Pomirba i čopor bijesnih vukova

0

Na projektu zajedništva i pomirbe nova je predsjednica dobila izbore i za tu ideju može slobodno računati na opću potporu naroda, ili barem njegove goleme većine.

Neće moći računati, niti se oko toga treba previše truditi, na podršku baš svih, naročito ne na potporu ne tako zanemarive pseudoljevice, kojoj je samodeklamirano ljevičarstvo tek pokriće za odbacivanje same ideje hrvatske državnosti, piše Josip Jović za dnevno.hr

U svojoj podrobnoj analizi inauguracijskog govora Kolinde Grabar Kitarović, kojemu je malo tko mogao naći bilo kakvu zamjerku, Inoslav Bešker je ipak našao niz kontradiktornosti, a glavna je njezino obećanje da želi biti predsjednicom svih građana. Ne, uzvraća Bešker u svojoj analizi koja bi tek da čovjek ima dovoljno živaca zahtijevala posebnu raščlambu, vi niste predsjednica svih građana, nego samo onih koji su glasovali za vas. Tako je na Kolindin poziv na zajedništvo i pomirbu reagirao novinar, publicist, navodno erudit i navodni suradnik Udbe, koji je ovih dana otkazao ugovor o suradnji s Gradom Splitom na projektu kandidiranja grada za “europsku prijestolnicu kulture”, uz obrazloženje kako ne želi surađivati s gradonačelnikom Ivom Baldasarom, jer se nije ogradio od “genocidne i fašističke retorike”, što bi trebalo značiti da je i on, inače čovjek iz SDP-a, blizak toj retorici.

U svečanom ambijentu i atmosferi Trga sv. Marka, na kojemu su za tri prethodna uvođenja u predsjedničku dužnost doista, što bi spjevao Miroslav Krleža, zgasnule hrvatske boje, prošle su nedjelje, kako to u nas ciklički biva, jer su budimo tek kad nas ponize, opet te boje procvjetale, oživjela je cijela kulturna baština, tradicionalne vojne postrojbe, himne i zastave. Nova je predsjednica pozivajući na zajedništvo i pomirbu izgovorila svoj programski govor koji doista može biti okosnica te pomirbe. Domoljublje ne smije biti samo manifestno nego djelatno, prestanimo se svrstavati prema ulogama naših očeva i djedova u prošlosti, okrenimo se budućnosti, stvaranju radnih mjesta i poduzetništvu, učinimo sve da nas se više rađa nego što umire, prestanimo zaduživati našu djecu, zaboravimo regiju kao neku kvazipolitičku zajednicu i govorimo o dobrosusjedskim odnosima, otvorimo širom vrata iseljenicima, založimo se da Hrvati u BiH izbore svoj jednakopravni položaj konstitutivnog naroda, gradimo svoju poziciju aktivnog člana EU-a i NATO saveza. Sumnjičavi kritičari reći će kako je sve to lijepo i pošteno, ali iz pozicije predsjednika Republike neostvarivo. Ali nisu bitna samo ostvarenja, bitan je i smjer kojim se ide. Manjkao je tom govoru samo stav prema razornoj rasprodaji infrastrukturnih javnih poduzeća i prirodnih bogatstava, od kojih ovisi život svakog čovjeka i na kojima ne bi smjelo biti privilegija.

Devedesetih godina pomirba je doista i bila postignuta u okolnostima vanjske ugroženosti i straha, iako je i tada bilo barem dvadesetak posto onih koji je nisu prihvaćali jer nisu prihvaćali ili nisu razumjeli krajnji cilj. Nakon Franje Tuđmana strah je okopnio, počeo je proces “detuđmanizacije” i u sklopu nje medijsko-političkog raskopavanja te filozofije. Vraćeni smo ravno u četrdesete, odjednom je pokrenut čitav antifašistički ustanak, Tuđmanova je ideja pomirbe izvrgnuta ruglu i cinično protumačena kao “miješanje kostiju”. Isticala je pomirbu Kolinda Grabar Kitarović i u vrijeme kampanje na tragu Tuđmanove političke filozofije o pomirenju, držeći upravo to najvrjednijim dijelom njegove ostavštine. Danas su, istina, drukčiji uvjeti, druge su teme na dnevnom redu, ali je potreba jednako jaka. Idealno jedinstvo oko svih političkih i svjetonazorskih pitanja niti je moguće niti je potrebno. Potreban je konsenzus o vitalnim nacionalnim interesima, ali se ni prošlost ne može jednostavno zaboraviti. A suglasnost o prošlim vremenima, ljudima i događajima vodi jedino i isključivo preko poštivanja činjenica, a nikako preko njihova tumačenja u skladu s ideološkim opredjeljenjima ili ulogama naših očeva i djedova, kako se predsjednica izrazila.

Na projektu zajedništva i pomirbe, dakle, nova je predsjednica dobila izbore i za tu ideju može slobodno računati na opću potporu naroda. Ili barem njegove goleme većine. Neće moći računati niti se oko toga treba previše truditi na podršku baš svih. Uvijek će u rukavcima glavnog toka ostati razne ideološke manjine, bilo one sa zaista zanemarive krajnje desnice, kojima je još uvijek Ante Pavelić politički idol a Kolinda Grabar sumnjiva masonka, bilo one ne tako zanemarive pseudoljevice, kojoj je samodeklamirano ljevičarstvo tek pokriće za odbacivanje same ideje hrvatske državnosti. Problem je što su ovi posljednji dobro raspoređeni, što imaju dominantan položaj u medijima, kulturnim ustanovama i tzv. nevladinom sektoru, koji je najčešće samo produžena ruka stranih, ne baš prijateljskih interesa.

Već godinama oni složno i bučno pjevaju svoje zborske pjesme, svi tuku u isti bubanj onečišćujući javni prostor i podsjećajući na čopor bijesnih vukova. Prepoznajemo ih po standardnim, konzistentnim i sve eksplicitnijim tezama. Tuđman je, naravno, veliki diktator, HDZ je nepopravljivo mračna, kriminalna organizacija primitivnih nacionalista, Domovinski je rat zločinački, branitelji su banditi i teroristi, Crkva je leglo nemorala, svukud oko nas su sve sami fašisti i ustaše, Hrvati su artificijelna nacija bez svog jezika, dok je država koja nije donijela ništa dobra i za koju se mnogi uzaludno izginuli, jedan neuspjeli projekt kojega treba napustiti.

Eto baš na tom tragu su i stanovite reakcije koje čitamo i slušamo nakon inauguracije koja je dobila brojne pohvale i naišla na silna odobravanja. Jedna je voditeljica na nacionalnoj televiziji uspjela pokvariti opće raspoloženje. Nazvala je predsjednicu “alfa ženkom”, pola sata se dovezivala lente, pa onda troškova, da bi se, kad su njezine insinuacije opovrgnuli sugovornici, upitala: Čemu opće inauguracija!? Za zastoj odnosa na liniji Zagreb-Beograd okrivila je “nacionalističke ličnosti” s obje strane, u stilu tumačenja samog rata. Svoju je političku poziciju jasno otkrila proglasivši “Eru s onoga svijeta” južnoslavenskom, tj. jugoslavenskom operom. Nekom se možda ova voditeljica čini otkvačenom ili nevažnom. No ona je očito brižljivo izabrana, ona je glas te aktualne prisavske politike. HTV je, nastojeći pokriti gafove i izraženo nezadovoljstvo gledatelja, objavio informaciju kako je prijenos inauguracije na toj televiziji pratilo više gledatelja nego na svim ostalim televizijama, baš kao da je za tu činjenicu najzaslužnija upravo spomenuta voditeljica.

Komentatori iz ovoga ideološkog kruga, kad se baš nije moglo naći ništa problematično u govoru predsjednice, osim onoga “Hrvati i Hrvatice” ili “Vjerujem u te, zemljo moja Hrvatska”, redovito su kao po dogovoru stavljali akcente na uzvanike kojima je, je li, mjesto u Lepoglavi, na poneki zvižduk na spominjanje imena dvojice bivših predsjednika, na tobožnji nacionalizam, pompoznost i folklorizam. Sve bi to psiholozi lako podveli pod pojam racionalizacija mržnje. Inauguracija, umjesto Krešimira Dolenčića, u režiji Olivera Frljića bila bi po njihovoj mjeri i ukusu.

[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”2″]Predstavljanje nove knjige Josipa Jovića

U četvrtak, 26. veljače, s početkom u 19 sati u prostorijama Hrvatskog slova (NSB), Hrvatske bratske zajednice 4, bit će predstavljena knjiga našeg kolumnista Josipa Jovića. Ustvari, riječ je o dvije knjige u jednoj: “Memento” ili Kratka povijest hrvatskog mučeništva i “Suprotiva” ili Kritička kronika političke svakodnevnice. O knjizi i političkom stanju u zemlji govorit će Tihomir Dujmović, Josip Jurčević i autor.[/box]

[ad id=”40551″]

Autor: Josip Jović

facebook komentari