Pored bošnjačkog, srpskog i vehabijskog, i za hrvatski entitet mora biti mjesta

0

U Bosni i Hercegovini, podijeljenoj zemlji u Daytonu gdje joj je oduzet atribut republika, rijetki su potezi bilo pojedinca bilo neke organizacije, koji nešto čine na ispravljanju te giga nepravde počinjene u toj američkoj vojnoj bazi. A posljedice takve u povijesti nezabilježene nepravde su gotovo ravne ratnim stradanjima i razaranjima u toj stradalničkoj i danas zbog toga nestajućoj zemlji. I stoga su neki rijetki govori na ispravljanju nepodnošljive nepravde priznanja i aktivnosti bilo koga, a koji stvaraju pretpostavke ispravljanja daytonskog „zločina“ vrijedni razmišljanja, govora i pisanja. Tim više što ni jednom beha narodu ovakva Bosna i Hercegovina nije laka ni draga, zbog čega je ni jedan njezin narod i ne doživljava domovinom za koju se isplati žrtvovati.

Žrtvovati se isplati samo za budućnost, vlastitu ili nacionalnu, a ovakva Bosna i Hercegovina ne osvjetljava nikome budućnost, na žalost nema vlastite budućnosti i ne može je imati sve dok sami Bošnjaci, Srbi i Hrvati ne nađu zajednički put s različitim prometnim znakovima, a koji vode zajedničkom cilju. A da ovakva Bosna i Hercegovina zaista nema budućnosti svjesni su i njezini narodi, i oni koji su je u ratu razbijali a sada u primirju dovršavaju to razbijanje. Svjesni su također i svi oni koji ovo nesnošljivo stanje koriste u vlastite interese, a na štetu onog naroda kojeg navodno „brane“, i koji ih poziva da ga štite. Jer, nikada u ljudskoj povijesti tuđin nije donio mir nekoj zemlji, nekom narodu, napose ne pravedan mir u slojevitim zemljama kakva je Bosna i Hercegovina. Mir Bosni i Hercegovini, onakav mir kojeg bi prihvatila sva tri naroda, ne može nikada donijeti ni bivši okupator Turska, koju Bošnjaci gotovo na koljenima zovu da se vrati. Ne može mir donijeti ni Srbima ni Hrvatima, i zbog toga što stagnacija Bosne i Hercegovine započeta i nametnuta upravo u osmanskom razdoblju beha okupacije, i danas tu zemlju drži u toj crnoj prošlosti i razlogom je gotovo svih kasnijih beha sukoba, ratova, etničkih čišćenja, progona i nemira. To stanje stagniranja sve više prelazi u proces nestajanja.

krugZbog toga u stagnirajućoj no još više nestajućoj Bosni i Hercegovini više gotovo i nije glavni problem njezina budućnost kao države. Glavni problem, pa zasigurno za sva tri njena naroda, kao suvremene žrtve daytonske Bosne i Hercegovine je zapravo problem kruha. Teško je vjerovati da je i jednom beha narodu Bosna i Hercegovina ovakva kakva je kao „čardak ni na nebi ni na zemlji“ glavni cilj, glavni egzistencijalni prioritet. To može i jest cilj i prioritet, što gore to bolje, samo za političke vođe secesionističkih Srba i unitarističko-centralističkih na neki način isilovskih Bošnjaka. U prvom redu onih Muslimana koji su doveli vehabije i isilovce u beha rat i onih koji danas šutnjom podržavaju vihorenje isilovskih zastava na beha teritoriju.

Tim, srpskim i bošnjačkim vođama koji žive u svom svijetu svjetlosne godine udaljen od onog u kojem žive njihovi narodi i hrvatske žrtve te načertanijsko-isilovske politike, odgovara ovo mrcvaljenje, ovo izgladnjivanje, ovo poniženje naroda, koji je zapravo zasićen igrama i gladan kruha. Jedino što tom gladnom narodu pružaju u toj dvadesetogodišnjoj agoniji iz koje im ne daju da izađu jest cilj koji je zaista obadvijema stranama, i srpskoj i bošnjačkoj, neostvariv bez riješenja hrvatskog neriješenog pitanja. Niti je ostvariv srpski secesionizam, niti bošnjački unitaristički centralizam u ropskom položaju Hrvata, koji su daytonskom nepravdom i srpsko-muslimanskim tajnim beogradskim pregovorima diobe Bosne i Hercegovine gurnuti na periferiju bosanskohercegovačke zbilje. A upravo ta neostvarivost srpskog secesionizma i bošnjačkog isilovskog centralizma produžava agoniju sva tri beha naroda i ostanak na vlasti tih nacističko-fašističkih srpsko-bošnjačkih političkih lidera. Onih koji su nacističko-fašističkom politikom stvorili i genocidnu Republiku srpsku, i genocidnu vehabijsku tvorevinu u kojoj se vihori crna isilovska zastava. Oba ta genocidna entiteta, jedan pod srpskom drugi pod isilovskom zastavom koja sve više pokriva federalni beha dio, hermetički su zatvorena za Hrvate, Europu i europske vrjednote.

