Posljedice neposlušnosti

    0

    Grijesi bludnosti i preljuba po uzročno-posljedičnom slijedu su uzrok velikog zla na svijetu. Nanijeli su i nanose najviše rana ljudskom rodu jer ostavljaju teške i nesagledive posljedice u obitelji i društvu generacijama. U postelji grijeha, bludnosti i preljubu, krije se korijen najvećeg zla današnjeg čovječanstva – abortusa, gubitka vjere i raspada obitelji. Majka Terezija je često govorila: «Pobačaj je prijetnja svjetskom miru». Kod primanja Nobelove nagrade za mir rekla je: «Ja imam uvjerenje koje bih svima vama željela priopćiti: Danas je najveći rušitelj mira krik nevinog, nerođenog djeteta. Ako majka može ubiti svoje vlastito dijete u svojoj vlastitoj utrobi, kakvo još gore zlodjelo postoji, nego kad se međusobno ubijamo! U svetom pismu piše: «I da majka zaboravi svoje dijete, Ja vas neću zaboraviti.» I da majka zaboravi…Ja vas neću zaboraviti. Danas se ubiju milijuni nerođenih, a mi šutimo, ne kažemo ništa, nijemi smo. Za mene su narodi koji su legalizirali pobačaj, najjadniji narodi…»

                Riječi majke Tereze, da je pobačaj najveći rušitelj mira, da je to rat bez vidljivog oružja, bile su proročanske. Uzalud je govoriti o miru i svijetu bez nasilja, dok god se nerođenom djetetu oduzima pravo na život i dok god neprijatelj Boga i čovjeka: sotona, preko svojih suradnika ubija život koji Bog stvara u majčinom krilu. Jer da bi čovjek ubio nerođeno dijete, čovjek mora prije toga u sebi ubiti čovječnost.

    Dr. Marie Peeters, dobitnica ugledne nagrade Medicinske akademije Pariz,  koja se bavi istraživačkim radom o uzrocima zaostajanja u tjelesnom i duševnom razvoju djece, govori: «U Evropi je hitno potrebno liječiti posljedice pobačaja i zlostavljanja. Ako se tome ne pristupi, tada će rezultat za Evropu biti duševno posve rastrojeno društvo.» (Stossel, P., Mirjam… zašto plačeš?2004, Đakovo, UPT)

    Crkva pripušta na svetu pričest čak i ubojice, lopove, Bogo-psovače, ako se iskreno kaju i mole oprost od Boga i čovjeka, ako se ispovjede i čine pokoru, i trude se ispraviti posljedice svojih grijeha. Ali, vođena i prosvijetljena Duhom Svetim, Božanskim naučiteljem, ne pripušta na svetu pričest bludnike i preljubnike, koji i dalje ostaju u grijehu, živeći u zajednici bez Sakramenta ženidbe, upravo zbog toga što su teške, strašne i nesagledive posljedice grijeha bludnosti i preljuba. Ona djeca koja su rođena iz nezakonita spavanja, nemaju puninu blagoslova. O tome govori Riječ Božja u Knjizi Mudrosti (4, 3-6), gdje kaže: «Mnogobrojno potomstvo (preljubničko) nije ni za što, izdanci se nečisti duboko ne ukorijene i nemaju čvrsta temelja. Jer ako se na čas i razgranaju, slabo ukorijenjeni, na vjetru se zaljuljaju, iščupa ih sila vihora, i grane što tek su izbile, polomi, i plod im je beskoristan, nezreo za jelo, i nije ni za što. Jer djeca rođena iz nezakonita spavanja, svjedoče na sudu o zlu roditelja.»

    Dijete koje nije začeto iz cjelovite ljubavi muža i žene, i duhovne i sjetilne, koje nije željeno, već je plod požude ili straha od začeća ili želje da se pokuša spasiti problematična veza, ili ako je začeto na nenaravan način, teško može primiti i uzvratiti ljubav. Dijete, od samog začeća, od majke upija ljubav, prihvaćanje i toplinu, ili srdžbu, mržnju i odbačenost. I ti osjećaji ga prate kroz cijeli život. Naš odnos prema ocu, majci i bližnjima uvjetovan je iskustvom iz prenatalne dobi i mladosti. Drugim riječima, sve boli i rane, prepreke i negativni stavovi: strah, tjeskoba, krivnja, što smo ih primili preko roditelja i nosimo ih u sebi iz prošlosti, određuju naš odnos prema Bogu, prema nama samima i prema bližnjemu. Čovjek često skrene s puta, ne svojim vlastitom krivnjom, već po grijehu ili ranama svojih roditelja ili predaka. Zato jer je već prije rođenja osjetilo odbačenost, mržnju, očaj, strah…Djeca se rađaju s ranama. Zato odgovorno roditeljstvo ne počinje rođenjem djeteta, već obuhvaća i djetetovo začeće i život roditelja prije začeća djeteta. Judith i Francis MacNutt, (Molite za vaše dijete) su došli do zaključka, da, ako su bračni parovi molili za svoju nerođenu djecu, da će djeca biti više sklona ljubiti Boga i bit će sretnija i zadovoljnija u životu.

    Dr. Petar Krešimir Hodžić kaže; «Dijete od početka ima duhovnu dušu i imajući to na umu, komunikacija putem duhovnih kanala je nešto što se nameće kao logičan put. Za vjernika kršćanina to znači blagoslivljanje predrođenčeta, (npr. znakom križa na trbuhu trudnice), moliti za dijete i njegov rast i razvoj, čitanje biblijskih tekstova od kojih je dobro izabrati jedan koji će se predrođenčetu čitati svaki dan, te, dakako, redovit sakramentalni život roditelja. – (Hodžić, P. K., Glasnik «Veritas», članak: «I predrođenčad su dio obitelji», Zagreb, 2009/5, Sveti Duh)

    «Još 1978. godine Kanadski psihijatar dr. Andrew Feldmar (Embriologija svijesti – Što je moralna trudnoća? – Psihološki aspekt pobačaja), objavio je rezultate istraživanja rada s ljudima koji su pokušali učiniti samoubojstvo. Autor je otkrio da su sve ispitane osobe bile žrtve pobačaja. Njihove suicidne tendencije najizraženije su bile na godišnjicu kada je na njima trebao biti izvršen pobačaj. Čak su i metode njihovih samoubilačkih pokušaja bile vrlo nalik onima kojima ih je majka htjela usmrtiti. Dr. Feldmar je otkrio da su ispitane osobe kao djeca imala u podsvijesti «kodirano znanje» o majčinu pokušaju da ih liši života, iako se to događalo u prvim tjednima trudnoće. On je došao do otkrića da vlastite misli i osjećaji majke mogu imati veliki utjecaj na nerođeno dijete, i ostavljaju trag na osobnosti još nerođenog djeteta, i da je nerođeno dijete svjesno situacije čak i ako majka još nije ni svjesna da je trudna. Do istih saznanja su došli i Dr. Gilliland Amy L. i dr. Thomas Werny, (Tajni život nerođenog djeteta). Oni kažu da dijete može i prije rođenja znati da li je željeno ili nije željeno. Dr. Werny govori o jednom opširnom istraživanju provedenom u SAD i Evropi koja jasno pokazuju da prva djetetova iskustva u maternici oblikuju djetetovu osobnost. Rezultati do kojih su došli su slijedeći: «Fetus može vidjeti, čuti, doživjeti, okusiti i osjetiti. Ono što osjeti i opazi počinje oblikovati njegov odnos prema životu i očekivanja od života. Djetetova majka je glavni izvor poruka koje ga oblikuju. Očevi osjećaji prema supruzi i nerođenom djetetu također utječu na fetus.» Po tim istraživanjima se može zaključiti da svijest prethodi fizičkom razvoju mozga.» Suicide and Pre and Perinatal Psihotherapy by Shirley Ward – http://www.primal-page.com/ward1htm

    Da svijest prethodi fizičkom razvoju mozga u to sam se i sama uvjerila. Upoznala sam djevojku koja je tvrdila da ju njena mama ne voli. Rekla sam joj da činjenice govore sasvim suprotno: «Roditelji te drže kao kap vode na dlanu. Ispunjavaju sve tvoje želje.  Kupili su ti stan, auto, dozvolili ti da studiraš godinama, nisu te uopće požurivali, dok sam ja svojoj kćeri, na prvoj godini studija, pred Božić, kad je rekla da neće uspjeti dati sve ispite, rekla: ‘Ne možeš glumiti manekenku na faksu i davati ispite. Uzmi ili ostavi!’ Završila je FER prije roka i kao dobar student našla posao i prije nego je diplomirala. Ona bi mogla, zbog moje strogoće, pomisliti da ju ne volim, a ti, pored svega što ti mama pruža tvrdiš da te ne voli. Zašto? Objasni mi, po čemu si zaključila da te ne voli?» Ona je rekla: «Ne znam! Ali znam da me ne voli! Ona bi me najradije ubila!» To je tvrdila s toliko gorčine. Kasnije sam upoznala njenu majku. Ispostavilo je imala tri abortusa i da je tijekom cijele trudnoće sa dotičnom kćerkom razmišljala da abortira i to dijete. Njena kćer nije bila željeno dijete i to je njena podsvijest znala.    

    Ako dijete nije željeno i voljeno od samog začeća, u njega se može uvući duh odbačenosti, srdžbe, očaja, straha, krivnje i osjećaja manje vrijednosti. Ljudi tlačeni ovim duhovima osjećaju da nisu slobodni i da snagom volje i razumom ne mogu kontrolirati ni nadvladati te negativne osjećaje. Prema roditeljima ispoljavaju neprihvaćanje i agresivnost a da ni sami ne znaju uzrok takvog ponašanja. Istraživanja dovode samoubojstva, homoseksualnost, razne ovisnosti i socijalnu fobiju u vezu s nedostatkom osjećaja pažnje i ljubavi u prenatalnoj dobi i ranom djetinjstvu. Socijalna fobija je iracionalan strah, najčešće bezimeni strah, strah od drugih ljudi, strah od poniženja, strah od tuđeg mišljenja; kakav sud o njemu imaju druge osobe. Osoba može danima prije i poslije nekog događaja misliti samo o tome što drugi o njemu misle ili govore. Ako je osoba među strancima i izložena njihovim pogledima, strah može biti tako jak, da blokira sve psihosomatske sposobnosti osobe tako jako, «kao da ti netko drži uperen pištolj u glavu» – kako se izrazio jedan mladić, 25-godišnjak, kojeg muči socijalna fobija. Osobe s tim problemom često posežu za cigaretama, alkoholom ili drogom, jer misle da će se tako lakše suočiti sa problemima.

    P. Rufus Pereira kaže da: «Različiti umni i psihički poremećaji kao i tegobe poput nesanice, straha, mogu biti izazvani pobačajima počinjenim u proteklim naraštajima» – (Periera R., Duh Sveti, obnovitelj, ozdravitelj i osloboditelj, Zagreb, Pokret krunice za obraćenje i mir).  Do istih saznanja su došli i prof. dr. Filip Ney i dr. Marie Peeters, i kažu: «Djeca koja su preživjela prekid trudnoće ili su braća i sestre pobačenog djeteta, mogu trpjeti od Post-Abortion-Sindroma i simptoma kao što su strah za svoj život, osjećaji krivnje i osjećaj manje vrijednosti.» Dijete ni samo ne zna čega se boji, jer se još u majčinoj utrobi, na nesvjesnoj razini, u njega usadio strah da nije voljeno i da će i ono biti abortirano. Kod molitve za iscjeljenje, po duhu spoznanja može se otkriti uzrok straha. Ako je žena htjela učiniti abortus, pa ipak rodila, to dijete može svake godine u isto vrijeme imati napasti da počini samoubojstvo. Dr. Filip Ney i dr. Marie Peeters istraživali su i psihičke posljedice koje pobačaj ostavlja kod žena i već u prvim istraživanjima su uočili povezanost između zlostavljanja djece i pobačaja. Oni kažu. «Naše je istraživanje pokazalo da su ljudi koji su imali pobačaj skloniji zlostavljati svoju djecu, a da su zlostavljani ljudi skloniji pobaciti svoju djecu. Pobačaj i zlostavljanje su ujedno i uzrok i posljedica, ne bezuvjetno u jednoj osobi, ali sigurno unutar jedne obitelji. Pobačaj ima i svoju obiteljsku povijest u kojoj se nerijetko ustanovi da su majke i bake, kroz tri ili četiri generacije dale u sebi učiniti abortus. Statistike pokazuju da su s porastom broja pobačaja, učestalije i sve vrste nasilja i zlostavljanja djece.» (Stossel, P., Mirjam…Zašto plačeš? 2004, Đakovo, UPT, str 99-104) Zato je sveti Otac Pio, nadahnut Duhom Svetim, govorio: «Kad bi ljudi jednog dana odustali od pobačaja, Bog bi udijelio svijetu mir zauvijek».

    Shirley A. Ward u svojoj studiji Samoubojstvo i pre i perinatalna psihoterapija, kaže; «Vjeruje se da beba 9 mjeseci živi zaštićena, u toplom i sigurna unutar majčine utrobe, ali to je u mnogo slučajeva jako daleko od istine, kao što je daleko od istine i vjerovanje da život počinje tek rođenjem a ne prije rođenja…» Dr. Elizabeth Noble piše da su kanadski znanstvenici na sveučilištu Loyola u Čikagu, istražujući razloge pokušaja samoubojstva došli do istih rezultata kao i dr. Andrev Feldmar, dr. Thomas Werny i dr. Shirley A. Ward. «Njihovo istraživanje je pokazalo da su neki odrasli pokušali samoubojstvo u isto vrijeme svake godine i da se svi pokušaji samoubojstva odnose na mjesec u kome je njihova majka pokušala prekinuti trudnoću. Preživjeli su pokušali koristiti metodu sličnu onoj koju je htjela koristiti njihova majka da bi prekinula trudnoću.» (Njihova podsvijest im je govorila: ja nisam željen, ja sam pogreška, ja ne bih trebao biti ovdje, bilo bi najbolje da nestanem…) Dr. Shirley Ward navodi slučaj mlade žene koja je tek nakon terapije otkrila gdje se kod nje rodila pomisao o samoubojstvu i želja za smrću. Žena kaže: «Moja je majka imala teške porode. Kod prvog poroda je skoro umrla, a ja sam bila sedma. Život me plašio. Bilo je strašno. Udala sam se i imam dvoje djece. Već sedam godina provodim vrijeme kod kuće praveći se da sam sretna, a osjećala sam se zarobljenom i postala sam ovisna o antidepresivima koje mi je propisivao moj liječnik. Tonula sam sve dublje i dublje u depresiju. Smrt je bila jedini izlaz i odlučila sam da se ubijem. Dva tjedna prije Božića otišla sam u krevet i uzela antidepresive za mjesec dana. To je bilo prvi puta da osjetim nadu nakon dugo vremena – smrt je bila moja jedina nada. Moje samoubojstvo je bilo neuspješno i probudila sam se ne intenzivnoj dva dana kasnije. Na «terapiji» sam otkrila da sam provela devet mjeseci u majčinoj utrobi potpuno zanemarena. Osjećala sam sve majčine reakcije na njenu trudnoću, kako me ignorira nadajući se da sam lažni alarm, a zatim ljutnju prema meni kad je shvatila da je stvarno trudna. Njena reakcija imala je dubok utjecaj na moj stav, ne samo prema njoj, već i prema tome kako sam se ja osjećala prema sebi.

    Imala sam devet dugih mjeseci da se mariniram u svim ovim negativnostima, što ih je moja osjećala prema svojoj neželjenoj trudnoći. Njeno neprihvaćanje trudnoće navelo me da se osjećam neželjeno, odbačeno i osramoćeno. Na mojim rodnim skriptama koje su postale moje životne skripte čitala sam: «Ja nisam željena!» «Ja sam pogreška!» «Ja ne bih trebala biti ovdje!» «Ja tu ne pripadam!» Tijekom poroda moja majka se namučila a moj užas da se gušim i umirem u njenoj utrobi rezultirao je da imam duboki osjećaj ljutnje prema njoj i da me pokušava ubiti. Međutim, kako je moja majka mogla znati da će njezine vlastite misli i osjećaji imati tako dubok utjecaj na mene u maternici. Moj način pokušaja samoubojstva predoziranjem lijekovima može biti povezan s majčinim uzimanjem lijekova za migrenu i krvni tlak. Sigurna sam da su mamin strah od smrti i umiranja došli zbog toga, što je ona bila začeta nakon što su joj brat i sestra umrli u dobi od šest tjedana. Ona je devet mjeseci bila marinirana u osjećajima tuge i straha svoje majke, koja se bojala da će izgubiti i ovu svoju bebu. Ja sada (nakon terapije) mogu razlikovati što su moji problemi a što su problemi mojih roditelja.» Dr. Juda Roedding, Trauma rođenja i samoubojstvo, Kanada 1991) istražuje niz studija koje dokazuju i vezu između traumatičnog (teškog) poroda i samoubojstva: «Čini se nevjerojatno da ljudi pokušavaju učiniti samoubojstvo zbog nečega, što je nekada davno pošlo po zlu, bilo davnim začećem, ili u maternici ili tokom samog rađanja. Društvo sporo prepoznaje važnost razdoblja začeća ali dokazi o snažnim utjecajima iz toga razdoblja rastu iz dana u dan. Veliki problemi čovječanstva mogu nastati zbog neznanja, zbog nedostatka informacija o važnosti pre i perinatalne dobi, jer ta dob ima važan utjecaj na kasnija samoubojstva i na druge PTS sindrome. Istraživanja nas uče da moramo očekivati mnoge posljedice kada je život fetusa bio podvrgnut nevoljama majke; bilo ovisnosti, bilo nasilju u obitelji, bilo pobačaju ili zlostavljanju tijekom trudnoće ili teškom porodu.» U jednom slučaju su bili rođeni blizanci koji nisu bili željeni. Jedan dječak je bio rođen sa pupkovinom oko vrata i skoro je umro. Kada je imao 21 godinu ubio se vješanjem. A ljudi koji su pri porođaju patili od nedostatka kisika, počinili su samoubojstvo plinom ili utapanjem. «Dr. Frank Jezero kaže da ako je beba prihvaćena, to dovodi do zadovoljstva i uspjeha. Ako su stvari loše krenule, može cijeli život provesti u borbi za postizanje priznanja i prihvaćanja ili dovesti do samoubojstva. Dr. Frank kaže da se uzrok samoubojstva može kriti u začeću iz požude, ljutnje, bijesa, silovanja, roditeljske nebrige, prezira i neprihvaćanja»  –  Suicide and Pre and Perinatal Psihotherapy by Shirley Ward – http://www.primal-page.com/ward1htm

    Odgovor na pitanje zašto dolazi do samoubojstva leži duboko u ljudskoj psihi. Čovjek mnogo toga mora naučiti o odnosu prema svojoj seksualnosti, o moralu i uzvišenom značenju ljudske spolnosti. Zdrava i sveta ljubav = zdrav fetus = zdravo dijete = zdrav čovjek = zdravi međuljudski odnosi = mir na zemlji.

    Grijeh neobuzdane sjetilnosti je uzrok velikog zla na svijetu, jer kako kaže Isus: «Ako svijet ima još imalo svijetla to treba zahvaliti čistima svijeta.» – (Valtorta, M., Spjev o Bogo-Čovjeku, svezak II dio 1, str.37.) Kontracepcijska pilula i spirala su isto abortivna sredstva. I kod pilula i kod spirale dolazi do začeća, ali dijete umire od gladi. Uz spiralu dolazi do začeća prosječno čak i nekoliko puta godišnje, međutim, spirala sprečava začetom djetetu da se usadi u maternicu pa ono umire od gladi najčešće u starosti do dva tjedna. Kolike žene u sebi imaju spiralu a pričešćuju se, i dok primaju Krista-Stvoritelja u njima umire dijete, Kristovo stvorenje. A pilula oštećuje sluznicu maternice, tako da ona bude stanjena, bez dovoljno žlijezda i hrane za dijete, te i ono umire od gladi.

        Kad bi čovjek htio razmišljati, shvatio bi uzvišeno značenje svoje seksualnosti i bračnog čina. Zahvatilo bi ga strahopoštovanje prema tom svetom činu i nikada mu više ne bi pristupao bez molitve. Postao bi svjestan da je suradnik Božji u stvaranju svijeta i da njegova spolnost, može promijeniti sliku cijelog svemira, kroz svu vječnost. Koje li odgovornosti!          

    Jean Guitton kaže: «Majka u svom tijelu priprema život, koji je predodređen za vječnost i time sudjeluje u najdubljim događajima svijeta. To je razlog prave veličine žene kao majke, i zato je uništenje toga života, uništenje i nje same.»  

    Prof. dr. Wanda Poltawska, psihijatar, kaže: «S psihijatrijskog gledišta sve žene koje su prekinule trudnoću nalaze se u depresivno-plašljivoj reakciji. One više ne vide nikakav drugi izlaz. Rastuća napetost tjera na rasterećenje i prekid trudnoće im se čini jedinim rješenjem. Radi se o ženama koje svjesno ne žele razmišljati o svom stanju ni svjesno doživjeti taj zahvat. Pacijent bi u normalnim okolnostima želio prije operacije točno znati što će se s njim događati, ali žena doslovno zatvara oči pred tim zahvatom kojim se prekida njezina trudnoća. Ne želi ništa čuti ni vidjeti i želi sve što prije zaboraviti. Svijest o krivnji spoji se obično s gubitkom osjećaja vrijednosti. Žena zna (bez obzira je li vjernica ili nije) da je uništila nešto veliko, nešto sveto, nešto što je moglo postati sadržaj njezina života, njezinim zemaljskim životnim ciljem, a što je ipak žrtvovala za manje vrijedne, površne, kratkoročne, djelomične planove ili mišljenje okoline. To je nepromjenjiv prirodni zakon, duboko ukorijenjen u ljudskoj savjesti.» (I nijedan ga ljudski zakon kao ni legalizacija pobačaja ne može izbrisati iz ženine svijesti) «Iz tog se razloga ne može nekažnjeno jednostavno ubiti dijete. Žene koje to ipak učine, trpe godinama zbog te svoje odluke.» «Ubijanje vlastitog djeteta u vlastitoj utrobi uništava strukturu ženske čudi, te izravno i nepopravljivo ranjava dušu. Stoga tu nisu dovoljne medicinske metode liječenja, medicina je često nemoćna kad se radi o takvom problemu. Nemoćna prema nemirnoj i veoma opterećenoj savjesti. Samo kajanje i molba za oproštenjem mogu biti moguća terapija u takvim slučajevima. Medicina mora, dakle, područje terapije prepustiti teologiji.» (Stossel, P., Mirjam…Zašto plačeš? 2004, Đakovo, UPT, str. 111-116)

    Čovjek kao da je izgubio svoje ljudsko dostojanstvo i zaboravio da osim tijela ima i besmrtnu dušu. Postao je rob svoga tijela, predaje se bludnosti, preljubu i ostalim grijesima. Ne obuzdavajući grešnu požudu, čovjek, razumsko biće, dijete Božje, spušta se ispod razine nerazumne životinje. Čak se i nerazumne životinje sastaju samo onda kad im je vrijeme za produljenje vrste. Sve je poslušno Bogu; i biljke i životinje i zemlja. Primaju sjeme i ne izbacuju ga, donose plod. Samo čovjek nije poslušan Bogu. Zemlja je natopljena krvlju milijuna abortirane djece. Utrobe žena su postale klaonice nevinih. Ispod majčina srca, gdje bi dijete trebalo biti najsigurnije i najzaštićenije, dijete biva usmrćeno od današnjih Heroda – liječnika koji vrše abortuse, i to na zahtjev vlastite majke.

    Čovjek je čovjek od začeća – po dioništvu u Božanskoj naravi. Evanđelje kaže (1 kor 3.16): «Ne znate li da ste hram Božji i da duh Božji stanuje u vama? Ako tko razori hram Božji, njega će razoriti Bog, jer svet je hram Božji, a taj ste vi.»

    Embrij je ljudsko biće jer posjeduje genetičku konstituciju svojstvenu ljudskim bićima i potpuno je programiran i aktivno predisponiran da se razvije do zrelosti ljudskog bića  a to će i postići ako ne bude ometan nasiljem ili neprijateljskim

    djelovanjem. Ljudski embrij ima pravo na ljudsko dostojanstvo i ljudska prava od kojih je i pravo na život.

    Djetetu srce kuca već od 18-og dana. Moždani valovi se mogu opažati od 40-og dana. Ono osjeća toplinu, dodir, svjetlo i buku; funkcioniraju svi tjelesni sustavi. Ako se porodi sa pet mjeseci ima šansu da preživi, zahvaljujući napretku znanosti.

    Ovo su vidljivi plodovi i posljedice grijeha bludnosti i požude, ali postoje i

    one očima nevidljive, ali strašne i dalekosežne posljedice toga grijeha na obitelj i na cijelo čovječanstvo.

    Tek nakon ubojstva djeteta, majka shvati da nije ubila samo dijete već i sebe,  svoju radost i svoj mir. U knjizi Mirjam…zašto plačeš? (Pius Stossel, prir. 2004, Đakovo, UPT) žene koje su abortirale iznose svoje osjećaje:

    – «Najradije bi pobjegla, ali moje je tijelo bilo ukočeno, s užasom sam gledala prema kanti za otpatke, kraj operacijskog stola. Tamo su ležali dijelovi moga djeteta koje je željelo živjeti, ali nije smjelo, mojom krivnjom. Po prvi put mi je postalo jasno da se nije radilo samo o meni već i o drugom ljudskom životu.»

    – «Odlučila sam pobaciti. I kako je umrlo to dijete, tako je i u meni umrlo nešto što nikada više neće moći oživjeti. Nemojte učiniti istu grešku kao ja, vječno ćete se kajati»

    – «Praznina, neutješivost, očaj. Ili nešto još gore za što nema imena. Nekoć sam imala ličnost, život, dušu. Sada sam bila samo tijelo, čija je nutrina bila skršena. Bio je to osjećaj rastrojstva koji nisam mogla svladati. Dok sam se oblačila osjećala sam se kao da oblačim lutku iz izloga.»

    – «Kao životinja zatočena u kavezu! Ukočena od užasa, drhtava od straha! Uzvikujem ono što me toliko muči: Zašto mi to nitko nije rekao?»

    – «Kako se dogoditi moglo da te prepoznala nisam? Kako je moguće bilo da te «dijete» nisam zvala? Prestrašena, zbunjena i tako sama, donijela sam tu odluku. Je li tako moralo biti? Nije moralo biti! Tvoj sićušni život, ti čudo, ti srećo, žrtvovan, vratiti mi nitko neće. Okupan suzama mojim bio si nekih noći. Oprosti mi, malo moje! Oprosti mi, Bože moj! Ali najtamnije crvenilo, skrletno, poput krvi, postaje bijelim poput sunca i: «Sve je dobro», zahvaljujući tebi, moj Bože!»

    – «Bila sam bolesna. Svake noći sam se borila protiv smrti. Tijekom osamnaest godina sam imala noćne more. Poslije svake noći sam znala, da sam jedva utekla smrti. Ni na sekundu nisam pomislila, da se uzrok moje bolesti krio u  nekadašnjem abortusu. Taj problem je za mene bio već odavno riješen i zaboravljen. Tako mi je u muci preostao jedino Bog, kome sam mogla vapiti za pomoć. A on mi je i progovorio! Kad sam kasnije saznala da sam pobacila dvije djevojčice, blizanke, to je za mene bilo strašno. Kriknula sam Bogu. «Zašto mi to sada kažeš? Preokrutno je, a ništa više ne koristi.» Njegov je odgovor bio blag: «Kako bi me mogla moliti za oproštenje za dvoje djece.» Koliko Bog ima ljubavi i strpljenja za nas i kako je dragocjen svaki život! Morala sam moliti za oproštenje i svoju djecu, (svoja četiri sina), jer sam im otela njihove sestrice.»

    U istoj knjizi dr. Susan Stanford, SAD, psihologinja, koja je i sama bila žrtva pobačaja, govori: «Prava je istina: to je život. Život stvoren po Bogu. To je dijete…Često me pitaju: Može li se žena izliječiti od posljedica pobačaja isključivo psihološkom pomoću i bez vjerske komponente. Moj odgovor glasi: Ne! Vjerujem da jedino Bog, koji je začetnik života, može izliječiti gubitak života….Ne vjerujem da postoji itko u našem društvu čije je srce toliko slomljeno kao srca žena poslije pobačaja…» Dr. Stanford ističe da je u svojoj terapeutskoj praksi stekla iskustvo da žene koje su učinile pobačaj često stavljaju krinku kao «zaštitni bedem» za svoje duševne boli. One su se isticale lijepom vanjštinom i sigurnim držanjem, a malo kasnije bi rekle: «Ja sam otada (od pobačaja) polako umirala.»

    Majka Tereza i svet otac Pio su govorili da je pobačaj najveća prijetnja svjetskom miru. To govori i dr. Marie A. Peeters, koja kaže: «Pobačaj je najveća tragedija u povijesti ljudskog roda. On ostavlja za sobom dalekosežne, gotovo nepopravljive posljedice u srcu obitelji i društva. Vrijeme nas tjera da nešto poduzmemo. Jer štete koje su nastale zbog dubokih rana kao posljedica pobačaja, kadre su uništiti cijeli ljudski rod. Da bi se to shvatilo nije potrebno nikakvo intelektualno raspravljanje. Bit pobačaja shvaća se intuitivno u srcu. Da bi se ubilo, mora se živo biće, koje treba biti ubijeno, lišiti njegova ljudskog dostojanstva. Da bi majka ubila nedužno, nerođeno biće, mora prekršiti drevni tabu. Mora uništiti nešto u samoj sebi. Ubojstvo nedužnog djeteta ima trenutačne posljedice, ali i one dalekosežne koje se protežu na više naraštaja. Ne čuti krik malog, nezaštićenog bića znači gubitak čovječnosti. Pobačaj uništava sposobnost vezanja između majke i djeteta, on uništava i prirodnu želju žene da zamjećuje potrebe djeteta. Majka koja je abortirala, često je kod slijedeće trudnoće plašljiva i potištena. Kad drži u naručju novo dijete, često joj je teško dodirivati ga i dojiti ga. Kad dijete plače, majka reagira sa strahom ili srdžbom, a dijete koje je u svom djetinjstvu bilo zanemarivano (i nije primilo ljubav) bit će sklonije pobaciti i svoju vlastitu djecu. Postoje brojna istraživanja i brojni psihološki razlozi koji objašnjavaju taj fenomen. Tako pobačaj uzrokuje zanemarivanje, a zanemarivanje uzrokuje pobačaj.» Zato se ne treba čuditi što je čovječanstvo tako bezosjećajno i bez ljubavi. «Djevojke koje prije braka zatrudne, pa pod pritiskom partnera prekinu  trudnoću, najčešće naglo raskinu svaku vezu s njim. Tako možemo reći da istodobno sa ubijanjem djeteta dolazi i do ubijanja ljubavi. Sjeverno – američka istraživanja pokazuju da se poslije pobačaja 80 % parova rastane. Čovjek je u svojoj duši duboko ranjen kad sebi polaže račun da je njegova seksualnost donijela smrt jednom čovjeku. Poslije pobačaja rastu sve veći seksualni problemi i raste nasilje muškaraca prema ženi u svim oblicima.» – (Stossel. P., Mirjam zašto plačeš? 2004, Đakovo, UPT)

    Pobačaj ubija čovječnost i ljubav i kod liječnika koji vrše pobačaj. Dr. med. Arnold Hurlimann-Landolt govori o svom iskustvu: «Pri svojoj prvoj službi asistenta u bolnici u Zurichu asistirao sam prije 20 godina pri prekidu trudnoće. Rezanjem trbuha fetus je bio uklonjen iz maternice i stavljen u metalnu posudu. Ono što se u posudici koprcalo, nije bila tek neka «nakupina stanica», već mali čovjek, od oko četiri mjeseca sa svim što pripada čovjeku. Prizor tog malog čovjeka, koji se bespomoćno koprca, utisnuo se duboko u moju dušu. Čitava je operacijska ekipa bila potištena. U tom trenutku mi je postalo jasno, da je to bila moja prva i posljednja asistencija pri prekidu trudnoće – kakva uljepšavajuća riječ za ubojstvo djeteta. Moj ravnatelj je imao razumijevanja za moj konflikt sa savješću i poštovao moju odluku» – (Stossel, P., Mirjam…zašto plačeš? Đakovo2004, str. 34.) Oni liječnici koji nastave sa vršenjem abortusa ili asistiranjem kod abortusa s vremenom postanu olupine bez srca i duše – strojevi za ubijanje. Postaju drugi Herodi, gledaju samo svoj interes i novac koji im majka daje da u njoj ubiju dijete i vide novac koji dobivaju od farmaceutskih i kozmetičkih industrija, koje otkupljuju «otpatke» od pobačaja i upotrebljavaju ih kao sirovinu za kreme za pomlađivanje i druge proizvode. Ali ako čovjek neće da čuje krik nerođenoga djeteta, Bog ga čuje i tražit će račun od svih učesnika u pobačaju.

