Ponavlja se tužna imotska povijest – egzodus Imoćana u Njemačku

0

Kada bi jedna  kostela na nekadašnjem  starom imotskom autobusnom kolodvoru znala pričati, ispričala bi na tisuće tužnih priča. Pod njom i od nje, još tamo s početka  šezdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do početka osamdesetih, u svijet  kretala  vojska Imoćana u naponu snage. Pravac zemlje zapadnog svijeta, posebno Njemačka. Žene bi na leđima poput Nuše iz Raosovih Prosjaka i sinova hodale pet metara iza muža s teškim koferom na leđima.Tek ispred kostele gdje je trebao stići autobus, spustila bi ga na zemlju. Reče tako davno naš stari kolega Ivan Gudelj Brko znakovite riječi: „Do kostele breme na leđima, od kostele, u mislima.“ I bijaše tako. Davala im je ondašnja vlast putovnice  da bi  oslabila srce Hrvatske, raselila cvijet imotske mladeži. Ostalo je na tisuće uplakanih majki, žena i djece, a pamte se i tužne brojke onih koji su se iz tuđine vraćali u mrtvačkim sanducima. Propali su i mnogi brakovi. I od tada, Imotska krajina više nije ono što je bila. Istina, gradile su se kuće njemačkim markama, školovala su se djeca, povećao se standard… Ali ostao je gorak okus jer  generacije Imoćana koje su nadolazile, rađale su se i ostajale izvan Domovine.

Koliko se samo puta moglo čuti od očeva i majki koji bi  za Božić ili Uskrs došli na svoje ognjište: „E, neće moja djeca u tuđinu, ako sam ja morao, oni neće.“ Govorilo se to, ali  ne i ispunjavalo.

I onda je došao Domovinski rat, izvojevana je sloboda. Rodila se nova i neovisna Hrvatska. A Imoćani, ko Imoćani, srcem krenuše u rat. I tu izginu drugi cvijet imotske mladeži. Oni iz dijaspore pomagali su, svi odreda uvjereni da su došla bolja vremena, i da više nikada neće na sceni biti egzodus  izvan Lijepe naše.

kuferAli tužna i crna povijest s početka šezdesetih, ponavlja se. U početku polagano, sramežljivo. No, nije tako.

Definitivno. Jer, ovih posljednjih nekoliko mjeseci iz  gospodarstvom opustošene i ni izbliza perspektivne Imotske krajine, grada Imotskog, ponovno put svijeta, a posebno Njemačke, opet kreće mala vojska imotskog cvijeta. Sada ne samo očevi i braća, stričevi i ujaci, već mlade i za život spremne obitelji. Neki bez djece s fakultetskim diplomama, ali i ono najbolnije, većina njih s malom djecom. Ostaviše Imotski, tugu svoju, ali i ljubav koju neizmjerno vole. No, nažalost od ljubavi se ne živi. Krajina u kojoj Centar za socijalni rad ima  godišnji proračun od 20 milijuna kuna, gdje je sve bliža brojka od pet tisuća nezaposlenih te ono najbolnije, gdje se ne vidi svjetlo boljitka, ne daje nadu mladim obiteljima. Primjera na desetke, stotine, a mi izabrasmo eto, jedan, upečatljiv.

Prije par dana peteročlana obitelj Milana i Ivane Katanušić iz Imotskog, definitivno se odselila u Njemačku. Milan i Ivana odvedoše u nepoznat svijet osmogodišnju Lauru, šest godina staru Lanu i tek dvogodišnjeg maloga Ivana.

„Da, kazati će netko, eto i mi smo u Europskoj uniji, što ti je do Mainza u kojem ćemo započeti novi život, svega desetak-dvanaest sati vožnje. No nije tako. Srce mi se kida, jer i ja i moj Milan moramo ipak u nepoznat svijet, djeca u neke nove škole, neki drugi jezik, običaji… Učili smo ih od malena kako se voli Imotski, Hrvatska, kako se živi s našim divnim običajima, poštivali stare  navade mojih i njegovih roditelja. Sada, htjeli mi ili ne, učili ih ili ne učili, djeca su spužva… Upijaju i upijat će neke nove običaje, vidjeti neku novu kulturu. Istina, dolazit ćemo za svaki praznik, jer Imotski je u srcu, ali ljudi moji, nije to više nikada ono što smo zamišljali kada smo se uzeli. A to je bilo, raditi u našem Imotskom, uzdizati djecu, pružiti im šansu za život.To nismo mogli, borili smo se, radila sam što sam god mogla, konobarila, vodila plesne škole, Milan radio kao obrtnik.No porezi, nameti, nitko ne plaća, a djeca traže. I onda nam je puknuo film i odlučili smo krenuti u Njemačku. Prvo je Milan otišao ispitati teren, pripremio ga i evo i mi odosmo s njim. Lauru smo  upisali u prvi razred, već počela šprehati, drugo dvoje će u vrtić. Ja sam našla posao, Milan je otvorio svoju firmu. Bit će, da ništa drugo sigurna plaća,“ u jednom dahu nam ispriča svoju novu životnu priču Ivana Katanušić.

„Slobodno napišite da pouzdano znam kako je samo u posljednjih nekoliko mjeseci više od stotinu mladih sa šireg područja grada i naših sela otišlo put Njemačke. Ja već u slobodno vrijeme igram za hrvatski nogometni klub u Mainzu. Od 25 igrača, čak je 17 iz Imotske krajine,“ veli Milan.

U razgovoru sa nekolicinom mladih obitelji iz grada i okolnih sela te momaka i djevojaka, a mnogi od njih su završili fakultete, rekoše da su  se odlučili za odlazak . I opet njih najviše u Njemačku, tu sudbinu imotskog čovjeka.

Ispratili smo u subotu pred večer Milana, Ivanu, Lauru, Lanu i malog Ivana ispred kuće Milanovih roditelja. Ivana nije nosila kofere na leđima, nije bilo kostele. Bio je Golf njemačkih tablica ugodan za vožnju, nakrcan prtljagom. Nije li sve isto  kao ono ispod kostele od prije četrdeset i kusur godina. Isti film, isti glumci samo drugi redatelj.

Na odlasku mali  nas dvogodišnji Ivan u majčinom naručju na nagovor oca, pozdravi sa :Ćusss. Naučio mali već i njemački pozdrav. E, tužna imotska povijesti za koju nitko nije mislio da će se ponoviti.

radioimotski.hr / kamenjar.com

facebook komentari