povjesničar Krešimir Bušić o Hrvatima Bunjevcima

4

O hrvatskom iseljeništvu ne znamo dovoljno!
Mr Krešimir Bušić povjesnik je mlađeg naraštaja (r. 1970.). Radi u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Vukovar. Područje kojim se bavi jest istraživanje povijesti starijeg hrvatskog iseljeništva, posebice Hrvata s prostora južne Ugarske, to jest Bačke, Baranje i Banata. Živi i radi u Vukovaru.

Možda je nešto popravljeno u udžbenicima za 7 i 8 razred?
U udžbenicima za sedmi razred, koji su izrazito važni zbog primarne edukacije učenika u pogledu hrvatskih nacionalnih integracijskih procesa, nailazimo na činjenične netočnosti, koje posebice degradiraju struku. Moram naglasiti da su upravo Hrvati – Bunjevci i Šokci, jedino zastupljeni u udžbenicima za sedmi razred, i to s dvojicom znamenitih bačkih, bunjevačkih Hrvata – biskupom Ivanom Antunovićem i vlč. Pajom Kujundžićem. Ali upravo kod spominjanja Paje Kujundžića u nekim udžbenicima se vidi ta činjenična netočnost koja se odnosi na prvo političko organiziranje bačkih Hrvata, a koje pojedini autori stavljaju tek u početak 20. stoljeća, dok se u arhivskoj građi, pa i u brojnim memoarskim i drugim sekundarnim radovima, zorno može vidjeti da je političko organiziranje bačkih Hrvata počelo već sedamdesetih godina 19. stoljeća.
Ako pak pogledamo udžbenike za osmi razred, koji se odnose na nacionalnu povijest 20. stoljeća, slika je još poraznija, jer nijedan znameniti Hrvat, odnosno nijedna hrvatska kulturna organizacija, bilo da se radi o Kraljevini Jugoslaviji bilo da se radi o komunističkoj Jugoslaviji, nije prezentirana hrvatskim učenicima. Bačka se pojavljuje samo na povijesnim zemljovidima. Čak ako izdvojimo i zanimljivosti koje se u toj edukacijskoj literaturi koriste kao dodatna informacija, nema niti jedan primjer koji se odnosi na bačke Hrvate. Primjerice, zanimljivo je kako je subotički Hrvatski nogometni klub Bačka 1939. godine izašao iz jugoslavenske lige te igrao u novoformiranoj hrvatskoj nogometnoj ligi, i tako dalje.
Ali, puno tragičnije jest to da se u toj literaturi uopće ne govori o manipulaciji s etničkim zajednicama Bunjevaca i Šokaca, koje su obje Jugoslavije velikosrpski krugovi sve do dana današnjeg pokušavali odvojiti od hrvatske nacije. Stoga je potpuno nelogično da mi nemamo niti jednoga znamenitog Hrvata iz Bačke, npr. biskupa Ljudevita Lajčo Budanovića, vlč. Blaška Raića, ili vođu bačkog HSS-a Josipa Đidu Vukovića, ta literatura uopće ne spominje, iako su oni iznimno pridonijeli da se do 1941. godine očuva hrvatski nacionalni i kulturni identitet na prostoru Bačke.
Ukupno gledajući, svi hrvatski udžbenici koje sam analizirao, u pogledu posredovanja znanja o hrvatskom iseljeništvu, vrlo su loši. A još više je poražavajuća činjenica što isti ti udžbenici odlaze i u škole u iseljeništvu, čija bi djeca trebala dobiti znanje ne samo o povijesti domovine nego i o povijesti vlastitih iseljeničkih zajednica, što je osobiti problem u Bosni i Hercegovini i u tzv. Vojvodini. Ti su udžbenici u tom smislu neupotrebljivi za kvalitetan obrazovni sustav.
Poseban udžbenik za potrebe škola u hrvatskom iseljeništvu tiska samo jedna nakladnička kuća, ali taj udžbenik je izrazito manjkav glede obrađenih i prezentiranih tema, koje su vezane za potrebe hrvatskih manjinskih zajednica u svijetu.

Osim problema s udžbenicima, čini se da postoje i terminološki problemi?
Kad se govori o osnovnim terminološkim, pojmovnim, problemima ukazao bih na pitanje sve češćeg korištenja pojma dijaspora, koji se ustalio u hrvatskoj javnosti, a koji bi se sa znanstvenog i stručnog stajališta trebao promijeniti, odnosno trebali bi se koristiti pojmovi novijeg i starijeg hrvatskog iseljeništva. Oni sa stajališta historiografskih i drugih istraživanja, npr. sociologije i demogeografije, puno preciznije i terminološki točnije određuju vremenski okvir seljenja. Pojam dijaspora ništa ne objašnjava.

Bavite se posebice Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj?
Prije svega želio bih naglasiti kako je povijest bačkih Hrvata, Bunjevaca i Šokaca, iznimno bogata, od njihova doseljenja na južnougarske prostore do danas. Bunjevci i Šokci posebice tijekom 18. i 19. stoljeća kada se ustrojava građansko društvo i kad ih promatramo iz perspektive njihova doprinosa zemlji doseljenja, možemo s pravom reći kako su bili jedni od glavnih graditelja kulturnih i građanskih institucija toga vremena. U hrvatskoj javnosti malo je poznata činjenica kako su upravo bunjevački plemići Vojnići, Rudići, Antunovići i drugi pridonijeli da se Subotica u 18. stoljeću proglasi slobodnim kraljevskim gradom. Subotica je, također je malo poznato, u 19. stoljeću bila po broju stanovnika najveći hrvatski grad, veći od Zagreba.
Ali upravo tijekom 19. stoljeća započinje i snažni asimilacijski pritisak na te hrvatske etničke zajednice od strane mađarskog hegemonizma, kojega od formiranja prve Jugoslavije nasljeđuje i u još većoj mjeri provodi velikosrpski šovinistički hegemonizam.
Primjerice, već 1918. iako su vodeće bunjevačke elite željele i pokušavale izvršiti ujedinjenje uz pomoć Zagreba, prečanski Srbi izvršili su na novosadskoj skupštini prevrat, te se ujedinjene južnougarskog prostora u novu jugoslavensku zajednicu izvršilo preko Beograda, a ne preko Narodnog vijeća države SHS u Zagrebu. Već tada jasno se vidjelo da je proklamirano južnoslavensko jedinstvo mrtvo slovo na papiru, te da jedan hegemonizam zamjenjuje drugi, još gori. To posebice dolazi do izražaja od 1929. godine, kad se i na prostoru Bačke, u vrijeme otvorene diktature, gasi većina hrvatskih ustanova, npr. Hrvatski katolički orao, a vodeće srpske elite kao i dio već tada odnarođenih “nacionalnih Bunjevaca”, proklamiraju ideju o četvrtom jugoslavenskom plemenu, odnosno o Bunjevcima kao Srbima – katolicima.

Velikosrpska politika prema Hrvatima u Bačkoj nastavljena je i u komunističkom totalitarnom režimu Jugoslavije?
Prethodno moram naglasiti da su biskup Budanović, vlč. Raić i vođa bačkog ogranka HSS-a senator Josip Đido Vuković, od 1936. do 1941. godine uspjeli zbog velikog pritiska homogenizirati bunjevačku zajednicu, to se posebice osjeća 1936. godine kad su organizirali veliku proslavu 250. obljetnice doseljenja u Bačku, te također 1939. godine kad su jasno bački Hrvati od Mačeka zahtijevali da se “Bačka Hrvatska”, tj. šest bačko-baranjskih kotareva pripoji novoustrojenoj Banovini Hrvatskoj. Realizaciju te želje bačkih Hrvata prekinuo je Drugi svjetski rat, a nakon njegova završetka, zajednica je pretrpjela veliki udar novih komunističkih vlasti, jer su gotovo sve prijeratne građanske organizacije i institucije do sredine pedesetih godina prestale raditi, kao što su Križari, Dobrotvorna zajednica Bunjevaka, itd., a prestale su izlaziti i Hrvatske novine, čije je izlaženje obnovljeno tek prije nekoliko godina, nakon pada Miloševića. Moram naglasiti, da je u vrijeme hrvatskog proljeća, što je također malo poznato, jači udar na hrvatske intelektualce bio u Subotici, negoli u nekim drugim krajevima Hrvatske. Zabranjen je rad Matice hrvatske u Subotici, a preko 200 ljudi je izgubilo posao. Cijelo to vrijeme, u prvoj i drugoj Jugoslaviji, provodila se sustavna srbizacija školstva u tzv. Vojvodini. Drastičan primjer srbizacije školstva vidljiv je odmah 1918. godine, kad se u Subotici ustrojava Srpski pravni fakultet, dok su u svim drugim dijelovima monarhističke Jugoslavije, npr. u Zagrebu i Ljubljani, znanstveno-obrazovne ustanove nosila jugoslavenska imena.

Kakav je situacija u razdoblju od raspada Jugoslavije do danas?
U vrijeme raspada Jugoslavije hrvatska zajednica u tzv. Vojvodini ponovo doživljava vrlo teške trenutke, jer se opet manipulira s etničkom pripadnošću Bunjevaca, kojima je režim Slobodana Miloševića dopustio posebno izjašnjavanje, a u popisima stanovništva nisu ubrojeni u Hrvate, nego u rubriku ostali. Takvo stanje djelomičnog nepriznavanja hrvatske autohtone manjinske zajednice zadržalo se i do danas, gdje je hrvatski nacionalni korpus podijeljen na nacionalne Hrvate i “nacionalne Bunjevce”. Tako je posljednji popis pučanstva u Srbiji zabilježio 20.002 izjašnjena nacionalna Bunjevca. Od 1971. do danas možemo sustavno pratiti kontinuitet pada broja hrvatske autohtone manjinske zajednice u tzv. Vojvodini. Djelomice se stanje poboljšalo nakon pada Miloševićeva režima, ali ono nikako nije zadovoljavajuće, jer i njegovi nasljednici nisu ništa učinili da spriječe manipulaciju s “nacionalnim Bunjevcima”, kao što je to učinjeno u Mađarskoj, gdje je mađarski parlament sve hrvatske etničke zajednice ubrojio u nacionalne Hrvate.
Manipulacija se može vidjeti i u radu Nacionalnog savjeta bunjevačke nacionalne manjine, kojega srpske političke i kulturne elite koriste i stavljaju u istu ravan s Hrvatskim narodnim vijećem – krovnom organizacijom Hrvata u tzv. Vojvodini. Upravo NSBNM u suradnji sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti te Maticom srpskom iz Novog Sada od 2006. godine kontinuirano organizira pseudo znanstvene skupove kojima je cilj pokazati kako su Bunjevci, ako ne Srbi, onda posebna nacija. Već iz tog primjera vidljivo je kako se srpska kulturna i politička elita nije udaljila od koncepta srpskog pritiska na Hrvate u tzv. Vojvodini, poznat od 19. stoljeća u djelima Ilije Garašanina, Vuka Stefanovića Karadžića, Jovana Cvijića, čije teze u 20. stoljeću zastupaju od Jovana Erdeljanovića do današnjih akademika SANU Slavka Gavrilovića i Čedomira Popova, te dr. Drage Njegovana, Dragoljuba Petrovića i drugih. Zbog svega toga danas se izjašnjavanje za rubriku nacionalni Bunjevac može djelomično razumjeti. Naime u tom dijelu hrvatske manjinske autohtone zajednice prisutan je kontinuirani strah zbog gotovo dva stoljeća pritisaka i nepriznavanja hrvatskoga imena.
Nenad PISKAČ, HS

facebook komentari

  • peppermintt

    “prisutan je kontinuirani strah zbog gotovo dva stoljeća pritisaka i nepriznavanja hrvatskoga imena.”

    točno, strah.

