Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Poništenje Rimskog ugovora 1943.

Objavljeno

na

(Dalmacija 1941. nije prodana, nego oteta. Zamolio bih zainteresirane da ovo pomno pročitaju i povežu sa onim što su čuli iz drugih izvora. Osobito bih svima preporučio da pročitaju Rapalski ugovor kojeg je srpska kraljevska vlada podpisala sa Italijom 12 studenoga 1920. godine u gradu rapall-u nedaleko Genove. Poradi dužine ovog opisa, najbolje bi bilo kasnije se povratiti na Rapalski ugovor iz 1920. godine. Tek tada bi se moglo ustanoviti iz priloženih dokumenata i činjenica da Poglavnik dr. Ante Pavelić nije mogao prodati dalmaciju Italiji, jer je ona već bila Italiji prodata TAJNIM LONDONSKIM UGOVOROM IZ 1915. /Otporaš)

Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (dalje NDH) sklopljeni su 18. svibnja 1941., nakon ultimativnog zahtjeva Italije.

Talijanski zahtjevi bili su:
– stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH
– personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem
– stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske
– aneksija Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne talijanske zahtjeve uspio je svesti na područje srednje Dalmacije.
Rimski su ugovori bili na snazi do 9. rujna 1943. godine, kada su “Državopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora” anulirani.
Rimski su ugovori sklopljeni u nepovoljnom trenutku, kada su Oružane snage NDH bile još u povojima razvoja, pa oružani otpor, u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, nije bio moguć.

Hrvatska historiografija, pod utjecajem prosrpskog i jugoslavenskog agitpropa tumačila je Rimske ugovore kao “prodaju Dalmacije”. Bilo je to u skladu s jugokomunističkim jednoumljem, koje je nametnuto hrvatskoj historiografiji. Iz toga razloga neki su dijelovi ovog napisa obrađeni ekstenzivnije, kako bi se čitatelji upoznali s informacijama za koje, možda do sada nisu znali.

Relevantna pitanja i okolnosti u vezi Rimskih ugovora jesu:
1. Hrvatsko-talijanski odnosi i nakon pojave talijanske iredente.
2. Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?
3. Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Ugovora
4. Stajalište njemačke diplomacije u svezi taljansko-hrvatskih odnosa.
5. Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941., u Ljubljani.
6. Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.
7. Potpis Rimskih ugovora u Rimu, 18. svibnja 1941.
8. Izjava dr. Pavelića i njegovih suradnika, nakon sklapanja Ugovora.
9. Razrješenje (anuliranje) Rimskih ugovora Državopravnom izjavom dr. Ante Pavelića.

ad 1) Hrvatsko-talijanski odnosi do sklapanja Rimskih ugovora

Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra i Dalmacija došle su u sferu njezinog otvorenog interesa.
U 1915. godini Italija uvjetuje ulazak u rat na strani trojnoga sporazuma (Francuska, Velika Britanija i Rusija), sa zahtjevima na Istru s otocima, Dalmaciju do Neretve i dalmatinske otoke.

Italija je svoje zahtjeve izrazila u memorandumu kojeg su predstavnici Francuske, Engleske i Rusije potpisali 26. travnja 1915. godine u Londonu.
Italija je stupila na stranu država trojnog sporazuma, ali “Londonski ugovor” nije stupio na snagu, iako je Istra, nakon rata, pripojena Italiji.
Dana 12. studenog 1920. potpisan je Rapallski ugovor, kojim su određene granice između Italije i Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) kojim je Italiji trebala pripasti Istra s otocima, bez Krka, Zadra, Lastova i Palagruže.
Rijeka je trebala postati slobodna Država, ali su na kraju Talijani uveli komesarijat.
Rapallski ugovor nije ratificiran u talijanskom parlamentu, jer ovim ugovorom nisu zadovoljeni iredentistički apetiti.
U razdoblju 1918.-1941. postoji talijanski interes za Dalmaciju, a početkom Drugog svjetskog rata Italija je u posjedu Istre, Rijeke i Zadra s okolicom.
U ratu 1941. godine talijanske trupe zaposjedaju obalni pojas istočnog Jadrana, te Italija ubrzo nakon uspostave NDH, otvara pitanje razgraničenja između Italije i NDH.

ad 2) Da li je dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?

