Pratite nas

Kolumne

POSTIZBORNI SCENARIJI I HRVATSKI MAKIJAVELIZAM

Objavljeno

na

I eto nam opet prilike da odradimo svoju „građansku dužnost“, koju dakako, ne shvaćaju svi jednako ozbiljno. Dio upisanih u popis birača, a takvih je na lanjskim izborima bilo gotovo četrdeset posto, ostat će doma jer ne želi gubiti vrijeme na „festival demokracije“. Budući da su u zadnje vrijeme izbori učestali, za takve imam sve više razumijevanja. Čini se da ne propuštaju previše jer nije isključeno da će opet moći participirati u demokratskim procesima za koji mjesec. Od šezdesetak posto građana za koje se pretpostavlja da će glasovati, dio će zaokružiti svoj izbor bez ikakve dileme, bilo jer su izravno interesno vezani uz određene opcije, bilo jer vjeruju da će im upravo takvo glasovanje riješiti temeljne životne probleme, kao što su vraćanje kredita ili dvojba jesu li pametni.

Osobno su mi najzanimljiviji oni, za koje mi se čini da ih je među biračima sve više, koji glasuju preko volje, „stisnuta nosa“, birajući manje zlo. Oni su, suprotno onome što bi se površnim poznavanjem tog pojma očekivalo, pravi izborni makijavelisti. Machiavelli poučava kako u situacijama kada nema potpuno čistoga izbora ne treba ostati pasivan, već treba izabrati manje zlo : „razbor pak jest i u tome da čovjek spozna koje su vrste nedaća pa da najmanje lošu izabere kao dobru“. Dakle, svijet nije idealan, nema kristalno čistih situacija i pouzdanih izbora pa je nemoguće ponekad ne zaprljati ruke ili izbjeći glasovanje „stisnuta nosa“.

Ti „glasači stisnuta nosa“, nesvijesni makijavelisti, zanimljiva su grupacija. Za razliku od „prosvjednog birača“ koji će glasovati za mačka u vreći, dakle za bilo koju novu i nepoznatu opciju koju percipira kao protivnika postojećeg establišmenta, više iz pakosti ili odbojnosti prema etabliranim opcijama nego iz iluzorne vjere da će nešto novo biti radikalno bolje, „glasač stisnuta nosa“ ne glasa za nepoznato, već, upravo obrnuto, za ono što mu je dobro poznato. On bira osvjedočeno zlo znajući da ta opcija ne valja, vođen mišlju da mu je ono što mu je suprotstavljeno još gore. Njegova je pozicija tragična, a ovakav izborni sustav uvelike potiče takvo glasovanje, pogotovo u spoju s rezultatima anketa kojima se birače zapljuskuje tjednima prije izbora, a čiji je jedini smisao usmjeriti one kojima bi bilo žao „baciti glas“ ispod praga da stisnu nos i priklone se većim opcijama unatoč tome što im sve što je navodno preko praga „smrdi“.

Dramaturški gledano, u ovom izbornom procesu opet nas čeka situacija obrnuta od uobičajene. U normalnim okolnostima najzanimljivija je kampanja, pa izborna noć s rezultatima, a na kraju dolazi formiranje vlasti kao puki formalni dovršetak procesa. Sad je obrnuto. Kampanja je, uz manje verbalne varnice i uz besmislene slogane koji kao da su namjerno napravljeni suprotno od onoga što u stvari jest, dosadna i predvidljiva. Izborna noć vjerojatno neće donijeti nikakva spektakularna iznenađenja, osim raščišćavanja stanja oko „graničnih“ slučajeva poput Bandića, Živog zida i HDSSB-a, a prava drama slijedi tek nakon izbora. Jasno je da nitko neće imati čistu većinu, već da nas očekuju dugački pregovori i komplicirana trgovina. Umjesto u kampanji ili izbornoj noći tu će se de facto rasplesti eventualno nova vlast. Smrzavajući se prije deset mjeseci kao gost komentator pod nadstrešnicom improviziranog HRT-ovog studija na Markovom trgu, nakon što su objavljeni prvi rezultati, izvalio sam – meni ovo miriše na nove izbore. Ovoga puta neću reći da mi sadašnja situacija opet miriše ili, sada bolje rečeno, smrdi na nove izbore, već ću se zadovoljiti tezom da je od šest mogućih poslijeizbornih raspleta skorašnji ponovni izlazak na birališta najizgledanija opcija.

