Povijest i kultura Hrvata kroz 1000 godina (ulomak)

12

“….Osvajanjem Bosne rukovodio je sam sultan Muhamed II., to je najbolji dokaz kako je osmanlijska vlast spoznala i stratešku i političku važnost bosanske zemlje.Osvojenu zemlju radikalno se pretvara u tvrdo uporište islama, bezobzirno se likvidira stari poredak, pripaja zemlju sustavu carstva. Sad definitivno propadaju ostanci hrvatskog plemenskog režima i njegovi nosioci, ukoliko su se još održali u posljednjem stoljeću.

katarina
Ti stari koljenovići hrvatski, premda su posljednjih stoljeća razvitkom feudalizma izgubili mnogo od svoje političke moći, budno su morali čuvati svoje plemenske tradicije.

Franjevac Josip JAKOŠIĆ nalazi u XVIII. stoljeću u fojničkom samostanu sačuvan stari popis hrvatskih plemićkih obitelji iz dana pada Bosne, te ga šalje prijatelju dr.martinu Jurju KOVAČIĆU, koji u Pešti 1789. izdaje djelo “O radu vitezova Božjaka” Gavre Kolinovića iz Šenkovca, nekadašnjega hrvatskog naselja u današnjoj Slovačkoj.

Jakošić je Kovačiću davao podatke o seobi hrvatskog življa iz Bosne i Hrvatske u ugarske krajeve te pripovjeda:
” Šaljem ti rado stari popis plemića nekada u kraljevstvu Bosni čuvenih po slavi,krvi i djedovskoj hrabrosti,što sam ga slučajno našao. Tko je bio popisivač ne znam,ali mislim da je bio pitomac reda sv.Franje provincije Bosne i da je živio pobožnim životom u samostanu Sv.Duha u Fojnici….

……Iz popisa razabirem da je bio napisan potkraj XV.stoljeća, tj.malo iza toga, što je Bosna opustošena na užasan način od sultana Mehmeda Hana, Treba znati,da nijesu popisane sve porodice bosanskog kraljevstva, nego samo one od kojih su nadjeni grobovi… kad je naime Turčin zauzeo bosansko kraljevstvo spalio je sve uspomene i uništio grobove, a kod Jajca je poklao 10.000 plemića”. (prof.Nikola Žic: “O nekim nepoznatim Hrvatima i njihovim djelima”, Napredak god.XIV.)

Turska vlast želi zatrijeti i samo sjećanje na tradicije koje vežu bosanski svijet sa svijetom onkraj save i Une, ništi svjedočanstva o porijeklu, sve koji su sumljivi novom poretku stavlja pod nož.
Dio plemstva, svakako onaj koji je već prije podržavao veze s Turcima, stavljao se pod njihov protektorat, prelazi na ISLAM i spašava time svoje privilegije i imetak.

To je koncesija koju osvajač pruža Bosni. Koncesija nesumljivo velika, jedino u Bosni turski poredak ostavlja feudalni sistem, priznaje NASLJEDNO PLEMSTVO kod tih velikaških porodica.

U tim hrvatskim porodicama koje su primile islam održao se jamačno najčišći stari hrvatski tip ljudstva; antropološka istraživanja utvrdiše da je među pučanstvom Bosne plavokosi tip najbolje sačuvan u aristokratskim muslimanskim porodicama.”

Željko Stanić / “Povijest i kultura Hrvata kroz 1000 godina” Josip Horvat str.242

facebook komentari

  • peppermintt

    i, što li vele vrli nam današnji bošnjaci kad se pozivaju na svoju povijest’

  • peppermintt

    i, što li vele vrli nam današnji bošnjaci kad se pozivaju na svoju povijest’

  • Guest

    Bosančica je bila i pismo muslimana u Bosni i Hercegovini, u turskoj Dalmaciji XVI.-XVII. st. (begovica, begovski brzopis).

    Dio pisma dubrovačkom knezu i vlasteli Ali-bega Pavlovića, XVI.st.

    Osim toga tim se pismom pišu i sultanska akta (do kraja vladavine
    Sulejmana II.), listine turskih upravljača u našim krajevima te
    rumunjski i madžarski diplomatički tekstovi. Dok u Bosni ćiriličko pismo
    istiskuje glagoljičko, u Hrvatskoj, naprotiv, glagoljica supostoji s
    bosančicom kao element tropisamske književnosti hrvatskoga
    srednjovjekovlja (ponekad se – npr. u Poljicima – i ne razlikuju po
    nazivu). I.Milčetić je u Hrvatskoj glagoljskoj bibliografiji (Starine
    JAZU, 1911) upozorio kako će se u toj njegovoj studiji naći “nebrojeno
    dokaza da su glagoljaši dobro poznavali ćirilicu u cielom području
    hrvatskog glagolizma, pa i u Istri”.

    Najstariji su spomenici
    bosančice, zapadne ćirilice, na hrvatskom području omiški Natpis kneza
    Miroslava (iz prve pol. XIII. st.), List omiškog kneza Đure Kačića
    općini dubrovačkoj (iz 1276) te brački izvori: Natpis povaljskoga praga
    (oko 1180) i Povaljska listina (iz 1250, prijepis starije listine iz
    kraja XII. st. koju je napisao splitski kanonik Ivan).
    Ta listina,
    kao i darovnica Mladena Šubića Vidoju i braći iz 1336, u splitskomu
    kaptolskom prijepisu iz 1410, ili Papalićevo i Marulićevo čitanje
    Hrvatske kronike iz izvornika, svjedoči o udomaćenosti bosančice u
    kulturnom ambijentu Splita. Kao pismo za svjetovne potrebe bosančica je
    (uz glagoljicu u obredu) prevladala na području Poljica ( Poljički
    statut 1440, dodatak 1665, Aleksandrida, Poljički molitvenik iz 1614,
    Statut poljičke bratovštine Sv.Kuzme i Damjana, 1619); u makarskoj je
    krajini pronađen vjerojatno izvornik Papalićeva prijepisa Hrvatske
    kronike. U Dubrovniku su – pored bogate diplomatičke djelatnosti –
    nastali obimni tekstovi pisani bosančicom: Leipziški lekcionar
    (posljednja četvrt XV. st., oslonjen na glagoljsku tradiciju),
    Dubrovački lekcionar (početak XVI. st.), dubrovački Oficij s molitvama
    Bogorodici i 15 molitava svete Brigite (Venecija 1512 – početci tiska
    bosančicom), Libro od mnozijeh razloga (1520).

    Privatna pisma i
    listine pisali su bosančicom (uz glagoljicu) hrvatski plemići i
    velikaši: Frankapani, Keglevići, P. Kružić, N. Jurišić, Peranski i dr.
    Interferirajući s glagoljicom (funkcionalno izdiferencirano – glagoljica
    u obrednim knjigama, a bosančica u neliturgijskim i svjetovnim
    spomenicima), bosančica je i hrvatsko narodno pismo, što dokazuje i
    njezin sedmostoljetni kontinuitet na dijelu našega etničkog prostora
    (srednja Dalmacija, Poljica).

    O spoznaji da je bosanica (kao i
    glagoljica), nasuprot latinici, obilježje (i obrana) narodne
    vlastitosti svjedoči okružnica bosanskog franjevačkog provincijala fra
    L. Karagića od 1. VII. 1737. u kojoj se, pored ostaloga, pod prijetnjom
    sankcija braći redovnicima zabranjuje uporaba – javna i privatna –
    latinice za pisanje hrvatskih tekstova.
    Istu svijest pokazuje
    odluka franjevačkih starješina donesena na skupu u Sinju 17. VI1749.
    kojom se “očima učiteljima” naređuje da svoje učenike nauče pisati
    bosančicom materinski jezik. To povijesno jedinstvo, prepletanje
    slavenskih grafija u nas, osjetili su i oni djelatnici u našoj kulturi
    kojima slavenska paleografija nije neposredan predmet proučavanja.
    (“Hrvati su pisali glagoljicom, a ćirilica je isto tako hrvatsko pismo
    kao i glagoljica, mislim, hrvatsko historijsko narodno pismo”, M.
    Krleža, Zastave, knj. IV.)

    • peppermintt

      muslimana?? misliš poturica ?

  • Guest

    Bosančica je bila i pismo muslimana u Bosni i Hercegovini, u turskoj Dalmaciji XVI.-XVII. st. (begovica, begovski brzopis).

    Dio pisma dubrovačkom knezu i vlasteli Ali-bega Pavlovića, XVI.st.

    Osim toga tim se pismom pišu i sultanska akta (do kraja vladavine
    Sulejmana II.), listine turskih upravljača u našim krajevima te
    rumunjski i madžarski diplomatički tekstovi. Dok u Bosni ćiriličko pismo
    istiskuje glagoljičko, u Hrvatskoj, naprotiv, glagoljica supostoji s
    bosančicom kao element tropisamske književnosti hrvatskoga
    srednjovjekovlja (ponekad se – npr. u Poljicima – i ne razlikuju po
    nazivu). I.Milčetić je u Hrvatskoj glagoljskoj bibliografiji (Starine
    JAZU, 1911) upozorio kako će se u toj njegovoj studiji naći “nebrojeno
    dokaza da su glagoljaši dobro poznavali ćirilicu u cielom području
    hrvatskog glagolizma, pa i u Istri”.

    Najstariji su spomenici
    bosančice, zapadne ćirilice, na hrvatskom području omiški Natpis kneza
    Miroslava (iz prve pol. XIII. st.), List omiškog kneza Đure Kačića
    općini dubrovačkoj (iz 1276) te brački izvori: Natpis povaljskoga praga
    (oko 1180) i Povaljska listina (iz 1250, prijepis starije listine iz
    kraja XII. st. koju je napisao splitski kanonik Ivan).
    Ta listina,
    kao i darovnica Mladena Šubića Vidoju i braći iz 1336, u splitskomu
    kaptolskom prijepisu iz 1410, ili Papalićevo i Marulićevo čitanje
    Hrvatske kronike iz izvornika, svjedoči o udomaćenosti bosančice u
    kulturnom ambijentu Splita. Kao pismo za svjetovne potrebe bosančica je
    (uz glagoljicu u obredu) prevladala na području Poljica ( Poljički
    statut 1440, dodatak 1665, Aleksandrida, Poljički molitvenik iz 1614,
    Statut poljičke bratovštine Sv.Kuzme i Damjana, 1619); u makarskoj je
    krajini pronađen vjerojatno izvornik Papalićeva prijepisa Hrvatske
    kronike. U Dubrovniku su – pored bogate diplomatičke djelatnosti –
    nastali obimni tekstovi pisani bosančicom: Leipziški lekcionar
    (posljednja četvrt XV. st., oslonjen na glagoljsku tradiciju),
    Dubrovački lekcionar (početak XVI. st.), dubrovački Oficij s molitvama
    Bogorodici i 15 molitava svete Brigite (Venecija 1512 – početci tiska
    bosančicom), Libro od mnozijeh razloga (1520).

    Privatna pisma i
    listine pisali su bosančicom (uz glagoljicu) hrvatski plemići i
    velikaši: Frankapani, Keglevići, P. Kružić, N. Jurišić, Peranski i dr.
    Interferirajući s glagoljicom (funkcionalno izdiferencirano – glagoljica
    u obrednim knjigama, a bosančica u neliturgijskim i svjetovnim
    spomenicima), bosančica je i hrvatsko narodno pismo, što dokazuje i
    njezin sedmostoljetni kontinuitet na dijelu našega etničkog prostora
    (srednja Dalmacija, Poljica).

    O spoznaji da je bosanica (kao i
    glagoljica), nasuprot latinici, obilježje (i obrana) narodne
    vlastitosti svjedoči okružnica bosanskog franjevačkog provincijala fra
    L. Karagića od 1. VII. 1737. u kojoj se, pored ostaloga, pod prijetnjom
    sankcija braći redovnicima zabranjuje uporaba – javna i privatna –
    latinice za pisanje hrvatskih tekstova.
    Istu svijest pokazuje
    odluka franjevačkih starješina donesena na skupu u Sinju 17. VI1749.
    kojom se “očima učiteljima” naređuje da svoje učenike nauče pisati
    bosančicom materinski jezik. To povijesno jedinstvo, prepletanje
    slavenskih grafija u nas, osjetili su i oni djelatnici u našoj kulturi
    kojima slavenska paleografija nije neposredan predmet proučavanja.
    (“Hrvati su pisali glagoljicom, a ćirilica je isto tako hrvatsko pismo
    kao i glagoljica, mislim, hrvatsko historijsko narodno pismo”, M.
    Krleža, Zastave, knj. IV.)

    • peppermintt

      muslimana?? misliš poturica ?