Pratite nas

Istaknuto

Postizborna razmišljanja – Svi protiv jednoga

Objavljeno

na

Prošli su i navodno najvažniji izbori, Most je slavio dva dana, a onda se počelo s diktiranjem uvjeta za koaliciju koju Petrov zove suradnjom s obje opcije, a sve u interesu naroda. Kao da sam slušao Ivu Josipovića dok lamentira o potrebi nacionalnog pomirenja i gospodarstvu kao prioritetu.

[ad id=”93788″]

SDP i Milanović su nestali i odmah Mostu obećali skoro sve što budu htjeli pod uvjetom da ostane Milanović.

Desne strančice su još jednom dobile šupkartu, al njihova upornost u krivoj politici sigurno ne će biti manja na sljedećim izborima na kojima će oni vikom na HDZ pokušati spasiti naciju od pljačke.

UIO i druge stančice, koje su ispod klerikalnog talara pokušale uhvatiti koji glas, su pokazale da oni nemaju ni strategiju, ni politički razum, a izgleda ni birača.

Lijeve opcije su se udružile da sruše HDZ-ove šanse povratka pa je nekadašnja primadona salonskog novinarstva, Mirela, pukla ko trula lubenica, a Živi zid je postao samo grm bršljana koji podsjeća na nekadašnju snagu.

Kad zbrojimo sve glasove, analiziramo novinske članke i tomu dodamo postizborne opcije i ponude onda se nameće jedan jedini zaključak: svi protiv Karamarka.

U čemu leži ta nevjerojatna energija kojom se čitava društveno politička elita i javni glasovi obrušavaju na jednog jedinog političara?

Prvo pravdanje za odbojnost je tvrdnja da Karamarko nema karizme. Kad to govore onda ljudi obično misle da je karizma nešto urođeno, iako najeminentniji stručnjaci javnog nasutpa kažu da je karizma ono što drugi o nama misle i vide, a to se ite kako da uvježbati. No mediji i savjetnici od svakoga mogu napraviti smušenjaka, a isto tako i obrunuto. Karamarko je se odlučio za savjetnike uzet ljude koji mu se uvlače u guzicu, ali mu očito govore da on nije onaj koji može pobijediti Milanovića u TV dvoboju. Tu već leži prvi razlog relativnog gubitka izbora. Karamarkovi savjetnici, koji su plaćeni da bi ga pripremili, a ne da bi mu se ulizivali, su očito promašili svoju profesiju.

Drugi razlog za odbojnost protiv Karamarka je priča oko Gotovine, Mesića itd. Tu priču rado koriste navodni domoljubi, neki branitelji i oni koji ne žele ni vidjeti ni čuti da je Gotovinin kum rekao upravo suprotno. No urbani mitovi su nešto što se ne može iskorijeniti, tim više kad se stvaraju sustvno i ciljano.

Treći razlog protiv Karamarka je navodna udbaška prošlost koju, kojeg li paradoksa, njegovi neprijatelji vjeruju jer im to govori nekadašnji šef Udbe, Manolić. Tko god imalo poznaje njihove metode, a one su objavljivane i u knjigama, zna da je je jedna od metoda bila upravo ta da se protivnika proglasi suradnikom. Na tu temu su Nijemci objavili mnoštvo knjiga, a sve one govore o istom uzorku rastakanja ciljane osobe. Metoda funkcionira jer ju podgrijavaju stari kadrovi, za koje postoje i dokazi da su radili za Udbu, nju prihvaćaju naivci koji u svakom vide udbaša i naravno da taj argument prolazi i zbog toga jer Karamarko u svojim prvim redovima ima dosta udbaša i bivših funkcionerčića komunizma, a oni njegovim protivnicima dolaze kao kec na desetku.

No, sve su to neke naznake o stanju nacije i medija izvan samoga HDZ-a, al veliki odljev glasova HDZ može zahvaliti unutarstranačkim protivnicima i saboterima. To su mnogobrojni hadezeovci koji su ove izbore vidjeli kao prigodu da smaknu Karamarka i preuzmu opet vlast koju su imali prije odlaska Ive Sanadera. Oni su poraspoređeni po svim odborima, klubovima i funkcijama, ostali su jer su navodno sposobni, kulturni i pametni, za razliku od navodno nekulturnih i rigidnih desničara. Oni su glasnici novog HDZ-a onog uljuđenog, europskog i nenacionalnog. Njihov glavni predstvnik sjedi u EU parlamentu i čeka da ga zamole da zamijeni Karamarka. Da se nebi slučajno istakao, on šuti i odaje dojam sposobnog i pametnog. U HDZ-u je očito dovoljno znat vezat kravatu, šutiti i lupat fraze da bi te naivno članstvo prepoznalo kao veliki potencijal. Ta velika skupina je na ovim izborima birala Most da bi prisilila Karamarka na odstupanje i opet preuzela vodstvo.

Ako tomu dodamo koalicijske partnere koji nisu doprinijeli ništa, a uzeli su prve pozicije te stavljanje ljudi sumnjivih referenci na značajna mjesta, onda imamo koktel nezadovoljstva i razočaranja.

Naravno da je i kampanja igrala ulogu u ovakvom ishodu. Poprilično nespretna kampanja i policijski pristup vođenju iste te jako loše prepoznavanje budućih poteza protivnika i loš timing je doprinio svoje. Umjesto ideja, stranka je promovirala mobilizaciju, okolo su se vozali članovi da bi se napunile dvorane, a program je promoviran kao najvažnija okosnica. Da je pobijedio program to bi bilo prvi put na nacionalnim izborima neke države. Dokaz tomu je Most, koji nema nikakvog programa, dobio je puno mandata, a i Milanovićev program je bio sročen u tri točke: laži, obećavaj i pljuj.

No, zašto Karamarko ima toliko protivnika, a tako malo saveznika?

Očito je Karamarko prepoznat kao lik koji bi stvarno mogao provesti lustraciju, koje se mnogi više plaše nego što nam mediji žele prikazati. Umjesto toga mediji imputiraju da je Karamarkov rječnik neprilagođen i ne spominju recimo Milanovićev rječnik, koji ne samo da je rigidan nego izrazito mrzitljski, okrenut čak prema Karamarku osobno, a svrstavanje čitave stranke i članova u kriminalce i lopove pokazuje samo količinu mržnje koju Milanović i lijeva opcija gaje prema političkim oponentima. Taj partizansko komesarski stil je mobilizirao sve njihove birače i zapečatio sudbinu svih drugih lijevih opcija. No ljevičari u Hrvatskoj smiju mrziti, to je čak i poželjno, a kad Karamarko govori o lustraciji i nacionalnom ponosu, to je neprihvatljivo. Jezik i uljudnost ne mogu dakle biti razlogom ovakvog izbora, jer bi po toj logici Milanović imao samo dva mandata.

U natjecanju “svi protiv Karamarka” su se dakle udružili svi jugonostalgičari i mrzitleji HDZ-a kao političke pojave, Karamarkovi osobni protivnici unutar i izvan stranke, te njegovi, u najmanju ruku upitni, savjetnici, bivši Sanaderovi i Kosoričini kadrovi te velika količina unutarstranačkih oponenanta koji ne mogu prežaliti gubitak utjecaja i boje se stvarne lustracije. Kor mrzitelja iz navodno nacionalnog bloka da ni ne spominjem. Oni su još uvijek uvjereni d aje glavni neprijatelj hrvatske dražve ona stranka koja je državu vodila kad je stvarana. No to već nije političko pitanje.

Naravno da bi bilo preusko kad bismo rekli da su krivi samo drugi. Karamarko je i sam kumovao ovakvom ishodu jer je previše prostora otvorio svojim suradnicima i prenaivno vjerovao da je svakome narodni interes iznad osobnoga. Njegovi sljedbenici će reći da nije mogao drugačije, al onda se postavlja jednostavno pitanje:

Kad misli da će biti drugačije?

Moj odgovor je jednostavan: nikada!

Vinko Vukadin

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati