Postati subjektom međunarodne zajednice je stvar odluke

4

ponosSasvim sigurno ne spadaju u ugodna ona buđenja u kojima nas dočekaju izvješća koja pokazuju kako smo najgori. Budući da se malo tko od nas želi poistovjetiti s epitetom najgorega, to onda najgorima nazivamo nekog drugoga, izvan nas. Zato su nam dobrodošle javne osobe, naročito one koje žive od proračunskog novca. I eto nas kod rješenja, našli smo sigurnog krivca i sigurno najgore u državi – Vladu,premijera, predsjednika.

U pretpovijesna vremena su krivci bili na nebu – gromovi, oluje, potresi, poplave. U ova liberalna vremena su malo bliže – na Pantovčaku, u Banskim dvorima, na Markovom trgu. I ne traže molitve, klanjanja, čak niti poslušnost. Mehanizmi koji upravljaju društvom se nalaze iznad njih pa je posljedično i ta naša tobožnja upravljačka elita tek kotačić u tom mehanizmu.

Iako prosječni Hrvat još samog sebe nije prepoznao kao građanina Europske Unije,kao člana elitnog svjetskog kluba, svejedno mu ta činjenica određuje svakodnevni život. Koji je uglavnom pretvoren u svakidašnju jadikovku. S razlogom. Svoju kreativnu sposobnost, svoje talente i svoju slobodu je predao sustavu prije nego li ih je uopće osvijestio. Međutim, hrvatskoj državi, u stvarnosti nesuverenoj pokrajini Europske Unije, ti talenti, ta kreativna sposobnost i ta sloboda ne trebaju. Oslobađanjem te snage pojedinca, koju ima kako bi ostvario svoju svrhu, opravdao dar života, pukle bi sve ograde kojima se zaštitila desetljećima stvarana malobrojna skupina ljudi koji vuku korist iz upravljanja neosviještenom masom razjedinjenih pojedinaca koji danas čine hrvatski narod u izumiranju. Elita je stvorila negativnom selekcijom stranačke politbiroe koji se izmjenjuju na vlasti kako bi elita ostala elita,a narod ostao skupina razjedinjenih pojedinaca.
Otud sva ova iseljavanja iz Hrvatske i odlasci u druge zemlje pri čemu nije bitno to što su druge, već to što su drugačije.

Narav ovog svijeta određuje priroda novca. Koja je okvir za svakog pojedinca, svaku lokalnu zajednicu i svaku državu. Taj okvir nije vidljiv izbliza i mnogi, ne uočavajući ga, misle kako i ne postoji. Ono što izbliza vidimo kao nešto negativno, kao pohlepu, kao krivnju, kao neodgovornost ljudi koji precjenjuju svoje mogućnosti pa dižu kredite koje ne mogu vratiti, s pozicije države, s pozicije upravljačkog mehanizma jest upravo ono što mehanizam pokreće.

Vrline pojedinca koje prepoznajemo kao marljivost, štedljivost, skromnost su istovremeno mane, ono što državu gura u propast. Dostatnu količinu novca u optjecaju mogu osigurati samo novi krediti. Za državu je svejedno tko se zadužuje. Tvrtke, pojedinci ili država sama. Jedino bitno za gospodarski rast jest stalno zaduživanje. Dok smo s Račanovom Vladom imali početno zaduživanje države koje je potaklo rast, sa Sanaderovom Vladom smo imali paralelno zaduživanje države i građana koje je bilo u temelju daljeg gospodarskog rasta. Financijski nepismene građane nitko od državnih upravljača, nitko od intelektualne elite nije upozorio da se krediti mogu vratiti samo na dva načina – izvozom roba i usluga ili predajom narodnih resursa. Jasno je kako nikakvih teorija zavjere nema u imenovanju banaka kao centara moći koji su svojim odlukama o financiranju potrošnje usmjeravali hrvatsku državu i narod u njoj prema propasti.

Zato premijer Milanović ispravno primjećuje kako su iscrpljeni modeli rasta koje smo imali u doba Račana i dr Sanadera. Vodenični mlin (gospodarstvo) se manjim dotokom vode (novca koji je dug) vrti sve sporije i sporije. Nije pomoglo ni drastično zaduživanje države, ubacivanje novog novca (novac je uvijek i samo kredit koji se mora vratiti s kamatama, a povrat kamata je moguć samo dizanjem novih kredita i tako u beskonačnost) jer su propali zupčanici stroja (narasli su golemi unutarnji dugovi, broj blokiranih računa građana i iznos duga, broj stečajeva i broj ovrha nad nekretninama – što je izraz predaje resursa). I evo nas između čekića i nakovnja – država kao nesuverena pokrajina EU se ne smije zaduživati više (EU ne dopušta rast proračunskog deficita), narod se ne želi dalje zaduživati i dosad samoregulirajući mehanizam, perpetum mobile za elitu koja gospodari svijetom,pa i s nama, zapinje. Guverner HNB-a u svojim izračunima, kao i ostale institucije neće pogriješiti u procjenama za slijedeću godinu ni za lipu. Rast će biti 0,2% ako temperatura u ljetnim mjesecima bude iznad 30 C na moru ili će pasti za 0,2% bude li više kišnih dana.

Milanović rezignirano uzvraća s To je tako, živimo u takvom okruženju. Opstat će rijetki izvoznici, korupcijski umreženi opsluživači države i njenih natječaja, koncesionari ribogojilišta, kamenoloma, vodnih izvora. Vitalni dio nacije će u dalje iseljavanje i 2015-a će nas dovesti korak bliže tuđem neprijateljskom preuzimanju preostalih resursa.
Ta izvjesnost mrvljenja naroda pod vrtnjom sudbinskog kotača proizlazi iz kukavičluka naroda koji je tek zbroj pojedinačnih kukavičluka. U kojemu je lakše pobjeći vani, lakše slijediti kukavičluke Karamarka ili Milanovića, nego li ostati i prisiliti gubernatore Hrvatske na micanje ograda postavljenih oko kreativnih sposobnosti pojedinaca.
Da bismo izbjegli sudbinu Bosne koja tavori u baruštini koja se samoodržava u rastu iz raspadanja i preslikali put Hercegovine koja je sve svoje mane pretvorila u prednosti, moramo se financijski opismeniti, shvatiti svijet oko sebe i prepoznati svoje šanse u sukobima većih država i naroda. Što ne znači da moramo izvoziti oružje i od svog rada i znanja stvarati pretpostavke Zla, kao što smo to činili izvozom oružja za sirijske pobunjenike koji su se prometnuli, kao što to Zlo i inače čini, u neprijatelje nas samih. Ograničavajući faktori koji proizlaze iz ograničenog suvereniteta radi našeg članstva u EU nam pri tom ne smiju biti opravdanje. Neovisnost u današnjem svijetu nije moguća. Moguća je i stvarna jedino međuovisnost. Koja se mora najprije osvijestiti unutar nas, unutar Hrvatske. Kako bismo stvorili uzajamno povjerenje, između pojedinaca, između gospodarskih subjekata, između države i naroda. Država, preko svojih institucija koje smo i oformili kako bismo podijelili odgovornost, mora osigurati stabilan dotok novca u sustav i pri tom mora biti hrabra, odlučna i beskompromisna, spremna ući u sukob sa svakim tko se otporom identificira kao kočničar, trut, prezirni sebičnjak nesposoban vidjeti širi društveni uspjeh kao svoj osobni.

Taj dotok mora biti određen sidrima koji ne daju nikakvom nevremenu da naš brod raznese o hridi. Moramo znati kamo idemo da bismo tamo došli.
Da bismo pošli bilo kamo, treba nam gorivo. Energetska neovisnost koja je preduvjet za bilo kakvu sposobnost bivanja subjektom međunarodne zajednice. Hrabrošću izvršne i zakonodavne vlasti možemo osigurati zaposlenost građevinske operative koja već postoji, s resursima koje posjedujemo i od ovisnika-uvoznika postati izvoznici energenata. Dakako da za to nije nužno prekopavanje Jadranskog mora, tog jedinog našeg hranitelja koji nas spašava od opće gladi. Bez prihoda od turizma ne bi bilo dovoljno trave po ličkim pustopoljinama da nas prehrani. Zato moramo turizam čuvati od svih potencijalnih napadača i uništavača dok god se ne odlijepimo od ovisničkog preživljavanja od turističkih prihoda.

Svaku strukturu koju smo izgradili u doba bjesomučnog zaduživanja u inozemstvu, danas moramo protresti i osigurati u tim strukturama mjesta za najbolje od nas,a svakomu koga ta trešnja izbaci osigurati egzistencijalni minimum dok novouspostavljeni sustav ne počne donositi rezultate. Država preko svojih institucija, ljudi u njima, od činovnika do ministara treba uspostaviti, kao vrhunaravni hrvatski interes, poštovanje drugih i skrb za potencijal u svakom čovjeku koji se i rodio samo zato kako bi taj potencijal ostvario.
Poticanje sukoba unutar naroda, iskazivanje prezira prema narodu, čemu svjedočimo svakodnevno gledajući ponašanje političke elite, one pozicijske i opozicijske, garant je daljeg rastakanja nacionalnog bića, daljeg sputavanja potencijala naroda i rad koji je izravno usmjeren protiv svakog od nas.

Ne odreknemo li se zla u nama, nećemo napraviti mjesta za dobro i u tom je odgovornost svakog od nas za vlastitu sudbinu. Okupljanje u plemenske zajednice, u čopore koji se bore jedni protiv drugih,a resursa sve manje, neće nas učiniti subjektom života. Ostat ćemo i dalje objekt kojemu se stvari događaju, koji plutaju onako kako ih struje nose.

Hrvatska u 21.stoljeću, kao slobodni subjekt u međunarodnoj zajednici jest stvar odluke, a ne mogućnosti.

Patriot

facebook komentari

  • peppermintt

    “Neovisnost u današnjem svijetu nije moguća. Moguća je i stvarna jedino
    međuovisnost. Koja se mora najprije osvijestiti unutar nas, unutar
    Hrvatske. Kako bismo stvorili uzajamno povjerenje, između pojedinaca,
    između gospodarskih subjekata, između države i naroda. Država, preko
    svojih institucija koje smo i oformili kako bismo podijelili
    odgovornost, mora osigurati stabilan dotok novca u sustav i pri tom mora
    biti hrabra, odlučna i beskompromisna, spremna ući u sukob sa svakim
    tko se otporom identificira kao kočničar, trut, prezirni sebičnjak
    nesposoban vidjeti širi društveni uspjeh kao svoj osobni.”

  • peppermintt

    “Moramo znati kamo idemo da bismo tamo došli.”

  • peppermintt

    “Poticanje sukoba unutar naroda, iskazivanje prezira prema narodu, čemu
    svjedočimo svakodnevno gledajući ponašanje političke elite, one
    pozicijske i opozicijske, garant je daljeg rastakanja nacionalnog bića,
    daljeg sputavanja potencijala naroda i rad koji je izravno usmjeren
    protiv svakog od nas.”

  • peppermintt

    “Hrvatska u 21.stoljeću, kao slobodni subjekt u međunarodnoj zajednici jest stvar odluke, a ne mogućnosti.”

    🙂