    Ali ne čudi mene toliko srpska politika ništa se tu nije prominilo niti će,

    mene čudi što niti jedna institucija Hrvata nije se oglasila službenim protestom upućenim tomi, a u nakanu zaštite hrvatske manjine u Srbiji.
    Još nedavno je josipović bio u “ljubavnom ” posjetu tomi, padali poljupci, doduše tada je toma bunjevce pozdravio kao Hrvate što noi i jesu.

    • HRSmoock

      Ma daj…Tako je to. Koga briga za manjine. I Srbi se sjete “svojih” ili “Srba iz Krajine”, “Ljutih Krajišnika”, samo kad treba nešto da ciganče ili dobiju. Kako se staraju i kako su se brinuli o izgnanicima iz Hrvatske, strpali su ih u straćare i logore. Trebalo bi sram da ih izjede. Jednako misle o Srbima iz RS. Tako ti je mala moja, kad ljubi Srbijanac. Dobro, ne odnosi se to na sve ljude, kao što nije istina da svi u Zagrebu mrze Hercegovce ili u Beogradu Crnogorce….Ali sad kao Srbi vole Slovake, Bunjevce, Rusine…Nisu stigli da se obračunaju sa njima jer su bili usmereni na Hrvate. Od licemjera kakvi su Josipović i Nikolić ne možemo očekivati otklon od politike laži i mešetarenja. Bombonice, samo me jedno plaši. Povratak bratstva i jedinstva. Posle ovoliko mučenja, ubijanja i nesreće ne bih mogao podnijeti još jednu turu izdrkavanja u stilu: “Brat je mio ma koje vjere bio”. Što bi rekao moj komša Trut: “Izgibosmo od silne ljubavi, što bratske, što one jedinstvene.”

  • peppermintt

    “prisutan je kontinuirani strah zbog gotovo dva stoljeća pritisaka i nepriznavanja hrvatskoga imena.”

    točno, strah.

    Ali ne čudi mene toliko srpska politika ništa se tu nije prominilo niti će,

    mene čudi što niti jedna institucija Hrvata nije se oglasila službenim protestom upućenim tomi, a u nakanu zaštite hrvatske manjine u Srbiji.
    Još nedavno je josipović bio u “ljubavnom ” posjetu tomi, padali poljupci, doduše tada je toma bunjevce pozdravio kao Hrvate što noi i jesu.

    • HRSmoock

      Ma daj…Tako je to. Koga briga za manjine. I Srbi se sjete “svojih” ili “Srba iz Krajine”, “Ljutih Krajišnika”, samo kad treba nešto da ciganče ili dobiju. Kako se staraju i kako su se brinuli o izgnanicima iz Hrvatske, strpali su ih u straćare i logore. Trebalo bi sram da ih izjede. Jednako misle o Srbima iz RS. Tako ti je mala moja, kad ljubi Srbijanac. Dobro, ne odnosi se to na sve ljude, kao što nije istina da svi u Zagrebu mrze Hercegovce ili u Beogradu Crnogorce….Ali sad kao Srbi vole Slovake, Bunjevce, Rusine…Nisu stigli da se obračunaju sa njima jer su bili usmereni na Hrvate. Od licemjera kakvi su Josipović i Nikolić ne možemo očekivati otklon od politike laži i mešetarenja. Bombonice, samo me jedno plaši. Povratak bratstva i jedinstva. Posle ovoliko mučenja, ubijanja i nesreće ne bih mogao podnijeti još jednu turu izdrkavanja u stilu: “Brat je mio ma koje vjere bio”. Što bi rekao moj komša Trut: “Izgibosmo od silne ljubavi, što bratske, što one jedinstvene.”