Dakle, kako sada stvari stoje, najizgledniji ishod čine mi se novi izbori unutar godinu dana.
Preduvjet za ovaj scenarij je da izborni rezultat bude takav da ni HDZ ni SDP ne mogu sastaviti vlast bez Mosta, a da Most ustraje u mesijanskoj misiji moralnog pročišćenja hrvatske politike u kojoj je važan taktički potez natjerati HDZ i SDP u veliku koaliciju kako bi, nakon njezina sloma, zajedno potonuli. U tom slučaju predviđam višemjesečno mrcvarenje najprije onoga tko bude relativni pobjednik, po anketama vjerojatnije Milanovića, a nakon što on prokuha, i drugoplasiranoga, a sve ne bi li ih se gurnulo u veliku koaliciju. Do toga će teško doći jer su i u HDZ-u i u SDP-u svjesni opasnosti koje im ona nosi pa će radije ponovno na izbore.

Ako se vlast ne uspije formirati i raspišu se novi izbori, i Plenković i Milanović ostaju u sedlu, a najviše će na njima stradati Most jer im birači ne bi oprostili da drugi put u godinu dana budu jedan od uzroka novih izbora.

Drugi scenarij po vjerojatnosti je vlast HDZ-Most, uz potporu manjinaca i, ovisno o rezultatima, eventualno Bandića ili čak IDS-a. Ako se formira stabilna vlasti na osovini HDZ-Most, Milanović ne može preživjeti na čelu SDP-a, a Beljak leti iz HSS-a. HNS je tada također u velikim problemima, a otvara se nakon dugo vremena prostor za neku drugu lijevu opciju. Ako se ta vlast uspije formirati bez Bandića, i on je politički pokojnik, a vrlo zanimljiva igra onda se otvara dogodine na lokalnim izborima.

Treća solucija, kao što je već rečeno vrlo malo vjerojatna, velika je koalicija HDZ-a sa SDP-om i drugovima koju Most priželjkuje. Cinici bi rekli da bi to bilo konačno objedinjavanje Komunističke partije Hrvatske nakon raskola iz 1990., realisti – početak kraja dvije najveće hrvatske stranke, čega su vjerojatno svjesni, pa će teško pristati na veliku koaliciju i, ako ih Most bude mrcvario do kraja radije otići na nove izbore.

Ako se pak dogodi velika koalicija, svi bi relevantni igrači bili dio vlasti osim Mosta, koji u takvoj konstelaciji ostaje jedina ozbiljna oporba. Budući da je zbroj „gladnih usta“ koje i SDP i HDZ moraju uhljebiti zajedno veći od raspoloživih pozicija, nužno će doći do trvenja i međusobnih podmetanja. U situaciji u kojoj je zemlja suočena s velikim problemima i gdje je potrebno provesti teške reforme, velika koalicija ne može potrajati dulje od godinu-dvije. Slijede opet izbori na kojima će se Most, ustoličen u takvom kontekstu kao jedina oporba, boriti za vlast, a ne kao do sada da bude jezičac na vagi.

Četvrti, teorijski mogući, rasplet je onaj u kojem SDP i Most formiraju Vladu. Stvar je malo vjerojatna jer je Mostova ideološka pozadina, koju krije ko zmija noge, a za koju znamo da je konzervativna i bliska Crkvi, puno više suprotstavljena partiji od HDZ-ove, a velika prepreka su i teški personalni sukobi, koji su kulminirali stavljanjem na listu vedete novog partnera HSS-a Stipe Gabrića Jambe kojeg sljedeće godine čeka boj s Mostom u Metkoviću.

Peta mogućnost je SDP plus ostali bez HDZ-a i Mosta, a šesta HDZ sa svima ostalima bez SDP-a i Mosta. Obje su loše jer donose krajnje krhke Vlade nategnute najgorom političkom trgovinom koja bi se obila o glavu svima koji bi se u nju upustili.

Koji god se od ovih scenarija obistinio, dio onih koji su glasovali „stisnuta nosa“ požalit će što nisu bili među 40 posto onih koji su ostali doma. No dio će biti zadovoljan ishodom likujući u smislu: ne možete vi stisnut nos koliko mi možemo svoj. I čini se da će tako biti sve dok ne dođe do promjene izbornog zakona. A do tada, u ovom, kako se sve više čini, dugoročno nestabilnom razdoblju koje je pred nama ne bi trebalo žuriti sa skidanjem izbornih plakata jer nije isključeno da će kroz koji mjesec opet biti aktualni.

Nino Raspudić/VečernjiList

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati