Pratite nas

Kolumne

Poskočiše progresivci na zadnje noge. Vratio se vojvoda – Voja. Čist k’o da si ga oprao vimom

Objavljeno

na

“Kad vidite Hrvata, ubijte ga kao kera pored tarbe!”.

Izjava je to časnog Vojislava Šešelja, bivšeg branjenika Vladimira Šeksa, iz nekih nekima dragih vremena. Predsjednik srpske vlade Vučić zaželio je dobrodošlicu svom bivšem šefu i junačko zdravlje. Vesna Pusić nije studirala pravo, uostalom kao ni Josip Kregar, ali oboje nastupaju s pozicije pravnih stručnjaka. U Hrvatskoj i inače svi su stručnjaci za pravo i nogomet. Kaže Vesna na RTL-u: “Protiv njega ne postoji presuda pa ga i ne možemo smatrati ratnim zločincem”.

Seselj-nikolic-vucic-dnevne

I tako Hrvati dočekuju ratnog zločinca Darija Kordića, a Srbi vojvodu Voju koji je pravno čist. Usprkos tomu “pravni stručnjaci” idalje misle kako je Haaški sud ipak sud. Neki su pomalo konfuzni, skoro izluđeni. Recimo Vesna Teršelič, Vesnin braco Zoran, Dragec Pilsel, sudija iz Zadra Savo Štrbac, Oli Frljić, čitava postava časne Documente, milijunsko gledalište Žikine dinastije itd., itd. U jednom trenutku Haaški sud je iznevjerio čiste i časne nade Sneške Pavić te gore spomenutih, koji inače svaki mjesec s ljubavlju trpaju u džepove ustaške kune. Neki američki sudac, za kojeg ni danas nisu sigurni jeli bolovao od Alzheimerove ili Ajzenhauerove bolesti, oslobodio evidentne ratne zločince Gotovinu, Čermaka i Markača. “Kakav je to sud, kakav je to sudija” pitali se Savo Štrbac i Zoran Pusić. Oliver Frljić je hrabro u ime progresivnih i antifašističkih umjetnika posalao poruku svima – ne priznaje ni sud ni presudu. On priznaje samo sud svoje partije. Ogorčeni antifašisti prekrižiše, a neki prekrstiše Haški sud kao takav. Više nije postojao ni kao misaona imenica. Prisjete ga se tek tu i tamo. Više tu nego tamo. “Vratio se ubojica iz Ahmića Dario Kordić koji Ahmiće nikada nije ni vidio”. Odslužio 17 godina i vratio se u Hrvatsku kako bi provocirao naše boljševike, partizane, orjunaše te gledatelje Žikine dinastije. Opet kao da gledamo film “K’o to tamo peva?”. Ubojica iz Ahmića, koji u Ahmićima nikada nije bio, odslužio je samo 17 godina. Novinari Rječkog Novog lista i Juratnjeg izgledali su tih dana kao da ih je napala ebola. Prosto ne mogu da veruju! Za to vrijeme desničari, ognjištari, neoustaška gamad, kako umiljato vukovarske ratnike naziva Drago Pilsel i ostali zapjenjeni slušatelji Thompsonovih pjesama, likuju. E, sad se karta malo promjenila! Živnula je udruga koja nas suočava s našom prošlošću, ali u sadašnjosti nam muze veliku lovu. Poskočiše progresivci na zadnje noge. Vratio se vojvoda – Voja. Čist k’o da si ga oprao vimom. Nema presude! Voja u Srebrenici nije ni bio! Kao ni Kordić u Ahmićima! Za razliku od telepatskog ubice Kordića, Voja nema hartiju na kojoj piše kriv je… Mi pak znamo što znači “lege artis” (po pravilima struke). Bez obzira što smo država sa posebnim potrebama, s pravom (i nogometom) uvjek smo bili na ti.

Winston Churchill jednom je rekao: “Laž prođe pola svijeta dok istina uspije navući hlače”.

redaljkeSrećom u RH nema Haaškog suda. Imamo naš hrvatski sud iz kojeg izlazi čista destilirana pravda. Za sve, a osobito neke! Bez obzira na sve te i takve presude moramo kao legalisti prihvatiti. Marijan Bertalanić je sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu. Da je naš Marjan nogometni sudac on bi dosudio jedanaesterac za njemu dragu momčad i prije nego bi lopta krenula sa centra. Naime, dragi prijatelj našeg predsjednika Ive Josipovića, Dragec Carlos Zvonimir Pilsel – zvan Molotovljev koktel – nema dlake na svom progresivnom jeziku. Postao je popularan u braniteljskoj populaciji s izjavom da “neprekidno hrvatsko spominjanje Vukovara ustvari govori o hrvatskom fašizmu”. Ni danas mi nije jasno kako tako analitički pametna osoba nije odmah postala ministar branitelja. Ali naš Dragec je dosljedan. Nedavno je, u času inspiracije, u jednom svom tekstuljku članove Sožera za obranu hrvatskog Vukovara i širu braniteljsku populaciju nazvao “neoustaškom gamadi”. Rekao bih da se radi o vrlo hrabroj izjavi. Stožer uzeo odvjetnika pa tužio našeg Carlosa. Obzirom da je Carlos Dragec prijatelj Predsjednika države, a i s obzirom na do sada poznate presude hrvatskih sudova, tužba je bila hrabra odluka.

Privatni tužitelj Tomislav Josić, predsjednik Stožera kao i njegov odvjetnik Jurica Barbarić pojaviše se neki dan na sazvanoj raspravi kod suca Bertalanića. On je sa zanimanjem pogledao Josića i postavio mu još zanimljivije pitanje: “Gospodine Josiću, čemu grotesknost vođenja ovog postupka ?” I dok je nesretni Josić počeo razmišljati o tome što je sudac ustvari htio reći, uslijedilo je slijedeće pitanje-zagonetka: “Jel’ vi znate tko je Drago Pilsel?” Da ne duljim, časni sudac časnog suda dok si rek’o “keks” oslobodio našeg Drageca. Sudac je vjerojatno zaključio da nazvati branitelje “neoustaškom gamadi” nije ni uvreda ni kleveta nego vrijednosni sud! Zato “neoustaška gamad” idalje prosvjeduje pred Fredovim ministarstvom. Onako opasni u kolicima, često bez nogu i ruku, remete miran i spokojan san ne samo Fredu nego i, po svemu sudeći, sucu Marjanu Bertalaniću. Stožer i Josić spremaju žalbu. Ne znam… ali znam da je Haaški sud pustio četničkog koljača Šešelja na slobodu zbog bolesti. Isto tako znam da je hrvatski sud bolesnog hrvatskog branitelja Đuru Brodarca pustio da teško bolestan umre u zatvoru. Kako bi rekao Krleža “ni med cvetjem ni pravice” a kamoli u hrvatskom sudstvu.

Zagonetna pitanja koja je sudac postavljao Tomislavu Josiću podsjetiše me na stari dobri vic o Muji I Hasi. Pita Haso Muju: “Mujo što je to u šumi šum šum, a u vodi pljus pljus?” “Da nije zagonetka?” odgovori Mujo!

Gordana Sabol jedna je od popularnijih političarki. Znate one priče o štangi za istezanje i sl. Razljutio ju je odvjetnik Siniša Pavlović zastupnik Gizele Đureković. Skoro k’o Josić suca Bertalanića. Odmah je prokužila da nepoznati odvjetnik želi ispolitizirati suđenje Josipu Perkoviću. Misli si Gordana: “Kakve veze ima to suđenje s politikom i sa SDP-om. Pa Perković je čitav život bio u HDZ-u. Bio je osobni i intimni prijatelj Franje Tuđmana, a poznavao je iz viđenja i Gojka Šuška”. To je špranca u koju svaki pošteni SDP-ovac vjeruje k’o u svetog Ivicu. Stoga je Gordana postavila pitanje svih pitanja: “Zar itko misli da je CK SKH raspravljao koga ubiti?” E sad, da postoji neka signifikantna anketa koja bi pokazala tko tako misli, naša bi Gordana pala sa štange. Ja tako mislim, misli tako i gospođa Đureković kao i njeni odvjetnici, misli tako i “neoustaška gamad”, a misle tako i svi oni koji su 1991. godine krenuli u rat za obranu ove države. Uostalom, tako misli i njemačko pravosuđe što dokazuje i suđenje Perkoviću, Mustaču i Pratesu. Tako misle i potomci onih osamdesetak smaknutih Hrvata u zapadnoj Europi. No, ostavimo Gordanu da u miru vježba na svojoj štangi. U zdravom duhu zdravo tijelo!

Zastupnica Gordana Sabol govori u Hrvatskom saboru nepropisnom brzinom. No, štiti je zastupnički imunitet.

Što će sada športski novinari? Dinamo popušio pet komada u Zagrebu s red Bullom, a glavni krivac za tu sramotu Joe Šimunić uopće nije igrao. Štoviše nije bio ni na klupi. Svaki posrtaj plavih u zadnje vrijeme pratilo je mudrovanje športskih novinara. Te Šimunić je prestar za ozbiljan nogomet; vrijeme mu je da se sa 35 godina povuče; trebaju igrati mladi Travel i Šimunović te slične tirade. Meksički reprezentativac Rafael Marquez, stariji je od Joa Šimunića, ali je nakon zadnjeg Svjetskog prvenstva u Brazilu pronašao angažman u talijanskoj Seriji A gdje današnji Dinamo ne može ni primirisati. Maldini, branič Milana, igrao je do četrdesete godine. Najdalje je otišao jedan nogometni idiot iz portala Index. Bljezgareći zašto Šimunić nije više za ozbiljan nogomet, tip je napisao da je Šimunićev definitivni pad kao igrača počeo u Beogradu na utakmici Srbija-Hrvatska i to kad je Šimunić grubo faulirao srpskog fudbalera Sulejmanija. Da nije bilo tog faula srpski igrač otišao bi sam pred Pletikosu i to bi bilo 2:1 za Srbiju. Tada bi komšije otišle u Brazil umjesto Hrvatske. Znači tobožnji športski novinar, a u stvarigledatelj Žikine dinastije, ne može prežaliti taj glupi faul zbog kojeg su se “Vatreni” plasirali na svjetsko prvenstvo. Nakon 100 utakmica za hrvatsku reprezentaciju i visoke klase koju je iskazivao, Šimuniću je zaista vrijeme da naruči pjesmu “Rastajem se Cigani sa vama…” Koliko su pojedini novinari stručni i objektivni, najbolje dokazuje utakmica s Red Bullom u kojoj su Austrijanci imali krila, a Dinamovci pokazali da volovima ni krila ne pomažu.

Engleski nogometaš Boby Charlton jednom je rekao: “Neki tvrde da su u modernom nogometu igrači robovi. Ako je to istina onda molim da me se odmah osudi na doživotnu robiju”.

Napokon dobra vijest iz komšiluka. Iz Begrada se javlja, u Jutarnjem, Miljenko Jergović. Sav plamti od ushićenja!. “S naslovnica dvaju glavnih beogradskih političkih magazina gledaju nas Igor Mandić i Ante Tomić. Eto istinskog triumfa hrvatske književnosti”. Dobro ste pročitali – govori o hrvatskoj književnosti. Bilo bi bliže istini proglasiti Dobricu Ćosića hrvatskim književnikom, a Boru Čorbu hrvatskim glazbenikom. Trumf hrvatske književnosti i Igor Mandić??!! Lik koji otvoreno piše da je Hrvatska nepotrebna država! Da nam je bilo daleko bolje kad je Beograd bio glavni grad i da bi ponovno trebali početi razmišljati u tom pravcu.

Zamislite sad onu zavedenu “ustašoidnu gamad” koja se borila i ginula za tu “nepotrebnu” Hrvatsku, pa danas u invalidskim kolicima prosvjeduje u Savskoj. Nju, preko hrvatske književnosti na sajmu knjiga u Beogradu, predstavljaju orjunaš Igor Mandić koji mrzi ovu državu te podoficir JNA Ante Tomić čija nostalgija za Jugom postaje predmetom opće sprdnje. Da bi sprdnja bila potpuna, nedostajao je još samo beogradski politički magazin sa slikama Miljenka Jergovića i Jurice Pavičića… a slike Slobodana Novaka i Ivana Aralice mogle bi biti objavljene kao potjernice.

U nemogućnosti da se zahvali svakom napose, HDZ se ovim putem zahvaljuje svima koji su se na tu stranku nabacivali blatom koje je, sudeći po djelovanju, ljekovito.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati