Poništenje komunističke presude Alojziju Stepincu – Predugo čekanje na pravdu

0

Stepinčev progon i presudu treba gledati kao pokušaj obračuna s cijelom Katoličkom crkvom u Hrvatskoj kao još jedinom u širokim slojevima stanovništva utjecajnom organizacijom koju vlasti i Partija nisu uspjele staviti pod svoj nadzor i koristiti kao polugu održanja svoje moći

„Da je Stepinac bio imalo elastičniji,  nije trebalo procesa“

Jakov Blažević, 1985.

Zagrebački je županijski sud potkraj srpnja ove godine poništio presudu kojom je Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske listopada 1946. tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca osudio na „kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 (šesnaest) godina, gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 (pet) godina.“ Prošlo je dakle punih sedam desetljeća od trenutka kada je tadašnje komunističko pravosuđe donijelo odluku koja se formalno nazivala presudom, a zapravo nije bila ništa više od sličnih etiketa kojima se je tada vladajuća Komunistička partija Hrvatske kao dio Komunističke partije Jugoslavije obračunavala sa svim stvarnim ili mogućim neprijateljima režima kojega je uspostavila u Hrvatskoj i Jugoslaviji na kraju Drugoga svjetskog rata.

U tom svjetlu treba gledati na tadašnji Stepinčev progon i presudu, koja je zbog njegova položaja istodobno bila i pokušaj obračuna s cijelom Katoličkom crkvom u Hrvatskoj kao još jedinom u širokim slojevima stanovništva utjecajnom organizacijom koju vlasti i Partija nisu uspjele staviti pod svoj nadzor i koristiti kao polugu održanja svoje moći. Montirani politički proces koji je pratila dotad neviđena medijska i promidžbena kampanja kojom se je na svim razinama radilo na difamaciji nadbiskupa i ocrnjivanju i razbijanju Katoličke crkve bio je posve uobičajeno sredstvo uništavanja političkih protivnika na cijelom istočnoeuropskom području koje je potpalo pod nadzor Staljinova SSSR-a i njegovih satelita i saveznika.

Predstava za javnost

Sam pojam montiranog političkog procesa podrazumijevao je kršenje svih prava optuženika na pravedno i pravično suđenje, a redovito su to bile dobro režirane predstave za javnost.

Posebice u Stepinčevu slučaju postavlja se pitanje je li proces prvenstveno organiziran kako bi istaknuti protivnik režima bio potpuno isključen iz društva ili je sve organizirano kako bi se pokrenuli svi kotačići medijske i promidžbene mašinerije koja je javnost trebala uvjeriti u navodne zločine koje su Stepinac i cijela Katolička crkva navodno počinili tijekom rata. Osobno držim kako su dobro režiran privid suđenja pred nečim što se je nazivalo Vrhovnim sudom, nabrajanje zakona i paragrafa te osobito nastupi odabranih svjedoka koji su svojim često emocijama nabijenim iskazima trebali dodirnuti emocije javnosti prvenstveno bili namijenjeni oblikovanju javnog mišljenja i smanjenju utjecaja Katoličke crkve na široke slojeve hrvatskoga naroda. Sve pripreme koje su vlasti provele, primjerice onemogućavanje brojnim svjedocima da iskreno progovore u korist optuženog nadbiskupa, posredno pokazuju da zapravo ni oni koji su sve organizirali i vodili, nisu vjerovali u stvarnu Stepinčevu krivnju. Ne iznenađuje zbog toga ni kasnija izjava Jakova Blaževića objavljena 15. veljače 1985. u zagrebačkom listu Polet: „Da je Stepinac bio imalo elastičniji, nije trebalo procesa.“ Te 1946. godine Blažević je bio javni tužitelj Narodne Republike Hrvatske i jedna od najvažnijih osoba u pripremi i vođenju procesa, a njegovi bahati i prijekorni nastupi bili su temelj sadržaja promidžbenih uradaka koje je iz dana u dan stvarala komunistička promidžba.

„Zločini“ katoličkog klera

Optužnica i proces bili su isključivo posljedak političkih prosudbi o tome kako je nastupilo vrijeme za obračun s Katoličkom crkvom, koju je uklanjanjem zagrebačkog nadbiskupa kao prvoga među hrvatskim biskupima trebalo obezglaviti, smekšati i naposljetku staviti pod nadzor vlasti ili uništiti. Svima koji su proces godine 1946. mogli pratiti kao nepristrani promatrači bilo je već tada jasno kako je riječ tek o jednoj komunističkoj sudskoj farsi namijenjenoj obračunu s neistomišljenicima režima i Partije, no partijski monopol na povijesne činjenice i interpretaciju povijesti ipak su desetljećima trovali javnost u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji s tvrdnjama i insinuacijama koje su presudom iz listopada 1946. pretvorene u službeno prihvaćenu povijesnu istinu.

