Povijesna analiza: U predvečerje partizanskog napada na Široki Brijeg

4

Promišljati, istraživati ili pisati o okolnostima mučeničke smrti hercegovačkih franjevaca nije uopće laka zadaća. Kako bismo što potpunije razumjeli okolnosti u kojima su se ti stravični zločini dogodili, potrebno je sagledati većinu do sada napisanog, proučiti izjave očevidaca tih događaja te ostvariti uvid u dostupnu arhivsku građu.

Naravno, pritom autor mora budno paziti da se ne zaplete u mrežu različitih dezinformacija, neistina i poluistina koje je službena jugoslavenska historiografija desetljećima ciljano podmetala kako bi ove zločine, počinjene u ime jugoslavenske ideje i komunizma, prekrila velom tajne.

[dropcap]S[/dropcap]vakim je danom sve manje i manje izravnih sudionika tih događaja. Dostupna arhivska građa najvećim je dijelom nedostatna ili selektivno arhivirana, tako da istraživaču ne pruža mogućnost ostvarivanja potpunog uvida u događaje i uloge ključnih sudionika. U današnjim arhivima mogu se, naime, pronaći dokumenti borbenog dijela partizanskih postrojbi. Međutim, najveći dio dokumentacije OZNE i KNOJ-a, tih najrepresivnijih dijelova jugoslavenskog komunističkog pokreta čija je temeljna zadaća bila borba protiv »unutarnjeg i vanjskog neprijatelja«, i danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su, pak, selektivno arhivirani. Ipak, unatoč takvim hendikepima s kojima se svaki istraživač koji se bavi ovom temom susreće, postoji na stotine objavljenih i neobjavljenih knjiga, dokumenata i izjava na temelju kojih se sasvim jednostavno dade posložiti iznimno kvalitetna prosudba o ulozi partizanskih postrojbi, dijela oficirskog kadra te pojedinaca iz sustava represivnog aparata KPJ u pripremi i realiziranju ovih komunističkih zločina. Na temelju takve jedne prosudbe možemo oblikovati sasvim pouzdan sud o političkoj, zapovjednoj, osobnoj, ćudorednoj i svakoj drugoj odgovornosti za smrt hercegovačkih franjevaca.

Vojne prilike u Hercegovini koncem 1944. i početkom 1945.

U jesen 1944. njemačke su se postrojbe povukle s jadranske obale. Zapovijed o povlačenju i zaposjedanju nove crte obrane stigla je izravno iz Berlina. Riječ je, naime, o prosudbi i direktivama njemačkog vrhovnog zapovjedništva na temelju kojih je otpočelo uspostavljanje tzv. zelene crte obrane između Knina, Mostara i Višegrada. Sve do tog trenutka prostor Hercegovine nije imao gotovo nikakvo vojno značenje. Tek njemačkim zaposjedanjem spomenute crte, koja je u biti bila bočna zaštitnica srijemskoj bojišnici i mostobran za prihvat njemačkih postrojbi iz skupine »E« armije, koja se pod zapovjedništvom generala Löhra povlačile iz Grčke, Hercegovina privremeno postaje iznimno značajnim vojnim područjem.

U tako osmišljenim njemačkim planovima poseban značaj dobiva Mostar koji je određen središnjim obrambenim stupom. Istodobno raste i vojni značaj Širokog Brijega i Nevesinja, kao bočnih stupova iznimno značajnih za njemačko držanje Mostara i komunikacijskog pravca prema Sarajevu.

kamenjar.com
Partizanska 1. tenkovska brigada u Širokom Brijegu, 1945.

Kao odgovor na ovakve poteze njemačke strane partizanski je Vrhovni štab poduzeo nekoliko međusobno čvrsto vezanih poteza koji ukazuju da su sve aktivnosti partizanskog pokreta u Hercegovini, i u ovom razdoblju, vođene s najvišeg zapovjednog mjesta. Nakon ovladavanja jadranskom obalom, postrojbe iz sastava VIII. dalmatinskog korpusa svoje su djelovanje usmjerile prema Livnu, Tomislavgradu, Posušju i Kninu. Tijekom studenoga i prve polovice prosinca 1944. ovim je postrojbama pošlo za rukom ovladati čitavim ovim područjem čime je dio njemačke »zelene« crte obrane od Knina do Širokog Brijega bio u potpunosti skršen. Zahvaljujući ovakvom razvoju situacije na široj bojišnici, Široki je Brijeg dobio dodatan vojni značaj za njemačku obranu Mostara i čitavog neretvanskog komunikacijskog pravca.

Potpuno ista situacija događala se i u istočnom dijelu Hercegovine i Crnoj Gori, gdje su postrojbe iz sastava II. crnogorskog udarnog korpusa, u čijem je sastavu djelovala i 29. hercegovačka divizija, uspjele ovladati najvećim dijelom tog prostora izuzev samog Nevesinja. Time je taj gradić postao drugi bočni stup u njemačkim planovima obrane Mostara.

U prvoj fazi, odnosno od početka studenoga do druge polovice prosinca 1944., područje jugozapadno od Širokog Brijega bilo je granicom zona odgovornosti dvaju partizanskih korpusa: VIII. dalmatinskog[1] i II. crnogorskog udarnog korpusa. U tom razdoblju širi prostor Širokog Brijega su, s juga i jugozapada, opsjedale 10. i 12. brigada iz sastava 29. hercegovačke divizije. Istodobno, postrojbe iz sastava 9. divizije VIII. dalmatinskog korpusa, ojačane Zapadnohercegovačkim partizanskim odredom[2], pokušavale su ograničenim snagama iz pravca Posušja i Gruda znatnije ugroziti Široki Brijeg.

