Pratite nas

Razgovor

Povjesničar Vladimir Šumanović: Tito je osobno naredio ubojstvo širokobrijeških franjevaca

Objavljeno

na

Razgovor povjesničara Vladimira Šumanovića za “Glas Koncila”

Apokalipticni dani

Nedavno je predstavljena memoarska knjiga pokojnoga hercegovačkoga franjevca o. Janka Bubala »Apokaliptični dani«, u nakladi Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i »CroLibertasa« iz Chicaga. Vicepostulator i urednik hrvatskoga izdanja o. Miljenko Stojić skrenuo je pozornost slušatelja uz ostalo i na posvetu knjige: »Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali, a bilo je proljeće tisuću devetsto četrdeset pete.« Knjiga govori o događajima u Hercegovini i šire krajem i nakon Drugoga svjetskoga rata, rasvjetljavajući brojna onodobna zbivanja, među kojima i stradanja širokobrijeških franjevaca.

Taj iznimno vrijedan memoarski tekst ima i svoje znanstveno uporište u studiji mr. Vladimira Šumanovića s Hrvatskih studija »Pitanje autentičnosti izvješća 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskom korpusu od 16. veljače 1945. o zauzimanju Širokoga Brijega«, objavljenoj u »Časopisu za suvremenu povijest«.

Mr. Šumanović rođen je u Zagrebu 1988., gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji, a diplomirao je jednopredmetni studij povijesti – znanstveni smjer na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, gdje je upisao poslijediplomski (doktorski) studij povijesti. Zaposlen je kao asistent na Odsjeku za povijest. Bavi se nacionalnom i svjetskom suvremenom poviješću, a uže područje znanstvenoga interesa mu je razdoblje Drugoga svjetskoga rata na području bivše Jugoslavije, o čemu je dosad objavio nekoliko znanstvenih članka u različitim časopisima.

Potvrda Titove zapovjedne odgovornosti

Šira hrvatska javnost nije upoznata s Vašim doista važnim i pomalo šokantnim otkrićem da je »likvidaciju širokobrijeških franjevaca Josip Broz Tito zapovjedio još prije početka napada na Široki Brijeg«! Temeljem kojega dokumenta donosite citiranu tvrdnju?

Vlado Sumanovic

Zaključak o spomenutoj Titovoj zapovijedi temeljio sam na analizi objavljenoga dokumenta Fitzroya Macleana od 8.veljače 1945. u kojem Maclean kao zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), osvrćući se na pisanje jugoslavenskoga tiska protiv hercegovačkih franjevaca, navodi kako mu je Tito »nedavno rekao da će, iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca«. Macleanovo izvješće objavljeno je u zborniku dokumenata »Tito – Churchill: Strogo tajno« koji su 1981. zajednički objavili Arhiv Jugoslavije i Nakladnička kuća »Globus« iz Zagreba.

Kada se taj dokument uklopi u kontekst povijesno relevantnih okolnosti likvidacije franjevaca u Širokom Brijegu, razvidno je da je on ne samo potvrda Titove zapovjedne odgovornosti, nego i jasan pokazatelj da je britansko državno vodstvo bilo u realnom vremenu upoznato s tim događajem. Da pojasnim, bitka za Široki Brijeg počela je u ranim jutarnjim satima 6. veljače te je trajala sve do poslijepodnevnih sati 7. veljače, a Maclean je svoje izvješće napisao 8. veljače, dan nakon završetka bitke, tj. u trenutku kada su franjevci već bili likvidirani.

Naknadno konstruiran dokument 26. dalmatinske divizije

Približite nam malo to izvješće o tobože »opravdanom« pogubljenju franjevaca i barem neke nelogičnosti i neistine u njemu.

Široki Brijeg

U izvješću 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskomu korpusu o borbama za Široki Brijeg od 16. veljače 1945.
prisutno je pet očitih nelogičnosti iz kojih je jasno da je taj dokument naknadno konstruiran iz dnevnopolitičkih razloga, odnosno da nije autentičan tekst nastao neposredno nakon bitke za Široki Brijeg. Prva nelogičnost vezana je uz opisani smjer kretanja 26. dalmatinske divizije u razdoblju koje je prethodilo bitki za Široki Brijeg. Usporedbom toga dokumenta s izvješćem ostalih postrojba vidljivo je da se 26. dalmatinska divizija nije nalazila na području navedenom u tom dokumentu.

Druga nelogičnost odnosi se na ocjenu prema kojoj su se ranije prikupljeni podatci vojne obavještajne službe postrojba 8. dalmatinskoga korpusa o sastavu širokobriješke posade pokazali točnima. Ta nelogičnost očita je na temelju toga što je kao izvor za taj zaključak priloženo izvješće 8. dalmatinskoga korpusa od 4. veljače iste godine u kojem je ne samo popis postrojba, nego i njihov ukupan broj bitno različit od onoga navedenoga u tom dokumentu.

Pobijeni.jpg

Treća nelogičnost jest opis samostana, koji je u tom izvješću prikazan kao glavno uporište obrane, premda je izdruga dva dokumenta, arhivskoga izvješća obavještajne službe 8. dalmatinskoga korpusa od 5. veljače i zemljovida s ucrtanim položajem širokobriješke posade, objavljenoga u ratnoj monografiji 11. dalmatinske brigade, posve jasno da se nikakva vojna postrojba nije nalazila u samostanu.

Slijedom toga formulacija navedena u izvješću prema kojem 11. dalmatinska brigada iz sastava 26. dalmatinske divizije drugoga dana bitke u 8 i 45 »upada u samostan i poslije kratke bitke zauzima ga« očita je obmana jer sugerira da se vojska nalazila u samostanu drugoga dana bitke, odnosno 7. veljače. Do koje je razine riječ o netočnosti najočitije je iz okolnosti da je u izvješću navedena borba unutar samostanskih objekata, ali ne i točan naziv postrojbe koja se tamo nalazila.

