Potpuni fijasko ’50 nijansi sive’ u Berlinu

0

Neki tvrde da je redateljica zagladila najgore klišeje iz romana. Ipak, u srijedu je prikazan slab i tanušan film

Publika filmskih festivala neizbježno je građansko-elitistička i obično ima razvijen nos što je “in”, a što je “aut”. U životu sam mnogo vremena proveo na filmskim festivalima, i mnogo puta doživio kako su se populistički hitovi na festivalskom terenu suočavali s prezirnom reakcijom. Vidio sam kako je Cannes masakrirao ekranizaciju Dana Browna. Ipak, nisam još doživio da je jedan film na festivalu dočekan s takvom erupcijom podsmijeha kao filmska verzija “50 nijansi sive” britanske redateljice Sam Taylor Johnson.

Ironični aplauz

jamie-dornan-fifty-shades-of-grey-christianPrisutni novinari s vremenom su se počeli glasno smijati i zviždati na svako klišeizirano mjesto ili lošu liniju dijaloga. Kako je projekcija tekla, cijela se stvar pretvarala u javno giljotiniranje i završila na koncu salvom glasnih zvižduka i ironičnog aplauza. Predložak Britanke E. L. James prodan je u 100 milijuna primjeraka, iako su se svi izrugivali autoričinom groznom stilu, a o knjizi nitko nije imao jedne lijepe riječi. Čini se da bi filmskih “50 Shades” moglo poći istim putem.

Erotski roman E. L. James pretvorio se od digitalnog samizdata u globalni kulturni fenomen negdje 2011./12., kad je roman na listama prodaje preskočio J. K. Rawling i Suzanne Collins te postao najprodavanija knjiga jedne autorice u povijesti. Salman Rushdie pisao je da je to “najgore napisana tiskana knjiga ikad”, “50 Shades” su opisivali kao “porno za mame”, medijolozi su tumačili uspjeh knjige kao uspjeh nove platforme (e-knjige) i početak nove ere, a hrvatske knjižničarke su mi tvrdile da su se zbog “50 nijansi sive” žene učlanjivale u knjižnicu nakon desetljeća nečitanja. Čim je knjiga postala bestseler, pojavili su se naravno i planovi za adaptaciju. U početku, oni su bili vrlo ambiciozni. Spominjali su se ozbiljni režiseri ( Steven Soderbergh), kao i poznati glumci ( Ryan Gosling).

Loš start

Na koncu, “Universalova” se produkcija svela na kudikamo manju mjeru. Kao redatelj angažirana je britanska fotografkinja i relativno neiskusna redateljica Sam Taylor-Johnson, koja se u intervjuima žalila ne neizdrživ pritisak i kontrolu autorice knjige. Ukratko, stvari od početka nisu mirisale dobro.

Moram odmah reći – spadam u onu polovicu građana Hrvatske koji nisu čitali “50 Shades of Grey” (ta se polovica zove muškarci). Stoga ne mogu film uspoređivati s knjigom, premda mi neki kolege i kritičari tvrde da je Taylor-Johnson čak zagladila neke najgore klišeje iz romana. Međutim, ono što je u srijedu prikazano pred očito nedobronamjernom i nabrušenom berlinskom svitom naprosto je – slab i tanušan film.

fifty-shades-grey

Prvi problemi filma počinju već od scenarija. Dijelom se može razumjeti da je scenarij formulaičan ljubić, jer je takva i knjiga. Ali – mora li Anastasia Steele baš pasti Greyu u zagrljaj da se spasi od jurećeg biciklista? Moraju li likovi izgovarati rečenice kao “gdje si bila do sada u mom životu?”, na što slijedi odgovor “čekala sam te”? Moramo li u filmu koji važi za sodomu i gomoru erotske opačine čekati 55 minuta da vidimo prvi sado-mazo prizor? Treba li Grey nakon seksa baš sjesti uz koncertni klavir i prebirati sonate, i mora li to Anastasia Steele slušati ogrnuta u plahtu uz kontraliht mjesečine? Je li se u tu situaciju i filmove moglo unijeti malo krvi i života, kako je to dojmljivo napravila Catherine Hardwike u filmu po drugom romantičnom bestseleru, “Sumrak”?

Što se tiče same glumačke podjele, ona je neujednačena. Dakota Johnson (inače kći Dona Johnsona i Melanie Griffith) solidna je glumica koja se u filmu hrva s groznim linijama dijaloga te bori s činjenicom da njen lik u osnovi ima samo dvije reakcije: postiđeno kolutanje očima i sladostrasno uzdisanje. No, dok Dakota Johnson približno odgovara onom što bi književna junakinja trebala biti, Jamie Dornan upravo je nevjerojatno krivi kast. Ako bi lik bogataša/džentlmena/sadista Greya trebao biti zavodljiv, a istovremeno dominantan, prijeteći i opasan, kod Dornana to uopće ne postoji. Filmski Grey doima se kao nezreli srednjoškolac sa šarmom i frizurom jugoslavenskih nogometaša iz 80-ih. Umjesto smjese Hannibala Lectera i Roberta Pattinsona, dobili smo seoskog lolu.

Nema nikakve sumnje da će filmskih “50 Shades of Grey” proći slično kao i knjiga. Bit će predmet elitističke poruge, ali i zlatna koka svima koji su ga radili. Ne vjerujem da će požaliti što su ga snimili. Ali požalit će sigurno što su ga dali prikazati u Berlinu.

U srijedu i četvrtak, u natjecateljskom programu Berlinalea, prikazana su dva nova filma. “Elser” Olivera Hirschbiegela priča je o anonimnom zanatliji iz Wurttemberga koji je 1939. – koji tjedan prije objave rata – pokušao priručnom bombom u Münchenu ubiti Hitlera.

Riječ je o filmu koji je ovdje u Njemačkoj dočekan s ogromnom pažnjom i o kojem će jamačno još biti mnogo govora. Uz “Elsera”, natjecateljski je program donio i novi film britanskom multimedijskog eksperimentatora Petera Greenawaya. Njegov “Eisenstein u Guanajatu” bavi se slavnim sovjetskim redateljem Sergejem Ejzenštejnom, preciznije – s osam mjeseci koje je Ejzenštejn proveo u Meksiku pripremajući nikad dovršeni film “Que Viva Mexico”. U Greenawayevoj interpretaciji, tih osam mjeseci period su redateljeva čulnog buđenja i otkrivanja homoseksualnosti. Upravo taj “gej” sadržaj razlog je što je Rusija – sukladno novim Putinovim homofobnim zakonima – Greenewayu uskratila suradnju, uključujući arhivske snimke. Film je ovdje primljen dobro, premda nije mnogo više od sočne trač-partije.

[ad id=”40551″]

facebook komentari