Sama činjenica da su se ispred  Širokog Brijega, sve do druge polovice prosinca 1944., dodirivale zone odgovornosti dvaju partizanskih korpusa, govori u prilog tezi da Široki Brijeg u toj fazi još uvijek nije bio od prioritetnog značaja za partizanski Vrhovni štab.

Do djelomične promjene dolazi u drugoj polovici prosinca. Nakon što je glavnina snaga iz sastava VIII. dalmatinskog korpusa, pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina, uspjela ovladati širim područjem Knina, došlo je i do određenih promjena zona odgovornosti partizanskih postrojbi i u zapadnoj Hercegovini. Na temelju zapovjedi Vrhovnog štaba 10. i 12. brigada iz sastava 29. hercegovačke divizije u tim trenutcima bivaju razmještene u istočni dio Hercegovine, a njihova mjesta, sve od rijeke Neretve, popunjavaju postrojbe iz sastava 9. dalmatinske divizije[3].

Izmjena zona odgovornosti crnogorskog i dalmatinskog partizanskog korpusa sam je po sebi vrlo dragocjen podatak koji pokazuje izravnu involviranost partizanskog Vrhovnog štaba i u ovoj fazi vojnih operacija u Hercegovini, što nikako nije zanemariva podrobnost kada se pokušava raščlaniti kasniji kontekst događaja, kao i okolnosti u kojima su zločini počinjeni.

Stanje na bojišnici u Hercegovini ostalo je više-manje nepromijenjeno sve do konca siječnja 1945. Odnos partizana prema lokalnom civilnom pučanstvu kao i katoličkom svećenstvu u tom je razdoblju bio prividno tolerantan. U tom je razdoblju stradao samo jedan franjevac. Riječ je o fra Križanu Galiću, ubijenom 30. listopada 1944. tijekom napada 12. hercegovačke brigade[4] na nebranjenu župnu kuću u Međugorju. Međutim, to nipošto ne znači da su u ovom razdoblju članovi terenskih i represivnih tijela KPJ i partizanskog pokreta u Hercegovini sjedili prekriženih ruku. Na temelju proučavanja arhivskih dokumenata i svjedočenja tadašnjih partijskih čelnika dolazi se do zaključka da su temeljne partizanske aktivnosti u ovom razdoblju bile poglavito organizacijsko-pripremne prirode te vođenja aktivnosti iz domene specijalnog ratovanja.

Komunističke ćelije na prostoru zapadne Hercegovine

Komunistički pokret u zapadnoj Hercegovini bio je velika nepoznanica sve do druge polovice 1944. Istina, u Mostaru je čitavo vrijeme rata ilegalno djelovala dosta snažna organizacija KPJ. Međutim, broj Hrvata uključenih u rad ove partijske ćelije bio je doista zanemariv pa stoga i njezin utjecaj na procese unutar hrvatskog naroda nije imao nekog značajnijeg odjeka.

Na rubnim prostorima zapadne Hercegovine u tajnosti su djelovale dvije manje partijske organizacije. Ona starija i dosta brojnija djelovala je još prije rata u Bijači[5] i Ljubuškom. U prvoj fazi ova je organizacija u potpunosti bila okrenuta prema  Dalmaciji da bi tek koncem 1944. došla pod značajniji utjecaj Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu. Slična je situacija bila i s partijskom ćelijom koja je uspostavljena u Viru kod Posušja, iz koje je 1944. nastala Zavelimska partizanska četa.[6]

U sastavu partizanskih postrojbi koje su djelovale u istočnom dijelu Hercegovine i Dalmaciji nalazio se i određen broj Hrvata iz zapadne Hercegovine. Od istaknutijih među njima, na inicijativu Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu, početkom 1944. utemeljen je i prvi Okružni partijski komitet za zapadnu Hercegovinu.[7] Međutim, djelovanje ovog partijskog tijela, u prvoj fazi, uopće nije bilo vezano za prostor Hercegovine. Tijekom najvećeg dijela 1944. djelovali su isključivo u zabiokovskim, dalmatinskim selima.

Vojnički i politički utjecaj tih skupina na procese i događaje u zapadnoj Hercegovini bio je potpuno zanemariv. Međutim, iznenadni upadi na rubna područja zapadne Hercegovine, likvidacije političkih neistomišljenika, pljačke, a naročito obavještajni i protuobavještajni rad, kao i vrbovanje suradnika, bile su temeljne aktivnosti ove skupine komunista sve do početka studenoga 1944.

Razvoj partizanske vojne vlasti na području zapadne Hercegovine

Početkom studenoga 1944., kada je dio zapadne Hercegovine, odnosno Čapljina, Čitluk, Ljubuški, Grude i Posušje, došao pod potpuni vojnički nadzor partizana, štab 29. hercegovačke divizije i Oblasni komitet KPJ za Hercegovinu[8] započeli su s aktivnostima ustroja vojne i civilne vlasti na tom području. Ukupnu političku vlast imao je Oblasni komitet KPJ za Hercegovinu dok je vojno-teritorijalna vlast bila u isključivoj nadležnosti štaba 29. hercegovačke divizije.[9] U operativnom smislu dio te vlasti potpadao je pod nadležnost partizanskih postrojbi koje su djelovale na ovom području. Međutim, pitanja iz domena vojno-teritorijalnih poslova već su koncem studenoga 1944. prenesena na zasebno tijelo.

Na temelju zapovijedi partizanskog Vrhovnog štaba, štab 29. hercegovačke divizije je, uz suglasnost Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu, još u travnju 1944. utemeljio teritorijalno vojno zapovjedništvo za Hercegovinu koje je dobilo naziv Komanda divizijske vojne oblasti. Međutim, u sastavu spomenute vojne oblasti u početku su se nalazili isključivo dijelovi istočne Hercegovine koji su bili pod partizanskom vlašću. Nakon ovladavanja zapadnim dijelom Hercegovine, pred štab 29. hercegovačke divizije i Oblasni komitet KPJ za Hercegovinu postavila se i potreba reguliranja ovog osjetljivog pitanja i na prostoru zapadno od rijeke Neretve. Zbog toga je, koncem studenoga 1944., utemeljeno i III. vojno područje sa sjedištem u Čapljini. Istodobno su utemeljena i kotarska zapovjedništva, odnosno komande mjesta za tadašnje kotare Ljubuški i Posušje. [10]

U skladu s direktivama Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu i Oblasnog Narodnooslobodilačkog odbora (NOO), Okružni komitet KPJ za zapadnu Hercegovinu otpočeo je koncem studenoga 1944. i aktivnosti na organiziranju partizanske civilne vlasti. Pored NOO-a za tadašnje kotare Ljubuški i Posušje utemeljen je i Inicijativni okružni NOO za zapadnu Hercegovinu.[11] Tijekom prosinca i siječnja partizanska je vlast na čitavom ovom području nastojala uspostaviti mjesne Narodnooslobodilačke odbore (NOO), koji su korišteni isključivo za dovođenje lokalnog stanovništva na javne skupove, prikupljanje hrane, određivanje mještana za sudjelovanje u raznim vidovima radnih aktivnosti, kao i za prikupljanje podataka o neprijatelju, ali i o ideološkim i klasnim neistomišljenicima.

Okružni komitet KPJ za zapadnu Hercegovinu u ovom je razdoblju također imenovao i Inicijativni okružni odbor Narodnooslobodilačkog fronta (NOF) za zapadnu Hercegovinu na čelu s Matišom Mlinarevićem, kao i kotarske odbore Antifašističkog fronta žena (AFŽ) za kotareve Ljubuški i Posušje.[12]

Formiranje i razvoj represivnog komunističkog sustava

Sve navedene ustrojbene aktivnosti partizanskog pokreta bile su strogo centralizirane i pod strogim nadzorom vrha KPJ i najbližih suradnika Josipa Broza Tita. Dokaza za tu tvrdnju ima bezbroj. Tim dokazima obiluje ukupna partizanska historiografija, različiti zbornici i monografije, kao i memoari raznih komunističkih prvaka i prvoboraca partizanskog pokreta. Zahvaljujući dostupnim svjedočenjima Vlade Šegrta, imamo dragocjen podatak da je dugogodišnji član Oblasnog komiteta KPJ za BiH i prvi šef OZN-e BiH Uglješa Danilović poslan u Hercegovinu na osobnu preporuku Aleksandra Rankovića, što je ujedno i dragocjen podatak kada se pokušava raščlaniti djelovanje OZNE. [13]

Sličnu situaciju imamo i s personalnim poveznicama partijskih tijela i OZNE na čitavu prostoru Hercegovine. Tadašnji član Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu Radovan Papić, naime, navodi kako je u tom vrhovnom partijskom tijelu za Hercegovinu djelovao i Slobodan Šakota, Srbin iz Čapljine, koji je istodobno bio i šef OZNE za Hercegovinu.[14]

Potpuno istu situaciju personalnih preklapanja unutar tijela KPJ i OZNE nalazimo također na mikrolokalitetu zapadne Hercegovine. Nekadašnji partizanski obavještajac i istaknuti član Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu Jure Galić u svojoj knjizi Vrijeme i ljudi, iznosi i čitav niz podataka o tijesnoj suradnji tog partijskog tijela i OZNE, što je poglavito dobro vidljivo iz činjenice da je prvi šef Okružnog ureda OZNE u Ljubuškom Petar Jelčić istodobno bio i član Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu.

Krovna organizacija OZNE za Hercegovinu bio je Ured OZNE u Trebinju na čijem je čelu bio Slobodan Šakota koji je preko Uglješa Danilovića subordinacijskim sustavom bio izravno uvezan na Aleksandra Rankovića i Josipa Broza. Povjerenici OZNE raspoređeni po postrojbama 29. hercegovačke divizije[15] i podređenih joj brigada, povjerenici u komandama vojnih područja i kotareva kao i svih novoformiranih tijela partizanske vlasti u Hercegovini, bili su izravno podređeni Slobodanu Šakoti, što je OZNU učinilo daleko najmoćnijom strukturom unutar komunističkog revolucionarnog pokreta.

Uz spomenute oblike političke i obavještajne moći nad ostalim segmentima komunističkog sustava, OZNA je formiranjem postrojbi KNOJ-a, u prosincu 1944.,  dobila i svoju produženu ruku preko koje je mogla samostalno otvoreno provoditi represije.

Štab 29. hercegovačke divizije je 1. prosinca 1944., uz suglasnost Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu, donio odluku o formiranju 3. brigade Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), koja je potom postala oružna snaga izravno podređena Oblasnom uredu  OZNE za Hercegovinu i njezinih kotarskih ispostava.[16]

Spomenuti podatci dragocjena su saznanja o uvjetima u kojima je svemoćna OZNA formirana i kako je djelovala u Ljubuškom i na čitavom prostoru zapadne Hercegovine. Tijekom završnih ratnih operacija u Hercegovini i nekoliko godina nakon rata ta je organizacija bila udarna snaga KPJ u borbi protiv svih svojih političkih neistomišljenika. Pod krinkom povećanja stupnja sigurnosti i borbe protiv zaostalih neprijateljskih skupina ta je organizacija vršila otvoren teror, mučenja i bezdušna ubojstva protivnika komunističke ideologije pa tako i hercegovačkih franjevaca.

U sklopu organizacijsko-pripremnih aktivnosti za završni partizanski napad na Široki Brijeg i Mostar, oblasna i okružna tijela KPJ u Hercegovini finalizirala su završne aktivnosti na uspostavi ilegalne mreže OZNE. Cilj takve vrste aktivnosti bio je prikupljanje podataka o njemačkim i hrvatskim postrojbama koje su djelovale na tom terenu, ali i o svim antikomunistički i antijugoslavenski nastrojenim pojedincima koji su etiketirani kao neprijatelji te su kao takvi postali predmetom interesa OZNE. O tim aktivnostima pisala je kasnije nekolicina tadašnjih komunističkih čelnika koji su u to vrijeme bili izravno uključeni u aktivnosti OZNE. Memoarska sjećanja Mensura Seferovića, Olge Marasović, Uglješe Danilovića, Jovana Andrića, Radovana Papića, Ive Jerkića ili Jure Galića dragocjena su svjedočanstva koja čvrsto podupiru tezu kako se u tim »krvavim danima« ništa nije događalo slučajno.

Tako Olga Marasović, ratni član Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu i bliska suradnica Vase Miskina Crnog, u svjedočanstvu o tim vremenima kaže: »U rasvjetljavanju sadržaja ilegalnog rada treba imati u vidu i akcije i sugestije drugova koji su već ranije bili poslani u Mostar radi organiziranja OZN-e i njenog punog djelovanja u momentu preuzimanja vlasti i oslobađanja grada.«[17]

Partizanski strahovi od anglo-američkog iskrcavanja

Unatoč stalnim partizanskim opsjedanjima, situacija na ukupnoj bojišnici oko Širokog Brijega i Mostara ostala je nepromijenjena sve do konca siječnja 1945. Sudeći prema partizanskim izvorima, prosudbe njihovih štabova bile su na tragu iščekivanja kako će do povlačenja njemačkih i hrvatskih postrojbi iz Mostara i Širokog Brijega, tog najjužnijeg djela bojišnice na tadašnjim europskim ratištima, doći po istom onom obrascu kako se to dogodilo prilikom povlačenja s jadranske obale nekoliko mjeseci ranije.

Međutim, 27. siječnja 1945. dogodilo se nešto što partizanski Vrhovni štab na čelu s Josipom Brozom Titom, kao ni štabovi partizanskih postrojbi na terenu, nije ni najmanje očekivao. Toga je dana, naime, iz Širokog Brijega – prema Ljubuškom i Čapljini, iznenada pokrenuta vojna operacija poznata pod kodnim nazivom »Bura«. U svega nekoliko sati bojevih djelovanja postrojbe iz sastava 369. divizije i 9. hrvatskog stajaćeg djelatnog zdruga uspjele su ovladati Čitlukom i Ljubuškim protjeravši prethodno partizane prema Vrgorcu i vrletima Biokova. Sutradan, 28. siječnja, druga je borbena skupina, brojčano nešto slabijeg sastava, načinjena od dijelova istih postrojbi krenula pomoćnim pravcem napada Varda – Čitluk – Čapljina. Spajanjem tih dviju borbenih skupina, kao i njihovim zajedničkim prodorom do Metkovića, na bojišnici se dogodio trenutačni zaokret oko čijih se uzroka i posljedica  i danas lome koplja.

Neosporna je činjenica, što potvrđuju i njemački izvori, da je planiranje i izvođenje ove operacije tražila hrvatska strana.[18] S druge strane, na što ukazuju i potezi koje je odmah po okončanju prodora prema Metkoviću povukao stožer 369. divizije, njemačka je strana ovoj operaciji pribjegla iz čisto taktičkih razloga. Naime, već 30. siječnja divizijski je stožer 369. divizije, u to vrijeme smješten u Potocima, sve svoje postrojbe koje su djelatno sudjelovale u ovoj operaciji, žurno povukao iz dubine bojišnice oko Čapljine i Ljubuškog, uputivši ih vlakom prema Konjicu koji je u to vrijeme bio jedina veza neretvanskog operativnog pravca sa Sarajevom. S vojničkog gledišta riječ je o sasvim logičnom potezu, poglavito kada se zna da je štab 29. hercegovačke divizije nekoliko dana ranije u to područje uputio dvije svoje brigade. Međutim, partizanska je službena historiografija čitavoj toj situaciji dala sasvim drukčiji pečat prikazavši događaje kao međunarodnu političko-obavještajnu zavjeru širih razmjera.

Naravno, ovako težak poraz kakav su partizanske postrojbe iz sastava 9. dalmatinske i 29. hercegovačke divizije pretrpjeli koncem siječnja 1945. u Hercegovini nije mogao preokrenuti daljnji tijek rata, ali je i te kako mogao ugroziti ugled mnogih partizanskih oficira i komunističkih prvaka na terenu u očima Vrhovnog štaba i vodstva Komunističke partije. Isto tako, vojno-politička situacija koja je nakon operacije »Bura« nastala u Hercegovini ozbiljno je ugrožavala ugled partizanskog pokreta i Josipa Broza Tita u očima zapadnih saveznika. Nekoliko je razloga koji potvrđuju takvu tezu.

Prvo, zapadne su sile u to doba Tita priznavale kao vojnog, ali ne i kao političkog saveznika dok je Velika Britanija intenzivno tragala za mogućnostima ponovna dovođenja na vlast dinastije Karađorđevića čega su u vodstvu KPJ i te kako bili svjesni.

