Pratite nas

Povijesnice

Poruka Zvonka Bušića Hrvatima iz zatvora Lompac, Kalifornija

Objavljeno

na

poruka zvonka bušića
Poslije punih 38 godina iznosim hrvatskom općinstvu ovu poruku  Zvonke Bušića Hrvatima kao jedan povijesni dokumenat hrvatske političke emigracije u borbi za Obnovu Hrvatske Države

(Kontinentalni Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, za sjevernu Ameriku Mile Boban i tajnik HNO Velimir Sulić su bili u posjeti kod Zvonka Bušić. Više puta smo ga išli posjetiti kao Hrvata i kao dobra prijatelja, a usput od njega tražili smo savjete, jer je Zvonko Bušić bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za sjeverni Američki Kontinent,  kako najbolje postupati u tada već vrlo dobro polariziranoj hrvatskoj političkoj emigraciji. Zvonko je uvijek bio hrabar i ponosit čovjek.

Uz mnoge razgovore dogovorili smo se da bi dobro bilo da se on obrati Hrvatima s jednom oćenitom porukom. Pristao je i za nekoliko dana dobili smo o čemu smo razgovarali. Poslali smo to uredništvu časopisa OTPOR u Chicago bratu Vladi Glavašu koji je bio glavni i odgovorni urednik časopisa OTPOR. Prenosim ovdje na Kamenjaru doslovno “PORUKA ZVONKE BUŠIĆA HRVATIMA” koja je izišla u časopisu OTPOR br. 5, svibanj 1979., st. 5. 

Poslije punih 38 godina iznosim hrvatskom općinstvu ovu Zvonke Bušića Poruku Hrvatima kao jedan povijestni dokumenat hrvatske političke emigracije u borbi za Obnovu Hrvatske Države. Čisto sumnjam da je ova Zvonke Bušića Poruka ikada igdje bila objavljena osim u spomenutom časopisu. Mile Boban, Otporaš.)

PORUKA ZVONKE BUŠIĆA HRVATIMA

Hrvati i Hrvatice, razvoj događaja u svijetu nedvojbeno svjedoči da ni duge godine porobljenosti i okupacije nisu uništile osjećaj i želju za slobodom. Danas se jasnije nego ikada ranije u povijesti, poput udruženih krikova iz mnogih krajeva svijeta čuju odlučni zahtjeviza ljudskim pravima, političkim promjenama, individualnom i nacionalnom slobodom.

Ekonomske krize i politički nemiri su već zahvatili dobar dio svijeta. Iz dana u dan odjekuju novi pucnjevi, pojavljuju se novi sukobi, otvoraju se nova bojišta. Izrabljivani se bune protiv izrabljivača, okupirani ustaju protiv okupatora. Traže se prava, hoće se sloboda, pa makar po cijenu života. Čežnja za slobodom je postala vrlo značajnom činjenicom u međunarodnoj politiki. I zato su danas, alarmirani čuvari diktatorskih režima: i umjetno stvorenih državnih tvorevina. Ti vječni čuvari nasilnog i nepravednog mira, zabrinuti uglavnom za svoje političke interese, pokušavaju preispitati svoje dosadašnje stavove, jer i njima postaje potpuno jasno, da je ne samo uzaludno nego i pogubno opirati se neizbježnom pohodu suverene povijesti. te današnje napetosti i sukobi u svijetu kao i neprekidna politička previranja su izazvala posebnu krizu i zabrinutost kod beogradske čaršije.

Suočeni sa činjenicom, da su odbrojeni dani njihovu pašaluku u panici i strahu pred neizvjesnosti za vlastitu budućnost ti današnji nosioci beogradskog veliko-srpstva, kao i njihovi predhodnici uoči Drugod svjetskog rata, zaklinju se da će čuvati i braniti Jugoslaviju. Tko ima imalo uvida u slabosti i probleme takozvane jugoslavenske vojske i čuje kako čaršija izvikuje jedinstvo i sposobnost, snagu i spremnost jugo-armije, taj ne može a da ne prizna, da je beogradska čaršija, u svojoj megalomaniji, nadmašila i Idi Amina, doživotnog predsjednika Ugande.