    O trgovini fetusima govorila je i moja majka još ranih 70-ih. Ona je 33 godine radila u jednoj našoj bolnici u kojoj su se radili i abortusi. Nekad bi došla sa posla  kući utučena, i govorila nama, djeci, kako u bolnicu dolaze kamioni-hladnjače iz stranih zemalja i odvoze «ostatke od abortusa» u inozemstvo da od njih farmaceutske i kozmetičke tvrtke rade sirovinu za svoje proizvode. Zato ja do dana današnjeg nisam  stavila ni jednu kremu na lice. A kakvo zlo na tom području caruje danas, 40 godina poslije, najbolje nam može reći osoba koja je dobro upućena u tu problematiku, a to je dr. Bernard Nathanson, autor filma «Nijemi krik» i drugog dokumentarca o abortusima u visokom stupnju trudnoće, pod nazivom: «Pomrčina razuma». Dr. Bernard Nathanson bio je jedan od utemeljitelja Nacionalne akcijske lige za pravo na abortus. Bitno je pridonio legalizaciji pobačaja u Americi. Izvršio je tisuće i tisuće abortusa i bio je ravnatelj najveće klinike za abortuse na svijetu. Odgovoran je za 75.000 pobačaja. S vremenom je shvatio da svako ljudsko biće ima pravo na život i da je ljudsko biće cilj sam po sebi, a ne sredstvo. Prestao je raditi abortuse i postao jedan od predvodnika pokreta za pravo na život. Shvatio je da se potpuna istina o čovjeku i životu nalazi samo u Isusu Kristu. Prigrlio je vjeru i krstio se u Katoličkoj crkvi. U svojoj knjizi «Iz smrti u život» on kaže: «Povijest upotrebe transplantacije tkiva fetusa u liječenju bolesti odraslih vrlo je dugačka i krajnje sramotna.» «Ništa nas ne sili da transplantaciju tkiva ograničimo samo na bolesne. Zašto ne bismo kosu abortiranog djeteta presađivali čelavima? Zašto ne bismo svježe, nove organe presađivali starcima? Poslije upotrebe najrazličitijih organa ostali bi nam milijuni i milijuni kilograma fetalnih trupala: mišićja, hrskavica i vezivnog tkiva. Zašto ne bismo iskoristili ove nevjerojatno bogate izvore bjelančevina i drugih hranjivih sastojaka i njima hranili beskućnike? Zašto ih ne bismo izvozili u zemlje trećeg svijeta (odande je većina njih i došla) i njima nahranili gladne.» ((Tko nam garantira da ih na farmama ne upotrebljavaju prerađene kao stočnu hranu? U današnjoj nemoralnoj tržišnoj ekonomiji, gdje se zbog profita gazi preko leševa, ne baca se ništa što se može prodati. Tko nam garantira da ih ne nalazimo u nekim proizvodima na policama naših trgovina?)) «To nitko ne može nazvati kanibalizmom s obzirom da nas zagovornici prava na abortus uvjeravaju da fetus i nije osoba, da on zapravo i nije ljudsko biće. Zar takva upotreba tkiva fetusa nije u moralnom smislu daleko ispravnija, nego, recimo, presađivanje kose fetusa ćelavima? Nadalje, tkivo fetusa bi, prema svemu sudeći, bilo daleko djelotvornije u rješavanju problema gladi u svijetu nego u liječenju bolesti.» U svijetu se godišnje obavi 50 milijuna abortusa. Jesmo li se ikad zapitali što se dogodilo s tonama i tonama tako brutalno ubijene djece? Gdje nestaju ta djeca? Ideja da ih se baci u školjku i pusti vodu je strašna, ali stvarnost je puno gora od toga. Dr. Bernard Nathanson u knjizi «Iz smrti u život» kaže:  «Žena može zatrudnjeti s namjerom da abortira i da vitalne organe abortiranog djeteta transplantira u svoje bolesno dijete. Uostalom, to se već i događalo.» «Više je nego očito da ćemo (zbog velike potražnje) biti prisiljeni kupovati i uvoziti nezamislivo velike količine tkiva ljudskog fetusa iz zemalja trećeg svijeta. Poduzetnici iz Sjedinjenih Država i Zapadne Evrope preplavit će Afriku, indijski potkontinent i Srednju i Južnu Ameriku i poticati žene da zatrudne tri ili četiri puta godišnje samo zato da bi mogle prodati svoje fetuse.» Godine 1987, petnaest godina nakon što je dr. Bernard Nathanson napustio Women’s Services, najveću kliniku za abortuse u zapadnom svijetu, od bivšeg kolege je primio pismo slijedećeg sadržaja. «…vi znate da su upravo počeli pregovori s poslovnim ljudima o prodaji tkiva i određenih dijelova tijela. Slučajno sam ih čuo govoriti o tome prošlog tjedna, (a riječ je o 1987 godini), i mogu vam reći da zaračunavaju veću cijenu za moždano tkivo nego za ruke, noge i ostale dijelove tijela.» (Nethanson, B., Iz smrti u život, 2009, Split, VERBUM str.173-185)

     Stigmatičarki Katalini Rivas 09. 01 1996. g. Isus govori: «Užas zločina što ih počinjaju ljudi, rađajući djecu da ih ubiju, koristeći se njihovim životima kao što se koriste jednim komadom za krpanje, da se zakrpi (popravi) jedan drugi komad…veličina uvreda nanesenih Bogu, hule i svetogrđa što se izgovaraju i počinjaju protiv Njega…» – (Rivas. K., Velika Križarska vojna Ljubavi, 2003, DUH I VODA, Jelsa, str. 42)»

    Dr. Marie Petters kaže: «Čini se da većina djece zna kad je u njihovoj obitelji izvršen pobačaj.» (Ako ne na svjesnoj razini, onda na nesvjesnoj, na razini duha, po «kodiranom znanju», kako to znanje naziva dr. Andrew Feldmar). «Kakve su posljedice za dijete koje zna, da su njegovi roditelji ubili njegova brata ili sestricu samo zato što nisu bili željeni ili nisu bili normalni? U njima to izaziva golem strah, ta moć roditelja koji sebi uzimaju to pravo da odlučuju o životu ili smrti svoga djeteta.» (To znači da su roditelji mogli i imali pravo i njega ubiti, a to bi i učinili samo da je došlo u ‘krivo vrijeme’ ili da je bilo drugog spola, ili da, po njihovim mjerilima, nije bilo normalno) «Tako su odnosi te preživjele djece prema svojim roditeljima prožeti nemirom i nesigurnošćuTakva su djeca pasivna, plašljiva ili se tijekom ranog djetinjstva čine neprijateljski raspoložena ali u adolescentskoj dobi ‘eksplodiraju’. I njihove reakcije su: egzistencijalni gnjev, nasilje, samoubojstvo, (mržnja prema društvu koje ne štiti djecu od ubojitih roditeljskih nakana)srdžba i ozlojeđenost prema roditeljima.» Za njih je teško stvoriti odnos povjerenja i prema Bogu i prihvatiti Boga kao oca koji nas ljubi. Zato su buntovni i prema Bogu i prema svemu i spremni na rat protiv svega i protiv svakoga. «Psihijatrima je jasno, da će takav mladi naraštaj, koji gaji buntovne osjećaje prema roditeljima, koji su ubili njegova brata ili sestricu pobačajem, veoma lako ozakoniti eutanaziju» – (Stossel, P., Mirjam…zašto plačeš?2004, ĐakovoUPT. str. 117- 122)

    Prof. dr. med. Balthasar Staehelin, liječnik, specijalista za psihijatriju i psihoterapiju kaže: «Čovjek je psihosomatsko jedinstvo u kojem prebiva Bog. Ono što ljudsku prirodu čini čovjekom, čini osobom, to je ona Kristova natpriroda, koja je nazočna u svakom čovjeku. Kristov duh, koji prebiva u svakom čovjeku po želji Oca nebeskog, čini svakog čovjeka jedinstvenom, besmrtnom osobom. Stvarno izlječenje ranjene osobe moguće je samo onda ako je duša zdrava. Jer samo ako je duša u iskonskom pouzdanju i blaženstvu zaštićena u Bogu, čovjek se može osloboditi straha, neuroze i prijetnje psihosomatske bolesti. U svojoj psiho-terapeutskoj praksi liječim gotovo svakodnevno takozvanu «neurozu abortusa»: često velike, doživotne duševne rane, strahove, stanja panike, beznadnost, osamljenje duše i tijela onih žena koje su se podvrgle abortusu. Postpobačajne neuroze mogu se razviti u najteža psihosomatska izobličenja bića i u razvojnu iskrivljenost, u zamrzavanje vlastitih sposobnosti, u depresije, u teške trajne oblike vegetativnog psihosindroma. Kretanje takvih žena njihovim unutarnjim – većinom nesvjesnim – putem prema Bogu, se zaustavilo: one misle da nemaju budućnost…da je put u nebo, put natrag vječnom Ocu koji nas voli, za njih zauvijek zatvoren. Velika nevolja tih žena sastoji se u njihovu mišljenju da su ubile vlastito dijete i da – budući da se radi o smrti, – više nisu u stanju ispraviti taj čin koji ih je duboko ranio. Osjećaj da su zauvijek odvojene od svog djeteta – jer vjeruju da je ono nepovratno mrtvo – stvara u njim strah, i koči ih u životu. Tako žena pobačajem šteti i samoj sebi, svome tijelu i svojoj duši. Misli da više nema vječnu budućnost u Božjoj ljubavi. Žena u takvom stanju se osjeća samom i napuštenom od Boga…U liječenju teških neuroza poslije pobačaja, kod žena i kod muškarca treba  liječiti snažni otpor protiv uvjerenja da ih Bog više ne ljubi. Treba im vratiti vjeru u Božju ljubav i Božje praštanje i vjeru da nikakvo ubojstvo čovjeka ne može biti konačno, jer Bog ne dopušta da ni jedan čovjek umre zauvijek, i da apsolutna ljubav kakva je Kristova, nikada ne prestaje. Bog uzima svakog čovjeka pa bio on i najmanji sićušni embrij, u besmrtnost svoje vječne krasote, (u svoje vječno kraljevstvo) – a to vrijedi i za svako pobačeno dijete. Čine se da je današnji čovjek izgubio svijest o tome što je čovjek. Svijest da je čovjek vječna (besmrtna) duševno-tjelesna cjelina, u kojoj prebiva sam Isus. I to je razlog zašto u današnje vrijeme mnogo ljudi ne poštuje ljudski život, a samim time ne shvaća  uzvišeno značenje ljudske  seksualnosti.» – (Stossel, P., Mirjam… zašto plačeš? 2004, Đakovo, UPT, str. 129-132 )

    glasbrotnja.net

    facebook komentari