Pratite nas

Priče

Post na negativizam

Objavljeno

na

Jeste li primijetili kako je život na zemlji postao sve “krajnjiji”? Čini mi se da sredina više ne postoji, da se negdje izgubila putem. S jedne strane postoje sadisti koji zbog svoje uvjetovanosti ubijaju gazeći nogom bebu koja puzi i njihovi sljedbenici koji to s guštom snimaju i smiju se. S druge strane, postoje grupe i pojedinci koji se mole, poste ili čine druga dobra djela za dobrobit svijeta, a ne samo svoju vlastitu. Jedni razaraju, drugi spajaju. Podsjeća me to na povlačenje užeta, svaka se ekipa trudi pobijediti, no čini mi se da ona “loša” ima glasnije navijače, koji privlače pažnju i onih koji još uvijek ne znaju gdje bi se svrstali, zbunjeni scenarijem koji se svakodnevno događa na pozornici života.

Jeste li znali da 60 osoba posjeduje 50% svjetskog bogatstva, od kojih se dvoje posebno ističu bogatstvom, ostalih 58 su “sitne ribe” koliko god krupne bile?! Jedna od to dvoje je britanska kraljica – majka. Žena čiji zaposlenici imaju mizerne plaće, obitelj joj je raslojena i sklona skandalima, koja je uvijek ozbiljna i stroga, kojoj su djecu odgajale guvernante, koja trpa samo u svoj dzep. Kraljica, primjer jedne zemlje. Na nju bi se kao trebali ugledati, ona je kao moćna i utjecajna. Kome pomaže njezina “moć” i na koga dobro utječe? O njoj i njezinoj svojti pišu, snimaju filmove, izrađuju različite promotivne materijale, jer to se kupuje. Na to se troši vrijeme. Kada bismo toliko vremena u svom životu koliko trošimo na praćenje “takvih dobrih primjera” potrošili na cinjenje dobrih djela, svijet bi bio drugačije mjesto. No, većina kao da je začarana “takvima”, žele biti poput njih, zavide im, hrane se njihovim životima, na ovaj ili onaj način. Bude mi teško kad vidim koliko se životne energije troši na takve stvari i kuda nas to vodi. Zaboravljamo živjeti svoje živote zato jer nam se čine mizernima, nevrijednima, neprihvatljivima,… samo zato što nisu poput života iz magazina, zato što nemamo ovo ili ono.

Nedavno sam gledala emisiju o opasnim školskim putevima. Jedna afrička djevojčica svakoga dana pješači u školu i nazad 30 km, pri čemu može stradati od divljih životinja koje žive na tom podneblju. Ona sanja o tome da postane liječnica kako bi pomagala drugima i imala veliku plaću da može priuštiti lijep život svojim roditeljima. Roditelji prodaju kozu koja im život znači da bi njoj osigurali školovanje, a pritom svi znaju da svakog dana može stradati. To je ljubav, vjera, snaga, hrabrost, moć i primjer. No, o tome se malo piše, tu i tamo se pusti koja reportaža, uglavnom u nezanimljivom tv vremenu. Oni nemaju tv, štednjak, hladnjak, perilicu rublja, auto,… što mi smatramo nečim što se samo po sebi razumijeva i ne mislimo da smo bogati zato što to posjedujemo. Mi živimo u iluziji siromaštva i jada, zato jer oči upiremo u ono što nemamo, umjesto da se zapitamo što sve imamo i što od sebe možemo dati drugima.

Sve manje ljudi je spremno davati. Tu čak ne mislim na neko materijalno davanje, nego na svaki oblik davanja. Sve teže je dati osmijeh, lijepu riječ, podršku, vrijeme, pažnju, znanje, oprost, razumijevanje, suosjećanje, ljubav, … Branimo se raznoraznim izgovorima, od kojih je najčešći nedostatak vremena i resursa. Ustvari, jedino što nedostaje je ljubav, vjera i volja. Sve se više ljudi zavlači u svoje vlastite priče u kojima nema mjesta za drugoga. Moto “neka je meni dobro, a drugi neka se snađu za sebe” postaje sve jača mantra. Egoizam prevladava, jer u takve primjere uglavnom gledamo bombardirani medijima, pa prije ili kasnije, čovjek pomisli da je blesav ako je dobar, skroman, radin, spreman pomoći drugima. Kao da se radi o virusu koji hara zemljom, čiji imuni sustav svakim danom posustaje i omogućuje nepravdi da pobijedi pravdu.

Ako ne želite živjeti u takvom svijetu, pomozite zemlji i ljudima koji na njoj žive da se iscijele. Kako? Prestanite oči upirati u ono što nemate, osjećati se nemoćno, ugroženo, poput žrtve i pogledajte na sebe novim pogledom. Osjetite da ste moćni, da je u vama izvor svega što vam je potrebno da biste bili zdravi, puni ljubavi, kreativne sile i snage koja će vam omogućiti da svojim životnim kreacijama učinite život lijep i sebi i drugima. Samo onaj tko osjeća ljubav i moć unutar sebe može živjeti život dostojan čovjeka i svojim primjerom pomagati i drugima da se oporave od virusa egoizma i samosažaljenja kojim su zaraženi.

Budite ljubav, jer takvi ste se rodili. Život nastaje iz ljubavi. Tu ne mislim na seks, nego na ljubav stvoritelja koji nam je podario život. U svima nama je izvor ljubavi i osobne moći sa kojom smo došli na ovaj svijet i koja strpljivo čeka da ju osvijestimo i krenemo širiti svijetom. Zato smo se rodili, zato živimo. Ako život traćimo na nešto izvan toga, to je kao da niti ne živimo. “U se, na se i poda se” nije vrijedno življenja, stoga, probudite se, osvijestite izvor ljubavi i moći unutar sebe, skinite veo iluzije nemoćnika i budite svjetlo za one koji to još ne znaju ili ne mogu iz nekog razloga. Tako će život na zemlji postati skladan jednoga dana, a početak mog teksta će vjerojatno potpuno drugačije izgledati ako će ga pisati neko biće koje će jednom živjeti u takvom, ljubavlju ispunjenom svijetu.

Kako dolazi i korizmeno vrijeme, odlučite u njemu učiniti nesto dobro i lijepo, a ne se samo odreći se kave, čokolade,… ili nečeg čime opet na indirektan način činite sebičnu korist sebi. Moja je nakana ove godine napraviti post na negativizam, odreći se svake negativne misli, riječi ili djela. Pozivam i vas da mi se pridružite, da bodrimo jedni druge i jačamo u svojoj nakani da budemo pozitivni. Što nas je vise, svijet je ljepše mjesto, a ako ništa drugo, imat ćemo barem oazu pozitivizma.

Uključiti se možete putem maila [email protected], ništa ne košta, ne obavezuje, to je samo mjesto na koje se možete javiti da se pohvalite kako napredujete sa svojom nakanom ili da se javite kada vam je potrebna podrška da nastavite dalje.

[ad id=”40551″]

Pozitivni pozdrav.!                                                                                                                                                       piše: Bojana Svalina/blog.vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Svjedočanstvo logoraša: “Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri..”

Objavljeno

na

Objavio

Šandor je mjesecima čekao kad će se vratiti kući iz pakla. U stravičnim logorima je proveo ukupno 117 dana

“Mi smo bili baranjska obitelj koja se deklarirala kao mađarska manjina, ali kada je došao rat, nas tri brata nismo dvojili oko stupanja u obranu svoje domovine i svog sela”, kaže Šandor Šilješ (48) iz Bilja, branitelj, dragovoljac, zatočenik, danas vojni umirovljenik, piše 24sata.

Već nakon događaja u Borovu selu, pristupio sam rezervnom sastavu policije, a braća u ZNG. Imao sam 22 godine, a oni su bili po šest godina stariji. Ujutro 3. kolovoza 1991.počeo je strašan napad na Baranju. Taj dan je bio neopisiv. Granate odsvakud, meci frcaju, ne znaš odakle što dolazi. Od života i smrti dijele te vrata. Mi smo u kući, a četnik sa druge strane. Dijeli vas 20 cm, ako te otkrije, gotov si – priča Šilješ.

Nakon pada Bilja četnici su uhitili mene i braću. Kako sam bio pripadnik rezervnog sastava policije, odvojili su me i odvezli u Beli Manastir, a onda u Srbiju, u Sombor. Vozili su nas policijskom maricom. Nas par. U Somboru smo dobili prve batine. Već nakon par sati ponovo su nas ugurali u maricu i vozili za Bubanj potok. Tamo je bio neki obučni centar za Arkanovce. Izlazimo iz marice, dolaze neki ljudi, tuku nas. Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri. Bio sam šokiran, kao u nekom polusvijetu sam ulazio i izlazio iz te marice, tamo i vamo.

Istuku te i šalju dalje – priča Šandor kojega su u Bubanj potoku neprestano ispitivali o tome koliko je ljudi ubio, koliko žena silovao. Svako ispitivanje trajalo je satima, za svaku minutu šutnje dobivao je silovite udarce u glavu, bubrege, među rebra, u trbuh.

– Njih desetak vojnika bilo je u sobi. Kapetan me je probudio i rekao mi da se ništa ne bojim jer me neće ubiti, ali će me tući dok ne umrem. Počeo mi je glavom udarati o rešetke na krevetu. Obila me krv, uhvatila me nesvjestica. Probudio sam se u krevetu sav u krvi. Ponovo su me izvukli, polili vodom i opet počeli tući. Stavljali su mi pištolj u grlo, urlali da kleknem i molim za život.

Privatna arhiva HDLSKL

Svaki put to je trajalo pola sata i onda prekid od par sati, pa opet zlostavljanje. Vrijeme tu prolazi a da ga uopće nisi svjestan. A onda su nas odjednom opet strpali u maricu i rekli da idem u Topčider – priča Šandor otkrivajući da je sedam dana zatočeništva u Topčideru bilo najgorih sedam dana u njegovih 117 dana zatočeništva.

– Dočekali su me vojnici JNA. Ubacili su me u mračnu ćeliju. Pomislio sam, ajd’ bar nešto dobro. Sam sam, a i ovo su vojnici, a ne četnici. Oni nisu agresivni prema Hrvatima zarobljenicima. Taj dan, i narednih sedam, neću zaboraviti dok sam živ. To je najgorih sedam dana u mom životu. Svaki od tih dana molio sam se za smrt – rekao je Šilješ kome su gasili cigarete po nogama i rukama, lomili mu rebra, udarali po glavi.

– Šamarali me toliko da sam pljuvao komade zubi. Oni su se svemu smijali. Svako novo ispitivanje bilo je drugačije. Sadržavalo je nove torture. Gušili su me žicom, bockali iglama po tijelu. Opet se gubim u vremenu i nesvjestici. Budim se u svojoj ćeliji, u kojoj sam bio sam. Čujem druge zatvorenike kako jauču, mole ih da ih puste na miru.

Meni ulaze petorica. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače. Špagom su mi svezali mošnje i vuku me po sobi. Viču: “Šta je ustašo, dereš se, plačeš, boli”. Pa, kako neću plakati, boli- tiho priča Šandor sjedeći u svom dvorištu u Bilju, odakle su ga i odveli u zatočeništvo. Suze mu se i sad slijevaju niz lice. Njegova supruga je pored njega. Iskolačenih očiju i otvorenih usta od užasa gleda suze svoga supruga. On hvata dah.

– Pao sam u nesvijest jer to je nezamisliva bol. Polili su me kantom vode da me probude. Nakon nekog vremena dolazi nekakva

komisija u ćeliju i čitaju mi presudu. Osuđen sam na 20 godina zatvora u Beogradu. Teretili su me i da sam kao Mađar došao u Hrvatsku ubijati Srbe – rekao je Šilješ. A onda su ih 6. listopada 1991. potrpali u autobuse i odvezli u logor u Begejce. Ubrzo nakon njihova dolaska pao je Vukovar i u taj logor dovezeno je 500-tinjak novih zarobljenika, hrvatskih branitelja i civila.

– Smiješno će zvučati, ali naspram Topčidera, Begejci su bili “mila majka”. Nakon dolaska Vukovaraca, uglavnom su se iživljavali na njima. Nadao sam se da ću tu pronaći braću, ali ubrzo sam shvatio da se uzalud nadam, da su vjerojatno ubijeni. Nadao sam se samo da nisu prošli torture kakve sam ja prošao, kada se metak u čelo čini kao dobitak na lutriji – kaže Šandor, koji je razmijenjen 10. prosinca 1991. zatočeništva u srbijanskim logorima dočekuje razmjenu 10.12. 1991. u Slavonskom Šamcu piše 24sata.

14. kolovoza Dan logoraša sjećanje na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata

 

facebook komentari

Nastavi čitati