Drugo, SAD je pokazivao određenu skepsu prema Titu, u čemu je značajnu ulogu imao i Vatikan, zagovarajući putem svojih diplomatskih kanala obnovu Podunavske konfederacije koja je trebala poslužiti kao živa brana daljem prodoru komunizma iz Rusije.

Treće, partizanski se poraz u Hercegovini dogodio svega nekoliko dana pred prvi posjet feldmaršala Harolda Alexanderazapovjednika savezničkih snaga na Sredozemlju, Beogradu gdje je trebala biti dogovorena zajednička strategija između zapadnih saveznika i Josipa Broza Tita u završnim ratnim operacijama.

Iznimno zanimljiva gledišta koja u dobroj mjeri rasvjetljavaju zakulisne igre oko tadašnje vojno-političke situacije u Hercegovini ponudio je tadašnji šef OZNE u BiH Uglješa Danilović koji je istodobno bio i član Oblasnog komiteta SKJ za BiH. Prema njegovom mišljenju, Josip Broz Tito i njegovi najbliži suradnici bojali su se »izvjesnih političko-vojnih komplikacija sa saveznicima« upravo na tom području. »Britansko uporno insistiranje da se na prostoru Dubrovnika iskrcaju većim snagama, bez našeg traženja, činilo nam se sumnjivim…. Ne znam koliko su i danas poznate sve pojedinosti i motivi engleskog prisustva u Dubrovniku, u to vrijeme, i koliko su nam dostupni dokumenti koji tu operaciju objašnjavaju u vojnom i političkom smislu«, kazao je Uglješa Danilović na znanstvenom skupu »Mostarska operacija«, održanom u Mostaru 14. veljače 1986.[19]

I drugi visoko pozicioniran partizanski izvor također nudi vrlo zanimljivo i znakovito  svjedočenje o toj temi. Tadašnji zapovjednik 3. brigade KNOJ-a Jovan Andrić svjedoči da je upravo njegova postrojba u to vrijeme imala zadaću vojno protjerati sve britanske snage s prostora istočne Hercegovine i Dubrovnika. »Poslije prikupljanja britanski su se komandosi duže zadržali, u Dubrovniku, izgovarajući se da nemaju slobodnih brodova kojima bi otplovili, mada su već krajem januara 1945. godine bili ukrcani. Zbog nastalih događaja u zapadnoj Hercegovini 27/28 januara, ovi brodovi ostali su usidreni kraj Dubrovnika 7-8 dana sve dok naše snage nisu razbile neprijatelja i oslobodile privremeno izgubljenu teritoriju. Tek tada su britanski komandosi napustili Dubrovnik«, kazao je Jovan Andrić, ratni zapovjednik postrojbe KNOJ-a u Hercegovini.[20]

 

Zadaća OZNE – onemogućiti dodir Britanaca s hrvatskim oružanim snagama u Hercegovini

Ovako postavljene teze o vanjskoj ugrozi svakako su u velikoj mjeri utjecale na provedbu represivnih komunističkih akcija nad svima onima na koje se posumnjalo da bi u određenom trenutku mogli okrenuti leđa partizanskom pokretu.

Većina partizanskih izvora nedvosmisleno detektira četničke skupine kao otvorene britanske saveznike, koje su se u tom razdoblju pod vodstvom majora Lukačevića okupljale u istočnoj i južnoj Hercegovini. Istodobno, u nizu partizanskih dokumenata i prosudbi vezanih za ovo razdoblje na isti se način tretiraju i pripadnici HSS-a na hrvatskoj strani, odnosno »mačekovci«, kako ih u svojim dokumentima i svjedočenjima nazivaju partizanski historiografi.

Međutim, čelni čovjek OZNE u BiH Uglješa Danilović kao moguće britanske saveznike vidio je i tadašnje hrvatske vojne formacije u Hercegovini. Prema njegovom mišljenju »nije se nikako moglo zanemariti prisustvo jakih ustaških i domobranskih formacija u Hercegovini, a znalo se da Maček računa na neke planove sa zapadnim saveznicima, imajući namjeru da domobranstvo prihvati kao svoju oružanu formaciju.« [21]

Kao ključne razloge za donošenje ovakve političko-obavještajne prosudbe Danilović je naveo poznati pokušaj puča Mladena Lorkovića i Ante Vokića, ali i planove određenih hrvatskih krugova da zajedno s Mačekom ili samostalno ostvare kontakte sa zapadnim silama, što bi Tita i partizane dovelo u iznimno nepovoljan politički položaj i pokušaj obnove Jugoslavije stavilo pod upitnik. »Spajanje četnika sa Englezima i, eventualno, i vojnih snaga NDH, mogao je dovesti do novih komplikacija i do nesagledivih posljedica vojne i političke prirode. Sve su ovo bile realne i očigledne opasnosti. Zato se brza i efikasna likvidacija četničkih i vojnih formacija Nezavisne Države Hrvatske, nametala sa najvećom urgentnošću«, zaključio je bliski Rankovićev suradnik Uglješa Danilović.[22]

Hercegovački franjevci u planovima OZNE

Naravno, nitko od visokopozicioniranih djelatnika OZNE i KNOJ-a u ovom kontekstu ne spominje hercegovačke franjevce iako je više nego očito da su, kao jedini intelektualci na tom području, OZNI bili od iznimnog obavještajnog interesa.

Tu činjenicu nedvojbeno potvrđuju neki drugi izvori. Od početnih trenutaka partizanskog opsjedanja Širokog Brijega i Mostara franjevci su bili meta OZNE. Postoji puno pokazatelja koji to dokazuju. Preko određenih odbornika, ali i pripadnika HSS-a bliskih partizanskom pokretu, oficiri OZNE mjesecima su pokušavali ostvariti potporu franjevaca pa čak i njihovo otvoreno uključivanje u partizanski pokret. Naravno, agentura OZNE imala je sve podatke o franjevcima tako da im je i te kako bilo poznato da dobar dio njih nije bio sklon Nijemcima. Kao studenti uglednih zapadnoeuropskih sveučilišta postali su otvoreni zagovornici zapadnog oblika demokracije i protivnici nacizma, fašizma i komunizma.

