Povjesničar Ante Nazor analizira ‘otkrića’ Josipa Perkovića

    6

    Povjesničar Ante Nazor analizira otkrića Josipa Perkovića o sigurnosno-obavještajnim ratovima koji su se vodili uoči i u vrijeme stvaranja Hrvatske.

    Intervju s Josipom Perkovićem otkrio je dosta tajni i potvrdio neke do sada neprovjerene teze. Pogotovu o kolopletu zbivanja nakon 1986., kada počinje završni čin raspada SFRJ. Perković je posvjedočio da je hrvatski SDS snimio kako Dobrica Ćosić čita Jovanu Raškoviću sadržaj Memoranduma SANU. Tako je i Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dobio potvrdu svojih informacija. “Donedavno sam mislio da su tekst pod naslovom „Nacrt memoranduma komisije Srpske akademije nauka i umetnosti o stanju u Jugoslaviji“ (kolokvijalno nazvan „Nacrt memoranduma SANU“), koji je krajem rujna 1986. objavljen u beogradskim „Večernjim novostima“, novinarima predali nositelji novoga velikosrpskog projekta da bi provjerili mišljenje javnosti o tome što u njemu piše.

    Međutim, dobio sam informaciju da je njegov sadržaj tajno snimljen, kada su se Ćosić i Rašković udaljili iz kuće i izišli na terasu, upravo da ih netko ne bi prisluškivao. Nisu znali, međutim, da je SDS stavio mikrofon i u posudu za cvijeće na terasi. Nakon novih spoznaja, koje pokazuju da je SDS iz Hrvatske sadržaj razgovora poslao u Beograd, a da se tamošnja služba pobrinula da se on objavi, može se zaključiti da je cilj njegova objavljivanja bio upozoriti javnost na opasnost od nacionalizma i pripremiti teren za neutralizaciju tih „nacionalističkih snaga”, zaključuje Nazor. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. I Nazor kaže da je činjenica da se nakon toga novi velikosrpski projekt zakotrljao. Pridružila se i Srpska pravoslavna crkva te književnici čije su knjige šovinističkoga sadržaja tiskane u velikoj nakladi.

    Suživot je nemoguć

    Javnost je tako „doznala“ da je Srpstvo u Jugoslaviji ugroženo, posebice na Kosovu i u Hrvatskoj“, a upravo je inzistiranje na ugroženosti Srpstva poslužilo kao temelj za mobilizaciju i homogenizaciju Srba u Jugoslaviji. Medijska hajka pojačana je nakon pobjede HDZ-a na višestranačkim izborima u Hrvatskoj, a posebice je porastao broj tekstova tematski posvećenih zločinima Hrvata nad Srbima kroz povijest, čiji cilj nije bilo utvrđivanje povijesnih činjenica, nego “uvjeravanje Srba da suživot s Hrvatima nije moguć i da je nova vlast u Hrvatskoj samo nastavak ustaške vlasti. Dakako, uslijedio je odgovor u hrvatskim tiskovinama i započeo je medijski rat, kaže Nazor.

    No, ne treba zaboraviti da je “zauzimanje vekovnih granica” započelo mnogo prije višestranačkih izbora. Dolazak Tuđmana bio je tek alibi da se pritisak pojača. U prilog tome govori i zapis iz memoara admirala Branka Mamule: „Na skupu Udruženja književnika Srbije 14. rujna 1989. Vuk Drašković založio se da se oformi “srpska Krajina” u Hrvatskoj, kada Tuđmana i njegova HDZ još nije bilo u Hrvatskoj. Na vlasti su bili komunisti, Jugoslavija je postojala. Kroz školu u Francuskoj 7 (u Beogradu) već su bili prošli svi srpski nacionalistički lideri – Jovan Rašković, Jovan Opačić, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Radovan Karadžić i drugi. Dobrica Ćosić bio je vrlo aktivan, davao je pismene lekcije i upute budućim vođama. Pripreme su bile toliko odmakle da su vodeći intelektualci SANU i Udruženja književnika Srbije nametali tempo Miloševiću“. [pullquote_right]Velike laži KOS-a i dalje žive[/pullquote_right]

    Nazor dalje navodi da je sredinom osamdesetih potaknut i preustroj Oružanih snaga SFRJ prema planu “Jedinstvo”. Centralizirana je komanda vojske 1988., a republička vodstva isključena su iz sustava zapovijedanja snagama TO. Teritorij Hrvatske podijeljen je između više zapovjedništava, a podjela je bila gotovo istovjetna granicama u kojima se trebalo ostvariti načelo da svi Srbi žive u jednoj državi. Kao razlog isključivanja republičkoga vodstva, Mamula, kaže Nazor, navodi „spoznaju da u slučaju ozbiljne krize, kakva je bila tijekom nemira u Hrvatskoj 1971. i na Kosovu 1981., TO može biti upotrijebljena protiv zajedničke države i njezine vojske“. O tome kako se pripremao i vodio specijalni rat protiv Hrvatske odnosno zašto je rat bio neizbježan govore i svjedočenja pripadnika „Odelenja za propagandni rad“ (tzv. OPERA) – neprijateljske protuobavještajne službe, koja je utemeljena u listopadu 1991., i sudionika operacije zvane „Labrador“ u Zagrebu, koju su proveli operativci Drugog detašmana kontraobavještajne grupe u Zagrebu, stacionirane u zgradi komande RV i PVO u Maksimirskoj ulici. Ona pokazuju da je u Zagrebu i Hrvatskoj uspostavljena snažna mreža njihovih suradnika „među pripadnicima Državne bezbjednosti države Hrvatske i visokih zvaničnika unutar HDZ-a“. Uz diverzije na Židovskoj općini i groblju u Zagrebu, kako bi se nova hrvatska vlast prikazala kao antisemitska i proustaška, ta je grupa smjestila na više mjesta eksploziv, naoružanje i sve ono što je bilo potrebno za izvođenje daljih terorističkih akcija.

    Agenti KOS-a u CK SKH

    U tom djelovanju, navodi Nazor, plasirane su brojne protuobavijesti s ciljem razjedinjavanja hrvatskog nacionalnog korpusa i nametanja osjećaja krivnje, čime se pokušala postići „izbalansirana odgovornost svih strana u sukobu“, a agresija JNA, Srbije i Crne Gore na RH i BiH prikazati kao građanski rat u kojem su „svi podjednako krivi za sve“. Među najpoznatijim „informacijama“, zapravo dezinformacijama ubačenim u hrvatski medijski prostor su one o „izdaji i žrtvovanju Vukovara radi međunarodnog priznanja Hrvatske“ te o „dogovorenom ratu“, odnosno o „dogovorenoj podjeli BiH između predsjednika Tuđmana i Miloševića“. Svjedočenja pripadnika OPERE pokazuju da je od 1986.-1990. pri kabinetu predsjednika Predsjedništva CK SKH postojala jedna analitička jezgra, grupa. Dokumente i podatke dobivali su iz centra SDS-a u Zagrebu i drugih centara SDS-a te od Vojne službe sigurnosti V. vojne oblasti. Prikupljeno je oko 40.000 dokumenata. To je presnimljeno na mikrofilomve – oko 1200-1400 „đeketa“, koji su potom završili u prostorijama u Maksimirskoj 63, a u rujnu 1991. prebacuju ih u Zemun, kao i oko 15 dužnih metara gradiva u kovčezima. To je gradivo poslužilo OPERI u djelovanju i sastavljanju „informacija“ koje su preko medija plasirane u javnost, kao i letaka koje su raspačavali po Hrvatskoj. Nazor potvrđuje kako se tada već odvijao pravi obavještajni rat, o kojemu je u intervjuu Večernjem govorio i Perković.

    Jedan od najzanimljivijih pokušaja destabilizacije Hrvatske bilo je i lansiranje priče o tzv. komunističkoj sekciji HDZ-a. Nazor navodi da je na sastanku KOS-ovih operativaca zaključeno da bi se rukovodstvo RH moglo prikazati kao da su pojedinci u funkciji boljševičke Rusije, pa čak da ih je instalirao KGB kao svoju ekspozituru. Dakle, teza je postavljena. Hrvatsko vodstvo treba u nekakvoj publikaciji, napisu, javnosti argumentirano okarakterizirati kao agenturu KGB-a, dokazane boljševike i slično. Pritom su korišteni i materijali Uprave bezbednosti SSNO-a, nekakvi izvodi iz podataka za Josipa Manolića (bio u partizanima od – do, surađivao sa SMERŠ-om), Franju Tuđmana (partizan od – do, kontaktirao s Rusima), Josipa Boljkovca (partizan od – do, surađivao sa SMERŠ-om, završio tečajeve NKVD-a) i niz drugih osoba iz vodstva Hrvatske sa sličnim podacima. Završni tekst predan je na uvid u Upravu bezbednosti SSNO-a, gdje je odlučeno da se objavi kao brošura, a potom u javnosti objavi u tjednicima. Potpisao ga je novinar, koji je pod pseudonimom „Drvar“ bio suradnik detašmana KOG-a u Sarajevu. Tekst je objavljen u jednom mjesečniku, kao poseban prilog, a autori su međusobno za taj posao podijelili 10.000 DEM, za što se izravnom intervencijom pobrinuo tadašnji potpredsjednik Vlade Republike Srbije, objašnjava Nazor.

    I admiral Mamula navodi da je predvidio da je „Tuđmanov HDZ ozbiljan kandidat za pobjedu na izborima te da Ivica Račan nije vjerovao u to, jer je smatrao da HDZ nema dovoljno vremena za ustrojavanje“; on se plašio Koalicije narodnog sporazuma, odnosno Savke i Tripala. Nazor ima i svjedočanstva pripadnika hrvatskog SDS-a (Perkovićevi) koji potvrđuju da im je “Franjo Tuđman bio prihvatljiv kao mogući lider i budući predsjednik RH, jer za razliku od nekih drugih nije bio radikalan, nije govorio o odmazdi i zatvaranju/protjerivanju pripadnika raznih službi u dotadašnjoj jugoslavenskoj državi, nego o pomirbi među Hrvatima, u kojoj su oni vidjeli priliku za nastavak svoga profesionalnoga djelovanja. Naravno, u onakvim okolnostima, prvo prijetnje ratom, a potom i tijekom rata, novoj hrvatskoj vlasti nužno su trebali profesionalci koji će se suprotstaviti sigurnosno-izvještajnim sustavima („službama“) JNA i Srbije, zaključuje Nazor.

    Davor Ivanković /vecernjilist

    facebook komentari

    • peppermintt

      “I Nazor kaže da je činjenica da se
      nakon toga novi velikosrpski projekt zakotrljao. Pridružila se i Srpska
      pravoslavna crkva te književnici čije su knjige šovinističkoga sadržaja
      tiskane u velikoj nakladi.”
      E sad svjedoci smo mnogih koji tvrde kako je memorandum SANU tek fikcija , ali evo potvrde dokaza o sprezi srpskog nacinalizma uz obilatu potporu pravoslavne crkve koja je i danas glasna i na istom fonu

      Svaka čast Nazoru 🙂

      • Nazor je pravi… 🙂 Činjenica je da poznaje materiju i ne libi se reći kako je

        • peppermintt

          Ima original dokumente, svu građu dostupnu, dosta materijala objave na svojoj stranici, ali ipak je većina sabrana u knjigama

    • peppermintt

      “I Nazor kaže da je činjenica da se
      nakon toga novi velikosrpski projekt zakotrljao. Pridružila se i Srpska
      pravoslavna crkva te književnici čije su knjige šovinističkoga sadržaja
      tiskane u velikoj nakladi.”
      E sad svjedoci smo mnogih koji tvrde kako je memorandum SANU tek fikcija , ali evo potvrde dokaza o sprezi srpskog nacinalizma uz obilatu potporu pravoslavne crkve koja je i danas glasna i na istom fonu

      Svaka čast Nazoru 🙂

      • Nazor je pravi… 🙂 Činjenica je da poznaje materiju i ne libi se reći kako je

        • peppermintt

          Ima original dokumente, svu građu dostupnu, dosta materijala objave na svojoj stranici, ali ipak je većina sabrana u knjigama