Ne postoje nikakvi dokazi da je dr. Pavelić u prvoj emigraciji, u vrijeme boravka u Italiji, davao obećanja ili sklapao dogovore o teritorijalnim ustupcima buduće Hrvatske Države Italiji.
Insinuaciju o prodaji Dalmacije širili su kraljevska i agitpropovska Jugoslavija.
O tom pitanju dr. Pavelić se izjasnio u dva navrata. Dana 13. travnja 1941. godine prigodom susreta u Karlovcu dr. Pavelića sa Slavkom Kvaternikom, na izravan upit Kvaternika, dr. Pavelić je rekao “da je potpuno slobodan naspram Ducea u izgradnji samostalne Hrvatske.”
U drugoj emigraciji u Buenos Airesu, 10. 4. 1949., u razgovoru s Markom Sinovčićem, dr. Pavelić odgovara: “… nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorijalnog ugovora s Italijom.. .”[Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata, Buenos Aires 1950. – Zagreb, 1998., str. 281.]

ad 3) Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Rimskih ugovora

Nakon prvih spoznaja o teritorijalnim zahtjevima Italije, dr. Pavelić je stajao pred teškom odlukom. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva

značilo bi kraj Hrvatske Države i okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske Italiji, prema liniji Karlovac-Mostar.
Dilema dr. Pavelića bila je: da li braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija.

Dr. Pavelić je uspio talijanski zahtjev za aneksijom širokog pojasa hrvatske obale od Rijeke do Kotora svesti na područje srednje Dalmacije, uz očuvanje Države. Velika je nepoznanica kada bi Hrvati imali ponovno povijesnu priliku za uspostavu državne nezavisnosti.
U tom je trenutku dr. Pavelić izjavio u intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije mnogo pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine.

ad 4) Stajalište njemačke diplomacije prema talijansko-hrvatskim odnosima.

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postojali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.
Relevantna okolnost, zbog koje su Nijemci izbjegavali sukob s Italijom je činjenica, da se Njemačka već pripremala za rat sa Sovjetskim savezom. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih vodstvenih dužnosnika, potpora Njemačke je izostala.

Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21.-22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Tek kad je Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” izjavio je 22. travnja da je Njemačka nezainteresirana u ustaškoj Hrvatskoj i preporuča direktne pregovore Rima s Pavelićem, mogli su se ministri vanjskih poslova konačno složiti.”[Krizman, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971., str. 111]

Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. IV. 1941.
“Hitler je na to primjetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi.”[Isto, str. 114.]

U spomenutom bečkom sastanku Ciano je iznio veoma drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će također anektirana Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status guvernemana s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom.[Isto, str. 113. na temelju zabilježaka tumača njemačkog ministarstva vanjskih poslova dr. Paula Otta Schmidta.]

Iz jednog telegrama Ribbentropa dr. Veesenmayera ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
E. von Weizsäcker, državni sekretar u ministarstvu vanjskih poslova zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju stajalište Ribbentropa:
“Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Duceu, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”.[Isto str. 123.]

ad 5) Preliminarni pregovori Ciano-Pavelić u Ljubljani

U navedenoj atmosferi došlo je do sastanka (25. IV. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, te drugi.

Dr. Bulat navodi[Bulat, E., Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires, 1958., sv. 24, 11.] da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja[Napomena: Iznosim prikaz dr. E. Bulata iz njegove navedene knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata nacionalne orijentacije.]: “Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika, koju zacijelo nije nitko predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države. Kao dobar geograf još iz najranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na više. Učinilo mi se u tom času, kao da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od Hrvatske države. Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrali od tog udarca.

