Poruka na samome kraju – Tanja Belobrajdić: „Crni kaput“

0
J. Novak: Poruka na samome kraju – Tanja Belobrajdić: „Crni kaput“, Gradska knjižnica Vukovar, Vukovar 2015.

Kroz usta dječaka, autorica prvo odmata sretne slike svog zavičaja i djetinjstva. Iako mnogi ljudi imaju prepuno djetinjstvo i bajan zavičaj, pitanje je naracije ono što Tanju Belobrajdić već nakon nekoliko stranica izdvaja i svrstava u talentirana pripovjedača. U mnogo (kratkih kao bljesak) priča, asocijacija i dojmova autorica jednostavne i obične svakidašnje stvari uspijeva tako ispreplesti i oplesti da nam tkivo romana postaje stvarno i blisko. Upečatljivo. To jest homogeno štivo, nema padova ili rupa te uvod vrlo brzo postaje zanimljiv.

Nakon njega braniteljica i književnica Belobrajdić ispisuje sjajan prijelaz in medias res i on je tvrdo šokovit. Sada isprepleće mladost sa traumama i strahotama (malo je reći) divljaštvima u srbijanskim koncentracijskim logorima. Uvjerljivost proze je visoka, užasi zatočeništva su proživljeni i preživljeni te literarno sjajno doneseni. Čitatelj je jednostavno umočen u radnju i kao kod krimića ne može se odvojiti. Ako bi se pokušalo dohvatiti pitanje stila, što je često neuhvatljivo, tada za ovaj naslov treba reći da je ispisan kao nizom iskrica. Roman jest naturalistički prebogat (točnije ratno jezovit) ali nema tu dugih opisa, nema mržnje, nema prozivanja. Nema naricanja. Ima ratnih prijateljstava. Svaka rečenica nova je stepenica i brzo nam gradi ukupnu sliku. Autorica je gledatelj koji nam snažnim književnim načinom prenosi sve što je vidjela i doživjela. Što su (i) toliki drugi propatili… što je vidio autor jer roman je pisan u muškome licu.

Impozantan je životni put koji je autorica prošla i preživjela da bi ju zatim masakrirali kroz brojne medije narkomani iz trula splitskoga geta. To je onaj ocvali, šugoslavenski, poznat moralni otpad, koji je za razaranja Splita bježao u Beograd misleći da će tamo dočekati pobjedu. Tako su Tanji Belobrajdić samo njima shvatljivom logikom punih deset godina prišivali seksualno, perverzno i svakakvo iživljavanje nad srbskim zatočenicima u Lori. Te getoizirane kreature natjecale su se tko će izmisliti goru laž i provući je jače kroz novine, kroz portale… Sada je jasno i zašto su to radili (osim što su krivnju s bivšeg muža prebacivali na autoricu). Sada je jasno da su osjetili tko im je protivnica, hrvatska braniteljica i mučenica i kao da su osjetili kano zvijeri o čemu se tu stvarno radi i što će doći. No, pravda ih je na kraju dostigla i izgubili su sud. Od Tanje Belobrajdić. Napokon se mogla posvetiti svojoj maloj djeci kao samohrana majka i napokon pisati. Došao je roman kojega su se bojali, čiji su miris nanjušili. Čiju su autoricu na neviđeno i apriori htjeli odmah satrti, još u startu. Htjeli su je potpuno diskreditirati i trajno stigmatizirati za sva vremena. Uzalud. Belobrajdić ih je preskočila.

Njezin roman „Crni kaput“ najteži je udarac koji su dežulovići i pavićići i ivanćići mogli dobiti: roman je proglašen među šest najboljih na VBZ natječaju za roman prvijenac godine. I zaista, riječ je o takom vrhunskom štivu i takvom dosegu da bi već sutra po njemu morao biti snimljen hrvatski cjelovečernji film.

Metafizika dobra

BelobrajdicNakon niza mučenja i premlaćivanja i gledanja užasa i životinja od ljudi Belobrajdić ne mrzi. Ona ima svoju metafiziku dobra, koja teče iz svakog njezina retka. Autorica je jednostavno književno zrelija od smrada rata i vonja hulja. Za kraj, ne ću vam otkriti zašto se roman zove „Crni kaput“ jer je to poanta ovog blistava djela. U tom je epilogu kontrapunkt dobra, vjere, vojništva, istrajnosti, oprosta i hrvatstva. Posebno vjere u dobro i (što je opasno) u ljude. I u najgorim ratnim situacijama. To treba moći. Čak i onda kad se radi o tome da se autorica na kraju bori za svoj goli život. Dobro je to koje izvire, pobjeđuje i natkriljuje rat. Do kraja. Rat ali i logore, ali i svu patnju. Dobro pobjeđuje. Ovaj roman vrijedi pročitati i preporučiti prijateljima. Nisam još naišao na takav iskričav i vehementan stil, na tako zbitu rečenicu, kompaktan odlomak a uz toliko izrečenih slika i događaja. Sve pršti. Isprepliću se mladenački ljubavni dani i monstruozni, nakazni postupci četnika, rezervista, jna-ovaca, oficirčina i srbske vojske te civila iz Vukovara, u logorima. Treba moći, nakon svega, voditi dalje svoj život, ispisati dvjesto stranica romana bez mržnje i podizati svoju djecu. Treba moći, proći sve detaljno još jednom, sada pišući, proći sve, ukupan pakao srbijanskih, fašističkih i koncentracijskih logora.

Čitajući Tanju Belobrajdić, u danima paljenja svijeća za Vukovar, nisam mogao naći bolje štivo. Roman, koji uzdiže pijetet Vukovara do neba, koji čini Vukovar semper verde vremena i krvave hrvatske povijesti. Grad, koji nikada ne će biti zaboravljen. Ali koji će nas uvijek i podsjećati: da, upravo naši susjedi počinili su genocid, strašne zločine i sada ih pokušavaju izmiješati s navodno hrvatskima i tako učiniti da izblijede. Ne će moći! Tu je „Crni kaput“! I blistava autorica. Nadam se, ovo je tek početak njezina pisanja.

Javor Novak/HKV

facebook komentari