Četvrta nelogičnost odnosi se na izostanak važnih događaja koji su uslijedili nakon završetka borba, kao što su likvidacija tamošnjih franjevaca i odnos prema lokalnomu stanovništvu. S obzirom na to da je u onodobnom jugoslavenskom tisku priznata likvidacija franjevaca, pod optužbom da su bili sastavni dio širokobriješke posade, posve je nevjerojatno da bi ta činjenica bila ispuštena u izvješću u kojem je opisano razdoblje od 30. siječnja do 8. veljače jer bi iz njezina ispuštanja proizlazio nevjerojatan zaključak prema kojem je novinski članak činjenično sadržajniji od povjerljivoga vojnoga izvješća. Na jednak način nelogično je i zaobilaženje pitanja odnosa prema lokalnomu stanovništvu s obzirom na to da je ta tema bila do te mjere važna da je spominjana i u kasnijim izvješćima 26. dalmatinske divizije.

Peta nelogičnost vizualnoga je karaktera i odnosi se na neuobičajeno dvostruko navođenje datuma na početku izvješća, kao i na urudžbeni broj koji s obzirom na navodni datum izvješća nije mogao biti točan.

Likvidacija nepokretnoga u bolesničkoj postelji

No poslijeratna je partizanska historiografija odmah, mora se priznati, doista uspješno plasirala mit o opravdanosti pogubljenja širokobrijeških franjevaca. Možete li nam nešto reći o toj medijskoj potpori onodobnih režimskih glasila?

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) dosljedno je marksističkomu pristupu o religiji kao ključnom protivniku u »ovladavanju masama« kao ključnoga protivnika označila upravo vjerske institucije. Katolička je Crkva u tom kontekstu zbog svoga međunarodnoga karaktera bila posebno opasna te su zato njezini pripadnici bili na posebnom udaru.

Međutim, s obzirom na to da je Komunistička partija na vlast došla u okolnostima formalnoga savezništva sa Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom, morala je paziti na to da opravdanje za progon Katoličke Crkve nema ideološki karakter.

Stoga su franjevci optuženi da su pucali na pripadnike NOVJ-a. Razlog za konstruiranje upravo te teze razumljiv je ako se analizira spomenuto Macleanovo izvješće u kojem je on, opravdavajući Titovu odluku o tzv. drastičnim akcijama protiv hercegovačkih franjevaca, naglasio da se Tito odlučio obračunati s njima premda se »više no ikad suprotstavlja bilo kakvom obliku vjerskih progona«.

Iako istina o širokobriješkim mučenicima nezaustavljivo ruši mit o partizanskim »oslobodiocima«, dobro je ukratko ponovno podsjetiti javnost na imena, broj, dob… pobijenih franjevaca.

Neposredno nakon zauzimanja Širokoga Brijega postrojbe NOVJ-a likvidirale su u samostanu dvanaest tamošnjih svećenika. Bili su to: Marko Barbarić, Stanko Kraljević, Ivo Slišković, Krsto Kraljević, Arkanđeo Nuić, Dobroslav Šimović, Tadija Kožul, Borislav Pandžić, Viktor Kosir, Stjepan Majić, Ludovik Radoš i Žarko Leventić. Osim njih, tih su dana likvidirani i franjevci uhvaćeni izvan samostana, kod rijeke Lištice, te oni koji su zarobljeni u bijegu prema Mostarskom Gradcu.

Dakle, i ta činjenica upućuje na to da navodno »sudjelovanje u borbama« u samostanu i oko njega nije moglo biti razlog za likvidaciju kada su ubijeni i oni koji su se nalazili izvan samostana. Uostalom, neki od ubijenih bili su u kasnoj životnoj dobi te nisu mogli sudjelovati ni u kakvim bitkama. Primjerice, fra Marka Barbarića pripadnici NOVJ-a pronašli su nepokretnoga u bolesničkoj postelji te ga likvidirali.

Na širokobriješkom području 150 grobišta

Današnji hrvatski »antifašisti« žestoko se protive poistovjećivanju njihova »antifašizma«, koji je po njima »čist«, s komunizmom u ime kojega su počinjeni brojni i masovni zločini, no u izvješću komesara 26. dalmatinske divizije Veljka Kadijevića o »širokobriješkom slučaju« citirate njegovu pohvalu »jačini i čvrstini partijske organizacije«, čime razotkrivate današnju »antifašističku« krivotvorinu i laži.

Današnja propaganda podsjeća na onu iz predratnoga, ratnoga i neposrednoga poslijeratnoga razdoblja tijekom kojega je Komunistička partija nastupala pod različitim prikrivenim imenima te nije isticala termine »socijalizam« i »komunizam«. Do V. kongresa KPJ-a, održanoga od 21. do 28. srpnja 1948., vlast u obnovljenoj jugoslavenskoj državi nastupala je u ime Narodne fronte, a ime KPJ-a se prikrivalo. Slična je situacija i danas kada se termin »antifašizam« stavlja u prvi plan kako bi se prikrila bit pokreta čiji je temeljni simbol crvena petokraka zvijezda.

Spomenuli ste i odnos postrojba prema lokalnomu stanovništvu, pa nam recite nešto o tome.

Hrvatsko stanovništvo Širokoga Brijega, kao i čitavoga hercegovačkoga područja, teško je stradalo od postrojba NOVJ-a u zadnjim mjesecima rata. Prema podatcima Povjerenstva za obilježavanje i utvrđivanje grobišta Drugoga svjetskoga rata i poraća, na širokobriješkom području utvrđeno je 150 grobišta i stratišta, na kojima je stradalo najmanje 788 civila. Broj je gotovo sigurno mnogo veći jer se mnoge masovne grobnice još i danas otkrivaju. Te likvidacije civila nisu bile posljedica samovolje pojedinaca, nego logičan završetak kontinuiranoga odnosa nove vlasti prema hrvatskomu stanovništvu toga kraja. O

tome svjedoče izvješća zapovjedništava 26. dalmatinske divizije 4. jugoslavenskoj armiji od 16. ožujka i 9. travnja 1945., u kojima je pohvaljen rad partijske organizacije 26. dalmatinske divizije te je usputno navedeno da je u pripadnika te postrojbe postojalo stajalište da se pojam »neprijateljski raspoloženo stanovništvo« »bukvalno shvati, i bez ikakvog laviranja dosledno postupi kao sa takvim«.

Dakle, od zauzimanja Širokoga Brijega u veljači 1945. hrvatsko stanovništvo toga kraja živjelo je pod nametnutom stigmom navedenom u izvješću političkoga komesara 26. dalmatinske divizije Dušana Koraća.

Konstruiranje poželjne slike prošlosti

Budući da su znanstvena otkrića koja ste iznijeli, doista, više nego zanimljiva te jednostavno nameću nužnost revizije dosadašnjih prevladavajućih povijesnih »činjenica« i zaključaka, navedite nam kao svojevrsni »desert« još koji sličan krivotvoriteljski primjer pripremljen u partizansko-komunističkoj »kuhinji«.

I u drugim republikama bivše Jugoslavije otkrivaju se brojni primjeri, slično načinu na koji je Komunistička partija preko svojih znanstvenih ustanova pokušala provesti promjenu društvenoga pamćenja u hrvatskom društvu na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Samo ću spomenuti karakterističan primjer bez temeljite analize za takav postupak – pismo Tita i Aleksandra Rankovića Pokrajinskomu komitetu KPJ-a za Srbiju od 14. prosinca 1941. jer je ono metodološki istovjetno analiziranomu izvješću 26. dalmatinske divizije, ali je prilagođeno potrebama komunističkih vlasti u Srbiji.

Za razliku od izvješća 26. dalmatinske divizije, koje je trebalo opravdati masovan zločin, pismo Pokrajinskomu komitetu KPJ-a za Srbiju konstruirano je zato da bi se stvorio privid o tome da je politički pokret pod vodstvom KPJ-a u Srbiji bio jak tijekom cjelokupnoga razdoblja Drugoga svjetskoga rata, odnosno i nakon sloma Užičke Republike u zapadnoj Srbiji krajem studenoga 1941.

Usporedbom tih dvaju dokumenata razvidno je koliko je truda vlast socijalističke Jugoslavije ulagala u konstruiranje poželjne slike prošlosti kojoj je na taj način dala historiografsku utemeljenost. Slijedom toga ta dva dokumenta važna su upravo zato što upućuju na nužnost istraživanja Drugoga svjetskoga rata, ali uostalom i svakoga povijesnoga razdoblja, bez unaprijed zadanih zaključaka temeljenih na interesima različitih političkih skupina. Nema i ne može biti zabranjenih tema ili nedopuštenih zaključaka, nego je jedini pravi i stvarni kriterij znanstvena metodologija koja rezultira utvrđivanjem istine kakva god ona bila.

Partizanska krinka u likvidaciji političkih protivnika

Jesu li tvrdnje o naoružanim franjevcima, njihovu oružanom otporu, vojnim utvrdama u samostanu i slično nastale da bi partizani opravdali hladnokrvno ubojstvo bez suda i presude?

Da. Praksa NOVJ-a odnosno partizanskih postrojba bila je likvidirati političke protivnike tijekom zauzimanja određenoga mjesta, odnosno u nekoliko sati meteža nakon završetka borba. To je poduzimano iz dva razloga. Prvo, da se prikriju tragovi zločina i, drugo, da se likvidirane osobe, kao u ovom slučaju širokobriješke franjevce, optuži da su se aktivno borili protiv njihovih postrojba te da su slijedom toga likvidirani kao aktivne vojne osobe.

Mržnja prema neprijatelju znak je ispravnosti

Na kraju, iako ste Vi prvotno znanstvenik, nameće se pitanje koje nekako »iskače« iz toga okvira. Kako u kontekstu »širokobriješkoga slučaja« gledate na grčevito, gotovo fanatično zagovaranje političke i moralne veličine »najvećega sina svih naroda i narodnosti« – Tita?

Veličanje lika i djela Josipa Broza Tita nije u suprotnosti s tzv. širokobriješkim slučajem, nego se upravo s njim skladno nadopunjava. Titovi sljedbenici, naime, nisu osobe koje bi bilo kakva znanstvena spoznaja vezana uz njihove uzore pokolebala. Oni i dalje žive po krilatici: »Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži« koja im na psihološkoj razini omogućava da masovne likvidacije civila i svećenika opravdaju nekom novom neodrživom konstrukcijom ili jednostavno prešute.

Njihovo shvaćanje stvarnosti posve je odvojeno od uporišta u činjenicama jer počiva na svjetonazoru koji je revolucionaran. U tom kontekstu mržnja prema neprijatelju znak je ispravnosti i dosljednosti, a ne nešto čega se treba sramiti. Doduše, iz taktičkih razloga revolucionarnu narav komunističke ideologije ne ističu ili ju prikazuju kao nužni obrambeni refleks, ali je ona prisutna u njihovu javnom djelovanju. To je razumljivo ako se uzme u obzir količina truda uložena prvo u prikrivanje masovnih grobnica, a onda i u produciranje tekstova poput izvješća 26. dalmatinske divizije čiju sam neautentičnost dokazao.