S lijeve strane sobe, gledajući s ulaza, amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih, prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah, do samog središnjeg stola, vižlasti i mladi Ciano. U crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svijetlim
čizmama i s jako izbočenom čeljusti. Svi stoje i šute, gledajući ponešto u nas pridošlice, ali najviše Poglavnika, koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva, da se smjestimo pred njim. Zaokrenut prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastreba treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plijen.

Poglavnik uzima riječ, i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli, koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna.
Kaže nam otprilike ovo:

“Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokazao rukom na kartu nad njim. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa prisutnim generalima, istakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnije odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izalz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće: Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bi se mi svi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama,…. Ja sam Nj. E. Cianu rekao, nastavlja Poglavnik, da o svemu tome ne može biti ni govora. Jedino o čemu bi se moglo razgovarati bila bi mogućnost o pograničnim ustupcima, koji ne mogu dovesti u sumnju naše potpuno prisustvo na jadranskoj obali. Ja sam Nj. E. Cianu stavio u izgled proširenje zadarske zone, ali koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo preći Zrmanju i Krku. Ciano mi je na to odgovorio, da bi se o tome moglo govoriti samo u pretpostavci jače povezanosti izmedju Italije i Hrvatske.

Eto, zaključi Poglavnik, o čemu se govorilo ovdje, dok ste vi bili vani.[Bulat E. Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires 1958.]

S. Kasche, njemački poslanik u Zagrebu, u svom izvještaju ministarstvu javlja da je sastanak Ciano-Pavelić u Ljubljani protekao bez rezultata. Dalje, Kasche javlja, da je prijedlog s talijanske strane o širom obalnom pojasu, koji bi u cijelosti pripao Italiji tako da bi Hrvatska ostala bez obale, također odbijen od strane Pavelića.

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

U Ljubljani razgovori završeni su bez rezultata.

U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja “da Pavelić nastoj da izbjegne gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju odgovarajući talijanski princ postat će hrvatski kralj bez praktičkih prava. Novi kralj nosit će hrvatsku krunu, položiti zakletvu na hrvatski ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu. (ovo posebno važi za visokog korisnika Colibri koji napamet govori o onome o čemu ni pojma ni blage veze nema, mo) Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio usph za Ducea, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche.[Prema Krizmanu, B., Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. godine, str. 128]

U brzojavu od 3. V. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da e njegovo popuštanje pri kraju”.[Isto]

U jednom drugom brzojavu od 3. V. 1941. javlja Kasche, da je Pavelić ponovno otklonio talijanske zahtjeve za carinskom unijom, te da ponovno moli njemačku potporu.

U bilješci od 3. svibnja 1941. i Weizsäcker je zabilježio, da ga oko 23 sata u noći posjetio dr. B. Benzon, poslanik NDH u Berlinu, motivirajući svoj tako kasni posjet porukom primljenom od dr. Pavelića, u kojoj mu javlja, da je NDH prisiljena odgovoriti do sutra, 4. svibnja na talijanski ultimatum.
Talijanski uvjeti su ovakvi:

1) Stvara se hrvatsko-talijanska carinska unija.
2) Savojski princ nosit će hrvatsku kraljevsku krunu. (hrvatsku kraljevsku krunu, a ne jugoslavensku, srpsku ili talijansku, nego Talijan će nositi hrvatsku, mo)

Tek nakon što prihvate uvjete tog ultimatuma, moći će se pristupiti određivanju granice.
Dr. Benzon je nadalje, naglasio da stvaranje hrvatsko-talijanske unije znači uništenje hrvatske države, te da Italija prijeti da će anektirati hrvatski teritorij na kojem se nalaze talijanske trupe. (To znači do Karlovca – nap. Z. P.)

Prema Krizmanu, Veesenmayer je 4. V. informirao Ribbentropa, da je istog dana u 14,15 bio kod Pavelića, koji mu je priopćio da je talijanski otpravnik poslova netom prije toga iznova iznio pred Poglavnikom poznate zahtjeve u ultimativnoj formi. Pavelić ih je otklonio i kao svoj protuprijedlog iznio da je spreman da otputuje u Rim, da Ducea obavijesti o težini hrvatskog pitanja i položaja u kojem se nalazi njegova vlada. Pavelić hitno moli, da mu Berlin javi da li se slaže s njegovim stajalištem. Nije u stanju da podnosi da trenutačno stanje i dalje potraje…. Smatra da bi prihvaćanjem talijanskih zahtjeva žrtvovao praktički nezavisnost Hrvatske.

“U noći je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, dalekosežnog vezivanja hrvatske vojske uz Italiju to do 4. svibnja u podne.”[Büro Staatssekretar. telegram broj 149 od 4.V. 1941. Prema Krizmanu, JIČ, 1971.,str. 135.]

Evo, kako je dr. Pavelić doživio i opisao pregovore u Ljubljani.

“Sa Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima (u Ljubljani – nap. Z.P.). Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dvg prijedloga.

Prema prvom, granična crta bi išla od Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice, a prema drugoj nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, u Italiji ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta poteškoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvolit luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže: da njih vode strateški razlozi. Ja sam mi na to odvratio da ne razumijem, kakvi bi to bili strateški razlozi u doba zrakoplova i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i daje se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio, da će onda voditi i treći.

Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bi ja to riešio?

Odgovorio sam mu, da nemam naslova, da postavljam teritorijalne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, (Zadar i okolica Zadra su dati Italiji Rapalskim, odnosno Londonskim Tajnim ugovorom iz 1915., mo) ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego konsultira Mussolinija. Savjetova sam ga, da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio; “Io non posso essere rinunciatore“. Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatori) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako nazivlje.

Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano saobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.”[Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata. Buenos Aires 1950.-Zagreb 1998., str. 346-347]

ad 6) Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu

Sastanak dr. Pavelića i Mussolinija održanje 7. V. 1941. u Tržiću (Monfalcone). Dr. Pavelić je definitivno odbio:

. carinsku i monetarnu talijasnko-hrvatsku uniju,
. široki obalni pojas uzduž cijele obale koji bi pripao Italiji, te ga uspio smanjiti na srednju Dalmaciju,
. stavljanje hrvatske vojske pod talijansko vrhnovno zapovjedništvo.
Time je bitni interes hrvatskog naroda sačuvan, a to je suverena hrvatska država na cca 102.000 km2.

Dr. Pavelić, da bi sačuvao državni suverenitet pristao je na designiranje jednog talijanskog princa za nositelja hrvatske krune, bez političkih prava. (ovo je za Colibra i one koji misle kao on, mo) Time je blokirao talijanski zahtjev za stvaranjem talijansko-hrvatske personalne unije.
Gubitak srednje Dalmacije i dijela Primorja, te neki ustupci u pitanjima ratne mornarice bili su bolni za narod i hrvatsko državno vodstvo.

Razmatrajući pripreme i sklapanje navedenih ugovora, jasno proizlazi da se radi o otimanju hrvatskog teritorija. Dr. Pavelić je očito smatrao da je bitno sačuvati državni suverenitet, jer se tada, u budućnosti, izgubljeni teritorij može vratiti.

ad 7) Talijansko-hrvatski ugovori, poznati pod nazivom Rimski ugovori, potpisani su u Rimu 18. svibnaj 1941.

Ugovori su sklopljeni u Rimu, u Palazzo Venezia, u atmosferi talijanskog ceremonijala. Prije potpisivanja ugovora, dr. Pavelić je posjetio talijanskog kralja i cara i tom prilikom Vittorio Emanule je za nositelja krune odredio svog nećaka vojvodu Aimone di Savoia (Vojvoda od Spoleta).

Rimski su ugovori bili veliko opterećenje za Nezavisnu Hrvatsku Državu, iako nisu do kraja provedeni. Uz unutarnje poteškoće (pojava četničkih i jugokomunističkih skupina) velike je poteškoće stvaralo prisustvo talijanske vojske na hrvatskom području. No, nakon 28. mjeseca formalnog opstojanja Rimski su ugovori u rujnu 1943. godine anulirani.

ad 8) Izjave dr. Pavelića i njegovih suradnika nakon potpisa ugovora

Simptomatični su bili komentari dr. Pavelića i njegovih suradnika o Rimskim ugovorima, tijekom 28 mjeseci okupacije Dalmacije.

Dr. Mile Budak izjavljuje prof. Ivanu Meštroviću slijedeće:

“… Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ne boli Dalmacija koliko i Vas, a da nisu Švabe iza njega (Mussolinija) bacili bismo mi njega u more.”

[Meštrović, I., Uspomene na poltičke ljude i događaje, Zagreb, str. 179.]
Ovo mišljenje, jednog od prvih ljudi Ustaškog pokreta i vlade NDH, karakteristično je za okolinu dr. Pavelića.
U razgovoru s prof. Meštrovićem, ustaški pukovnik Tomislav Sertić, veli:

“Mi nismo germanofili ni italofili, a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa drugo ne vodi nego sloboda Hrvatske i za to smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim se nalazimo.”[Meštorivć, I., Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, str. 285.]

Neki hrvatski časnik ispričao je prof. Meštroviću, da je nakon jednog oružanog sukoba s talijanskom vojskom u Lici, bio pozvan Poglavniku, koji mu je rekao: “Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici bar za sada… Meni je žao, ali morat ću te premijestiti”[Meštrović, I., Isto, str. 308.] Premjestili su ga iz Like u Karlovac.

Prilikom susreta u Glavnom Ustaškom Stanu, Joso Rukavina, ustaški dužnosnik rekao je Meštroviću:

“Ljuti ste radi Dalmacije, ja Vas razumijem, i ja sam, ali kad nije bilo druge… Glavno je da se održi Hrvatska, pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao.”[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 312.]

Danas je već opće poznato, da su talijanske trupe u Hrvatskoj stacionirane od travnja 1941. do rujna 1943. godine, kao tobožnja saveznička vojska, zapravo pomagala i naoružavala četnike, pa čak i tolerirala partizansko djelovanje protiv NDH, dok su djelovanje hrvatskih vojnih i upravnih vlasti spriječavali.

Kada je, na jednom jadranskom otoku jedan Hrvat nacionalne orijentacije bio osuđen od talijanskog okupacijskog suda, zamoljen je dr. Pavelić za intervenciju kod Talijana. Dr. Pavelić je odgovorio: “Poduzmimo sve drugo, ali neprijatelja ne ćemo moliti za milost.” Ovaj drastični primjer stanja i odnosa prikazuje pravi odnos dr. Pavelića prema talijanskom okupatoru.

Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:

“Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.”[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 322.]

Prilikom posjeta ateljeu kipara Frangeša, kod razgledavanja spomenika kralja Tomislava, a u prisutnosti Meštrovića , dr. Pavelić je rekao:

“Ja sam na prvi mah mislio da je bomba… Bombu treba, jer ćemo mi Hrvati svakoga kralja dočekati bombom. Mi nećemo kraljeve, nego republiku.[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 324.] Meštrović se začudio Pavelićevoj izjavi pred auditorijem.

Očito, potrebno je reći, da se dr. Pavelić trudio i javno izložio s ciljem da prof. Meštroviću iznese svoje pravo mišljenje o Rimskim ugovorima.
Iz navedenih primjera, dobronamjerni i objektivni promatarač može ocijeniti težinu dvojbe, pred kojom se u danom času našao dr. Pavelić.
Dr. Pavelić, kao dugogodišnji borac za hrvatsku slobodu i nezavisnost u ovom je trenutku čuvao relevantni interes hrvatskog naroda, a to je hrvatski državni suverenitet. Jer, ako se očuva Nezavisna Država Hrvatska, teritorij se može povratiti. Bila je to odluka teška za cijeli hrvatski narod, ali izvanredno teška za osobu državnog poglavara.

Dugi niz godina iza Drugog svjetskog rata, u uvjetima jugokomunističkog mraka slušali smo ili čitali agitropovski model tumačenja Rimskih ugovora. Naime, uglavnom se govorilo o prodaji Dalmacije, a poništenje Rimskih ugovora 1943. godine, stavljeno je na marginu događaja, čak i prešućivano. Naravno, i interpretacija je bila u duhu spomenutih modela, tako da je ispalo kao da je Poglavnik prodao Dalamaciju Talijanima.

ad 9) Razrješenje Rimskih ugovora u rujnu 1943. godine

Nakon kapitulacije Italije 9. rujna 1943. godine, hrvatska je vlada izdala niz odluka i proglasa, od kojih je najvažnija

Državopravna izjava o razrješenju Rimskih ugovora[Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo vanjskih poslova, Međudržavni ugovori 1943., str. 317.]

“Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule.
Ni jedne obveze iz Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost, te upravnog uređenje općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ugovori nisu nikada ni stupili u život.
Naprotiv, svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrjeđivani.
Ovi ugovori bili su sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajučih stranaka u novom evropskom poretku.
Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske
Ante Pavelić

Vlada Nezavisne Države Hrvatske uputila je ovu državopravnu izjavu vladama njemačkog Reicha, Carevine Japana, Kraljevine Mađarske i Republike Finske na njemačkom jeziku, vladi Carevine Bugarske i Slovačkoj republici na hrvatskom jeziku, a vladama Kraljevine Italije, Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske na francuskom jeziku.

Upravne odredbe

Dana 10. rujna 1943. imenovani su Poglavnikovim odredbama ministar za oslobođene krajeve i glavari građanske uprave, i to: Glavar građanske uprave za područja oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir i Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu, te glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak-Rijeci.

Proglas Poglavnika dr. Ante Pavelića hrvatskom narodu

Hrvatski narode!

Himbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio otrgnut od tijela Hrvatske. Kroz dvije i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpjeli su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje.
Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riješila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proistekle iz nametnutih ugovora.
Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu.”

Hrvatski narode!

U ovom povijesnom času okupimo se svi poput jednog čovjeka oko svojih oružanih snaga, koji će u zajednici sa savezničkom Njemačkom i njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu.
U ovome času ljubavi prema Domovini, prema nesretnoj braći koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskog naroda, te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovijed, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

Hrvati!

Poduprimo svi hrvatsku vojsku u izvršenju te njezine povijesne dužnosti.
Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskog nasilja na Vama izvršenim, pridružujte se Hrvatskim oružanim snagama, da Vam domovi budu opet Vaši! Od današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatskoj nije više ničim ograničena.”

Navedenu poruku dr. Pavelić je osobno uputio hrvatskom narodu, preko krugovalne postaje Zagreb.
Navedenim odlukama i izjavama, Rimski su ugovori državopravno poništeni.

Odluka dr. Pavelića 1941. da u prvom redu treba čuvati i braniti hrvatski državni suverenitet, pokazala se ispravnom, jer očuvanjem hrvatske državnosti, vraćen je 1943. godine i oteti teritorij.

S obzirom na ratno stanje, državopravne izjave Vlade NDH o povratku Dalmacije i Istre nisu mogle biti ostvarene.

Njemački poslanik Kasche izjavio je Paveliću da Hrvatska može u svoje granice uključiti Rijeku i Zadar, ali ne i Istru. Pavelić je inzistirao da Kasche priopći Berlinu da sukladno narodnim, gospodarskim, povijesnim i svakim drugim načelom Hrvatska ima pravo ne samo na granice Rapalla, već i na Zadar, Rijeku i istočnu Istru.[N. Kisić Kolanović, NDH i Italija, Zagreb, 2001., str. 97.]

Ministar za oslobođene krajeve Edo Bulat priključio se dijelovima njemačkih trupa koje su krenule prema Splitu, ali su od partizanskih snaga zaustavljeni kod Sv. Jakoba.

Njemačke jedinice ušle su u Split 27. rujna 1943.

Istočna Istra, Rijeka i otoci (Krk, Cres i Lošinj) ušli su u operacijsku zonu s njemačkom vojnom upravom, a što je tumačeno u ratnim potrebama i obranom od iskrcavanja Savezničkih trupa. Za ovo područje Vlada NDH osnovala je veliku župu Rašu.

Jasno je i evidentno, da je dr. Pavelić već u trenutku potpisivanja Rimskih ugovora smatrao, da će otete dijelove hrvatske zemlje vratiti kroz određeno vrijeme. Mogao je tako razmišljati, jer je u pregovorima uspio sačuvati hrvatsku državnost. A to je postigao:

. kategoričnim odbijanjem carinske i monetarne hrvatsko-talijanske unije,
. odbijanjem personalne unije i osnivanje Zvonimirove krune, kao znaka hrvatske suverenosti,
. odbijanjem zajedničke hrvatsko-talijanske vojske.

Treba reći, da osnivanje i ponuda hrvatske krune vojvodi od Spoleta[Dido Kvaternik tvrdi da mu je Vojvoda od Spoleta rekao u lipnju 1941. godine “Pozdravite svoga oca i recite mu, da od onog časa, kad stupim na hrvatsko tlo, počinje borba za povratak Dalmacije…” (J. Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Buenso Aires 1960., str. 1.02.)] nije bila u skladu s hrvatskom republikanskom tradicijom, ali je poslužila kao odgovor na predloženu personalnu uniju.

Kraljevska talijanska kuća nije bila oduševljena Rimskim ugovorima, a vojvoda od Spoleta je već u to vrijeme rekao, da ne želi preuzeti hrvatsku krunu, a da Hrvatskoj, kao krunidbeni dar, ne vrati Dalmaciju (prema sjećanju).

Podsjetimo se, da smo 23 godine za kraljeve imali Karađorđeviće, a istovremeno nositelji grčke, rumunjske i bugarske krune bili su njemačkog podrijetla, a bliske rodbinske veze postojale su i između članova engleske i njemačke kraljevske kuće.

Na sreću dilema u tom pitanju nije postojala u hrvatskom narodu i njegovim političkim vođama. Poznato je geslo Hrvatske seljačke stranke iz vremena Stjepana Radića: “Republika svemu svijetu dika”, a Ante Pavelić obilazeći sa kiparom Meštrovićem 1941. u ateljeu kipara Frangeša rekao je “mi nećemo kraljeve, mi smo za Republiku”.

Uočljivo je iz navedenog prikaza da je dr Pavelić uspio odbiti od 4 talijanska zahtijeva čak tri, dok je četvrti zahtjev sveo na srednju Dalmaciju, s time da je u rujnu 1943. godine uspio vratiti i taj teritorijalni gubitak, što je u ono vrijeme značilo veliki uspjeh hrvatske politike, a time je demantirana agitpropovska fraza o “prodaji Dalmacije”.

Otporaš/kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

BRUNO BUŠIĆ: ZAŠTO SAM OTIŠAO IZ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suverena sociologija je ustanovila da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojemu je postala svjesna sama sebe. Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svoga naroda, kroz taj ritam on se oslobadja straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo.

Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više i nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam ići. naravno, ilegalno. O odlasku u emigraciju razmišljao sam još o Starog gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osudjenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave, slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i kavanama.

Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali odkuda ta iznenadna promjena, te poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je “hrabra” jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali šta izgubiti.

Na “slobodi” je bilo drugačije. Ljudi se nastoj prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost medju ljudima daleko, čak i neuporedivo veća nego prijašnjih godina. Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlaska na “slobodu” hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonuli. Sada toga više nema, a to je njabitnije. Bez medjusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode.

U domovini više nisam mnogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s ledja snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset.

Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju uopće odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije. naime, privatni sudski postupak se može voditi tek kad javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio.

Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao razpoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od godine 1945. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest hrvatske u tom vremenskom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Građanskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike gradskog komiteta od 1945-1966. (Naravno da Bruno tada kada je ovo pisao 1975. godine nije mogao iznijeti ime osobe koja mu je sve te podatke dao, ali se danas za sigurno zna da je to bio sada pok. dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.) Naravno, na svemu tome treba još mnogo raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je takodjer bio jedan od važnih razloga radi kojega sam se odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga načiniti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina (danas još više, mo.) hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi moji nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. (Svakako bi trebalo s ovim opisom Brune Bušića usporediti neke (i mnoge izvadke) iz knjige Rudolfa Arapovića “TOP SECRET – DL 2295O3 – HB PRESS . Washington, D.C. Za bolje razumijevanje ovog opisa Brune Bušića, ja ću iznijeti s korice naslovne strane samo ovaj uvod u spomenutu knjigu:

“Ova knjiga sadrži tajna izvješća suradnika, ustvari doušnika UDB-e u zemlji i inozemstvu, dojave jugoslavenskih ambasada u Beču, Buenos Airesu, Washingtonu, D.C, konzulata u Chicagu, dojave i neke elaborate savezne UDb-e u Beogradu te “operativni dnevnik za obradu” iz Dosija ličnosti (DL) 229503, što su nastali koncem šesdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća. Izvješća ne “obrađuju” samo “lice” pod brojem dosjea 229503, nego, dapače, daju određeni presje događaja, osoba i organizacija toga vremena u hrvatskom pokretu otpora protiv jednog zločinačkog i terorističkog režima i njegove tvorevine, što taj materijal čini zanimljivim za širu publiku. U ovoj će knjizi, zato, “svatko” naći ponešto za sebe ili o sebi. Knjiga, ipak, najvećma govori o karakteru UDB-e i njenih suradnika (doušnika)…”
Moja opaska, Otporaš.) Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze hrvatska glasila: “Hrvatska Revija” i “Nova Hrvatsa”. Još dok sam bio u parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio “Republiku Hrvatsku”, “Hrvatski Glas”, “Hravtsku Državu” i druga hrvatska glasila u inozemstvu i u svima njima sam nalazio vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus

Hrvatska je emigracija potpuno jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez medjusobnih svadja, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. medjutim, čim se intezivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te medjusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivosti i sumnjičenja nestaju.

Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na medjusobne svadje, jer se moraju nekako osloboditi viška vlastite snage i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost. Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će emigrantske svadje, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost.

Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kad smo se mi Hrvati zbog vlastitih, počesto tako teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojišta. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao potčiniti, ako on to nije sam sobom učinio. Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. (Točno Bruno! Ugledajmo se na sve ono što se je reklo o onim Hrvatima koji su svoje živote dali za obranu Hrvatske Države, a njihove žrtve i živote omalovažavalo, klevetalo, ocrnjivalo do tolike mjere da i danas ima takozvanih Hrvata kojima se koža ježi čim se njihova imena, znakovlje, pozdrav i odore spomenu. Mo. Otporaš.) Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju.

Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobodjena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve uskladniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobadjao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestali antagonizmi i padale stare opreke unutar hrvatskog nacionalnog bića, a da bi to moglo promaknuti neprijateljima hrvatske državnosti i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karadjordjeva. Zbog istog čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave države Hrvatske – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam godine 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, zato što sam te godine, zajedno s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije; sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunista i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tudjmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku. To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslava Krleža i generala armije Ivana Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. kao dokazni materijal protiv Tudjmana čitani su dugi odlomci iz “Hravtskih razgovora o slobodi”, (novina, mo.)  “Obrane”, “Republike Hrvatske”, “Hravtske revije”. Htjelo se dokazati duhovna veza izmedju emigracije i domovine.

Zapravo u tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenje da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišaso sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran sam: ne zauvijek!

Neka ovaj opis bude:

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA!

Prepisao Mile Boban, Otporaš za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati