Pratite nas

Potraga za prezimenskim identitetom

Objavljeno

na

Ako je ime znak čovjekove pojedinačne osobnosti, koje i Gospodin urezuje u svoj dlan, onda je prezime oznaka njegove obiteljske i rodovske pripadnosti određenoj narodnoj zajednici, urezana u kolektivno pamćenje naroda. Svijest o vlastitoj osobnosti svakoga čovjeka čini jedinstvenom i neponovljivom pojavom u svemiru.

knjiga_325Svijest pak o pripadnosti određenoj zajednici korijen je svake nacionalne posebnosti, koja je kao i pojedinac jedinstvena pojava u Tvorčevoj promisli. Tragovi te individualizacije i njezinih značajka mogu se znatnim dijelom pratiti proučavanjem imenoslova, a njihovu povijesnu utemeljenost potvrđuju matice rođenih i umrlih. Dok je na razini onomastike, zbog jezične istosti, bliskosti i sličnosti pojedinih jezika moguće mutiti vodu, matice su kao dio kolektivno zapisane memorije, zbog svoje činjenične i historiografske utemeljenosti vrlo često bile metom različitih napadaja, koje je upravo zbog njihova povijesnoga pamćenja trebalo uništiti. Tom uništenju narodne memorije bili su skloni mnogi prevratnički pokreti, a posebno onaj jugokomunistički, koji je, osim novoga poretka, gradio i svoju utopijsku jugoslavensku državu.

U sklopu te politike, a ona je vrlo često bila samo pokriće za velikosrpske projekte, sustavno su u poraću uništavane matične knjige, a posebice one na zamišljenim područjima velike Srbije. U tom svojevrsnom bleiburškom pohodu na hrvatsku nacionalnu memoriju znatno su stradale matične knjige katoličkih župa u Bosni i Hercegovini, koje su kao rijetki povijesni svjedoci otvoreno prkosile beogradskoj agresiji na povijesnu dubinu, koja je trebala opravdati državno razlijevanje Srbije u stvarnu zemljopisnu širinu. Onomastička istraživanja upotpunjena izvorima iz matičnih knjiga daju objektivniju sliku stvarnoga stanja na određenom prostoru, što potvrđuju i istraživanja mladoga jezikoslovca Domagoja Vidovića. Srećom za auktora, znanost i nacionalnu memoriju ostale su djelomično sačuvane matične knjige istraživanoga migracijskog područja pa njihovi podatci, umiješno uklopljeni u jezikoslovnu potragu za činjenicama, otvaraju prostor i drugim istraživačkim pothvatima. Neznanstvene i naknadne ideološke naslage sad su na dnevnom svjetlu podložne stručnoj kritici.

Četrdesetak tekstova koje je Vidović objavljivao u mjesnom “Metkovskom vjesniku” te istočnoheregovačkim časopisima “Vrutak” i “Glas Hutova”, sada uvezanih u knjigu, čine cjelovitiji pogled u prezimenski mozaik metkovskoga kraja i njemu susjednih hercegovačkih područja. Vidović se zaputio u onomastički pohod na dio neretvanskoga područja, u kojem se suvereno koristi etimologijom, dijalektologijom, etnologijom, mitologijom, a na povijesnoj razini i podatcima matičnih knjiga, koji kao jedini pravi povijesni izvori otkrivaju stvarno stanje na terenu i migracijske putove vrlo često zametene slojevima političke promidžbe.

Kolikogod bila zanimljiva Vidovićeva istraživanja na mjesnoj neretvanskoj razini, posebice zbog uvijek aktualne potrage za vlastitim korijenima, ova opsegom mala knjiga ima gotovo strategijsko značenje u otvaranju prostora za stvarno historiografsko i jezikoslovno istraživanje povijesti pripadanja istočnohercegovačkih prostora. Na znanstvenoj pak razini Vidovićeva minuciozna zapažanja stvarna su prekretnica od dosadašnjega tradicionalnoga mitološkog pristupa istraživanju prema temeljitom znanstvenom radu na povijesnim izvorima. Ne treba posebno isticati kako se taj mitološki pristup uglavnom temeljio na usmenim obiteljskim predajama, koje su počivale na ranije stvorenim mitovima za održavanje političkih koncepcija, na čem je posebno radila velikosrpska promidžba, a što je prešutno ili čak s odobravanjem prihvaćala i hrvatska znanost.

