PORUKA DARIA KORDIĆA: Za Hrvatsku tek dolaze najbolji dani

3

LJUDSKA I POLITIČKA ISPOVIJED HRVATSKOG UZNIKA DARIA KORDIĆA ZA BOKACROPRESS

Daria Kordića upoznao sam u kolovozu 1993. godine u Grudama na utemeljenju Hrvatske Republike HercegBosne. U to sam vrijeme u Međugorju radio, prema naputku hrvatskog državnog vrha, na osnivanju hrvatske hercegbosanske novinske agencije HABENA. Vodeću ulogu u osnivanju agencije imali su hrvatski iseljenici iz Australije i SADa.

Kordić je već tada bio izuzetno popularan politički tribun hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Osjećajući veliku opasnost koja je prijetila njegovom hrvatskom narodu, Kordić se od samog početka najave promjena u bivšoj Jugoslaviji u cijelosti stavio u službu svojeg naroda u Bosni i Hercegovini.

dario boka[dropcap color=”#000000″ font=”0″]B[/dropcap]ilo je to i vrijeme kad je među Hrvatima u Bosni i Hercegovini snažno oživila nada da će se Hrvati na tim prostorima prvi puta nakon više stoljeća izboriti za svoju punu ravnopravnost i samoupravu. Malo tko je u to vrijeme mogao predvidjeti kasnije događaje i vrlo spornu ulogu nekih dijelova međunarodne zajednice, koja je kroz vojne i diplomatske inicijative otvoreno stala na stranu Srba i Bošnjaka muslimana, a hrvatski narod u Bosni i Hercegovini osudila na možda najteže razdoblje u zadnjih nekoliko stotina godina njegove povijesti. Razdoblje u kojem, ako se hrvatski narod uskoro ne izbori za svoj entitet, ozbiljno prijeti nestanak Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zbog snažnog pritiska koji je na Republiku Hrvatsku i Hrvate u Bosni i Hercegovini izvršila moćna međunarodna zajednica, koja se uvijek i isključivo vodi svojim vlastitim interesima, a ne pravdom, Dario Kordić je 1997. godine, zajedno s drugim čelnicima hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, završio u Haagu gdje mu se, po zapovjednoj odgovornosti, sudilo za ratne zločine koji su se dogodili tijekom hrvatskomuslimanskog rata u srednjoj Bosni. Vrijeme će kad tada dokazati da su taj hrvatskomuslimanski rat u Bosni i Hercegovini u najvećoj mjeri izazvale tajne službe nekih europskih država, koje su dugo vremena otvoreno podržavale velikosrpsku agresiju u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nažalost, Dario Kordić, iako nevin, osuđen je od strane Haaškog suda na drakonsku kaznu od 25 godina zatvora. Tijekom homolije na misnom slavlju 3. lipnja u Zagrebu, na kojem je sudjelovao i oslobođeni hrvatski branitelj Dario Kordić, pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško rekao je da su iz područja domaćeg i međunarodnog pravosuđa ostala mnoga pitanja koja traže odgovor, na koja hrvatski narod, radi svoje budućnosti, treba čuti odgovor. Daria Kordića ponovno sam prvi puta prije nekoliko tjedana vidio nakon dvedeset godina na svetoj misi zadušnici za pokojnog Zvonka Bušića u crkvi sv. Mati slobode na Jarunu. Tada smo dogovorili da za “BokaCroPress” napravimo jedan opširan razgovor, u kojem će Dario iznijeti svoju ljudsku i političku ispovijest. Nakon povratka iz zatvora Kordić je hrvatskim medijima dao svega dva ili tri intervjua. Dario je rekao kako sebe više ne vidi u aktivnoj politici, ali istovremeno iz njega zrači nevjerojatno snažno i duboko uvjerenje da za Hrvatsku tek dolaze najbolji dani. Iako je u zatvoru proveo gotovo 17 godina, u dugom razgovoru Kordić nije niti jednog trenutka dao niti najmanji znak kako mu je žao zato što je trpio zbog Hrvatske.

Nasuprot, kaže da Hrvatsku danas voli više nego ikada i da mu je Hrvatska danas ljepša nego kad je iz nje otišao u zatvor prije 17 godina. Istaknuo je da mu je ovaj razgovor posebno drag jer će tim putem ponovno spojiti iseljenu i domovinsku Hrvatsku. No, više od svega želio je iz dna duše i srca zahvaliti se hrvatskim iseljenicima i hrvatskim domoljubima u Australiji i Novom Zelandu, pa i šire diljem svijeta, za njihovu golemu potporu njegovoj obitelji dok je on bio u zatvoru. Posebno duboku zahvalu šalje Hrvaticama i Hrvatima Sydneya. Dok je govorio o tim dobrim djelima hrvatskih iseljenika Darijeve su oči bile pune suza, a glas mu je podrhtavao, jer je iz njega govorila duboko iskrena ljudska zahvala svima koji nisu zaboravili ni njega niti njegovu obitelj u vrijeme dok su oni potpuno nevini nosili svoj veliki križ samo zato jer su Hrvati. Nama koji nismo za Hrvatsku podnijeli tako ogromnu žrtvu kao Dario Kordić neće nikada biti moguće prodrijeti u dubinu osjećaja koje on danas nosi u sebi. No, mislim da sam Kordiću bio najbliži kad smo se njegova supruga Venera, on i ja molili u njegovom stanu prije nedavnog telefonskog razgovora s inicijatorima humanitarne akcije u Sydneyu, gospodinom Nikolom Pruscem, gospodinom Markom Franovićem, gospodinom Markom Ostojićem i gospodinom Petrom Mamićem. Dario, u čijim se rukama stalno nalazi krunica, rekao je: “Idemo se pomoliti da ovaj naš razgovor s dragim ljudima iz Sydneya bude uspješan i blagoslovljen”.

ZAHVALA HRVATICAMA I HRVATIMA U AUSTRALIJI I NOVOM ZELANDU

dario1

Gospodine Kordiću, želim Vam se zahvaliti u ime uredništva hrvatskog tjednika “BokaCroPress” iz Sydneya na prihvaćanju ovog razgovora. U cijeloj Australiji, hrvatski iseljenici, koji su dali jako puno u borbi za stvaranje, obranu i međunarodno priznanje Republike Hrvatske, te obranu Hrvata u Bosni i Hercegovini, s velikim su ogorčenjem pratili sudske progone u Den Haagu protiv hrvatskih branitelja političara i visokih vojnih časnika. Uz generale Gotovinu i Markača Vaše se ime najčešće spominjalo među Hrvatima u iseljeništvu kada je bila riječ o junaštvu i nepopustljivosti u obrani istine i interesa naše Domovine Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine pred međunarodnim političkim sudom u Den Haagu. Hrvati Sydneya su prije nekoliko mjeseci pokrenuli i inicijativu da Vam nakon izlaska iz dugogodišnjeg zatvora u tuđini, gdje ste proveli gotovo 17 godina, malo olakšaju život. Imate li kakvu poruku za Hrvate u Australiji i hrvatsku zajednicu iz Sydneya?

Najprije hvaljen Isus i Marija mojoj najljubljenijoj braći i sestrama u Kristu i hrvatskome rodu u Australiji i Novom Zelandu te šire u cijelom hrvatskom iseljeništvu. Neizmjerno sam zahvalan Hrvatima Australije i Novog Zelanda na sveukupnoj potpori koji su mi pružali kroz cijelo vrijeme mojeg uzništva. Želim se zahvaliti mojem ljubljenom narodu na velikoj potpori koju su dali i svim drugim hrvatskim uznicima, a ne samo meni. Kad govorim o meni onda želim izraziti posebnu zahvalu na darovima ljubavi, na molitvama, na krunicama i na ustrajnoj potpori, koju su Hrvati Australije i Novog Zelanda cijelo vrijeme uzništva pružali mojoj dječici: Vladimiru, Mariji i Elizabeti, te mojoj supruzi Veneri. Znakovito je bilo da su upravo nekih petnaestak do dvadeset dana prije mojeg izlaska iz zatvora, za koji se nije znalo kada će se dogoditi, a postojali su samo nekakvi izgledi u ljudskom smislu, Hrvati Australije bili potaknuti duhom svetim da pokrenu inicijativu za humanitarnu pomoć. Kao glavnog pokretača te inicijative posebno želim spomenuti mojeg zemljaka i prijatelja iz Busavače, Nikolu Prusca. Isto tako želim spomenuti golemu potporu uglednih hrvatskih novina iz Australije “BokaCroPress” i vlasnika tih novina uvaženog gospodina i velikog hrvatskog domoljuba i donatora Marka Franovića, kao i urednika Petra Mamića. Naravno, u toj inicijativi sudjelovao je i veliki broj drugih istaknutih članova hrvatske zajednice u Sydneyu kao što je Marko Ostojić itd.

Svoju potporu dali su i hrvatski klubovi kao što je Punchbowl u Sydneyu, te “Kardinal Stepinac” iz Geelonga, koji je organizirao sličnu humanitarnu akciju godine. Jednostavno, svi su svesrdno podržali tu ideju u koju se na kraju uključilo na stotine ljudi iz Australije i Novog Zelanda. Iako ne znam njihova imena, i svima njima se pojedinačno zahvaljujem na pomoći i razumijevanju. Ovdje želim spomenuti i hrvatsku pjesnikinju iz Sydneya, gospođu Mirjanu Majić, koja nije posustajala u izražavanju potpore. Sve su to ljudi koji imaju veliko i dobro srce, koji su doista duboko ganuli i okrijepili moju dječicu, suprugu i mene. U međuvremenu se dogodio i moj dolazak na svetu hrvatsku zemlju, nakon gotovo 17 godina zatočeništva. Ako se tom vremenu doda još godinu i pol ili dvije godine ilegale, onda to znači da u svojem obiteljskom domu nisam bio skoro 19 godina.

Ipak bili su to posebni trenutci u kojima sam osjetio radost kao čovjek, slaveći s obitelji i grleći najljubljeniji hrvatski narod. Duboko su me dojmili darovi ljubavi koje su mi poslali Hrvati Australije, a prije svega iz Sydneya i okolice, koji su organizirali humanitarnu večer. Vodeći tu akciju u ova tri mjeseca koliko boravim na svetoj hrvatskoj zemlji Hrvati iz Australije Božjom su milošću omogućili jedan blagoslovljen život mene i moje obitelji. Hvala im iz dna srca i duše. To je nešto što je prelijepo i ja sam to želio posebno istaknuti. I evo moje je srce sada progovorilo. Ne mogu se naći riječi kojima bi ja mogao izraziti moju zahvalu, jer to su bili posebni trenutci, a u tim teškim trenutcima Hrvati Australije i Novog Zelanda bili su samnom. Izuzetno mi je drago da tu poruku mogu prenijeti preko Vas koji ste bili dio hrvatske zajednice u Australiji i razumijete što govorim. Osjećam se zadovoljan što ovaj intervju mogu Vama dati, jer Vi odlično poznajete hrvatsko iseljeništvo, a vrlo dobro ste upoznati i kako danas diše naša Hrvatska. Proteklo je puno vremena od završetka Domovinskog rata, dolaze novi naraštaji i puno toga je već zaboravljeno.

Recite nam kakva je bila Vaša uloga u obrani hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i zbog čega ste bili osuđeni?

kordic busovaca kamenjar

Kao i tisuće hrvatskih ljudi s demokratskim promjenama koje se dogadjaju koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina, te padom komunizma, uključujem se u otpor velikosrpskom agresoru. Bilo je to vrijeme kada sam snažno osjećao bilo svojeg hrvatskog naroda. Kao svi hrvatski ljudi u tim trenutcima davao sam od sebe sve što sam mogao da se Hrvatska obrani. Nisam očekivao da će doći do onoga što se dogodilo, a dogodila se strašna agresija, izazvan je rat koji je nametnut hrvatskom narodu. Najveći dio tog vremena proveo sam u središnjoj Bosni medju hrvatskim ljudima.

Uključio sam se u organiziranje najjače i tada jedine hrvatske političke snage u Bosni i Hercegovini – Hrvatske demokratske zajednice. Osluškivao sam što se dogadja u Hrvatskoj i teško sam, kao i svi Hrvati, proživljavao velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Bio sam jedan od onih koji su srcem branili Hrvatsku kada je bila napadanuta. Znamo da su pogledu obrane Republike Hrvatske veliki doprinos dali hrvatski mladići iz Bosne i Hercegovine, od kojih su mnogi dali i svoje živote na oltar domovine, braneći Hrvatsku koja je bila prva napadnuta. Hrvatska je doživila jednu besprimjernu i razarajuću agresiju, ali uz veliko srce i na čelu s predsjednikom Tuđmanom i ministrom obrane Šuškom i sa svim hrvatskim braniteljima, koji su stali u obranu Hrvatske protiv velikosrpske agresije, Hrvatska se, Bogu dragom hvala, branila i obranila i stvorila sve pretpostavke da se kasnije u potpunosti oslobodi. U Bosni i Hercegovini slijedila je još strašnija dionica rata, u kojem je stradanje bilo nevjerojatno veliko. Tu govorim o stradanju hrvatskog naroda. Bilo je to doista bolno i krvareće vrijeme u kojem je hrvatski narod u srednjoj Bosni dao veliku žrtvu. Tada su, to se mora reći, od strane velikosrpske agresije napadanuti i Bošnjaci muslimani. Ja sam polako izrastao iz naroda i postajao ne samo politički čelnik nego narodni tribun hrvatskog naroda.

Obilazio sam hrvatske vojnike Hrvatskog vijeća obrane. Hrabrio sam hrvatske ljude koliko sam mogao. Međutim, dogodilo se nešto što nismo mogli ni zamisliti da će se dogoditi. Nakon protjerivanja stotina tisuća Hrvata i Bošnjaka muslimana iz prostora koje su okupirali Srbi, najveći dio tih muslimana dolazi u središnju Bosnu i tu pokušava naći prostor za življenje na račun Hrvata. U tim trenutcima počinje još jedna nova agresija na Hrvate, koju izvode muslimanske snage. Bogu hvala da je na vrijeme, studenoga 1991. godine, utemeljena Hrvatska zajednica HercegBosna. Bio je to signal i odgovor hrvatskog naroda da želi opstati na svojim višestoljetnim prostorima. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini tada šalje poruku da niukom smislu ne želi ostati u krnjoj Jugoslaviji koja se pokušavala utemeljiti bez Slovenije i Hrvatske. Mi smo tada jasno rekli što je naš cilj. Na početku agresije na Bosnu I Hercegovinu utemeljili smo HVO i organizirali naše hrvatske mladiće. Bili smo spremni u potpunome da u prvim naletima velikosrpskih snaga obranimo najveći dio Bosne i Hercegovine.

Dakle, to je bila ona snaga koja je i obranila najveći dio Bosne i Hercegovine, što se često zaboravlja kada se govori o Hrvatskoj zajednici Herceg Bosni i Hrvatskom vijeću obrane. Zatim dolazi ova druga dionica, koja je takodjer bila krvava. Riječ je o agresiji muslimanskih snaga. Govorim o prostoru središnje Bosne gdje kroz cijelu 1993. godinu, sve do do Washingstonskog sporazuma, koji je potpisan u ožujku 1994. godine, Hrvati gube svoje višestoljetne prostore. Ipak zahvaljujući hrabrosti i junaštvu hrvatskih mladića Hrvati u središnjoj Bosni opstaju na svojim višestoljetnim prostorima. Dragom Bogu hvala da smo opstali na tim prostorima. Nažalost, nismo mogli opstati na svim prostorima, ali onoliko koliko su mogli hrvatski su ljudi dali sve od sebe da opstanu na svojim prostorima. U toj borbi bilo je na tisuće žrtava, hrvatskih branitelja koji su dali živote na oltar hrvatske domovine. Negdje sa Washingstonskim sporazumom prestaje taj rat između Bošnjaka muslimana i Hrvata, s velikim posljedicama za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. O tome ćemo više govoriti kad se bude govorilo o haaškim temama, kakve su bile i koliko su bile nesrazmjerne posljedice za Hrvate iz središnje Bosne, gdje je četiri puta više Hrvata poginulo, postalo invalidima i bilo protjerano iz svojih kuća koje su bile spaljene. Ponavljam, tu govorim o središnjoj Bosni. To su teške žrtve i velike posljedice koje su kasnije bile preokrenute i krivotvorene kako bi se Hrvate prikazalo kao agresore. Sukladno toj zamjeni teza tko je bio aggressor a tko žrtva, na međunarodnom sudu Hrvate je trebalo žrtvovati, a mi Hrvati smo samo branili svoje vjekovne hrvatske prostore. Dakle, nismo napadali druge nego smo samo branili svoje. Treba se zahvaliti dragom Bogu da smo samo branili i obranili svoju dom i svoju domovinu.

Kroz našu dugu povijest mi smo se Hrvati često puta morali braniti od raznih stranih osvajača i agresora. Povijesne knjige kažu da nikada nismo izlazili izvan granica u kojima smo kao narod stoljećima živjeli. Nikada nismo išli osvajati tuđe teritorije. To se isto može reći i za Domovinski rat u Hrvatskoj, kao i u Bosni u Hercegovini. Rat koji smo vodili u našoj cijeloj domovini od 1991. do 1995. godine imao je isključivo samoobrambeni karakter. Slažete li se s tim zaključkom?

Upravo tako. Bogu dragom hvala da to je tako. To je činjenica koja je poznata još iz onih prvih stoljeća kršćanstva, kroz 14 stoljeća odanosti Kristu od strane hrvatskog naroda. Znamo da su i brojne pape u prvim stoljećima kršćanstva prepoznale Hrvate kao narod koji je branio svoja područja, pa su nas Hrvate stoga i označavali kao narod koji se samo branio.

NA SUDIŠTU U HAAGU NIJE BILO LJUDSKE PRAVDE. POSTOJI SAMO BOŽJA PRAVDA

Početkom listopada 1997. godine dragovoljno ste, zajedno s još devetoricom bo s anskohe r c e g ov a čki h Hrvata, otputovali u Den Haag. Uoči odlaska iz splitske zračne luke rekli ste “da odlazite čiste savjesti pred Bogom i hrvatskim narodom te da ćete izdržati sve ono što Vas je snašlo”. Jeste li u tom trenutku očekivali da ćete, usprkos Vašoj nevinosti, biti osuđeni na tako drastično dugogodišnji zatvor?

dario-kordic-arrives-in-zagreb-croatia-6-june-2014-3Znamo iz ranijeg odgovora da je u ratu u srednjoj Bosni tijekom muslimanske agresije stradalo četiri puta više Hrvata i da je uništeno četiri puta više hrvatskih domova. No, mi poštujemo i svaku žrtvu muslimanskog naroda, ali ovdje govorimo o činjenicama koje su se dogodile u samom ratu. Kasnije je došlo je do nečega što se može opisati kao odmazda dijelova međunarodne zajednice na stanje koje se dogodilo na terenu, gdje su hrvatski branitelji, zahvaljujući Božjoj milosti i velikim hrvatskim srcem i svojim životima spriječili da se dogodi ono što su mnogi planirali u međunarodnoj zajednici da Hrvata ne bude u središnjoj Bosni. Budući da su se Hrvati u središnjoj Bosni ipak uspjeli u značajnom dijelu obraniti, uslijedila je jedna odmazda u obliku medjunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, kada je dobar dio Hrvata iz središnje Bosne, političkog i vojnog vodstva, nižih i viših časnika hrvatske vojske i branitelja bio optužen od strane tog međunarodnog sudišta za događaje u kojima nisu sudjelovali.

U tom trenutku nisam uopće razmišljao o tome koliko će to trajati, ali znam da me je cijelo vrijeme držao osjećaj zahvale dragom Bogu, pa i onog prvog dana kad sam krenuo u Haag, da ako se morala dogoditi ta nepravedna čaša žući, koju je morao popiti hrvatski narod u središnjoj Bosni da i ja moram biti taj koji će popiti tu čašu žući. Kao politički čimbenik i tribun hrvatskoga naroda, koji sam bio samo dio tog hrvatskog naroda u središnjoj Bosni bio bih neizmjerno tužan da moje ime nije bilo na tom popisu ljudi koji su išli u Haag, jer ja sam tijekom obrane naših povijesnih područja vodio te ljude. Znao sam da ti ljudi nisu krivi, niti je bilo tko drugi bio kriv za ono što su optuživani. Ali ako se to već moralo dogoditi, ako je dio međunarodne zajednice odlučio da moramo biti žrtvovani, onda sam rekao Bože hvala Ti da jesam tu među njima. Ako sam predvodio ljude u ratu želio sam ponovno biti s njima na jednoj novoj dionici Križnog puta, da ga zajednički provedemo, predajući se u Božje ruke. U prvim mjesecima uzništva čak sam se i ponadao da postoji ljudska pravda. Međutim iz onoga što se poslije događalo vidio sam da su ta moja očekivanja bila neosnovana. Poslije se vidjelo da na tom sudištvu nije bilo ljudske i časne pravde, niti će je biti. Postoji samo Božja pravda i istina. Ona je jedina koja nas sve oslobađa.

HRVATSKI NAROD U BOSNI I HERCEGOVINI JE OBESPRAVLJEN

U kojoj su mjeri, po Vašem mišljenju, obaviještajne službe i druge organizacije pojedinih zemalja sudjelovale u stvaranju kaosa tijekom rata u Bosni i Hercegovini a sve u interesu podržavanja velikosrpskih osvajačkih pretenzija?

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je najukorjenjeniji narod u Bosni i Hercegovini. Mi Hrvati stoljećima baštinimo svoje nacionalno biće u toj zemlji. Nažalost poslije brojnih stoljeća stradanja mi smo Hrvati došli do toga da smo uoči demokratskih promjena i na početku velikosrpske agresije bili najmalobrojniji narod u Bosni i Hercegovini. Međutim, unatoč tomu mi smo se uspjeli samoorganizirati. Nismo se bojali nikoga. Imali smo Božju zaštitu i veliko hrvatskosrce. Stali smo ne samo u obranu naših hrvatskih višestoljetnih prostora, nego smo u početku velikosrpske agresije na BiH pružili potporu i muslimanskom narodu da se i on pokuša organizirati i obraniti. U prvim mjesecima traženja rješenja od strane međunarodne zajednice za sukobe u Bosni i Hercegovini i nuđenju raznih planova, mi Hrvati bili smo daleko najkooperativniji i podržavali smo nuđeni politički dogovor. Dogovor koji će biti utemeljen na poštenim osnovama na kojima će svaki narod imati svoja prava u državi Bosni i Hercegovini, koja je bila priznata od Ujedinjenih Naroda. Treba posebno istaknuti da bez Hrvata u Bosni i Hercegovini ne bi na referendumu bila izglasana ni neovisnost Bosne i Hercegovine. U tom je pogledu veliku potporu dala i Republika Hrvatska. Mi Hrvati smo željeli uređenje Bosne i Hercegovine u kojem ćemo biti suvereni na svome prostoru. Međutim to se nije dopuštalo. Prvi planovi za rješenje sukoba u Bosni i Hercegovini nudili su korektnija rješenja.

Da podsjetimo, Cutileirov plan je nudio da se Bosnu i Hercegovinu uredi na švicarskom modelu. Mi Hrvati smo bili za taj plan. Kad to nije prošlo ponuđen je tzv. VanceOwenov plan, po kojem bi Bosna i Hercegovina bila uređena na provincijskom modelu. Nažalost, srpski i muslimanski političari nisi htjeli prihvatiti ni jedan niti drugi plan. Oni su željeli da kroz ratna osvajanja dovedu nas Hrvate u situaciju da moramo prihvatiti neke druge planove, koji ne bi bili dobri za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Kao što sam već istaknuo, mi smo se borili za svoj opstanak na našim povijesnim područjima. Međutim uloga međunarodnih snaga, a ne želim govoriti kojih i kakovih, imala je zadaću provoditi politiku svojih zemalja i išla je na stvaranje nemira, a ne mira. Određene su međunarodne organizacije bile apsolutno u funkciji stvaranja kaosa i onih politika, koje su željele stvoriti, na račun hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, uređenje koje bi nas Hrvate u Bosni i Hercegovinio dovelo u apsolutni gubitnički položaj.

kordić kćeriA kada govorimo o središnjoj Bosni onda je središnja Bosna najeklatantniji primjer tih politika koje su se vodile od strane pojedinih zemalja i koje su male za cilj izgurati Hrvate iz središnje Bosne i zadovoljiti muslimansko političko vodstvo, koje bi na taj način dobilo nadoknadu za gubitak teritorija na kojima su oni živjeli, a koje su im Srbi u agresiji oduzeli. Nažalost, muslimani su se udružili s tim pojedinim stranim centrima moći u provođenju takve politike prema Hrvatima u središnjoj Bosni. Zahvaljujući dragom Bogu, zahvaljući Božjoj milosti, hrabrosti hrvatskih branitelja, i uz velike žrtve, to se nije ostvarilo. Evo dvadeset godina poslije rata pokazuje se da smo bili u pravu. Do današnjeg dana Bosna i Hercegovina nije zaplovila pravim putem, zato što se ne sluša Hrvate u Bosni i Hercegovini, koji su uvijek bili razboriti glas u Bosni i Hercegovini i koji su govorili da nema Bosne i Hercegovine ukoliko sva tri naroda neće biti svak na svome i ukoliko se neće poštivati prava svih naroda. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i danas je jedini narod kojem su narušena njegova prava, pa nema čak ni ona prava koja u demokratskom svijetu imaju nacionalne manjine. Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju pravo ni na svoju nacionalnu televiziju na hrvatskom jeziku, a da ne govorimo o nekim višim pravima koji bi imao suveren narod u toj državi.

U kojoj bi mjeri sigurnost i opstanak Republike Hrvatske bili još više ugroženi u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku od 1991 do godine da u kolovozu godine nije osnovana Hrvatska Republika Herceg Bosna sa svojom samostalnom vojskom?

Zapravo bi li hrvatski narod u Bosni i Hercegovini u tom ratu opstao da nije bilo Hrvatske Republike HercegBosne i Hrvatskog vijeća obrane?

Nema nikakve dvojbe da bi situacija bila drugačija da se Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu samoogranizirali već tijekom 1991. godine, od studenoga 1991. godine, kad je utemeljena Hrvatska zajednica HercegBosne i vojne postrojbe Hrvatskog vijeće obrane. Zahvaljujući tom samoorganiziranju Hrvata u Bosni i Hercegovini u samim počecima sukoba na prostorima bivše Jugoslavije i uz Božju milost stvoreni su stupovi otpora protiv velikosrpskog agresora koji su pomogli da se obrani Južna Hrvatska. Oštrica velikosrpske agresije na Hrvatsku lomila je zube upravo na hrvatskim bosansko hercegovačkim prostorima i tu se zaustavila.

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i danas je jedini narod kojem su narušena njegova prava, pa nema čak ni ona prava koja u demokratskom svijetu imaju nacionalne manjine. Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju pravo ni na svoju nacionalnu televiziju na hrvatskom jeziku, a da ne govorimo o nekim višim pravima koji bi imao suveren narod u toj državi.

To je dalo Republici Hrvatskoj priliku da stane na svoje noge i obrani svoj teritorij na jugu zemlje, u dubrovačkom zaleđu, te da ga kasnije uspješno i oslobodi od agresora. To su bili trenutci kad smo pokazivali da postoji samo jedan hrvatski narod, što smo u povijesti uvijek i bili, i da smo jedinstveno nacionalno biće. Tada smo disali kao jedno tijelo. Dakle, treba posebno istaknuti da tamo gdje su bile postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i gdje je postojala Hrvatska zajednica HercegBosna, ti su u prostori, u najvećem dijelu, i obranjeni. Nažalost, neki i nisu. Ali mi Hrvati s pravom govorimo da je hrvatski prostor – herceg bosanski prostor, koji je vjekovima bio naš. Mi Hrvati smo protjerani iz tog našeg višestoljetnog prostora, ali to je i dalje naš hrvatski prostor i mi se njega ne odrićemo. Bosanska posavina je najvećim dijelom uvijek bila hrvatska zemlja i tako se mi i danas odnosimo prema Bosanskoj posavini. To je za mene, i za najveći dio hrvatskih ljudi, prostor koji smo mi doživljavali kao Herceg Bosnu. Tako smo doživljavali Kraljevsku sutjesku, Vareš, Fojnicu, Bugojno i Travnik i tako dalje. To je hrvatska zemlja koju nismo uspjeli obraniti što od velikosrpske što od muslimanske agresije. No, to nikome ne daje za pravo da kaže kako to nije hrvatska zemlja. Nakon obilazaka tih hrvatskih prostora i hrvatskih ljudi u ova tri mjeseca od kako sam izišao i zatvora duboko vjerujem da će doći blago i milosno vrijeme kada će se Hrvati Božjim blagoslovom vratiti vratiti na te svoje prostore. Kada će se to dogoditi i pod kojim okolnostima u ovom trenutku ne možemo znati. Molimo i čekajmo na ta milosna vremena i Bog će nam ih dati. Republiku Hrvatsku i predsjednika Tuđmana optuživalo se, a još i danas se ne odustaje od tih optužbi, ponajviše iz Hrvatske, a posebno onih koji u sada na vlasti, za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Kako Vi, koji ste bili na prvim crtama obrane hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini doživljavate te gotovo apsurdne osude optužbe?

Vi ste lijepo rekli, to su apsurdne optužbe. Ako je tko uopće zaslužan za opstanak Bosne i Hercegovine, prava na život svih ljudi dobre volje, a ne samo Hrvata, onda je to upravo Republika Hrvatska na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Kao susjed Bosne i Hercegovine, Republika Hrvatska učinila je puno dobrih i plemenitih stvari za Bosnu i Hercegovinu. Krenimo od sudjelovanja na referendum za neovisnost, o čemu smo već govorili, od međunarodnog priznanja do pomaganja Bosni i Hercegovini prije sukoba Hrvata i Bošnjaka muslimana kada je stotine tisuća Bošnjaka muslimana našlo utočište u Hrvatskoj. Naravno treba spomenuti i vrijeme sukoba između Hrvata i Bošnjaka muslimana u Bosni I Hercegovinu, tijekom kojeg su, što je ljudski gotovo nezamislivo, muslimani ranjenici koji su sudjelovali u agresiji na hrvatska područja, liječeni u hrvatskim bolnicama u Republici Hrvatskoj. Nadalje, ne treba zaboraviti da je tijekom tog sukoba preko Hrvatske dolazila vojna pomoć i Hrvatima i Bošnjacima muslimanima. To su samo oni glavni primjeri koji pokazuju da je Republika Hrvatska bila prijatelj Bosne i Hercegovine. Zašto se to ne želi reći i priznati treba pitati druge. U Božjim očima ostaje za povijest zabilježena činjenica da je Republika Hrvatska na povijesnoj razini odigrala plemenitu i dobro susjedsku ulogu, koja je na razini svih kršćanskih vrijednosti za koje se zalažemo. Želim na neki način potvrditi ovo što ste govorili. U srpnju 1992. godine bio sam prvi predstavnik Republike Hrvatske pri Konferenciji za europsku sigurnost i suradnju, u vrijeme kad je Hrvatska imala samo status promatrača. U mojem prvom govoru na plenarnoj sjednici predstavnika svih zemalja članica KESSa u Helsinkiju u ime Republike Hrvatske osudio sam agresiju JNA i velikosrpskih paravojnih postrojbi na Bosnu i Hercegovinu.