Njezinu su održanju i uvjerljivosti pridonosili i neki od „dokumentarnih“ materijala stvorenih te 1946. u svrhu javne difamacije zagrebačkog nadbiskupa. Nije dakako bila riječ o promidžbenim pamfletima objavljivanim u tisku, a najmanje o kičastoj huškačkoj kampanji koju je više slikom (karikaturama) negoli riječju očito za slabije obrazovane slojeve stanovništva provodio satirički tjednik Kerempuh. Onima obrazovanijima i načitanijima bila je naime namijenjena „dokumentarna zbirka“ pod naslovom Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima-jednog dijela katoličkog klera, koju su uz pomoć zavidnog krivotvoriteljskog dara sastavili agitpropovci Joža Horvat i Zdenko Štambuk.

Naizgled ozbiljno djelo još je više dobilo na uvjerljivosti kada je brojne tvrdnje i „dokumente“ iz njega u svoj obračun sa Katoličkom crkvom kojoj je nekada davno i pripadao godine 1948. unio jugoslavenski nacionalist i beogradski sveučilišni profesor Viktor Novak. Prikrivši krivotvorine iz godine 1946. i svoje jednostrane protukatoličke poglede egidom povjesničara po struci i sveučilišnog profesora, Novak je u sljedećim desetljećima svojim djelom Magnum crimen optužbama protiv Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca, svakako i uz izdašnu pomoć komunističkih medija i publicistike, priskrbio status dobro dokumentiranih izvora koji su obilato korišteni u pisanju mnogih radova, pa i onih izvan nekadašnjih jugoslavenskih granica. Kao takvi dobro su se uklopili u brojne protukatoličke uratke, posebice u one kojima se je htjelo ili se još uvijek želi crnim tonovima prikazati djelovanje Katoličke crkve, posebice pape Pija XII., tijekom Drugoga svjetskog rata. Slučajno ili ne, ali u takvim prikazima redovito se koriste „dokumenti“ i „dokazi“ o navodnom zločinačkom djelovanju Katoličke crkve u Hrvatskoj predvođene nadbiskupom Stepincem.

Upitna priroda komunističkog antifašizma

Takvi prikazi redovito ignoriraju ipak brojne izvorne dokumente koji na Stepinčevo djelovanje bacaju posve drugo svjetlo i niječu postavke poslijeratnih optužaba komunističkoga pravosuđa.

Bilo bi za očekivati da dostupni arhivski fondovi, zbirke dokumenata i znanstveni radovi otpušu naslage komunističkih krivotvorina i optužaba, no i danas postoje osobe u javnosti, pa i neki povjesničari u Hrvatskoj, koji ih svojim pristupom zapravo održavaju na životu. Neki, poput komunističkih ratnih veterana i njihove duhovne mladeži koji se prikrivaju iza etikete antifašista, čak i danas misle kako je Horvatova i Štambukova zbirka zapravo zbirka dokumenata pa su je pred nekoliko godina ponovo objavili. Takav „antifašistički“ pristup koji ignorira dostupne izvore i spoznaje o stvarnoj naravi Stepinčeva ratnog djelovanja prisutan je nažalost i danas u dijelu medija i javnosti. Nije zbog toga neobično što takav pristup ignorira i još početkom 1992. godine donesenu saborsku deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, pa nije za očekivati ni da bi takvi poštovali argumente upotrijebljene u nedavno donesenom poništenju presude iz listopada 1946.

Povjesničarima koji svoje radove temelje na uvriježenoj metodologiji i na dostupnim izvorima ni prije nisu trebale deklaracije i poništenja presude kako bi došli do spoznaje o suđenju nadbiskupu Stepincu kao o montiranom političkom procesu koji se je temeljio na lažnim optužbama i krivotvorinama. Na deklaraciju i na nedavno poništenje presude iz 1946. treba prvenstveno gledati kao na čine usmjerene javnosti, odnosno iskaze osude komunističkoga totalitarizma i njegova kršenja prava na slobodu mišljenja i govora te slobodnog ispovijedanja vjere kao nekih od temeljnih ljudskih prava i sloboda. Poništenje presude Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske koju je donio sud demokratske Republike Hrvatske istodobno je poruka o tome kako u demokratskom društvu koje skrbi o pravima svojih članova nema mjesta kršenju temeljnih prava i kako se komunistički totalitarizam ne može smatrati uzorom današnjice.

Piše: Mario Jareb/Vijenac

facebook komentari