Kakav je bio stav hercegovačkih franjevaca prema politici kazuje i podatak da je 1942. iz širokobriješke franjevačke gimnazije, zbog članstva u ustaškom pokretu, bio izbačen i Benedikt Benko Penavić.[23] Dakle, Crkva u svojim redovima nije uopće dopuštala pripadnost bilo kojem pokretu, nego je samo poticala domoljublje pa stoga ni pod kakvim uvjetima nije ni mogla pristati na ucjene koje je koncem 1944. diktirala OZNA.

Onog trenutka kad je visokim oficirima OZNE, putem izvješća koja su dobivali s terena, postalo vidljivo da ne će moći osigurati otvorenu franjevačku potporu partizanskom pokretu i Titovoj KPJ, očito je u samom partijskom vrhu donesena politička odluka da franjevci moraju dijeliti sudbinu poraženih ratnih protivnika i drugih političkih i klasnih neistomišljenika. Takva politička odluka nije mogla biti donesena ni na razini korpusnih ni divizijskih štabova, oblasnih ili okružnih komiteta KPJ u Hercegovini ili Dalmaciji, a niti u područnim uredima OZNE. Odluku o masovnim fizičkim likvidacijama političkih neistomišljenika mogao je donijeti isključivo Josip Broz Tito. U prilog toj tezi svjedoči i tadašnji šef OZNE u BiH Uglješa Danilović.[24] »U ovom vremenu bio sam na čelu OZN-e u BiH i neposredno sam rukovodio radom ovih organa i jedinica KNOJ-a za likvidaciju neprijateljskih formacija. Sjećam se telegrama Vrhovnog štaba u kojima se insistiralo da se ovaj teren što prije očisti i da je to prioritetan zadatak jedinica, organa OZN-e i KNOJ-a. Na terenu je postojala neposredna koordinacija i mi smo dobijali dnevne informacije kako taj proces teče«, kazao je Danilović.[25]

U izvješću Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945.[26], pisanom dva tjedna nakon operacije »Bura« i tjedan dana nakon smaknuća širokobrijeških franjevaca, iznesene su političke teze o »suradnji franjevaca s Nijemcima i ustašama tijekom pripreme i provedbe operacije “Bura”«, što nije ništa drugo nego zajednički pokušaj OZNE i partijskih tijela da opravdaju okrutne zločine nad hercegovačkim franjevcima koji su se u to vrijeme intenzivno provodili.

 

Damir Šimić / Stopama pobijenih / kamenjar.com

 


  1. [1] Osmi dalmatinski korpus formiran je 7. listopada 1943. od 9., 19., 20. i 26 divizije te 12. partizanskog odreda. Djelovao je u Dalmaciji, dijelu Like i zapadnoj Bosni. Od 1. studenoga do 9. prosinca 1944. korpus je uspio ovladati Dalmacijom. Početkom veljače 1945. tri njegove divizije sudjelovale su u Mostarskoj operaciji. Za ratne pothvate Josip Broz Tito je 8. korpus dva puta pohvaljivao. Početkom ožujka 1945. taj je korpus ušao u sastav 4. armije. Postrojbe iz sastava ovog korpusa uspjele su u završnim ratnim operacijama ovladati Likom, Primorjem, Istrom i Trstom. U zoni odgovornosti ovog korpusa dogodili su se mnogi zločini nad civilnim pučanstvom, a najpoznatiji među njima su svakako zločini na Širokom Brijegu, Kočevskom Rogu i Mariboru. Zapovjednik korpusa u vrijeme Mostarske operacije bio je general-major Petar Drapšin (Srbin iz Bečeja), a politički komesar Boško Šiljegović (Srbin iz Prijedora).
  2. [2] Prvi zapovjednik Zapadnohercegovačkog partizanskog odreda bio je Martin Čule iz Čula kod Mostara, zamjenik Aziz Kudra iz Čapljine, politički komesar Marijan Primorac s Bijače kod Ljubuškog, zamjenik komesara Donko Vrankić iz Trebižata, načelnik štaba Smajil Ćemalović iz Mostara i načelnik sanitetske službe Ljubo Grlušić. (Jure Galić, Vrijeme i ljudi, Svjetlostkomerc, Sarajevo, 2005., str. 334.)
  3. [3] Deveta dalmatinska divizija formirana je 13. veljače 1943. u Imotskom. U njezin sastav ušle su 3., 4., i 5. dalmatinska brigada. Sudjelovala je u bitci na Neretvi. Rasformirana je 12. travnja, a ponovo formirana 8. rujna 1943. od 1. i 3., a nešto kasnije i 4. dalmatinske brigade te 2. dalmatinske brigade. Od 1. studenoga 1944. dijelovi ove divizije vrše stalne operacije u zapadnom dijelu Hercegovine te konstantno pritišću Široki Brijeg. U operaciji »Bura« dijelovi postrojbi iz sastava ove divizije odbačeni su prema Vrgorcu. Zapovjednik divizije u vrijeme opsade Širokog Brijega bio je potpukovnik Ljubo Truta, načelnik štaba Ilija Radaković, a politički komesar Andro Kovačević.
  4. [4] 12. hercegovačka brigada formirana je 22. studenoga 1943. Djelovala je u sastavu 29. hercegovačke divizije i najvećim je dijelom bila popunjena ljudstvom iz istočnog dijela Hercegovine. Sudjelovala je u ovladavanju Bilećom, Dubrovnikom, Metkovićem, Čapljinom i Čitlukom. Tijekom studenoga i prosinca 1944. s juga je opsjedala Široki Brijeg. Do 25. studenoga 1944. brigadom je zapovijedao Milinko Okiljević, a nakon toga major Ljubo Mijanović i njegov zamjenik Omer Mrgan. Dužnost političkog komesara do 12. prosinca 1944. obnašao je Jozo Bakrač, a kasnije major Petar Mišeljić. Obavještajni oficiri bili su Milan Spremo i Aleksandar Zelenović, a opunomoćenik OZN-e Branko-Brana Popadić. Zapovjednici bataljuna bili su Petar Mandić, Vlado Kapor, Luka Anđelić i Borko Čavaljuga. (Komnenović – Kreso,Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 582.– 584.)
  5. [5] Začetnik komunističke ideje u Bijači bio je povratnik iz Belgije Jure Galić-Veliki a njegovi najbliži suradnici bili su Ivan Primorac-Škopo, Marijan Primorac Škopić i Jure Galić. (Jure Galić,Vrijeme i ljudi, str. 5.)
  6. [6] Zavelimska partizanska četa osnovana je 13. srpnja 1944. Zapovjednik joj je bio bivši oružnički časnik Božo Milas, a njegov zamjenik Jozo Lovrić. Političkim komesarom čete imenovan je Andrija Milas, a njegovim zamjenikom Dane Rimac. Četa je brojala oko 60 boraca. U početku je djelovala u sastavu Imotskog partizanskog odreda, a nešto kasnije u sastavu Treće dalmatinske brigade. (Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 321.)
  7. [7] Sekretar Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu bio je Mato Markotić iz Graba, a članovi Mladen Knežević iz Trebinja, Franjo Budimir iz Vira, Marko Šoljić iz Širokog Brijega, Halid Mesihović iz Ljubuškog, Pero Jelčić iz Počitelja i Jure Galić s Bijače.  (Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 334.)
  8. [8] Oblasni komitet KPJ za Hercegovinu činili su: Vaso Miskin-Crni, Ferid Čengić, Olga Marasović, Čedo Kapor, Slobodan Šakota, Radovan Papić, Vukašin Mićunović i Slobodan Erceg. (Radovan Papić, Hercegovina u Revoluciji, Sarajevo, 1985., str. 186.)
  9. [9] Štab 29. hercegovačke divizije činili su zapovjednik general-major Vlado Šegrt, načelnik štaba Drago Đukanović, politički komesar Vukašin Mićunović i opunomoćenik OZNE Slobodan Šakota.
  10. [10] Prvi zapovjednik III. vojnog područja bio je Hrvoje Vidić, a politički komesar Halid Mesihović. Već početkom prosinca zapovjednikom je imenovan dotadašnji zapovjednik Zapadnohercegovačkog odreda Martin Čule, zamjenikom Aziz Kudra, a političkim komesarom Franjo Budimir. Međutim, 11. prosinca na čelo Komande III. vojnog područja imenovan je Aziz Kudra iz Čapljine, koji je na toj dužnosti ostao sve do konca rata. Na čelo Komande mjesta za kotar Ljubuški najprije je imenovan  Sabit Kudra a kasnije ga je zamijenio Marijan Primorac-Škopić. Na čelu Komande mjesta za kotar Posušje postavljen je Ivica Bubaš iz Mostara. (Komnenović – Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, str. 590. i Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 366.)
  11. [11] Za predsjednika Inicijativnog Okružnog NOO za zapadnu Hercegovinu postavljen je Marko Lukenda iz Tihaljine, za sekretara Halid Mesihović iz Ljubuškog, a za članove Petar Leko, Ivan Primorac-Škopo, Selim Džudža i Jakov Šunjić. (Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 360.)
  12. [12] Na čelo organizacije AFŽ-a za kotar Ljubuški imenovana je Nuna Dizdarević iz Ljubuškog, a za kotar Posušje dotadašnja pripadnica Zapadnohercegovačkog odreda Perka Gašpar, rođena u selu Dražetićima, u Dalmaciji. (Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 361.)
  13. [13] Zbornik Mostarska operacija, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1986., str. 295.
  14. [14] Radovan Papić, Hercegovina u Revoluciji, str. 186.
  15. [15] Opunomoćenik OZN-e u štabu 29. hercegovačke divizije bio je Mirko Kolak. Dužnost opunomoćenika OZNE u brigadama 29. divizije obnašali su Simo Vojinović, Nikola Komar, Branko Popadić, Vukota Milošević i Sveto Gagović. (Komnenović – Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, str. 575. – 591.)
  16. [16] Treća brigada KNOJ-a djelovala je u sastavu Treće (Bosanskohercegovačke) divizije KNOJ-a (zapovjednik pukovnik Danilo Komnenović, politički komesar Špiro Srzentić), izravno podređene OZN-i BiH. Na čelu brigade, koja je brojala nešto više od 1.200 vojnika, bio je major Jovan Andrić, a dužnost političkog komesara obnašali su Drago Ivanović i Džemal Muminagić. U sastav ove brigade ušlo je i oko 150 pripadnika Ljubuškog partizanskog odreda. Brigada je imala zadaću borbe protiv klasnih neprijatelja KPJ, a nalazila se pod političkim nadzorom Oblasnog odjela OZN-e za Hercegovinu. Za prvih 50 dana svoga postojanja brigada je, prema tvrdnjama nadređenog zapovjednika, ubila 63, uhitila 275, a ranila 16 prikrivenih protivničkih vojnika. (Komnenović – Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, str. 409.)
  17. [17] Zbornik »Mostarska operacija«, str. 479.
  18. [18] »Početkom siječnja situacija  u zoni južno od Mostara bila je relativno mirna. Hrvati su iz vojnih i političkih razloga tražili zaposjedanje Ljubuškog. Zapovjedništvo Grupe Armija E ukazivalo je na to da se liniju Široki Brijeg – Mostar – Nevesinje bezuvjetno mora držati, no nikakve joj druge postrojbe nisu stajale na raspolaganju osim onih koje su i sada tamo raspoređene.« (Franz Schraml, Hrvatsko ratište, Zaprešić, 1993., str.101.)
  19. [19] Zbornik »Mostarska operacija«, str. 425.
  20. [20] Zbornik »Mostarska operacija«, str. 398.
  21. [21] Zbornik »Mostarska operacija«, str. 427.
  22. [22] Zbornik »Mostarska operacija«, str. 427.
  23. [23] Ivan Alilović, Križni put i raspuća, Zagreb, 1998., str. 107.
  24. [24] Uglješa Danilović rođen je 7. veljače 1913. u selu Gnionica kod Odžaka. Još kao student Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu, 1935. postao je član KPJ. Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske upućen je u Tuzlu, gdje je zajedno sa Cvijetinom Mijatovićem radio na pripremi ustanka. Tijekom rata bio je član Pokrajinskog komiteta KPJ i član Glavnog štaba NOV za BiH, a rukovodio je i vojnim poslovima Glavnog štaba za BiH. Koncem 1944. imenovan je prvim šefom OZNE u BiH. Nakon rata bio je Sekretar unutarnjih poslova u Vladi NR BiH, Član SIV-a, predsjednik SUBNOR-a, Član Centralnog komiteta KPJ, itd. (Wikipedija)
  25. [25] Zbornik »Mostarska operacija«, str. 427.
  26. [26] Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587
[ad id=”40551″]

facebook komentari

  • Veljača 1945., rasodi se siju, ljudi iz sela se razbježali po brdima, sakrivali se od prisilnog novačenja u partizanske redove; žene, djeca starci i nejaki ostali u selu raditi kućne i težačke poslove, partizanska uprežna kola voze ranjene partizane kroz Grude, Bobanovu Dragu, Soviće, Goricu do Imotskog, partizanija se razletila po njivama tražeći bilo koga da im pomogne u prijevozu ranjenih partizana, nikoga nisu mogli dobrovoljno naći, prisilili su Dragicu Grubišić, Veruniku Grubišić i Danicu Grubišić, djevojke iz sela da uz ranjenike stoje sve dok nisu došli do Imotskog. Iako sam bio dečkić koji je od znatiželje doletio dolje do ceste da vidi šta se sve dešava, toga se sjećam kao da je danas bilo, i kada sam vidio kako partizanija s jedne i druge strane ceste patroliraju i kontroliraju selo Bobanova Draga, vidio sam jednog čovjeka koji je bio iz Škevini Njiva kako stoji pred desetak naoružanih partizana. Čovjek je došao posjetiti svoju kčer koja se je udala za Franu Boban, nadimkom “Šop”, kojeg su partizani tu vidjeli i silom ga htjeli povesti s njima. On se je opirao izgovorom da je on star i da im ne može mnogo ni u čemu pomoći, našto su oni rekli: da su oni narodna vojska koja istinu govori a ne kao vaši svećenici koji uvijek lažu narod. Jadni čovjek iz Škevinih Njiva njima je odgovorio da iako njegovi svećenici lažu skoro dvije tisuće godina, narod im još uvijek vijeruje. Vi ste nedavno počeli lagati i narod vam već više ne vjeruje. To je bilo zlo za jadnog čovjeka iz Škevinih Niva.

    • pretpostavljam da su ga likvidirali… ?

  • Veljača 1945., rasodi se siju, ljudi iz sela se razbježali po brdima, sakrivali se od prisilnog novačenja u partizanske redove; žene, djeca starci i nejaki ostali u selu raditi kućne i težačke poslove, partizanska uprežna kola voze ranjene partizane kroz Grude, Bobanovu Dragu, Soviće, Goricu do Imotskog, partizanija se razletila po njivama tražeći bilo koga da im pomogne u prijevozu ranjenih partizana, nikoga nisu mogli dobrovoljno naći, prisilili su Dragicu Grubišić, Veruniku Grubišić i Danicu Grubišić, djevojke iz sela da uz ranjenike stoje sve dok nisu došli do Imotskog. Iako sam bio dečkić koji je od znatiželje doletio dolje do ceste da vidi šta se sve dešava, toga se sjećam kao da je danas bilo, i kada sam vidio kako partizanija s jedne i druge strane ceste patroliraju i kontroliraju selo Bobanova Draga, vidio sam jednog čovjeka koji je bio iz Škevini Njiva kako stoji pred desetak naoružanih partizana. Čovjek je došao posjetiti svoju kčer koja se je udala za Franu Boban, nadimkom “Šop”, kojeg su partizani tu vidjeli i silom ga htjeli povesti s njima. On se je opirao izgovorom da je on star i da im ne može mnogo ni u čemu pomoći, našto su oni rekli: da su oni narodna vojska koja istinu govori a ne kao vaši svećenici koji uvijek lažu narod. Jadni čovjek iz Škevinih Njiva njima je odgovorio da iako njegovi svećenici lažu skoro dvije tisuće godina, narod im još uvijek vijeruje. Vi ste nedavno počeli lagati i narod vam već više ne vjeruje. To je bilo zlo za jadnog čovjeka iz Škevinih Niva.

    • pretpostavljam da su ga likvidirali… ?