Pomolili smo se za žrtve Macelja, Darija ćemo izljubiti

0

Promicala je Lika ispred naših očiju. Pusta i prazna. Kad bi ona Krbavska bitka, i razne druge bitke, ostavljena je sama sebi, zajedno s ostalim hrvatskim ozemljem. Neka se pati i tuče kako zna. Raznorazne političke teorije nesmiljeno su zatvarale ljudima oči. Dogodilo se što se dogodilo. Hrvatska bi svedena na ostatke ostataka, dok joj je zdvojni papa dao naslov »predziđe kršćanstva«. Ona to jest bila u njegovim i još nekim očima, ali ne i u njihovim. Oni su se igrali bogova rata.

macelj

Izlaz iz Zagreba prema Maclju brzo je stigao. Razgovarali smo o silnicama koje neprestano tuku po nama i vrijeme je brzo proletjelo. Išli smo pomoliti se za one što ih komunisti nesmiljeno pobiše početkom lipnja 1945. u Maceljskoj šumi. Kažu 15.000 – 30.000. Među njima je i 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Ubili su ih sa skupinom hrvatskih časnika i zajedno zatrpali u jamu. Početkom devedesetih otkopani su, ali su im kosti pomiješane s drugima, sveukupno njih 1.163, te ostavljene u vrećama na tavanu Patologije na Šalati u Zagrebu da tamo trunu. Crkva je preuzela stvar u svoje ruke i dostojno ih pokopala u zajedničku kosturnicu kraj crkve Muke Isusove u D. Maclju 2005. Ali mjesto njihova ubojstva ostalo je nezbrinuto. Jama ispunjena vodom, s drvenim križem iznad sebe koji polako propada. Nigdje natpisa, ništa. U blizini je odmorište. Kažu da je hrvatski političar Radimir Čačić tu namjeravao otvoriti športsko-rekreacijsko središte. Za ne povjerovati. Ali, zbog čega bi to bilo čudno kad ni navodni ubojica Stjepan Hršak nije smio biti upitan je li zaista počinio to što nesuđena žrtva Fran Živičnjak izričito tvrdi.

Postavimo sada jedno naizgled nevažno pitanje. Smije li netko zapitati odgovorne zbog čega je u nedjeljno popodne na početku lipnja duga i preduga kolona vozila prema Maclju, kažu 5 km. Doslovno smo milili. A vrijeme početka sv. mise se približavalo. Kad smo došli do vrha zastoja, spoznali smo da se radi o nekim radovima, iako se ne vidi o kakvima. Djelatnika nigdje, navodno su zadnji put tu bili u petak popodne. Čovjeku ne može a da ne padne na pamet da je sve namjerno napravljeno. Trebalo je omesti komemoraciju u Maclju. Uostalom učinio je to i središnji Dnevnik HRT-a u kojem se izvješće o komemoraciji jednostavno moralo pojaviti. Nisu se udostojali pokazati ni onu jednu jedinu crnu kapu na glavi nekog dugajlije ni onu domobransku kapu u rukama starih domobrana koju su donijeli kao poklon jedni drugima, a koje redovno traže u sličnim prigodama. Javnost je ostala prikraćena za informaciju, iako dotičnima masno plaća da ih o svemu obavješćuje.Sa susreta u Frohnleitenu

O zločinu u Maclju razvikani mediji u hrvatskom narodu ne izvijestiše, ali zato izvijestiše o mogućem izlasku iz tamnice Darija Kordića, čovjeka što ga osudiše na 25 godina tamnice za zločine koje nije počinio i koje nije naredio. Međutim, netko je morao biti osuđen. Zacijelo se nije smjelo dopustiti da to budu Britanci. Njihovi prsti debelo su u zločinu u Ahmićima, kako mnogi dokazuju, ali to se uporno stavlja pod tepih i ne želi istražiti. Slično se dogodilo i s Bleiburškim zločinom. Opet Britanci u prvoj ulozi. Grof Nikolaj Tolstoj optuži odgovorne, ali umjesto njih osudiše njega. Zaista pravda na njihov način, kao u Kordićevu slučaju. Gadljivo je ovih dana čitati Jutarnji list koji ga nazva osuđenim ratnim zločincem. To su one iste novine koje su već bile napisale sličan ovakav tekst nadajući se osuđujućoj presudi naših generala Gotovine i Markača. Ali se to na njihovu žalost ne dogodi. Kad su Hrvati u pitanju, svaka osuda je neupitna, kad su drugi u pitanju, naročito oni iz »regiona«, sve treba preispitati. Pa ti sad čitaj takve gadosti.

Nego, pustimo mi sve to kraju, a našem Dariju zaželimo dobrodošlicu nadajući se da se ništa u posljednji čas ne će ispriječiti njegovoj slobodi. Prisjetimo se kako ga zatvoriše. Izmisliše najprije dvostruku crtu zapovijedanja. Nakon toga zaštićeni svjedok reče da je Dario Kordić nazočio sastanku u Kiseljaku na kojem je donijeta odluka da se napadnu Ahmići. Po njegovu rječiti Dario u toj je prigodi samo šutio. Kasnije pobi sve što je rekao, ali mu Haaški sud to ne uze u obzir, kao ni logično pitanje kako je Dario mogao biti tada u Kiseljaku na tom navodnom sastanku kad nije postojala veza između opkoljene Središnje Bosne, u kojoj je tada bio, desetorostruko jačim protivnikom i slobodnog Kiseljaka. Ipak, unatoč svim pritiscima i podmetanjima, unatoč svim »uglednim« odvjetnicima kao što je Ante Nobilo, unatoč »pravdoljubivom« Haaškom sudu, Dario je postao suvremeni Alojzije Stepinac. Dok je tamnovao nekako smo to govorili tiše, da ga ne opteretimo još i tim križem, ali sada možemo reći glasno. Vjera u krhkom ljudskom biću ponovno je pobijedila ovosvjetske silnike. Dotični uzdignute glave staje pred svoj narod i pred povijest. A drugi? Ne bih im bio u koži, jer od prave tamnice još je gora ona tamnica koju svojim lošim postupcima nametneš samome sebi.

Kordića će njegova Središnja Bosna za koju je robijao nažalost dočekati ojađena. Još je uvijek progone, još joj uvijek rade o glavi. Ubili su krajem svibnja Jozu Kafadara, a početkom lipnja istraga i dalje tapka u mjestu. Očito će biti bez ploda kao i u ubojstvima počinjenima još tamo od 1996. Redali su se policajci, civili, došlo vrijeme i na gospodarstvenike. Prije nekoliko godina ona postavljena bomba u FIS-u u Vitezu ne eksplodira, pa se sada prišlo učinkovitijim metodama, nabojem u trbuh i leđa i stvar je završena. Na svaki način treba obeshrabriti povratak i opstanak Hrvata u Središnjoj Bosni. Malo osude zločina na početku, malo traljave istrage, šutnja političara, također onih hrvatskih, i Hrvati će morati zaključiti da u Središnjoj Bosni za njih nema mjesta. S tim će se složiti i tzv. Međunarodna zajednica. Netko drugi obavio je prljavi posao, zbog čega ga ne priznati? Smetaju samo takvi kao što je Dario Kordić. Ne priznaju silu, ne priznaju laž, priznaju samo Boga i čovjeka kraj sebe. Jedino ih zbog toga možeš zatvoriti ili ubiti, sve drugo je neučinkovito.

Pomolili smo se za žrtve Maclja, Darija ćemo izljubiti, ako Bog da, čim mu se zrakoplov prizemlji na Plesu, ali što će biti nakon toga? Napustit ćemo ih do neke druge prilike ili ćemo s njima ruku pod ruku graditi svoju sadašnjost? Ma, svaka je istinska žrtva najveća pobjeda. Čim to shvatimo pred nama se otvaraju neslućene mogućnosti.

 

Miljenko Stojić

 

facebook komentari