Kako ništa u politici nije slučajno, budući da je politika djelatnost duboko isplaniranih ineteresa, a poglavito politika ne može biti slučajnost u Bosni i Hercegovini, prostoru na kojem se sudaraju snažne silnice svjetskih političkih i vjerskih interesa. Jer, ne može se vjerovati da je slučajno ovih veljačkih dana na beha teritoriju, trećem  vehabijskom entitetu unutar beha Federacije, izvješena zastava isilovske države, genocidno terorističke tvorevine protiv koje se bori sav slobodni svijet. Ne, to nikako nije slučajnost. To je zapravo dobro isplanirani dio bošnjačkog obilježavanja godišnjice rušilačkih protesta održanih početkom veljače 2014. godine na federalnim prostorima iza kojih rušenja je ostao dio porušenog zapadnog Mostara i neki federalnih dijelova na kojima su Hrvati većina. Ti planirani bošnjački protesti, koji su sličili početku srpske agresije na Hrvatsku i BiH, koji su se skrivali pod pokrivačem radničkog nezadovoljstva, zasigurno su bili dio plana današnjeg isticanja zastave isilovske države na beha federalnom teritoriju. Potvrđuje to i činjenica bošnjačko prosvjedničkog tadašnjeg rušenja hrvatskih obilježja i objekata po Mostaru i prijeteće urlikanje Hrvatima „Odlazite!“, „Ovo je Bosna!“ i „Alahu uekber!“. Sve je to uz radikalnu politiku dvojice Izetbegovića starijeg i mlađeg, te bivšeg poglavara IZ BiH Mustafe Cerića bio uvod za širenje isilovaca i pravljenje terena za zastavu islamske države na osvojenim beha teritorijama. Danas crna isilovska zastava u Gornjoj Maoči, sutra u Gluhoj Bukovici, Travniku, Bugojnu…

Paralelno s izvješenom isilovskom zastavom na beha federalnom  teritoriju i s godišnjicom vjersko političkih bošnjačkih rušilačkih prosvjeda bošnjački klub „Krug 99“ raspravlja o pravu bosanskog jezika u isilovskoj Republici srpskoj. I to bi samo po sebi bilo zaista vrijedno pažnje i borbe za pravo na jezik da u Federaciji Bosne i Hercegovine, sve od njenog nametanja u Daytonu, nije diskriminiran i nepriznat hrvatski jezik. Hrvatima se zabranjuje na sve nedopuštene načine u XXI. stoljeću ljudskih prava i vjerskih sloboda, hrvatski jezik kroz zabranu da hrvatska djeca uče u svojim školama na materinjem hrvatskom jeziku. Zabranjuje im se više od dva desetljeća televizijski nacionalni kanal na hrvatskom jeziku, zabranjuje im se pravo na svoj hrvatski entitet, kao jamstvo jednakosti i ravnopravnosti sa Srbima i Bošnjacima. Jedino taj, ne znam koji po redu pored srpskog u okvirima RS-a, bošnjačkog u gotovo stopostotnim okvirima FBiH, bošnjački u stopostotnom Sarajevu, vehabijski u stopostotnoj Gornjoj Maoči, hrvatski entitet može jamčiti Hrvatima i slobodnu uporabu materinjeg hrvatskog jezika i da djeca uče u školama na hrvatskom jeziku i da imaju svoj TV kanal na hrvatskom jeziku.

O tim pravima Hrvata ne raspravlja bošnjački „Klub 99“, a to govori o njegovoj nacionalnoj i vjerskoj homogenizaciji, ali i o njihovim pogledima na budućnost Bosne i Hercegovine, zajednice suverenih i konstitutivnih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Jednako tako njihova sesija kazuje da ih ne zabrinjava izvješena isilovska zastava na beha teritoriju. Zapravo njihova šutnja na taj oblik isilovske okupacije dijela BiH kazuje da time podupiru to komadanje Bosne i Hercegovine i protive se hrvatskom pravu na samoopredjeljenje i samoodređenje. A bez pravednog riješenja hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini, kroz hrvatski entitet, hrvatski jezik, hrvatski TV kanal, hrvatske škole, zasigurno nema ni ostvarenja, ni srpskog secesionizma, ni bošnjačkog unitarističkog centralizma. Pored bošnjačkog, srpskog i vehabijskog i za hrvatski entitet mora biti mjesta u Bosni i Hercegovini.

[ad id=”40551″]

Vinko Đotlo

facebook komentari