Vijest o tom govoru prenijeli su i svi mediji u Hrvatskoj. Govor je naišao na veliko odobravanje i svih veleposlanika zemalja članica KESSa, a posebno američkog veleposlanika Korbluma. Također, tijekom sumita šefova država članica KESSa 14. srpnja 1992. u Helsinkiju sam osobno, kao član državnog izaslanstva Republike Hrvatske, bio izravan svjedok da je predsjednik Tuđman tijekom dugog noćnog razgovora gotovo prisiljavao Aliju Izetbegovića da potpiše sporazum o Konzularnoj suradnji između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sporazum je bio potpisan oko tri sata ujutro u jednom hotelu u Helsinkiju. Prije tog sastanka šefova država u Helsinki je došao i tadašnji ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić. Kako Bosna i Hercegovina tada nije imala ni status promatrača, a istovremeno nošen motivacijom iz emigrantskog političkog života u kojem se zagovaralo suradnju Hrvata i Muslimana, ponudio sam ministru Silajdžiću moje usluge tijekom njegovog boravka na zasjedanju KESSa. Bio sam jako iznenađen kad je on tu moju ponudu dosta hladno odbio. Možda je na sve ovo što ste rekli dovoljno samo zaključiti kako je u korijenima te politike koju spominjete bilo kalkuliranje i neodlučnost. Treba se sjetiti da kada je napadnut prvi prostor u Bosni i Hercegovini na prostoru općine Ravno u rujnu godine, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je izjavio “kako to nije naš rat”. To kalkuliranje i neodlučnost prenijelo se i na prve mjesece velikosrpske agresije u Bosni i Hercegovini, kada je i nastradao najveći dio muslimanskog stanovništva. S pravom se može zaključiti kako su kasniji veliki problemi u Bosni i Hercegovini imali korijenje u toj politici kalkuliranja i neodlučnosti.

Poznato je da tijekom dugogodišnjeg procesa i strašnih pritisaka na Vas u Haagu niste niti u jednom trenutku sudjelovali u bacanju krivnje na predsjednika Republike Hrvatske dr. Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška ili na nekog od drugih optuženih Hrvata. Jesu li se tijekom procesa svi optuženi ponašali kao Vi? Koliko je bio jak pritisak na sudu u Haagu da se iznude dokazi kako su Republika Hrvatska i njezini čelnici, a prvenstveno predsjednik Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, odgovorni za navodnu agresiju Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu?

Prvo želim istaknuti da se najveći dio naših hrvatskih uznika u Haagu ponio vrlo časno. U javnosti se ne smije stvoriti kriva slika da to nije bilo tako, jer su se ljudi uistinu ponašali časno. Ti hrvatski uznici pouzdavali su se u Božju providnost, u svemogućega Boga i ljubili su, koliko god su mogli, svojom dušom i srcem svoju hrvatsku domovinu i svoj ljubljeni hrvatski narod. Dakle, tako se ponašao najveći dio hrvatskih uznika u Haagu. Jedan manji dio nije imao tu Božju milost, nije našao tu snagu i hrabrost i nije od Boga imao taj dar. Ne bih nikome u ovom trenutku sudio. Dragi Bog je jedini koji može suditi svima nama. Ja bih želio da i ti ljudi Božjom milosti i u tišini svoga srca dožive svoje pročišćenje. Što se tiče ljudi koje ste Vi naveli i pokušaja pritisaka i optuživanja protiv Republike Hrvatske i njezinih čelnih ljudi ovdje moram istaknuti da je tim ljudima, kao i meni, bila čast da smo mogli biti sudionici jednog povijesnog vremena u kojem je ovaj naraštaj hrvatskog naroda dobio prigodu stvoriti hrvatsku državu. Na čelu te hrvatske države, a opet Božjom providnošću, izmoljen od naraštaja molitelja, našao se predsjednik dr. Tuđman, uz sve svoje suradnike. Ratni minister obrane Gojko Šušak jedan je od tih suradnika koje treba posebno istaknuti. Naravno, naročito treba iskazati čast stotinama tisuća hrvatskih branitelja, koji su hrabroga srca i s krunicom u ruci kao jedno hrvatsko biće uspjeli obraniti i osloboditi domovinu Hrvatsku. Nakon devet stoljeća čekanja, rezultat te borbe i ogromnih ljudskih i materijalnih žrtava bila je neovisna hrvatska država. Pritisaka na sve nas u Haagu je bilo. No, ako se čovjek postavi na način o kojem smo sada govorili, ako se pouzdate u svemogućega Boga, ako ljubite svoju hrvatsku domovinu, onda bilo kakav pritisak nema nikakvih izgleda uspjeti. A glavni razlog zašto takvi pritisci ne mogu uspjeti je to što te optužbe ne odgovaraju istini i činjenicama. Bili su to pritisci sa svrhom da se izmišljaju laži, netočnosti i da se krivnju prebaci sa stvarnih krivaca na izmišljene krivce.

DOMOVINSKI JE RAT BIO BISERNO ČIST

A sada jedno pitanje koje se dugo vremena razvlačilo po medijima u Hrvatskoj, a to je pitanje čistoće Domovinskog rata. U ljudskoj povijesti nema puno pobjedničkih država u kojima se nakon svetog i obrambenog rata postavljalo takvo pitanje. Vi ste bili čovjek koji je bio sudionik obrane hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao i u cijeloj našoj domovini Hrvatskoj. U zatvoru ste proveli 17 godina i prošli ste veliku životnu i duhovnu katarzu. Što možete reći nakon tog iskustva?

Je li u Vašim očima Domovinski rat bio čist u kontekstu stvarnih namjera i konačnog cilja obrane doma i domovine?

dario kordićNe samo u kontekstu namjera nego i onoga što se dogodilo, Domovinski je rat bio biserno čist. Kada se gleda povijest cijeloga ratovanja ne samo u našem okruženju nego i kroz ljudsku povijest, Domovinski je rat bio nedvojbeno čist. Bio je obrambeni rat, a hrvatski su branitelji, odani Kristu, ljubeći svoj hrvatski rod, s krunicom u ruci i oko vrata, znali zašto se bore za svoju hrvatsku domovinu, za svoje hrvatske obitelji, da obrane svoje domove. Hvala dragom Bogu da smo za svoje duhovne vođe kao što je bio pokojni kardinal Franjo Kuharić, koji je branitelje toliko puta pozvao da budu onakvi Hrvati kakvi smo bili kroz povijest, koji smo bili uz Krista, koji smo uvijek poštivali i ljubili kršćanske vrijednosti. Hvala dragom Bogu da su hrvatski branitelji, na čelu s hrvatskim vodstvom, predsjednikom Tuđmanom slijedili međunarodno ratno pravo. Treba dodati da nam je dragi Bog dao i snažne duhovne pastire koji su bili sa svojim hrvatskim braniteljima. Imajući u vidu strahote agresije na našu cijelu domovinu, samo Božja milost je omogućila da naš Domovinski rat bude ovakav kakavog sam ga opisao.

A sada bih htio prijeći na onaj dio koji je u životu Vas i Vaše obitelji trajao beskrajno dugo, a to je Vaš boravak u zatvoru u stranim državama. Kako ste se nosili s tako dugogodišnjim zatvorom?

Što Vam je najviše pomoglo da izdržite težak zatvorski život? Kad ste se zapravo pomirili s tako dugom robijom za svoju Domovinu?

U jednom od razgovoru nakon izlaska iz zatvora naglasili ste da 12. travanj 1999. godine ima posebno značenje u Vašem duhovom i svakom drugom životu. Što se tog dana dogodilo?

Ja sam u uzništvo došao kao vjernik, ne razmišljajući o tome koliko će ono trajati i što će se dogoditi. Počeo sam moliti krunicu. Molio sam neprekidno svaki dan. Kao što se rekli, 12. travnja 1999. godine Božjom milošću imao sam prvi susret sa živim Bogom. Od tada, kao kod svetog Pavla, moj je život postao drugačiji. To je moj novi rođendan za vječni život. Od tada na život gledam sasvim drugim očima. To se nije dogodilo preko noći. Bog me je pročišćavao, brusio i pripremao za razdoblje koje je slijedilo poslje. Ako gledamo što je izvor snage da sam ovih 16 godina i osam mjeseci, ljudski gledano, prilično lako podnio, onda mogu reći da je to prvenstveno bila Božja snaga i Božja milost, jer se toliko Božje milosti izlilo na mene i moju obitelj, na tolike drage ljude koji su bili uz nas, na naš ljubljeni hrvatski narod i na druge uznike koji su bili samnom. Gledano na takav način, Božjim očima, uzništvo je za mene bilo Božji dar i najmilosnije životno razdoblje u cijelome mome životu, zato što sam imao privilegij prijateljevati sa živim Bogom. Svakodnevno sam se, kako Krist kaže, napajao na izvoru žive vode. Tu sam nalazio svoje nadahnuće. Godine koje su slijedile nakon toga i sve što se događalo u uzništvu, i prvostupanjski pravorijek od 25 godine, kao drugi potvrđeni drugostupanjsi pravorijek od 25 godina, primio sam spuno radosti u mome srcu. Bio je to moj maleni križ. Želim isto tako reći da, gledano s ljudskog stajališta nisam se mirio sa situacijom. No, s druge strane, ja sam s radošću prihvaćao taj maleni križ, jer mi je Bog davao snagu da ga mogu nositi. Međutim, najveći dio tog križa, gotovo u cijelosti, nosila je moja obitelj. Moja divna supruga Venera i moja dječica. Ja sam ipak bio malo više nazočan u javnosti, bio sam osoba o kojoj se malo više znalo, ali moja je obitelj bila ta koja je najvećim dijelom nosili taj maleni križ.  Nastavlja se…

Razgovarao
Antun BABIĆ

Kamenjar.com

facebook komentari