznanje za posve druge zasluge dobila je hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Ona je postala počasna građanka Bihaća i to zbog politike koju je vodila 90-ih godina prema Bosni i

    Kako žive Hrvati, bilo da se radi o Bihaću ili pak glavnome gradu Sarajevu, i tko je prava žrtva kako u ratu tako i poslije najbolje povezuju dva iako naizgled Vlado Santicizolirana, ali posve podudarna slučaja teških zločina. Jedan je likvidacija generala Hrvatskoga vijeća obrane Vlade Šantića 1995. godine u Bihaću, a drugi smaknuće hrvatskoga doministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara iz 1999. godine u središtu Sarajeva.
    Hercegovini i inzistiranju na njezinu jedinstvu bez podjela, kako su službeno objasnile vlasti toga grada. No prvotni prijedlog Povjerenstva za dodjelu priznanja grada Bihaća, koji je na kraju odbačen glasio je posve drukčije. Dapače i ekskluzivno ga objavljujemo!

    “Prof. dr. sc. Vesna Pusić jedna je od onih hrvatskih intelektualaca i političara čiji stav o odnosu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini nikada nije bio pod utjecajem nacionalističkih manipulacija, poput one kako Hrvati u Bosni i Hercegovini, kao konstitutivni narod, imaju pravo na entitet u okviru kojega će ostvarivati suverena prava.

    U vrijeme najžešćih hrvatskobošnjačkih sukoba, kad se koncept takvog „entiteta” nastojao ostvariti kroz zloglasnu Herceg– Bosnu, Vesna Pusić pripadala je uskom krugu intelektualaca, okupljenih oko časopisa Erasmus, koji su, zbog provođenja i podupiranja takve koncepcije, zahtijevali ostavku tadašnjega autoritarnog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana”, stajalo je u prijedlogu oko dodjele priznanja šefici HNS-a i diplomacije Pusić.

    No gradonačelnik Bihaća Emdžad Galijašević tek je na intervenciju vijećnika iz reda HDZ-a 1990. Romana Jurića ipak izbacio sporni citat o Tuđmanu i zločinačkoj Herceg-Bosni. No iako je to tako na kraju formalno izgledalo bez zločinačke tvorevine i Tuđmana, poruka tko postaje ‘prijatelj Bosne’, odnosno dobiva počasti, jasna je.

    Kako žive Hrvati

    A kako žive Hrvati, bilo da se radi o Bihaću ili pak glavnome gradu Sarajevu, i tko je prava žrtva kako u ratu tako i poslije najbolje povezuju dva iako naizgled Vlado Santicizolirana, ali posve podudarna slučaja teških zločina. Jedan je likvidacija generala Hrvatskoga vijeća obrane Vlade Šantića 1995. godine u Bihaću, a drugi smaknuće hrvatskoga doministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara iz 1999. godine u središtu Sarajeva.

    Jedan je ubijen po nalogu armijskoga generala Atifa Dudakovića i uz blagoslov tadašnjega državnog vodstva u Sarajevu kojemu je bio na čelu Alija Izetbegović, a drugi pak u režiji tajne muslimanske obavještajne službe kojom na izravan ili neizravan način i danas upravlja član BiH Predsjedništva Bakir Izetbegović, sin upravo muslimanskoga oca nacije Alije Izetbegovića.

    Nedavno su, 19 godina od ubojstva, nakon nekoliko lažnih obavijesti uz tvrdnje zaštićenoga svjedoka navodno otkriveni Šantićevi posmrtni ostatci, no nakon detaljne analize u najsuvremenijem laboratoriju za DNA analizu u Tuzli, nije moglo utvrditi radi li se o Šantiću jer je njegovo tijelo bilo u bačvi s kemikalijama i više puta spaljivano.

    U drugome pak slučaju Joze Leutara čak i uz asistiranje ili zataškavanje američkoga FBI-ja istraga nikada ničim nije rezultirala. A upravo tajna ruka koja upravlja svim tim procesima nalazi se u Sarajevu, koje se predstavlja svijetu lažnim multikulturalizmom i otvorenošću.

    Domagoj Tolić
    Hrvatski tjednik

    facebook komentari