Dakle, oni su svoj cilj sasvim jasno i konkretno postavili, a sastavni dio njegove provedbe je »omasovljivanje njihovih redova«, za što je nužno imati privid znanstvenosti. Stoga njihova pozornost i jest bila usmjerena na produciranje vlastite kadrovske strukture koja bi pod formom znanstvenosti ponavljala propagandne uratke iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata.

Tomislav Vuković
Glas Koncila

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Ivan Šantek: Očekujem da će ‘kapetan Dragan’ biti osuđen za sve zločine

Objavljeno

na

Objavio

To je bio pravi pakao: Ivan Šantek iz Gline bio je zarobljenik zloglasnog kapetana Dragana.

Prisjetio se premlaćivanja i stravične torture koje je doživio zajedno sa 15 svojih suboraca

O onome što sam zajedno sa svojih 15 suboraca prošao, o torturi i zločinu, mogao bih vam pričati satima, započinje za 24sata.hr bolnu priču Ivan Šantek (57) iz Gline, bivši saborski zastupnik, jedan od bivših ratnih zarobljenika i žrtava Dragana Vasiljkovića poznatijeg kao ‘kapetan Dragan’.

Ljeta 1991. godine Šantek se sjeća kao da je jučer bilo. Svaka pojedinost, svaka izgovorena riječ, svaki udarac, svaki dan i besana noć, ostali su mu duboko urezani u pamćenje i nakon 26 godina.

U ratnom zarobljeništvu, kao mladić u dobi od 31 godine, proveo je od 26. lipnja do 14. kolovoza 1991. godine, a za tih 50 dana muke krivi ‘kapetana Dragana’, kojemu se i sudi za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima, a kojeg presuda čeka u utorak na Županijskom sudu u Splitu.

Vasiljković svoju krivnju odbacuje, a Šantek nam je otvorio dušu i prisjetio se pakla koji je preživio.

Ispričao nam je kako su policijsku postaju u Glini, u kojoj je radio kao pričuvni policajac, 26. lipnja 1991. napali pripadnici pobunjene srpske paravojske “Martićevci i Knindže.”

– Hrvatska je 25. lipnja proglasila suverenost i nezavisnost. Te noći smo kolege i ja radili u policijskoj postaji u Glini. S nama su bila i tri Srbina, do kojih je došla informacija da će doći do napada na postaju. I stvarno je u pet ujutro napad na nas počeo. Mi nismo bili adekvatno naoružani, a naši su nam javili da će nam u pomoć stići specijalna policija iz Siska. Oni nisu uspjeli stići i mi smo sami, tako slabo naoružani, branili svoju postaju te je uspjeli obraniti. Tad je ranjeno nekoliko mojih kolega, a jedan od njih, Tomislav Rom, kasnije je u bolnici i preminuo – prisjeća se Šantek tog kobnog dana.

Nakon tri sata, koliko su branili postaju, u osam sati ujutro Šanteka i njegovih 15 kolega odveli su iz postaje.

– Jedan po jedan smo morali izaći iz postaje, razoružali su nas i rekli nam da smo mi zarobljenici. Trebali smo im za razmjenu za plitvičku skupinu, za Gorana Hadžića. Ubacili su nas u kamion i odvezli u neku šumu. Izvukli su nas, pobacali kraj nekog spomenika i uperili puške u nas. Pa su nas bacili u neku jamu i mlatili.

Potom su nas odvezli u mjesto Hajdić, pa u Dragotin, u neku vikendicu, gdje su se pojavili četnici. Imali su dugačke brade, šubare i kokarde. I tu su nas prebijali. Tukli su nas sjekirama, mlatili, a na zidu su čavlima nacrtali SSSS. Onda bi nam zapovijedali da se poredamo, zavezanih ruku na leđima, i to ljubimo, a mi nismo htjeli, pa bi nas opet tukli te nam nabijali glavu u taj zid i ta slova. Naše krvi na tom zidu ima i danas – priča nam drhtavim glasom Ivan Šantek dok se prisjeća tih stravičnih dana.

Njihovoj muci tu se nimalo nije nazirao kraj. Izmučene, prljave i gladne potom su prebacili u Golubić kraj Knina, gdje su ih mučili i spajanjem na struju.

– Ponovno su nas potrpali u mali furgon za namještaj, nismo imali zraka, pa smo prerezali gumu i naizmjence disali. Bili smo u polunesvjesti kad su nas dovezli u Golubić u neku garažu. Joj, kad se sjetim toga. Mala prostorija od svega pet, šest kvadrata, nas sedmero unutra, podijelili su nas, vani pakleno vruće. Nisu nam htjeli ni vode dati. Pa su nas kablovima tukli i spajali na struju.

Morali smo stajati na mokroj krpi dok su nas spajali na struju od 220 volti. Crijeva su mi se okretala kao veš mašina od bolova. Tukli su nas letvama, nogama, ma svim i svačim. Batinanje nije prestajalo, svaki dan nove metode. Samo su nas mlatili, neki nisu preživjeli. To je bilo sustavno, psihičko i fizičko mučenje. Prava tortura – kaže nam Šantek, a prisjeća se i dana kad se susreo i sa zloglasnim ‘kapetanom Draganom’.

– Nakon nekoliko dana odvezli su nas u staru bolnicu u Knin koju su preuredili u logor. Tamo smo slušali hvalospjeve o ‘kapetanu’, ja mislio to neka mrcina, vojničina. A onda je jednog dana kapetan i stigao. Kad sam vidio tog čovječuljka, onako mršavog, nisam mogao k sebi doći. Pomislio sam tad: ‘Joj, da smo mi sami s tobom, s tebe bi perje letjelo’. Hvalio nam se da su oslobodili Glinu i ušli u Karlovac te nam govorio da je hrvatski predsjednik Tuđman pobjegao avionom u Austriju. Iako nas on nije tukao, znao je sve što nam rade i to dopuštao.

Pogledao nas je i rekao drugom da je bitno da nemamo vidljivih tragova nasilja. A nama na tijelu nije bilo milimetra koji nije bio plav, no oni su pazili da nas ne tuku po glavi i licu kako se ne bi vidjele ‘šljive’ na snimkama beogradske televizije i Yutela, čiji su nas novinari stalno snimali i kojima smo morali govoriti da nas ne tuku, da se s nama dobro postupa – prepričava nam Šantek. On je u tih 50 dana smršavio 15 kilograma jer bi dnevno svatko od njih dobio jedno jaje i kilogram kruha za sve njih. Iako su mu to najgori dani životu, ponosan je na sebe i svoje dečke.

– Kad god bi nas tukli i premlaćivali, nitko od nas nije molio, plakao i vikao: ‘Nemoj mene, nisam ništa kriv’, nego bismo svi stoički podnosili batine i čekali da prođu. Strašno sam ponosan na te dečke – kaže nam dodajući kako su te dane živjeli od ponedjeljka do petka, jer su im tim danima obećavali da će biti razmijenjeni.

– Rekli bi nam da će nas u petak razmijeniti. Došao bi petak i ništa. Onda bi nam rekli da će u ponedjeljak. Pa se opet razočarali. I tako smo čekali dok konačno nismo dočekali taj 14. kolovoz, kad smo razmijenjeni za Hadžića – prisjeća se Šantek dodajući kako je u tim trenucima, najtežim danima svojeg života, stalno mislio samo na svoju obitelj.

– Najgore mi je bilo što naše obitelji nisu znale gdje smo i kako smo. Ni mi gdje su oni. Moja supruga je bila u progonstvu, otišla je s naše troje djece koji su imali pet i šest godina te tri mjeseca u Zagreb. Kad sam izašao, našli smo se – prepričava nam Šantek, danas otac čak šestero djece, koji uživa u mirovini.

– Teški su to dani bili, preteški. Ali nastavio sam živjeti, a sad uživam sa suprugom i djecom. Očekujem da će ‘kapetan Dragan’ biti osuđen za sve zločine. Nadam se da će ga hrvatski sudovi osuditi jer, takve zločine koje je on počinio, to je strašno – poručio je Šantek za 24sata.hr

Ivica Pandža Orkan: Slučaj Kapetana Dragana dokaz je direktne umješanosti Republike Srbije u rat na ovim prostorima

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Davor Domazet Lošo: Agrokor je stvoren da se Hrvatska ekonomski porobi u asimetričnom ratu, kada već nije u vojnom

Objavljeno

na

Objavio

Desetak dana nije se stišavala medijska paljba na Davora Domazeta Lošu zbog njegove izjave o Sloveniji, odnosno zbog poruke da susjedna zemlja nema čime prijetiti Hrvatskoj te da hrvatski pješaci mogu u roku od 48 stati doći do Ljubljane.

Tek je informacija da je Slučaj Agrokor, prema svemu sudeći, tempirana bomba postavljena pod Hrvatsku – u drugi plan gurnula admiralovu poruku Slovencima.

Kako komentirate najnovije objave Ivice Todorića, prema kojima su Martina Dalić i Vlada RH počinili veleizdaju jer su za kredit lešinarskih fondova Agrokoru založili najdragocjenije hrvatsko blago – među ostalim i plodnu zemlju te pitku vodu, bez kojih bi uskoro mogli i ostati?

Nažalost, sve je istina što Todorić navodi. No, to Ivicu Todorića ne opravdava što je sudjelovao u stvaranju monstruma zvanog Agrokor, monstruma koji je rastao od kapitala londonskog Citya. Preko tog monstruma žele sada založiti cijelu Hrvatsku! Todorić je pristao na to i ustrajao na stvaranju Agrokora, koji je i stvoren samo zato da bi se ekonomski porobila Hrvatska.

Ekonomist Ivan Lovrinović i vojni stručnjak Nikola Brzica istovremeno su, i prije nego se Todorić oglasio, došli do zaključka da je situacija oko Agrokora najveći sigurnosni problem Hrvatske. Upozoravali su da će se Slavonija isprazniti, i da će, naveo je Lovrinović, plodnu zemlju te izvore vode preuzeti vjerovnici Agrokora, odnosno strane tvrtke ili fondovi? Jesu li bili u pravu?

Ne da su u pravu, već su apsolutno u pravu. I to je jedan od razloga zašto Hrvatsku treba proglasiti ekološkim dobrom. Poznat je plan iz 1974. godine kojega je sastavio Henry Kissinger, a koji kaže: Onaj tko kontrolira energente taj kontrolira države, onaj tko kontrolira hranu, taj kontrolira ljude, a onaj tko kontrolira pitku vodu, taj kontrolira život. Nedvojbeno je Agrokor pomno planirana i izvedena operacija najviše strateške razine uz pomoć koje se Hrvatskoj želi oduzeti proizvodnja hrane te oduzeti pitka voda. Da je na djelu sotonski plan, potvrđuje egzodus žitelja Slavonije, ali i činjenica da je Jamnica, zajedno s izvorima najvalitetnije vode u Europi, založena za dug. U bescjenje se u isto vrijeme prodaje plodna zemlja. Ovdje se posebno izdvaja ministrica Martina Dalić, kojoj šaljem poruku da se ostavi termoelektrane na plin na Peručkom jezeru u slivu Cetine, je je to središte najvećeg bazena pitke vode u Europi. Nije njima cilj samo energetski sistem RH, koji će staviti u privatne ruke. Termoelektranu će oni sutra zatvoriti, da bi postali vlasnici vode. Ja kao Sinjanin i žitelj Cetinske doline poručujem joj da se ostavi i svih ostalih izvora pitke vode, poglavito Jamnice i da ne provodi plan MMF-a, čiji je igrač.

Lovrinović tvrdi da će novi vlasnik PIK-ova u Slavoniju naseliti stanovnike susjedne zemlje kao jeftinu radnu snagu, čime bi oni mogli postati većina u na istoku Hrvatske. Je li to napravljeno namjerno?

Točno. Jer kapital koji je stigao i napuhao veliki balon Agrokora dolazi iz londonskog City-a. Ne zaboravimo da su oni stvorili Karađorđevića. Nije čudo da se u isto vrijeme izrađuje Memorandum 3 SANU. Nema tu slučajnosti, sve je dio plana. Agrokor je stvoren da se ovo dogodi. Da se Hrvatska ekonomski porobi u asimetričnom ratu, kada već nije u vojnom. Najveća je tragedija u tome što su sve hrvatske vlade od 2000. godine u tome sudjelovale. Svi predsjednici vlada u tom periodu su na neki način sudjelovali u izdaji nacionalnih interesa.

Tko stoji iza prekomjernog zaduživanja Agrokora i tko bi mogao imati koristi od njegove propasti?

Bankarski sustav London City-a te Srbija.

Možete li pojasniti što ste htjeli poručiti rečenicom da hrvatski pješaci mogu do Ljubljane za 48 sati? I zašto je ta izjava izazvala toliku histeriju u Hrvatskoj?

”Jedan od onih koji su mi dali podršku, a koji jako dobro razumije okolnosti cijelog slučaja, kazao je da su ovi napadi na mene samo dokaz da sam im razotkrio igru, te da mi to ne mogu oprostiti. Mislim da ta opaska najbolje objašnjava zbog čega medijski napadi ne prestaju već petnaestak dana. No, važno je istaknuti da nije izjava o Sloveniji ono što ih boli, već ono što sam rekao u vezi s hrvatskom zemljom, pitkom vodom i šumama. Sve to razotkriva svu bit žalosnog stanje u Republici Hrvatskoj. Jasno je da hrvatska politička elita pristaje na poslušnost i na sve moguće ucjene izvana. Sluganstvo hrvatskih političkih elita nije samo trenutno stanje, već je postalo i patologija.

Kome su elite poslušne? Kome služe?

Poslušni su svim centrima moći. Od Bruxellessa, Washingtona i Londona do  Pariza. Preko Pupovca, poslušnici su i Beograda. Već tjednima traju napadi na mene jer sam ukazao na to. No, još je snažnija podrška koju primam od hrvatskih građana. Znaju oni za tu podršku, zato i nastavljaju napadati. To je metodologija vučjeg čopora. Ona glasi: odabranu metu napasti sa što više medijskih strelica. Ako je premalo jedan čopor, mora napasti više njih. Napad ne smije prestati, mora biti ustrajan sve dok se glava mete ne učini suvišnom. Rade na tome, ali još uvijek su neuspješni.

Je li to znak da je vaša poruka bila pun pogodak? U što ste to taknuli?

”Rekao sam da je Hrvatska bogomdana zemlja i da ju treba cijelu proglasiti ekološkim dobrom. Jedina u Europi ima uvjete za to. To pak znači da svi u Saboru moraju poduprijeti odluku da se za građane sačuvaju more, otoci, zemlja, šume te pitka voda. Po količini vode smo četvrta država u Europi, a po kvaliteti smo prvi. Imamo najveći bazen pitke vode u Europi. Proteže se od Gorskog Kotara, Like, Dalmacije, preko Lašvanske doline sve do Dubrovnika. I to je ono zbog čega su krenuli napadi na mene.

Kako su obični građani reagirali u kontaktu s vama, nakon što su vas u medijima danima ‘linčovali’?

Nikada prije toliko ljudi nije prilazilo izraziti mi podršku. U tramvaju sam prije par dana počeo razgovarati s jednom gospođom o sporu sa Slovenijom, a onda su se uključili i svi drugi putnici. Na Trgu bana Jelačića izašao sam van, a cijelim tramvajem prolomio se aplauz. Iznimno mi je drago što je u kolima bilo jako puno mladih ljudi. To najbolje govori koliku podršku dobivam od građana. To govori da narod zna u čemu je problem i što je istina.

Razumjeli su da je vaša izjava o hrvatskim pješacima bila tek odgovor na vijest da se pripremala izvanredna sjednica slovenskog parlamenta o spremnosti vojske da oružjem brani nepriznatu granicu sa Hrvatskom?

Točno. Primijetio sam da Slovenija nema nijednu drugu vanjsku politiku, osim ucjenjivanja Hrvatske. Odbor za obranu slovenskog parlamenta postavio je na dnevni red temu o upotrebi oružanih snaga. U slobodnom izričaju, to je objava rata! Jer ako zakonodavno tijelo stavi na dnevni red raspravu o uporabi oružnihsnaga, onda je to to. No, nitko od dužnosnika iz Hrvatske nije reagirao! I što će admiral, koji je od prvog do zadnjeg dana sudjelovao u svim operacijama Domovinskog rata? Pokriti se ušima? Ne smijem ja učiniti isto što i oni. Najmanje što su morali napraviti – da se vodi imalo suverenistička politika – je naložiti Ministarstvu vanjskih poslova da pozove veleposlanicu Slovenije i uruče joj demarš.

Kažete da Slovenija stalno ucjenjuje?

Slovenske ucjene su me i ponukale na reakciju. To je politika koju je postavio još Antun Korošec prije stotinu godina. Bio je jedini ministar u Kraljevini Jugoslaviji  koji nije bio Srbin. Govorio je da Slovenija može opstati samo ako vodi protuhrvatsku politiku u savezništvu sa Srbijom. Takvu politiku vode i danas. Jer 1991. simulirali su operetni rat samo da Hrvatska uđe u sukob i pomogne Sloveniji. Trebao je to biti povod za napad JNA i srpskih paravojnih snaga na Hrvatsku, koja je u tom trenutku bila posve nespremna za ratovanje. Tuđman je to prepoznao, pa im je plan propao. No, sada su se razbahatili pa praktički objavljuju rat Hrvatskoj. Da bih pokazao da je to suluda politika i da ne vodi nikamo, reagirao sam. Hrvatska je bila pobjednik u najčišćem mogućem ratu i mnogi nam se i danas dive. Zato i američki ministar obrane James Mattis izjavljuje da na američkim vojnim školama i danas izučavaju Oluju kao primjer savršeno izvedene vojne operacije. U vremenima kada se hrvatski branitelji i dalje omalovažavaju i ponižavaju, admiral kaže: Čime ćete nam prijetiti? Imamo najboljeg pješaka na svijetu, jer je u Bljesku i Oluji tempo napada bio od 800 do 1000 metara u satu, što ni jedna članica NATO u povijesti nije napravila. Želim dignuti ponos i dostojanstvo branitelju i poručiti da je vrijedan. Taj pješak je i danas sposoban za iste stvari. To je simbolična poruka.

Vaše riječi su, dakle, metafora, a ne istinska prijetnja?

Dakako da je to preneseno značenje.  Bila je to poruka Slovencima i hrvatskoj političkoj eliti. Da ne pljuju po braniteljima. Odmah potom izjavio sam da nam ne treba zaoštravanje, jer ionako imamo kaos unutar RH. Ističem da trebamo smiriti strasti pa dodajem da, ako hoće voditi suverenističku politku, mogu proglasiti referendum da se RH proglasi ekološkim dobrom, kako bi se zaštitila pitka voda, zemlja, šuma i otoci. I tu je srž cijele priče. Zbog vode, zemlje i otoka su me napali, a ne zbog pješaka koji mogu brzo do Ljubljane.

Kakav učinak je izazvala cijela ta poruka?

Slovenci su odmah reterirali. Odustali su od parlamentarne sjednice. Oni su poruku shvatili. I umjesto da mi u Hrvatskoj daju odličje, predsjednica me smijenila iz jednog sasvim sporednog tijela, vijeća na kojem se ionako vode bespredmetne rasprave. No, u medijima su objavili da sam bio predsjedničin savjetnik te da me je smjenila. To nije točno. Da sam savjetnik, ovako katastrofalne odluke ne bi se donosile. No, predsjednica ima ‘velikog savjetnika’, Matu Granića…

Reagiraju li hrvatski dužnosnici primjereno kada im iz Srbije, Slovenije ili Bosne stignu ratoborne poruke? Kada usred Zagreba izaslanik srbijanskog premijera na prijamu za Božić kaže da će Srbija svim sredstvima braniti Srbe u Hrvatskoj? Ili kada usred Hrvatske poručuje da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, premda svi znaju da je to velika laž?

Svi ti primjeri – u kojima su hrvatski dužnosnici samo šutjeli na očite provokacije – pokazuju koliko je u državi žalosno stanje. Vidimo krajnje poslušništvo i sluganstvo.  Od Tuđmanove politike nije ostalo ništa. Ideologija jugoslovenštine preplavila je Hrvatsku. I dalje se provodi projekt Zapadnog Balkana. To je projekt Londona i Pariza, koji žele stvoriti četvrtu Jugoslaviju. Podsjećam da je treću stvorio Slobodan Milošević.

Zašto London i Pariz ustrajavaju na tome?

Zato što po njihovom geopolitičkom viđenju Hrvatska nije smjela pobijediti u ratu. A pobijedila je u najčišćem ratu u povijesti ratovanja! Jedina je u povijesti ratovanja spriječila genocid i to pet puta veći nego što je bio u Srebrenici. Mislim na Bihać. Pariz i London smatraju da je stvaranjem Hrvatske srušen Versajski i Jaltski poredak i to je bit priče o sustavnim napadima na Domovinski rat. Već su dobrano ušutkali braniteljsku populaciju stvaranjem 1200 braniteljskih udruga te vodeći procese protiv hrvatskih generala… Sada žele slomiti i preostale koji još govore i pišu, poput admirala Domazeta…

Hrvatska predsjednica vas je smijenila iz Vijeća za domovinsku sigurnost. Je li tako zaslužila plus, ili minus u javnosti? Neki kažu da bi zbog toga mogla izgubiti i slijedeće izbore?

Na to pitanje bi trebala odgovoriti predsjednica. No, o tome će svoje reći i narod na izborima. Ne mogu se oteti dojmu da je Ivo Josipović izgubio izbore onog trenutka kada je izgovorio riječi o ustaškoj guji. Ne bih volio, ne bih želio i Bogu se molim da se to ne dogodi predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. No, trebala bi poslušati glas naroda, jer je znano da je to i glas Boga.

Napao Vas je i Zlatko Hasanbegović, kazavši da je protivnik lupetanja i egzibicionizma te da se ozbiljna politika ne vodi teškim riječima? Kako to komentirate?

Razotkrio sam njihovu igru, i zato napadi ne prestaju. Budući da sam stručnjak i za informacijsko ratovanje, vidim da su u napad poslani svi politički vučji čopori i s lijeva – Glavašević i Grbin i drugi, ali i s desna – Adlešić i Hasanbegović.  Pridružili su im se i mnogi komentatori iz medija, iz čega se može zaključiti da su svi koordinirani iz jednog stožera i da ih ima u svim političkim strukturama.

Najnoviji Globus objavljuje da se u Beogradu u tajnosti piše Memorandum 3, odnosno ‘Deklaracija o opstanku Srba’, da im je cilj povećati srpski ‘državni kapacitet’. To je, prema svemu sudeći, nastavak Miloševićevog velikosrpskog projekta. Valja podsjetiti da su vam se u Globusu, kao i u drugim medijima, prije nekoliko godina  rugali kada ste progovorili o Memorandumu 2. No, kako to da sada ipak postoji Memorandum 3, ako nije bilo Memoranduma 2, kako su tvrdili hrvatski mediji?

Istina se može prešutjeti, ali se ne može ubiti. Kada sam prije pet godina prvi progovorio o Memorandumu 2 Srpske akademije nauka i umjetnosti, tada su me u Globusu, kao i u svim drugim medijima jugoslovenske provenijencije, proglasili teoretičarom urote. Ali u pet godina se pokazalo da je to istina, a ne urota. U Memorandumu 2 je stajalo da će Srbi u miru napraviti što nisu uspjeli u ratu. Ako Globus prvi objavljuje vijest o Memorandumu 3, koju sada prvi puta čujem, to znači da su informaciju dobili u Beogradu. To pak znači da i Globus vodi informacijski rat protiv Hrvatske. I to potvrđuje da se rat drugim sredstvima nastavlja. Bit će i Memorandum 4 i Memorandum 5, sve dok ne nestane države Hrvatske. I u vrijeme Domovinskog rata, Globus je bio tiskovina za vođenje specijalnog rata protiv Hrvatske. Pisao sam o tome u svojih pet knjiga na različite načine.

Treba li, u trenutku kada se vodi žestoki specijalni rat protiv Hrvatske, slati poruke odlučnosti, ili mlitavosti, popuštati, ili se postaviti snažno?

U vašem pitanju se nalazi i odgovor. Svatko tko svojim sluganstvom i poltronstvom postane crv, mora biti svjestan da će biti zgažen kao crv.

Dok su Vas mnogi napadali, bivši pomoćnik ministra obrane Nikola Brzica, stao je na Vašu stranu, kazavši da ste kvalitetan strateg i da ste dosad imali mnogo točnih i kvalitetnih knjiga i analiza. Kakav je Vaš komentar?

Osobito mi je zadovoljstvo vidjeti da ima mladih ljudi koji razumiju bit stvari. Jedan od njih je gospodin Brzica. Želim mu uspjeh i da što prije doktorira, ali mu moram poručiti da će biti izložen napadu mnoštva vučjih čopora, kao što je i admiral stalno izložen. Ali neka ne odustane od svoga poslanja, jer Bog je svima nama odredio određeno poslanje.

Možete li pojasniti, zbog čega je važno ne prepustiti Sloveniji izlaz do otvorenog mora?

”Ako bi to dopustili, ne bi imali suverenost ni na moru, ni u zraku. Tako bi Hrvatska izgubila granicu s Italijom. U tom slučaju za Italiju nisu obavezni Osimski sporazumi. Osim toga, Hrvatska bi postala dio Zapadnog Balkana, odnosno četvrte Jugoslavije. I kao treće, luka Kopar bi tada uništila najveće hrvatske luke: Rijeku, Zadar i Ploče. U luku Kopar uložila je Engleska, Njemačka i Mađarska. Od prije se gradi drugi kolosijek pruge prema srednjoj i zapadnoj Europi. Sve se to ne bi dogodilo da je hrvatska politika ulagala u luku Rijeka, čime bi Rijeka postala glavna luka u Jadranu. No oni su pustili da nas izoliraju. Izgubimo li granicu s Italijom, Hrvatska će biti poražena u Jadranu, iako su dvije trećine Jadrana hrvatske. Osim toga, u geostrategije je važno kontrolirati ključne stožerne točke u svjetskim morima. U cijelom svijetu postoji 17 takvih točaka, a u Europi ih je četiri. Jedna je Gibraltar, druga La Manche, treća Bospor – Dardaneli, a četvrta Otranska vrata, odnosno Jadran kao more koje je najdublje ušlo u europsko kopno. Prve dvije točke kontroliraju Englezi, treću Turci, a četvrtu još ne kontrolira nitko. Zato je tolika bitka za Jadran. No, hrvatske političke elite ne shvaćaju ništa od ovoga i to je najveća tragedija.

Na kraju razgovora admiral Domazet zamolio je da od riječi do riječi prenesemo njegovu poruku predsjednici Republike Hrvatske:

Gospođo predsjednice, prije gotovo dvije godine na stolu ste imali izrađenu hrvatsku geopolitičku strategiju za 21. stoljeće, pod nazivom ‘Hrvatsko njihalo’. Imali ste priliku da nakon predsjednika Tuđmana budete novi Tuđman u drugačijim okolnostima. Očigledno da su Vas Vaši savjetnici – a to ja nikada nisam bio – uputili na krivi put. No, još imate vremena to ispraviti, jer je još pola mandata pred Vama.

Damir Kramarić / Dnevno.hr

Davor Domazet Lošo: Narod će reći svoje kada dođe vrijeme

facebook komentari

Nastavi čitati