U Vidovićem tekstovima očit je i pomak hrvatske dijalektološke granice prema istoku Hercegovine, koja je u ranijim razdobljima uglavnom bila rezervirana kao ekskluzivno srpsko područje. Vidovićeva onomastička istraživanja, pokazuje to upravo ova knjiga, znatnim su dijelom sukladna historiografskim istraživanjima Krunoslava Draganovića, koji je još tridesetih godina 20. stoljeća u Vatikanskom arhivu pronašao mnoštvo dokumenata o masovnim prijelazima katolika na pravoslavlje u istočnoj Hercegovini, što je u sklopu nacionalne kristalizacije tijekom 19. i 20 stoljeća pogodovalo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da hercegovačke pravoslavce asimilira u srpsku naciju. Upravo to potvrđuju i povijesni izvori matičnih hercegovačkih župa, vrlo vješto uklopljeni u auktorove tekstove. Koliko je pak snažan utjecaj političke promidžbe, Vidović pokazuje na nizu onomastičkih slučajeva pojedinih rodova, čija navodna obiteljska predaja smatra kako njihovo podrijetlo vuče svoje korijene iz Crne Gore.

U doba kad je mit o crnogorskom podrijetlu mnogih hrvatskih neretvanskih i hercegovačkih rodova plasiran u hrvatske krajeve, rado su ga, zbog vlastitih težnji za državnom nezavisnosti i aktualne borbe protiv Turaka, prihvaćali nositelji hrvatskih rodova. Toj se promidžbi pokušavala dati i svojevrsna znanstvena osnova pa sve što je proistjecalo iz zajedničkoga ili slična slavenskoga imenoslovlja, a nije se uklapalo u sustav katoličkih imena nakon Tridentskoga koncila, proglašavano je, poput na primejr imena Đuro i njegovih prezimenskih izvedenica, pravoslavnim i srpskim. Vidović jasno upozorava na ime grada Đurđevca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koji svoje ime sigurno ne baštini na srpskoj ili pak pravoslavnoj tradiciji, a matični podatci katoličkih župa u istočnoj Hercegovini i Neretvi jednako pokazuju izostanak srpskih utjecaja. Naime, Srbi prezimena dobivaju tek u 19. stoljeću pa su neretvanska i prezimena istočnohercegovačkih Hrvata starija od njihovih najmanje dva stoljeća. Ako je tko što od koga i mogao preuzimati, onda je to sigurno moglo biti samo preuzimanje hrvatskoga imenoslovlja. Vidović je ovu političku bolest dijagnosticirao doduše samo u Neretvi, nu ona je svojedobno bila zahvatila široka hrvatska područja, a njezine prežitke i danas je moguće pronaći čak i u urbanijim sredinama zapadne Hrvatske.

Osim što rasvjetljuje mnoge nepoznate strane hrvatske onomastike, svojim je interdisciplinarnim istraživanjem otkrio postojbinu mnogih rodova u hercegovačkom zaleđu, koji su se tijekom vremena spuštali na ispražnjeni prostor prema jadranskoj obali, što nije samo značajka neretvanskoga područja, nego i gotovo cijeloga današnjega graničnog prostora Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iz podteksta ove knjige mogu se iščitati mnoga hrvatska nesnalaženja o vlastitom podrijetlu, jer se zbog prezimenske neprozirnosti, nespretnih pravopisnih bilježenja i nerazumjevanja, vlastito podrijetlo tražilo u talijanskom, madžarskom, austrijskom pa čak i afričkom podneblje. Vidović razgoni sve te magle, no ne bez utemeljene kritike i o tomu kako smo se kao narod u nedostatku rasvjete, vrlo često spremni povoditi za stranim poticajima, napuštajući vlastite korijene i vrijednosti.

Nije teško zaključiti kako je povijesni hrvatski predmigracijski prostor bio jedinstveno etničko područje, a prostor što ga je nekad činila Crvena Hrvatska, danas se sveo tek na područje Dubrovačko-neretvanske županije s hrvatskim enklavama u istočnoj Herecegovini i Boki kotorskoj. Vidovićevi tekstovi nisu samo suhoparne povijesne i jezikoslovne činjenice. One su vrlo umiješno utkane u osobni auktorov stil, koji korespondira s današnjim čitateljem. Po svojoj strukturi, većinu Vidovićevih tekstova moglo bi se razdijeliti na uvodni dio u kojem vlastitom, osobnom i osebujnom pričom navješćuje problem, koji u središnjem dijelu interdisciplinarno raščlanjuje i obrađuje, a u zaglavku, kao pravi Bračanim (naravno po mami), premda je i Brač bio dio nekadašnjih Nertvana, začini opet svojim specifičnim humorom.

Sve to ovoj knjižici, uz njezinu iznimnu znanstvenu vrijednost, daje  vlastiti auktorski pečat, što je čini posebno bliskom čitatelju. Teško znanstveno tvorivo Vidović je pretvorio u prihvatljiv, jednostavan i razumljiv tekst svakom znatiželjniku!

Domagoj Vidović, Metkovski prezimenski mozaik, Gradsko kulturno središte Metković, Metković, 2014.

Mate Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Vučić: Srbiju više nitko ne može nekažnjeno napasti

Objavljeno

na

Objavio

Vučić: Srbiju više nitko ne može nekažnjeno napasti

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić poručio je u povodu 73. obljetnice oslobođenja Beograda u 2. svjetskom ratu da Srbija danas pokazuje svoju vojnu spremnost ne zato da bi bilo kome bila prijetnja, već da bi istaknula koliko cijeni živote svojih građana i da više nikome neće dopustiti da je nekažnjeno napadne i ugrozi.

On je naglasio da će zato biti nastavljeno ulaganje u svakog čovjeka, izgradnju puteva, otvaranje tvornica, stvaranje radnih mjesta i da se napravi višak koji će omogućiti da se taj život bolje zaštiti.

“Nikakvih drugih namjera nemamo, jer previše smo života izgubili da ne bismo cjenili i živote svih drugih. Hoćemo modernu, jaku i razvijenu državu, koja će svima biti garant mira i stabilnosti, pouzdan partner i iskren prijatelj”, rekao je Vučić.

On je istakao da Srbija, investirajući u život u svojoj zemlji, investira i u život na cijelom Balkanu, jer želi povezivanje, rad, razmjenjivanje robe, ljudi i kapitala.

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Milijan Brkić: Da Todorić ima hrabrosti, vratio bi se u Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Milijan Brkić: Da Todorić ima hrabrosti, vratio bi se u Hrvatsku

Zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora, Milijan Brkić, gostovao je u N1 studiju uživo i komentirao aktualnu političku situaciju.

Kad podnosite prijavu za posao, morate donijeti potvrdu o nekažnjavaju. Kako je onda moguće da čovjek kojega traži Državno odvjetništvo dobije posao u inozemstvu?

Ne bih se čudio, kao što je i vaš reporter rekao, da Ivica Todorić u jednoj od zemalja u Europi zatraži politički azil. Imali smo u povijesti još ljudi koji su se pozivali na politički progon, a iza toga ne postoji politički progon, nego činjenice, egzaktni podaci i sumnja za provođenje kriminalnih djela. Todorić je samo jedan u nizu političke palete ljudi koji se izvlače na politički progon.

Todorić proziva aktualnu Vladu HNS-a i HDZ-a, a ta je Vlada imala najmanje dodira s njim.

Imamo nekoliko apsurdnih situacija na sceni u Republici Hrvatskoj. Jedna od njih je i ta. Ako itko ima bilo kakvih dodira s Todorićem, to nema ova aktualna vlada na čelu s HDZ-om. Ovoj Vladi je zadnjoj u interesu da skriva i prikriva okolnosti koje su dovele do ove situacije.

Dosadašnje su Vlade bile i samoposluga i bankomat gospodinu Todoriću. On je i od ove Vlade tražio 2,3 milijardi kuna iz državnoga proračuna, što je država odbila. Zaboravljamo da je ova Vlada jedina imala sposobnosti i hrabrosti uhvatiti se u koštac s problemom Agrokora. On je kulminirao kroz godine, a ova vlada je prva rekla dosta, i poručila da to tako ne ide, nije hrvatski proračun ničiji bankomat ni samoposluga, sami ste doveli do ove situacije i sami iz nje trebate izaći ili će Vlada morati poduzeti određene radnje da spasi gospodarstvo, financijsko tržište i radna mjesta. Zaboravljamo da je preko 145 tisuća zaposlenih u dobavljačima samo Konzuma. Zaboravljamo da je pred nama bila turistička sezona. Ova situacija državu nije koštala niti jednu lipu. To se postiglo odgovornom politikom Vlade.

Mislim da se mi političari trebamo izdići iznad tog populizma i jeftine demagogije, nego moramo odgovorno raditi u interesu naroda i države i raditi za opće dobro, a ne za uskopolitičke interese i osobnu promociju. Zanimljivo je da Ivica Todorić objavljuje na svom blogu, koji mu je prozor u svijet. Da ima hrabrosti došao bi u Hrvatsku i sve svoje tvrdnje iznio pred sudom. Ako je domoljub, onda bi poštovao sve institucije hrvatske države.

Oporba koristi argument da HDZ bježi od istražnog povjerenstva za Agrokor.

Mi smo, ovo aktualno vodstvo HDZ-a, zadnji koji bi trebali štititi Agrokor, jer nemamo nikakvih zajedničkih točaka s Agrokorom. Oporba je jako dobro znala sve, i članak 4., koji kaže da u slučaju pokretanja sudske istrage prestaje rad povjerenstva. To je nedvosmisleno, ali neki ljudi to nastoje tumačiti ovako i onako. Moramo se izdići iznad politikantstva i demagogije.

Kakav je status Zdravka Marića kod premijera? Hoće li ga i dalje braniti?

Gledajmo ljudsku dimenziju, kolega Marić se ne nalazi u zahvalnoj situaciji, teško je trpjeti progon. Marić korektno, fer i pošteno obavlja svoj posao. Jedan je od najboljih ministara financija u povijesti Hrvatske i kao takav ima apsolutni potporu svih članova Vlade i HDZ-a, koji stoje iza njega.

Imputiraju mu se neke stvari sa zapovjednom odgovornosti, ali pustimo istražna tijela i istragu neka pokažu je li odgovoran ili nije. Svoj je posao radio kao zaposlenik Agrokora, nije radio na financijskim izvješćima. Oporba će to napadati, ali to su jeftini politikantski pokušaji da se zadobiju politički poeni. On se izuzeo i od odlučivanja u HBOR-u, za razliku od nekih na političkoj sceni koji se nikad nisu izuzeli, kao što je moj kolega Maras.

Sjetimo se Marasa kako je gorljivo agitirao i lobirao da Kuštrak bude predsjednik Gospodarske komore. Sjetimo se Fižulića, koji je bio prijatelj gospodina Agrokora. Sjetimo se Rohatinskog, koji je radio u Agrokoru, zatim otišao u HNB pa se vratio u Agrokor. O tome nitko ne priča.

Kako gledate na rad Vlade, kojoj je HDZ na čelu?

Hrvatska Vlada je puno toga zatekla u situaciji kad je preuzela obvezu upravljanja državom. Mi smo izabrani da bismo napravili pomake i kvalitetniji život u Hrvatskoj. Činjenica je, kao što sam na početku rekao, da se ova imala hrabrosti i petlje uhvatiti u koštac s Agrokorom i to sad dobro plovi. Činjenica je da je premijer Plenković osobnim zalaganjem uspio riješiti gužve na granicama. Činjenica je da smo nakon 15 godina donijeli Strategiju nacionalne sigurnosti.

Jučer je ministar Krstičević govorio o sustavu nacionalne sigurnosti. Ima li država novca za to?

Hrvatska država mora naći novca za sigurnost, jer on je pretpostavka za život u Hrvatskoj. Sigurnost ima svoju cijenu, ali ne možemo je stavljati sa strane sve dok se nešto ne dogodi.

Kako ocjenjujete rad ministra unutarnjih poslova, Davora Božnovića, koji je naslijedio Vlahu Orepića na toj funkciji?

Zanimljivi su oni koji dođu sa strane, padnu padobranom i misle da sve znaju. Orepić je član Mosta. Po meni je Most jedno osvježenje na političkoj sceni i oni po mom dubokom uvjerenju imaju dobre namjere za Hrvatsku i dobrodošli su da budu korektiv, ali mi u našem poslu moramo biti odgovorni i imati kompetencije za obavljanje nekih poslova. Za vrijeme Orepića dogodili su se određeni potresi u sustavu policije. Treba se ići u kompletan preustroj sustava policije.

Mnogo se priča o frakcijama u HDZ-u. Jeste li koherentni?

Mi smo se u Domovinskom ratu borili za demokratsko društvo i sustav, pa tako i unutar jedne političke obitelji kao što je HDZ. Mi argumentiramo unutar političke obitelji, ali kad se dogovorimo, onda svi idemo u tom smjeru. Različita mišljenja da, ali te različitosti za stolom uvijek će iznjedriti zajedničkim rješenjem, ali ne za HDZ, nego gledamo uvijek interes države i naroda, a HDZ je političko sredstvo za kvalitetniji život u Hrvatskoj.

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

facebook komentari

Nastavi čitati