Svakom razumnom čovjeku i političaru na Istoku i Zapadu, dovoljno je prisjetiti se totalnog rasula starojugoslavenske vojske pa da sa sigurnošću predvidi što čeka današnju jugo-armiju. Dugogodišnji pasivni otpor hrvatskog naroda u Domovini, uspon i pad Hrvatskog Proljeća a i događaja nakom Proljeća , te živost i aktivnost hrvatske emigracije, jasno pokazuje i političkim slijepcima, da je danas cijeli hrvatski narod jedinstven u zahtjevu  za Hrvatsku Državu i da se sinovi hrvatskog naroda, koji se danas nalaze u jugoarmiji i pod zapovjedništvom srpskih generala, neće boriti za očuvanje nikakve Jugoslavije ni pod kakvim uvjetima, za čije interese i račune, nego će zajedno sa sinovima ostalih porobljenih naroda sikoristiti svaku priliku da sruše taj veliko-srpski pašaluk i zauvijek unište megalomanske ideje i namjere beogradske čaršije.

Danas se u jugoslavenskom političkom vrhu vode žestoke borbe za vlast i nasljedstvo na jednoj strani dok beogradska čaršija na drugoj strani, sa svojim podmuklim i zakulisnim igrama pokušava Hrvate, još jednom, žedne prevesti preko vode ili hrvatsko nacionalno pitanje riješti Đilasovim ili Rankovićevim krvavim metodama. Jugoslavenski je izrazit primjer koji svijet upozorava, da nema bratstva između okupatora i okupiranih i današnje rasplamsavanje nacionalno osloboditeljskih pregnuća kod porobljenih nesrpskih naroda je proces, kojeg više nitko i ništa zaustavite neće i niti može. Kako u Jugoslaviji, tako i u drugim krajevima svijeta, svi nasilno udruženi narodi moraju biti osamostaljeno. Trebaju izboriti svoje neotuđivo pravo na samoodređenje. Dok su svi nasilno podjeljeni narodi kao Albanci, Makedonci, te Nijemci, Koreanci i slični drugi u svijetu, moraju imati pravo na ujedinjenje. To je neizbježni hod suverene povijesti. I u tom smislu se hrvatski narod istinski bori za temeljna ljudska i narodna  prava hrvatskog i svih drugih porobljenih i obespravljenih naroda.

Zbog političke nedozrelosti podaničkog duha i iluzija svojih političkih vođa, naša je Hrvatska, kroz dugu i tešku povijest, prečesto služila tuđim interesima i tuđe račune plaćala krvlju svog vlastitrog naroda. Međutim, Hrvatska se je konačno oslobodila svih dojučerašnjih kobnih oluzija i znanja, a gola i opipljiva okupacijska zbilja je otrijeznila iz devet-stoljetnog podaničnog sna, te probudila sve slojeve hrvatskog naroda. Danas se je hrvatska intelegencija stavila u službu svog potlačenog naroda, u obranu njegovih kulturnih, povijesnih i drugih nacionalnih vrijednosti. Učvrstila se je na staze s kojih hrvatski radnici i seljaci, u našoj mukotrpnoj tisućljetnoj nacionalnoj osloboditeljskoj borbi, nikada ne siđoše. Godine 1971. pokret hrvatskih sveučilištaraca postavio je našu borbu, na široke narodne temelje, na podlogu općehrvatskog izmirenja i opraštaja. (Vidi Poruka Izmirenja…Istarska Drina br. 3/4 1964., st. 18-21., mo. Otporaš.) Ta je ideja u Domovini postala općim nacionalnim pokretom a morala bi jače i gorljivije prožeti i emigraciju, jer to je najispravniji putokaz naše borbe i jamstvo hrvatske pobjede. (Poruka Izmirenja je djelo hrvatske političke emigracije koju je hrvatska državotvorna platforma u Domovini obje ručke prihvatila. Mo.)

Do danas, u hrvatskom narodu, nije nitko pobjednik niti bi itko trebao o sebi pripisivati neke ratne zasluge jer od jednih, napuštena od drugih prevarena Hrvatska je još uvijek u najcrnjem ropstvu iz kojeg nju jedino pomirena braća sa zajedničkim snagama i novim pregnućima spasiti mogu. Svi smo krivi i svi smo odgovorni ali sada nema koristi kukati, niti nojevski stavljati glavu u pjesak nego jedni druge trebamo hrabriti, jedni drugima pomoći osloboditi se kompleksa krivnje prema vlastitom narodu i straha od vlastite domovine. Isto se tako, kao narod, moramo osloboditi kompleksa nacionalne krivnje kojeg su nam naši nacionalni neprijatelji i njihovi pomagači uspjeli nametnuti do te mjere, da su neki čak ISTAKNUTI Hrvati, ovdje u Ameriki, i sami počeli vjerovati u te izmišljene priče o tobožnjem hrvatskom terorizmu, te su i samim Amerikancima postali smješni oni i njihova sluganska poniznost. Jer – stalno isticati slobodu i prava koja Hrvati uživaju u slobodnoj demokratskoj Ameriki, a ne usuditi se otvoreno napisati i osuditi službenu politiku Washingtona koji šalje oružje beogradu i otvoreno zagovara i podržava genocidno jugoslavenstvo, može samo podanički ropski duh, koji slobodu doživljava kao luksuz, jer je rođen na koljenima, živi na koljenima i umire na koljenima. Tako su se neki pobornici mira raspisali o revoluciji a neki sami sebe proglasiše ovcama i koješto drugo.

Hrvatice i Hrvati, unatoč svih tragedija, patnji i stradanja hrvatskog naroda, ako prelistamo hrvatsku povijest, ako zagrnemo crne zastore hrvatske prošlosti, vidjet ćemo da mi nismo potomci kukavica i plašljivica. Saznat ćemo, da je hrvatski narod od prvih početaka do dana današnjega uvijek imao uzgoritih i uzornih sinova koji su se čvrstim sjajem svog imena lavovski borilii časno ginuli na braniku hrvatske slobode visoko cijeneći sveti ideal nacije. Domovina Hrvatska, zemlja predaka koji su je nama u amanet ostavili, zahtjevala je, i danas zahtjeva, da je se njezini sinovi pokažu dostojni, a da je očuvaju i obrane.

Ratni sukobi na komunističkom dalekom Istoku te širem svijeta, mnoga već otvorena bojišta, i ona koja su u pripremnom stanju i koja će se uskoro i neminovno otvoriti, kao i kriza u Jugoslaviji koja se svakog dana može pretvoriti u otvoreni sukob, sve nas to upućuje, da su u svijetu nadošla nemirna vremena i da trebamo cijeli hrvatski narod upozoravati na stalnu budnost. Ovi događaji u svijetu i naše tragično povijestno iskustvo također nas upućuju i opominju, da se hrvatski rodoljubi danas ne smiju dijeliti po liniji Istok – Zapad, kao što ni naša borba ne smije biti uperena proti Istoka niti protiv Zapada.

Duhovno ujedinjeni hrvatski narod, na zajedničkoj političkoj platformi, okupiti i organizirati sve raspoložive hrvatske snage i tako ojačan odlučno se oprijeti beogradskoj čaršiji i njezinoj Jugoslaviji, a što se tiče odnosa prema Istoku i Zapadu, imperativ je hrvatskog trenutka sadašnjosti, da naša borba bude nacionalno osloboditeljska i prema Moskvi i prema Washingtonu, jer porobljeni hrvatski narod se neće i ne može boriti za tuđe imperijalističke interese, nego traži načina, da konačno izbori svoju slobodu i svoju slobodnu i suverenu državu Hrvatsku.

U tom smislu kada Iseljena Hrvatska uskoro bude birala svoje prvake u vodstvu HNV-a, neka ima na umu, da ovo naše današnje vrijeme i ozbiljna situacija traže bezkompromisne političare, odgovorne i odvažne hrvatske muževe, odlučne praktičare i aktiviste trenutne sadašnjosti, a ne puzavce, na koljenima ishitrene teoretičare, častohlepne bijednike i osvetničke tumače minule prošlosti. pametno i sretno izabrano vodstvo HNV-a treba oživjeti hrvatske redove, uposliti i na konkretan rad poticati hrvatske rodoljube, promičući istinski osjećaj zajedništva, ljubavi, razumijevanja, snošljivosti i praštanja.

Treba kroz cijelu hrvatsku dijasporu pronijeti optimizam. Treba konstruktivnim radom, novim inicijativama i objektivnim uspjesima uvijek nanovo iznenaditi i obradovati Domovinu, a hrvatskim borcima i rodoljubima učvršćavati vjeru i poticati na akciju. I tako, u suradnji s Domovinom, na zajedničkoj platformi i u duhu pravog borbenog zajedništva, pripremiti teren za hrvatsku revoluciju, jer bez revolucije Hrvatskoj slobode nema. Težak, opasan i krvav je put revolucije, ali je to jedini put koji vodi u slobodu i hrvatski ga narod mora proći, ako želi biti slobodan i živjeti u svojoj slobodnoj Domovini. Na tom putu trebamo ujediniti i organizirati sve raspložive snage u domovini i u iseljeništvu, sve hrvatsko što miče, jer što nas bude više i što budemo bolje organizirani, trebat će nam manje krvi i s manje žrtava ćemo izvojevati slobodu.

Nedavno je na tom putu okrutna sudbina zadesila Brunu Bušića, (ovo je pisano ni punih sedam (7) mjeseci poslije Brunine pogibije, mo. Otporaš.) našeg najslobodoumnijeg pisca i intelektualca. Njegov duboki i intiuitivni duh pokrećao je mlade hrvatske naraštaje, prožimao ih nacionalnom i političkom mudrošću. Njegov blistavi i jezgroviti stil, njegova naučna darovita razglabanja i raščlanjivanja naše prošlosti i sadašnjosti pripremala su općehrvatsku sintezu današnjice i sutrašnjice. kako u okupiranoj Domovini tako i u rastrganoj emigraciji, pažljivo i oprezno, ali odlučno i neustrašivo išao je Bruno tim smrtonosnim putem prema slobodi, nosio je zastavu hrvatskih ustaša i hrvatskih komunista. (Znam da će sada mnogi pomisliti da su hrvatski komunisti nosili jugoslavensku zastavu i pod njom se borili za komunističku Jugoslaviju. To stoji. Ali stoji također isto i to što je Zvonko rekao, jer to je DUH I PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, a izvor se zna kada je ta poruka napisana, tko ju je napisao i gdje je tiskana. Mo. Otporaš,) Iz krvavog raskola braće podigao je zastavu hrvatskog borbenog zajedništva i nosio je, uzorito i uzgorito, ne prema Moskvi i Washingtonu, ne prema Rimu i berlinu, nego prema nikad pokorenom Zagrebu.

pao je Bruno smrtno pogođen od istog neprijatelja od kojeg je, točno 50 godina prije njega bio pogođen i pao Stjepan Radić. Njihove smrti poput Rakovačkih, Blajburških, Lipanjskih Bugojanskih i Velebitskih, mada bolne i tragične, gospodare našim životima i zadužuju nas da nastavimo s beskopromisnom borbom do hrvatske narodne i državne slobode. Iz grobova palih hrvatskih vitezova i mučenika nicale su i niču legije hrvatskih boraca, znanih i neznanih junaka koje ideja slobode i sreće uvijek nanovo potiče i povezuje. Tako će i svježi grob Brune Bušića u parizu hrvatske kćeri i sinove, rasijane po cijelom svijetu, povezati s majkom Hrvatskom, a njegov veliki duh će zračiti snagom i osvjetljivati tamne staze budućim borcima za slobodu Hrvatske.

Hrvatice i Hrvati, prognani građani Hrvatske, eto opet na pragu 10 TRAVNJA, dan kada svi Hrvati slave obnovu Hrvatske Države. Na ovogodišnjim proslavama 10 Travnja ne smije se zadoraviti, da taj dan i njegovo slavlje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri pridonijeti za njegovu obnovu. Neka se u tom smislu i duhu hrvatskog borbenog zajedništva dostojanstveno proslavi taj dan hrvatske državnosti s nadom i vjerom da to bude poljednji u tuđini. (Neka nam danas, Hrvatima u Domovini Hrvatskoj ova Zvonkina molba da se dostojanstveno proslavi dan hrvatske državnosti 10 TRAVNJA bude očiti znak da Hrvati u Domovini Hrvatskoj još uvijek nisu politički i nacionalno hrvatski slobodni da mogu nesmetano slaviti najslavniji hrvatski državni praznik hrvatske povijesti. Mo. Otporaš.)

I na koncu Vam, hrvatska braćo i prijatelji, želim reći samo nekoliko riječi o stvari koja me je ponukala, da vam se upravo sada i na ovaj način javim. S obzirom na vrlo zategnutu situaciju i konkretne okolnosti u svijetu, a poznajući vrlo teško stanje hrvatskog naroda i smrtne opasnosti koje su se ovih dana nadvile nad Hrvatskom, imperativna dužnost se nameće cijeloj iseljenoj Hrvatskoj, da pojedinačno i organizirano prosvjedujemo, demonstriramo i na Hrvatsku upozoravamo sve humanističke organizacije i vlade, da im ukazujemo na tragičnu istinu hrvatskog naroda i da svjetsku javnost stalno upoznajemo s hrvatskim željama  i htijenjime. Hrvatska je okupirana i ne može javno i otvoreno prosvjedovati niti pred svijet iznijeti svoj problem.

Zato se prognanim i po cijelom svijetu raseljenim hrvatskim građanima nameće sveta dužnost, da u ime potlačene domovine, naše Hrvatske, našeg hrvatstva, naše nacionalnosti i u ime budućnosti našeg naroda i domovine Hrvatske, iskorištavamo svaku prigodu i cijeli svijet uvijek nanovo upozoravamo, a posewbno one vlade koje i danas oružjem pomažu velikosrpsku vladu u Beogradu; da ih ozbiljno i odlučno opomenemo, da bi se ta njihova politika mogla tragično osvetiti nad hrvatskim narodom, da će ta politika dovesti do novog Irana na Balkanu, koji će zbog heterogenosti tog područja i nacionalne netrepljivosti biti daleko strašniji i mnogo krvaviji.

Kako vam je već poznato, ja sam sa svojim suborcima i riječu i djelom upozorio američku vladu, da preispitaju svoje stavove prema Beogradu, jer propast Jugoslavije je pitanje vrlo kratkog vremena. Mi smo se s našom akcijom i na izuzetno dramatičan način takožer obratili slobodoljubivom američkom narodu i cijelom svijetu, tražeći razumijevanje za našu Hrvatsku.

pozivamo vas da još jednom dokažete svim negatorima hrvatske slobode, da će svijet uskoro morati računati s hrvatskom voljom i s hrvatskom mišicom, da se u tom smislu solidarizirate s Vašim zatvorenicima i kroz jedinstvenu manifestaciju hrvatstva dokažete razbuktali i nikad ugađeni hrvatski državotvorni planem.

Hvala i hrvatskoj odani –
ZVONKO BUŠIĆ.

 
 
Prepisao Mile Boban za Kamenjar.com/ Otporaš iz časopisa OTPOR br. 5., svibanj 1979., strana 4,5,6

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sjećanje na 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika i generala NDH

Objavljeno

na

Objavio

“Fašisti budućnosti nazivat će se antifašistima!” – (Winston Churchill, (1874. – 1965.)

35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945., iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno tzv. suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je, uz teška mučenja (i) izvršeno upravo 24. rujna 1945. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti hrvatski časnici – mučenici bijahu:

 Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Svjedočanstvo: Kako su nas ubijali…

            Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog, genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

            “Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora “Nove Vesi” u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. “Diži se, brže, ustajte koljači!”, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

            l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici.

Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to s kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

            Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

            Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega – kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: “Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!” To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

            Tako je išlo sve do slijedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano “Vodimo ustaške koljače na suđenje!”, “Smrt Ustašama!”, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: “Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!” I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki.  Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje “na gotovs” po naredbi komesara. Po nama kamenje prestade padati, niti više ima smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. “Posjete” ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

            Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se “po zakonu”… Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. “Da li se osjeća krivim?” Odlučnim: “Ne!” odgovori ovaj hrvatski general. “Dobro, sjednite!” Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi “Ne”. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj!?”

 Anonimni sudionik događaja

Poštovatelji ovih hrvatskih časnika – mučenika u svom Proglasu su pozvali sve hrvatske rodoljube i sve Hrvate u Domovini i svijetu da se u svojim molitvama i sv. Misama zadušnicama prisjete,tj. prisjetimo ovih uzor-časnika, Hrvata, beogradskih mučenika

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati