PORUKA GENERALA DRINJANINA HRVATIMA TORONTA

    7

    (Potrebno je reći da ova generalova poruka iz godine 1966. nije njegov povijestno poznati govor Hrvatima Toronta iz godine 1968. Taj generalov govor je mnogima poznat i može se pronaći na You-Tube. Ova poruka je pisana pisaćim strojem na 8 stranica. Original je kod mene i mogu jamčiti da još nikada nije bio prikazan u javnosti, bilo u kojoj formi, osm što je pročitan nazočnim Hrvatima na proslavi 25 obljetnice DANA HRVATSKE DRŽAVNOSTI u Torontu 1966. Poruka počima ovako: Otporaš)

    Četvrt stoljeća nas dijeli od dana kada je bila proglašena NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Kroz ovih 25 godina dogodilo se mnogo toga i medju Vama ovdje ima ljudi, koji su bili medju stvaraocima Desetotravanjeske revolucije, ali ima i predstavnika jedne nove generacije, koja se rodila nakon toga dana. Prema tome imamo dovoljno kriterija da možemo analizirati značenje Desetog Travnja i povući potrebne zaključke.

    U prvom redu bit će potrebno i još jednom obnoviti i ponoviti naš načelni stav u pogledu Desetog Travnja. On za nas predstavlja jednu raskrsnicu u modernoj povjesti hrvatskog naroda. Deseti Travnja je bio kulminacija jedne duge i naporne borbe, koju je vodio čitavi hrvatski narod. Griješe oni Hrvati, koji neće da vide veličinu toga dana iz sebičnjačkih razloga i stranačkih prestiža. Naime, kada ga nisu ostvarili oni, onda bi htjeli izbrisati taj dan i proglasiti ga danom sramote. Isto tako griješe oni, koji bi htjeli odijeliti taj dan od čovjeka, koji je vodio onu revolucionarnu elitu, koja je najviše učinila da dodje do Desetog Travnja. Radi se o Poglavniku Dr. Anti Paveliću.Griješe isto oni, koji bi htjeli Deseti Travnja proglasiti izključivo djelom Poglavnika i Ustaškog Pokreta, -ali ne toliko radi istih, nego da se proglase nasljednicima i baštinacima istih u svoje osobne i stranačke svrhe.

    Nijekati zasluge hrvatskog naroda u tako velebnom aktu je proglasiti narod nezrelim i nesvijestnim narodom, kojemu su, eto, šaka ljudi uz pomoć Nijemaca i Talijana dali Državu. Istina je, da je cijeli hrvatski narod htio svoju državu, da se za nju borio, dao pola milijuna života, i istina je, da je na čelu borbene revolucionarne elitne manjine stao odvažan i hrabar muž, Poglavnik Dr. Ante Pavelić. Deseti je Travnja zato jedan povjestni dan, a na nama je, da ga obnovimo. Pokušat ćemo ovdje ukratko reći nekoliko ideja o tome što bi Vi, Hrvati Toronta, mogli učiniti u tom pravcu, koji je Vaš konkretni ulog, što imate pravo očekivati od nas, vojnika i revolucionaraca, i što bi mi, predstavnici ODPORA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA očekivali od Vas.

    Rekli smo od Vas, od sviju prisutnih. Postizavanje i gubljenje slobode i Države jesu akti, koji se tiču cijelog narodnog kolektiva. Cijeli narodni kolektiv se raduje slobodi, uživa u njoj, bori se za istu i žrtvjuje u krvi, umnim, materijalnim i fizičkim vrednotama. isto tako čitavi kolektiv osjeća gubitak slobode, biva ponižavan od tudjina, biva ubijan od okupatora, biva pljačkan od nasilnika i izgnan iz svog vlastitog doma i domovine po onima, koji mu niječu pravo na vlastiti državni život.

    Zato ste i Vi, braćo i sestre, dio toga narodnog kolektiva, jedna grana, ili jedna grančica narodnog stabla, koje se nije osušilo jer ima korjenja, ima proljeća, ima srčike, ima lišće, diše, razvija se, bori se za biološki opstanak. Zato je i važna Vaša funkcija, jer ono što Vi možete obaviti nemože nitko drugi. Ako sve grane i grančice, sve korjenje, lišće i srčike bubu izvršavale svoju misiju, naše će se stablo odhrvati i preživjeti sve silnike. Neka i ovo proljeće. prigodom 25 godišnjice bude dokaz, da je tako. Eto, uz veterane vidimo srčike, mlade Odporaše, koji su voljni ići stopama otaca. (“Stope otaca” o kojima general govori su stope borbe za Hrvatsku Državu, a ne kako to i danas naši neprijatelji i naši protivnici, govore da je ta borba za Hrvatsku Državu bila boraba za fašizam i nacizam, što je notorna LAŽ, mo). I tu i tamo već se čuju jeka o odjeci prvih pokušaja. Daljnje jeke i odjeci dogoditi će se u razmjeru prema onome, što naš hrvatski narodni kolektiv bude voljan i kadar učiniti.

    Iz našega tiska mogli ste vidjeti da pišemo o VANJSKOM I UNUTARNJE FRONTU. Vjerujem da ste većina čitali i o našoj anketi o PROBLEMIMA HRVATSKE REVOLUCIJE. (Vidi OBRAN32/33 1966., pisac Dr. Miljenko Dabo Peranić, mo).U br. Znate da ljudi Odpora stvaraju svoje RADNE SKUPOVE. Pisali smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. U posljednoj OBRANI mogli ste čitati i o PREDUVJETIMA hrvatske revolucije. (isti broj OBRANE i isti pisac, mo). Da, o preduvjetima. Htio bih Vam o svemu tome nešto reći, jer je svaki od Vas, mužko i ženski, stari i maldi, fizički i intelektualni radnici, Hrvati svih pokrajina, stališa, dobi i vjeroispovjesti, pozvani dati svoj dio u radu tog VANJSKOG FRONTA.

    Jedan od preduvjeta za uspješni rat protivu Jugoslavije i mrzkog nam srbokomunizma jest, da stvorimo APARAT, koji će tu zadaću ostvariti. Naprama nama stoji jedan aparat sastavljen od raznovrstnih elemenata. Naprema njima treba pokrenuti hrvatski aparat, tehničare, snagu, koji će svladati taj postojeći srbokomunistički aparat. Sve drugo je pusto sanjarenje. Napravimo jednu usporedbu iz dnevnog života. Jedan lijep, mlad, sposoban, učen i prikladan čovjek ostvaruje svoje želje, pa i snove. Mlada i lijepa djevojka osvaja momka i uključuje se u božiji i naravni zakon radjanja, umnažanja i umiranja, osigurava kontinuitet obitelji kao osnovne ćelije ljudskog društva.

    Rekli bi vrši jednu misiju, ili prema izrazu Oca Domovine Ante Starčevića, vrši svoje deržanstvo. U obitelji, u obrtu, zvanju, politici, oružanim snagama, na polju umjetnosti, znanosti i bilo koje grane ljudske djelatnosti. U tu svrhu, već prema grani života, rada i zvanja, napravi se plan, pripremi se stručno, intelektualno, fizički, duhovno i duševno. I pedalj po pedalj, korak po korak, ostvaruje svoj san, svoju želju, svoj životni plan. Superira one poteškoće, koje nailazi na putu ostvarenja. To se dogadja i u braku, u politici, u trgovini, u vojsci. To je životna borba. Pada se i podiže se. Udružuje se obitelj, pleme, skupine, grupa, stranka, pukovnija, sindikat, i što nije mogao čovjek izvršiti sam, pokušava u zajednici. Borba naroda za slobodu, udružuje narod u tom velebnom planu. Ta radi se o svima. Zato treba i organizirati ljude prema njihovim sposobnostima, izobrazbi, inklinacijama, željama, mogućnostima razne vrsti. Borba izbacuje naravne vodje, one sposobnije, jače, odvažnije, pozvanije. Pokreće se kolektiv. Organizirani kolektiv, prihvaća borbu. Tom kolektivu se suprostavlja drugi kolektiv kojemu želimo nametnuti svoju volju. To je rat. Sukob ideja, htijenja, kolektiva. U ratu se bori, trpi, pada, umire, pobjedjuje ili budi.

    Oni imaju snage, uma, ideja i organizacija, ovako se spremaju za rat. Oni koji nemaju ideja, ili nemaju snage za ostvariti ih, ili motiva za pokretati duhove za konkretne ciljeve, oni se izživljavaju u brbljanju, u izvikivanju parola, krilatica, spominjanju imena iz prošlosti, kite se tudjim perjem i bježe od konkretnih problema. Ostaju apstraktni u izvodjenju. I da bi prikrili pomanjkanje plana, snage i konkretnih uspjeha, dreče u vjeri, da će nadvikati svoju vlastitu podsavjest, koja im u samoći veli, da to nevodi ničemu.

    A da bi zaglušili glas savjesti onih, koji pitaju da im se odgovori konkretno : RECITE MI KAKO MISLITE DA ĆE SE HRVATSKI NAROD OSLOBODITI, optužuju te ljude, proglašuju ih ovakovima i onakovima, napadaju ih da su sišli sa linije, da su iznevjerili ovoga ili onoga, i da će za sve doći vrijeme. (Osobno sam prošao kroz ovakova prozivanja. Ovo ovdje govorim, danas, 9 kolovoza 2012., ne za mene niti za one koji su prošli kroz slične prozivke, nego za današnji novi hrvatski naraštaj koji, ni u snu, nije mogao naslućivati kroz kakove poteškoće je prolazila hrvatska politička emigracija u borbi za slobodu hrvatskog naroda i za uspostavu HRVATSKE DRŽAVE, mo).

    Mnogo puta se radi o poštenim ljudima, pa ako ih pritisnete u četeri oka, reći će Vam, da jest, da je tako, ali da nemaju snage, da će umrijeti onakvi kakvi su bili, i dosta puta uz grižnju savjesti sprovode ostatak života u spominjanju tudjih imena, zasluga i djela. I onda zapadnu u duboki san, kao ljudi, koji moraju uzeti morfija, ili drugih droga, a da bi mogli zaspati. Tako čekaju konac vlastitog života. I kad je život gorak, stvarnost čemerna, kao što je gorka i čemerna stvarnost našega naroda, onda sanjaju ili pišu lijepe članke o tome, kako bi lijepo bilo kada bi bili slobodni, ili kako je lijepo bilo za vrijeme cara Franje Josipa (to su oni stari usidjelice sa kojima sam se često puta prepirao, baš i upravo zbog “cara Franje Josipa”, kao što danas Hrvati opranog mozga antifašističkom promidžbom govore kako je bilo lijepo za vrijeme Tita, mo) ili Padišaaha na Bosforu, ili se gledaju u ogledalu žmirećo i sanjajući, kako su na Markovu Trgu, u uniformi, s odlikovanjima, u društvu milih i dragih, koji su davno nestali u vrtlogu klanja, progona i bježanja.

    Posljedice takovog izživljavanja i sanjearenja su mistifikacija i prazna obećanja, svadje, optuživanja, medjusobna blaćenja, i sve ono što danas vidimo oko sebe. Trebala je doći 1966. i navršiti se 25 godina od DESETOG TRAVNJA, i 21. od propasti NDH i Bleiburga, pa da mnogi naši politički ljudi dodju do spoznaje, da je dosta sanjarenja, mistifikacije i obmamljivanja sebe i drugih.

    Eto to su konkretni problemi i preduvjeti. Jedan od preduvjeta naše hrvatske revolucije jest u tome, da se mi slobodni predstavnici hrvatske političke emigracije sastanemo, kao Vi ovdje danas, i porazgovaramo oko okruglog stola o tome ŠTO MOŽEMO I MORAMO UČINITI JOŠ DANAS, što sutra, što preksutra, tko i što može, mora i zna učiniti. Mi smo bili oni, koji smo u svoje vrijeme širili letke koje smo podpisivali sa naznakom SLUGE DOMOVINE. Mi smo uvjek bili i ostajemo prvi u zahtijevanju, da se hrvatski ljudi sastanu i slože i učine ne sve, ili mnogo, nego svaki na svom mjestu, ono što može.

    Što možete učinit Vi ovdje, koji ste se sakupili da proslavite dan državnosti, uz spomen na hrvatskog kralja Tomislava i 25 godišnjicu Desetog Travnja.

    Možete učiniti to što ste učinili, doći, manifestirati se, tako, pred desetak tisuća Hrvata u Torontu, pred vlastima slobodne zemlje KANADE, koja ne samo da Vam ne smeta u radu za Hrvatsku, nego to gleda i dobronamjerno i diže ugled Vaših sastanaka sa prisustvom svojih uglednih predstavnika. Time ste već učinili jedan akt. Posvjedočili ste javno, hrabro, dostojno, da ste sinovi onog naroda (Pitam se danas, 9 kolovoza 2012. koja se Hrvatica i Hrvat ne bi ponosili s ovim izlaganjem generala Drinjanina, koji nije govorio u svoje ime, nego u ime svih nas Hrvata, i s onim Hrvaticama i Hrvatima velegrada Toronta koji su svjedočili za HRVATSKU u ovoj slobodnoj zemlji Canadi, mo), koji je dao Kralja Tomislava i pred 25 godina stvorio i obnovio svoju Državu. Da ste braća, sinovi i djeca onih, koji su krvarili zato, da Hrvatska Država mogne 4 godine živjeti usprkos svih potežkoća. Tako će i hrvatski narod u Domovini saznati, da je u Torontu bilo 400 ili 500 osoba, koje su jednim političkim aktom u slobodnom svijetu protestirali protiv jedne mrzke tiranije, protiv jedne tamnice, jednog ropstva, protiv srbokomunističke i svake druge Jugoslavije. Potakli ste time i druge, da slijede Vaš čin. Dali ste primjer bratske snošljivosti, sloge i svijesti, jer znam da Vas ima, koji pripadate raznim hrvatskim strujama. Znam da se danas slavi Deseti Travnja u ovom istom gradu na drugom mjestu, a dogoditi će se to i u drugim mjestima. I na drugim mjestima neće se slaviti zato, jer se šaka Hrvata nije mogla složiti u tome, tko je od nas u našoj mizeriji veći, zaslužniji, pametniji ili čak ljepši i elegentniji, te prema tome pozvaniji da bude Predsjedatelj, govornik ili onaj, koji pusti, da ga aklamiraju, ili vole, ili slave, kao ono crnogorski serdari : ja tebi vojvodo, ti meni serdare, a kakve smo rdje, to vidi cijeli svijet i naš jadni narod, za koji nismo ništa učinili i čak ne mislimo činiti.

    Možete, braćo i sestre, ovdje izvršiti i drugu misiju. Manje ili više svi vi radite, svi uživate prilično visoki standart života, mnogi imaju kuće, auta, frižidere, televizije, uštedjevina, i pravo je da ih imate, jer ste ih zaslužili svojim radom i žuljevima, u znoju i naporima bilo umnim ili fizičkim. Voljni ste i potrošiti za zabavu, koja je i te kako potrebna. Idete u kino i teatar, na izlete, zabave, plesove. Sve je to potrebno. Hrvatska će malo koristi imati od mističara, a sve ili mnogo može dobiti od normalnih gradjana, ljudi, žena i djece, koji rade, spavaju, misle, zabavljaju se, pa kako bi reka naš vrli fra Grga Martić: griješe i ispovjedaju se. I mnogi od Vas je dao za narodnu stvar više nego je mogao i imao. Neću spominjati primjere, iako bih mogao radi skromnosti tih osoba, koje su medju Vama…

    Ne bih htio biti kao onaj pop, koji je psovao one, koji su došli na misu, s ciljem da to prenesu na one, koji nisu došli. Htio sam samo reći, ako samo jedan mali dio onoga, što imamo dadnemo za stvar tiska, bili bi kadri učiniti mnogo na tom polju.

    Da, čujemo nekada da šta će nama piskaranje, jer da je dosta 1000 Ustaša, i da će Hrvatska biti slobodna. Te je riječi izrekao jedan dobar moj prijatelj, ugledan intelektualac i zaslužan muž. Ali nemojte zaboraviti, da je nas 6 svibnja 1945. godine bilo 17 divizija, 300.000 boraca sa puškama, topovima, avionima, glavnim stožerima, pod barjacima i pod vrhovnim vodstvom jednog velikog muža, Poglavnika, vlastite vlade i sposobnih generala. Pa šta se je dogodilo? Napustili smo, nakon dobivenih bitaka, svoju zemlju, predali se kao roblje, bili poklani kao janjci i tjerani kao obični zločinci i još duge godine nakon svršetka rata.

    Volimo mi bacati krivnju i na strani svijet, na zapad, kršćanstvo, islam, civilizaciju, a eto nedavno smao doživili i to, da inače pametni ljudi i u jedno uglednoj reviji (Hrvatska Revija koju je uređivao prof. Vinko Nikolić, mo) napadaju Svetog Oca i Vatikan, jer da ne brane dovoljno Hrvatsku. Pitam ih, zašto bi Hrvatsku branili Vatikan i Sveti Otac, koji ne vrše političke misije ni za Hrvatsku, ni za Vatikan, pa ni za Jugoslaviju, – kad mi sami Hrvati u emigraciji, gdje smo slobodni, jedva što činimo, da bi taj strani svijet uvjerili u naše pravo.

    Jedan hrvatski političar u svojoj revijici poručuje: da zašto se ne bi svadjali i zašto bi se slagali? Pa zašto da rimski, njemački, poljski, ili američki kardinali moraju biti složni u pitanju Hrvatske i Jugoslavije, kada nismo mi Hrvati, koji smo pozvani da se perom i mačem borimo za slobodu Hrvatske. Mjesto neodgovornog harangiranja na Crkvu, kardinale, Vatikan i svećenike na hrvatskom jeziku, ti naši veleumni trebali su na latinskom komponirati jedan apel na 3000 biskupa, koji su se bili našli na Vatikanskom koncilu, i u tom apelu govorili o Hrvatskoj i spominjali zasluge Hrvatske i vjernost Crkvi. I mjesto optuživanja hrvatskih svećenika da pale crkve (nesumnjivo se ovdje radi o hrvatskoj crkvi u Torontu koju je netko zapalio 1969 godine, i zli i zlonamjerni jezici okrivili hrvatskog župnika te crkve, vlč. dra. Charles Kambera, mo) i falsificiraju Papine izjave, mogli su, kao mi, mali ljudi, tiskati na stranim jezicima knjige i darovati iste uglednim predstavnicima stranih naroda. Pa ipak, solucija je tu, medju nama, ovdje medju Vama. Samo jednim malim naporom, mi smo kadri tiskati knjige, revije, novine, letke, memorandume, pozive i molbe na svim jezicima svijeta i poslati to onima, koji će i o nama odlučivati.

    Govorili smo o preduvjetima. Da, preduvjetima. I to vanjskog fronta. Naših 17 divizija nisu pobjedili srbokomunisti, ali ih je uništio svijet, koji je o nama bio slabo ili nikako informiran. I dan danas, ovdje u Torontu, dobivate novine ne samo srbokomunističke, nego i one, koje izdaju hrvatski ljudi, pokreti, stranke, i u kojima se bezstidno optužuju ne srbokomunisti, nego oni hrvatski ljudi, koji su stajali na čelu hrvatskih postrojba, koje su se borile za Hrvatsku Državu čak i onda, kada iste nije bilo.

    Iz blata i tmine najednom izgmiže netko, tko ponavlja ono, što Udba želi. Odjednom vidimo hrvatske novine, koje to ponavljaju u vjeri, da će time umanjiti vrijednost ljudi, čiji je jedini grijeh, da se nisu dali zauzdati od ovog ili onog političara, koji nije voljan s nama razgovarati o tome, što se treba i može napraviti danas, nego piše i sanjari o tome što će učiniti ako i kada Hrvatska bude slobodna.
    Jedan se od tih čak i bavi i problemima kako će u novoj Hrvatskoj postaviti djecu u školu, i kako su djeca jednog generala samo toliko vrijedna koliko i jednog satnika ili radnika, a kako je u zboru pjevača satnik zborovodja, a ne general, iako još nikada nisam nigdje čitao da bi generali bili članovi pjevačkih zborova, niti je bilo problema sa satnicima koji su bili zborovodje, niti znam da bi bilo ikada čuda sa generalskom djecom u školama.

    Eto, vidite, tu možete učinit svoje. Za naš tisak i u ovom konkretnom slučaju “Operaciju HISPANIA 23”. Mi smo već davno razaslali knjige i već smo dobili prva priznanja, zahvale i obećanja. Vidili ste učinak knjige u svim sektorima života, i danas u doba hladnog tj. psihološkog oružja. tj. riječi i pisana slova, ideje i misli, i znajte, da ako to mi ne napravimo, neće nitko drugi, pa ni rimski kardinali, mjesto nas.

    Govorili smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. Čitali ste u jednoj novini, koja izlazi u Torontu (koliko je meni poznato bile su samo dvije hrvatske novine koje su izlazile u Torontu, a to je najprije bila novina GLAS DOMOVINE 1960, zatim HRVATSKI PUT 1963 pa dalje. Obje novine su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić, mo), da nema nikakva značenja činjenica, da se Vaš Predsjednik Gagro nadje na zasjedanjima, sastancima i dogovorima sa Predsjednikom Kanadske Vlade.
    U isto vrijeme dobivamo MAKEDONSKU TRIBUNU, od 6.I.1966. br.2015 i koju čita pola milijuna izeljenih Macedonaca, i koja donosi na svojoj prvoj stranici iste te fotografije, i na obje brat Gagro, u društvu Predsjednika Vlade i ministra Gordona i vlč. Vasila Mihailova. Da, da je bilo Gagra, malih ljudi, koji bi kanadskim i drugim ministrima govorili o Hrvatskoj, mjeto hrvatskih banova i ministara u Vladi Draže Mihailovića i Subašića, onda nam se nebi 1945. dogodilo ono što se dogodilo, jer bi ti ljudi ipak nešto znali o Hrvatskoj. (Za današnji novi naraštaj Hrvata je potrebno reći da to oni znaju, da su u kraljevskoj jugoslavenskoj vladi Draže Mihailovića u Londonu bili istaknuti članovi HSS, koji su sustavno, i rame uz rame, sa Srbima u toj istoj srpskoj kraljevskoj vladi, radili proti Nezavisne države Hrvatske i svih onih Hrvata koji su se u bilo kojem obliku borili za opstanak svoje Hrvatske Države. General je htio reći da je Ratko Gagro bio na mjestu tih Hrvata u vladi Draže Mihailovića u Londonu, za sigurno se ne bi dogodio BLEIBURG, mo, Otporaš). A onako su znali da smo svašta, samo ne ljudi, koji su zaslužili biti slobodni u doba, kada se i afričkim divljim ljudožderima nameće sloboda. Eto, dokle može dovesti zagriženost, slab primjer, gore vodstvo i pomanjkanje karaktera.

    Zato je potrebno stvoriti HRVATSKI VANJSKI FRONT, koji će rado i uspješno pred strancima braniti stare i nove borce. Neka se sutra baci u borbu elita Odpora i izgine u nejednakoj borbi, dignut će se sami Hrvati, kao i 1941. te će iz osobnih, stranačkih i nama nepoznatih razloga oblatiti i ove borce, da su fašisti, nacisti, koljači, razbojnici, kao što se dogodilo i onima, koji su bili blaćeni skupa sa pokojnim Kavranom, Milošem i drugima, dok su prelomljenih udova i rebara, izmučeni stajali pred vješalima srbokomunista, neprijatelja hrvatske državne misli.

    I kao što se ti stranačari nisu digli 1941. u obranu NDH. ni 1945. u obranu pola milijuna izbjeglih Hrvata, nebi ni sutra ustali u obranu novih boraca. (to se najbolje može osjetiti danas kako vlada predsjednika RH Ive Josipovića i premjera Zorana Milanovića tretiraju hrvatske BRANITELJE hrvatsko/srpskog rata 1991/1995., mo). Znači da njihova žrtva nebi bila dostatno izkorišćena za Hrvatsku. A Hrvatska ima dosta martira, pa treba revolucionaraca, zapovjednika, tehničara revolucije, atentatora, komandosa, bomba, revolvera i drugih potrebština.

    I na kraju : svaki od Vas kada izidje iz ove dvorane mora ići sa ovim idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva. Mora pridobiti ljude u svim grupama. Ne zato da pridju u Odpor, nego zato, da u svojim organizacijama unesu duh bratske skoge, snošljivosti, potrebu suradnje i zajedničkih nastojanja. Kada se iz te bratske snošljivosti maknu iz svih organizacija lažni proporoci, Udbini agenti i nevjerni intereščije i brbljavci, koje će se lako razotkriti ispitivanjem njegove prošlosti, onda će i hrvatska emigracija moći stvoriti VANJSKI FRONT. Taj će onda VANJSKI FRONT podpomoći borce u domovini, a ne odmagati ih, i braniti njihovu svetu žrtvu pred svijetom, a ne blatiti ih, kao što rade danas. Nemojte zaboraviti da sve svjetske velesile prevode svaku napisanu riječ hrvatske emigracije, i u danom času o našem radu na VANJSKOM FRONTU će ovisiti, da li će nas strani svijet pomoći, ili će radije podržavati na našem području srbokomunizam i jugoslaviju.

    Ja Vam se zahvaljujem za ono, što ste do sada učinili na tome polju i pozivam Vas u ime onih, koji su voljni poći u nove napore, da nastavite pojačanim radom. O tome će ovisiti planski rad na Unutarnjem domovinskom frontu. Hrvatski narod gleda na nas, koji smo u slobodnom svijetu, da govorimo i radimo u ime njegovo, jer on to nemože. Rekli smo u jednom članku, da je, prema jednoj kinenskoj poslovici, bolje zapaliti jednu jedinu svijeću, nego čitav život proklinjati tamu. ODPOR JU JE ZAPALIO. Snaga je u nama, našim idejama, našim organizacijama, našim žrtvama, našim umovima i mišicima. Imamo dovoljno snage za osloboditi se, imamo i sposobnih ljudi, koje je u školama i mimo škola odgojio narodni genij. Molimo se Bogu, ali uzdajmo se samo u ono, što smo sami sposobni, voljni i kadri učiniti. O tome, eto, ovisi HRVATSKA REVOLUCIJA.

    Nemojte čekati ni časa. Naše je vrijeme davno došlo i može i proći, i ne zaboravite da nitko mjesto nas neće ostvariti našu slobodu. Mi vrijedimo pred Bogom i Narodom, pred Povješću, samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti. Mi smo samo zbroj sveukupnih akcija koje ostvarimo danas i sjutra. Glave gore vitezovi nezasluženog poraza, i naprijed za Boga i Hrvatsku, svaki na svom mjestu, svaki prema svojim sposobnostima i mogućnostima. Tako nam i Bog pomogao!

    general Drinjanin.

    NB: 

    (Kako ste mogli i pročitati ovdje u ovoj Poruki Hrvatima grada Toronta gdje general kaže: “… svaki od vas kada izidje iz ove sale MORA ići sa ovim idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva…i MORA pridobiti ljude u svim grupama…” Tako isto i ja kažem svim onima koji imadnu priliku pročitati ovu poruku, koja nije PORUKA samo za tadašnje Hrvate Toronta, nego je PORUKA svim Hrvatima U HRVATSKOJ U SVIJETU da se promiče PORUKA IZMIRENJA MEĐU HRVATIMA. Otporaš/ekskluzivno za Kamenjar.com)

    facebook komentari

    • GENERAL DRINJANIN I NJEGOVE IDEJE

      Poznavati hrvatskog generala Drinjanina se ne može preko neprijateljske promodžbe. Poznavati generala Drinjanina se može samo onda ako se sve bude čitalo što je on pisao o sebe i kroz sebe o Hrvatskoj. Tu su izražene sve njegove misli, sve njegove ideje koje su ga kroz život vodile da bude ono što je uistinu on i bio. Tek onda će se vidjeti da se general Drinjanin nikada nije kitio tuđim perjem niti se je zaklanjao za tuđa leđa. On je jedini hrvatski general koji je iz ljubavi za viječitu Hrvatsku neumorno pisao i iza sebe ostavio budućim hrvatskim pokoljenjima na stotine knjiga zapisanog i napisanog materijala. Iz tog materijala može se napisati i opisati generala Drinjanina u TRI DIMENZIJE:

      Prva (1) DIMENZIJA bi bila njegovo rođenje 6 ožujka 1913 i krštenje 23 ožujka 1913. kada je dobio ime Vjekoslav Luburić.

      Druga (2) DIMENZIJA bi bila njegovo konspirativno ime MAKS kojeg mu je Jure Francetić dao na Janka Pusti u Madžarskoj. S tim imenom je Maks
      došao u Hrvatsku 10 Travnja 1941. godine. S tim imenom je Maks bio poznat za cijelo vrijeme četirigodišnjeg obranbenog rata NDH.

      Treća (3) DIMENZIJA bi bila GENERAL DRINJANIN koji je poznat pod tim imenom i koji je bio Glavni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO.

      Uzevši ove tri DIMENZIJE u analizu, nesumnjivo će se doći do zaključka da prva (1) DIMENZIJA nije smetala nikome, pa ni srpskoj dinastiji
      Karađorđevića.

      Svakako druga (2) DIMENZIJA, tj. DIMENZIJA “MAKS” je najviše smetala srpskim četnicima, te preko ovih pomali i partizanima.

      Treća (3) DIMENZIJA, tj. DIMENZIJA “GENERAL DRINJANIN” je ta DIMENZIJA koja je najviše smetala Jugoslaviji. Ova posljedna je uzdrmala temelje svakoj Jugoslaviji, a ponajviše Titinoj komunističkoj Jugoslaviji. Zato je Udba tražila načine kako se približiti k njemu; i na svu nesreću to joj je i upijelo ubaciti istreniranog Udbaša Iliju Stanića koji ubija hrvatskog generala VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, VITEZA GENERAKA DRINJANINA 20 travnja 1969 godine u Španjolskoj.

    • GENERAL DRINJANIN I NJEGOVE IDEJE

      Poznavati hrvatskog generala Drinjanina se ne može preko neprijateljske promodžbe. Poznavati generala Drinjanina se može samo onda ako se sve bude čitalo što je on pisao o sebe i kroz sebe o Hrvatskoj. Tu su izražene sve njegove misli, sve njegove ideje koje su ga kroz život vodile da bude ono što je uistinu on i bio. Tek onda će se vidjeti da se general Drinjanin nikada nije kitio tuđim perjem niti se je zaklanjao za tuđa leđa. On je jedini hrvatski general koji je iz ljubavi za viječitu Hrvatsku neumorno pisao i iza sebe ostavio budućim hrvatskim pokoljenjima na stotine knjiga zapisanog i napisanog materijala. Iz tog materijala može se napisati i opisati generala Drinjanina u TRI DIMENZIJE:

      Prva (1) DIMENZIJA bi bila njegovo rođenje 6 ožujka 1913 i krštenje 23 ožujka 1913. kada je dobio ime Vjekoslav Luburić.

      Druga (2) DIMENZIJA bi bila njegovo konspirativno ime MAKS kojeg mu je Jure Francetić dao na Janka Pusti u Madžarskoj. S tim imenom je Maks
      došao u Hrvatsku 10 Travnja 1941. godine. S tim imenom je Maks bio poznat za cijelo vrijeme četirigodišnjeg obranbenog rata NDH.

      Treća (3) DIMENZIJA bi bila GENERAL DRINJANIN koji je poznat pod tim imenom i koji je bio Glavni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO.

      Uzevši ove tri DIMENZIJE u analizu, nesumnjivo će se doći do zaključka da prva (1) DIMENZIJA nije smetala nikome, pa ni srpskoj dinastiji
      Karađorđevića.

      Svakako druga (2) DIMENZIJA, tj. DIMENZIJA “MAKS” je najviše smetala srpskim četnicima, te preko ovih pomali i partizanima.

      Treća (3) DIMENZIJA, tj. DIMENZIJA “GENERAL DRINJANIN” je ta DIMENZIJA koja je najviše smetala Jugoslaviji. Ova posljedna je uzdrmala temelje svakoj Jugoslaviji, a ponajviše Titinoj komunističkoj Jugoslaviji. Zato je Udba tražila načine kako se približiti k njemu; i na svu nesreću to joj je i upijelo ubaciti istreniranog Udbaša Iliju Stanića koji ubija hrvatskog generala VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, VITEZA GENERAKA DRINJANINA 20 travnja 1969 godine u Španjolskoj.

    • ZAKLEO SAM SE NA OSVETU

      HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

      Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo
      voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburic, OBRANA br,43-44

      Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

      – S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu –

      Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske
      slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u
      katoliškim društvima, te naravno ona u sveučilšsnim redovima – nije
      nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U
      Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo
      Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti,
      o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada,
      kada su nam drugi sudbinu odredili i
      granice prekrojili,dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim
      krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatsva, svoje djake, kao
      prije,moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske
      organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub
      ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe
      hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska
      glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije
      kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote
      uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim
      imenima,moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna
      na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za
      Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto
      konkretno.

      Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog
      Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga
      tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira.
      Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod,
      kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog
      govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbašen iz svih
      škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog
      oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

      Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i
      istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele
      Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare,
      poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama
      “školarcima”. Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i
      hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar
      već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili
      kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim
      djacima i organizacijama – konačno sam nakon prvog tromjesečja petog
      razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje.
      Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz
      gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da
      je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo
      može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se
      protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega
      daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti
      se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne “zakleo sam
      se i na osvetu”- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio,
      ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao
      i cijela obitelj, još u doba Austrije.

      S očeva groba pošao sam
      da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice – od Kotora do
      Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio – a da
      nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

      Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i
      pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili
      gradjevinski materijal, ili išle u ribolov – ” malena je Dalmacija, al’
      je dika rodu svom…”. Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz
      Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica –
      obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i
      naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome
      koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća
      (sudjelovao, mo) u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u
      najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje
      sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i
      svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA
      (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija – koju sam
      tražio od moga “razlaza” sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj
      Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog,
      odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo,
      Otporaš)

      Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam
      sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i
      ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i
      odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno –
      revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa
      se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i
      kojoj sam položio moju vojničku prisegu – s uvjerenjem, da je onako,
      kako su nam tada rekli – da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da
      je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne
      organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države
      Hrvatske.

      (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati
      važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od
      pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam
      imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam
      koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i
      opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš
      budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje,
      jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od
      našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)

      • Risto Lontoš

        Hrvatska do Foče? Mnogo ste bre zla počineli

    • ZAKLEO SAM SE NA OSVETU

      HRVATSKA I USTAŠTVO (28)

      Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo
      voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburic, OBRANA br,43-44

      Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

      – S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu –

      Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske
      slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u
      katoliškim društvima, te naravno ona u sveučilšsnim redovima – nije
      nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U
      Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo
      Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti,
      o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada,
      kada su nam drugi sudbinu odredili i
      granice prekrojili,dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim
      krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatsva, svoje djake, kao
      prije,moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske
      organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub
      ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe
      hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska
      glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije
      kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote
      uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim
      imenima,moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna
      na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za
      Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto
      konkretno.

      Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog
      Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga
      tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira.
      Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod,
      kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog
      govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbašen iz svih
      škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog
      oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

      Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i
      istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele
      Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare,
      poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama
      “školarcima”. Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i
      hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar
      već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili
      kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim
      djacima i organizacijama – konačno sam nakon prvog tromjesečja petog
      razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje.
      Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz
      gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da
      je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo
      može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se
      protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega
      daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti
      se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne “zakleo sam
      se i na osvetu”- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio,
      ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao
      i cijela obitelj, još u doba Austrije.

      S očeva groba pošao sam
      da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice – od Kotora do
      Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio – a da
      nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

      Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i
      pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili
      gradjevinski materijal, ili išle u ribolov – ” malena je Dalmacija, al’
      je dika rodu svom…”. Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz
      Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica –
      obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i
      naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome
      koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća
      (sudjelovao, mo) u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u
      najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje
      sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i
      svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA
      (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija – koju sam
      tražio od moga “razlaza” sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj
      Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog,
      odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo,
      Otporaš)

      Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam
      sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i
      ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i
      odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno –
      revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa
      se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i
      kojoj sam položio moju vojničku prisegu – s uvjerenjem, da je onako,
      kako su nam tada rekli – da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da
      je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne
      organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države
      Hrvatske.

      (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati
      važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od
      pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam
      imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam
      koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i
      opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš
      budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje,
      jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od
      našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)

      • Laktashenko Shumski Shtrumph

        Hrvatska do Foče? Mnogo ste bre zla počineli