Pratite nas

Kronika

Povodom iznenadne smrti mr. Antona Abramovića – ZBOGOM DRAGI PROFESORE!

Objavljeno

na

Nakon smrti Marka Veselice Hrvatska je ostala bez još jednog velikog domoljuba, hrvatskog ratnika, profesora i erudita.  21. ožujka 2017. u kasnim večernjim satima iznenada je preminuo mr. Antun Abramović – Toni, profesor povijesti, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske,  zastupnik u prvom sazivu Hrvatskog državnog sabora, jedan od utemeljitelja i članova nekoliko domoljubnih udruga. Čovjek koji je nesebično svoj cjelokupni život posvetio Hrvatskoj.

Antun Abramović potekao je iz tradicionalne katoličke zagrebačke obitelji . Otac Mato, iako nižeg stupnja obrazovanja, posvetio je veliku brigu obrazovanju svoje djece. Od malih nogu brinuo se o njihovom katoličkom nauku  težeći  tako stvoriti poštene i časne ljude. Svoju ljubav prema hrvatskim tradicijskim vrijednostima  i povijesti Hrvata prenosio je na koji su pažljivo upijao svaku očevu riječ.

Već kao gimnazijalac shvatio je kako iz dana u dan sve više nestaju hrvatske tradicijske vrijednosti a s njima i hrvatski nacionalni identitet. Radi izražavanja  dubokih domoljubnih osjećaja izbačen je iz gimnazije i tada započinje njegov kKrižni put.  Obilježen kao protivnik tadašnjeg komunističkog režima odlučuje pod svaku cijenu završiti gimnaziju i upisati fakultet  kako bi stekao obrazovanje potrebno za borbu protiv komunističkog totalitarnog režima. Po završetku gimnazije upisuje studij povijesti , povijesti umjetnosti i etnologije s ciljem što boljeg upoznavanja hrvatskih tradicijskih vrijednosti i povijesti Hrvata. Kao student čita publikacije izdane u hrvatskoj emigraciji i povezuje se s drugim domoljubno orijentiranim studentima.

Sudionik je Hrvatskog proljeća pa je tako kao i svi tadašnji disidenti obilježen kao državni neprijatelj. U dokumentima UDB-e obilježen je šifrom: „POO Hrv.nac. i RKC 1983“ zajedno s
Draženom  Budišom (šifra: OO Hrv.nac. 1976)  u grupi koju je operativno obrađivao agent UDB-e s inicijalima K.N.  Zbog čestog druženja s drugim tadašnjim disidentima,  operativno obrađivanim osobama od strane UDB-e, među kojima češće s Draženom Horvatom (Šifra: POO Hrv.nac.i RKC) te Mariom Kirinom (šifra: POO Strane obav. službe – Izraelska ob.sl.), više puta je završio u Đorđićevoj 4 na ispitivanju.  Posebno opasnom osobom postao je 80-tih godina kada je zajedno s Mariom Kirinom propješačio cijelu Dalmatinsku zagoru prikupljajući  etnografsku građu za svoj znanstveni rad.  Kao istinski vjernik pohađao je seminare duhovne obnove pa je tako odlučio provesti određeno vrijeme u Kartuzijanskom samostanu u  Pleterju, upoznati se sa životom i radom redovnika  i napisati o tome reportažu.  To je dakako za tadašnji režim bilo previše pa su tako i mjere njegove operativne obrade bile pooštrene.

Devedesetih godina nošen domoljubnim zanosom sudjeluje  u procesu utemeljenja HDZ-a u čuvenoj „Baraci“. Postaje zastupnikom u  prvom Hrvatskom državnom saboru no osjećajući skori početak Domovinskog rata odlučuje sudjelovati u stvaranju hrvatskih oružanih snaga  kao jedan od utemeljitelja Narodne zaštite, a u trenucima nastajanja Hrvatske vojske  imenovan je pomoćnikom Martina Špegelja koji je bio postavljen za zapovjednika  Zagrebačkog korpusa. Mjesto u vojnom uredu zamijenio je bojišnicom gdje je kao dragovoljac  u IPD-u djelovao na terenu kao pukovnik Hrvatske vojske.

Po završetku Domovinskog rata  2000. godine zaposlio se u vojnom muzeju gdje je kroz vojnu i drugu arhivsku građu nastavio je s marljivim proučavanjem hrvatske vojne i nacionalne povijesti. Nakon umirovljenja potpuno se posvetio svojoj najvećoj ljubavi – knjizi. Autor je predgovora mnogih knjiga,  a isto tako i recenzent  te urednik knjiga. Pisac je mnogih aktualnih komentara, članaka i kritika.

Shvaćajući kako je obrazovanje ključni čimbenik razvoja društva odlučio se posvetiti edukaciji putem sudjelovanja na mnogim tribinama i okruglim stolovima. Jedan od njemu važnijih ciljeva bio je obnova hrvatske katoličke intelektualne elite koja je pogubljena tijekom i nakon II svjetskog rata.  Svjestan posljedica koje je  komunistički režim  ostavio u hrvatskom nacionalnom biću kao i sve većeg srozavanja  društvenih i moralnih vrijednosti  pokušavao je na sve moguće načine suprotstaviti se tom  negativnom trendu.  Zajedno s grupom intelektualaca sudjeluje u osnivanju udruge „Hrvatski klub„ čiji je cilj očuvanje hrvatskih tradicijskih i kulturnih vrijednosti  na čijim osnovama treba uporabom moderne znanosti i tehnologije stvoriti  modrenu i bogatu Hrvatsku državu. Kao dopredsjednik Hrvatskog kluba sudjeluje u organizaciji i provođenju oko 30 tribina pokušavajući tako svoje ogromno znanje prenijeti na druge. Nažalost prerana i iznenadna smrt zaustavila ga je na njegovom putu.

Komemoracija za pokojnika održat će se 25. 03. 2017. U 12 sati u prostorijama Hrvatskog generalskog zbora u Habdelićevoj ulici broj 2 (Gornji Grad).

Posljednji ispraćaj pokojnika bit će na Gradskom groblju Miroševac u ponedjeljak 27. 03. 2017.  u 11,40 sati, a sveta misa zadušnica služit će se istog dana u 18 sati u crkvi blaženog Augustina Kažotića,

Obitelji Abramović upućujemo svoje duboke osjećaje sućuti.

Hvala Ti za sve i neka ti je laka ova naša hrvatska gruda. Počivaj u miru Božjem.

Zoran Čapalija  – Čaplja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

U Danskoj preminuo istaknuti diplomat, anesteziolog i publicist Mladen Ibler

Objavljeno

na

Objavio

Bio je u prvim redovima uz povjesničara i državnika dr. Franju Tuđmana. Među graditeljima suvremene Republike Hrvatske bio je još od osamdesetih i sloma komunizma na europskome tlu, za što je odlikovan Spomenicom domovinske zahvalnosti i Redom kneza Branimira s ogrlicom

Ovoga ljeta, u osamdesetoj godini života, zauvijek nas je napustio istaknuti hrvatski diplomat, dansko-hrvatski anesteziolog i plodan publicist Mladen Ibler.

Odselivši se kao mladi liječnik u Dansku prije 48 godina iz rodnoga Zagreba, nije prekidao veze s domovinom, a potječe iz jedne od najuglednijih hrvatskih akademskih obitelji. Krasila ga je čestitost i eruditska naobrazba, zbog koje je taj poliglot i domoljub s lakoćom izgradio trostruku uspješnu karijeru, piše mojahrvatska.vecernji.hr

Bio je brižan suprug i otac troje djece koja također u Danskoj ostvaruju zapažene karijere. Bio je u prvim redovima uz povjesničara i državnika dr. Franju Tuđmana. Među graditeljima suvremene Republike Hrvatske bio je još od osamdesetih i sloma komunizma na europskome tlu, za što je odlikovan Spomenicom domovinske zahvalnosti i Redom kneza Branimira s ogrlicom. S Tuđmanom se povezao sredinom 1984., u kući profesora Veterinarskoga fakulteta Ivana Ljubića u zagrebačkim Mlinovima.

Ibler je u Zagrebu završio osnovnu i srednju školu te diplomirao na Medicinskome fakultetu 1963. Također je diplomirao na Medicinskome fakultetu u Århusu u Danskoj 1969. Specijalizirao je anesteziologiju i intenzivnu medicinu 1975. Bio je docent kliničke anesteziologije na Medicinskome fakultetu u Kopenhagenu te predavač na poslijediplomskim tečajevima anesteziologije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u razdoblju od 1975. do 1979. Od 1979. voditelj je Odjela za anesteziologiju i intenzivnu medicinu Općinske bolnice u Holbaeku. Znanstveno se usavršavao od Amerike do europskog susjedstva i to u Houstonu, Minneapolisu i Grazu. Objavio je mnogobrojne radove. Od 1972. pisao je članke o hrvatskoj povijesti, politici i kulturi u iseljeničkim, domovinskim i inozemnim časopisima i novinama. O tim je temama držao predavanja na Sveučilištu u Århusu, na televiziji i u danskom parlamentu. Posljednjih četvrt stoljeća zrele životne dobi posvetio se našoj diplomaciji.

Organizirao je hrvatski seminar na međunarodnim konferencijama Zaklade za mir i sporazumijevanje u Kopenhagenu (1989.) i Beču (1991.). Godine 1989. učlanio se u HDZ, a 1990. organizirao je Hrvatsku kulturnu zajednicu u Kopenhagenu, čiji je bio predsjednik. U suglasnosti s hrvatskim predsjednikom dr. sc. Franjom Tuđmanom bio je neslužbeni hrvatski predstavnik u Kraljevini Danskoj (1990. – 1993.). Tijekom Domovinskoga rata bio je opunomoćenik Hrvatskoga Crvenog križa u Danskoj (1992.), kao i počasni konzul Republike Hrvatske u Danskoj (1994. – 1996.). Obavljao je dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Švedskoj od 1996. do 1999., uz akreditaciju i u Finskoj (1997. – 1998.) te u Estoniji, Litvi i Latviji (1997. – 1999.). Ostat će zapamćen i kao uspješan veleposlanik Republike Hrvatske u Australiji i Novome Zelandu (1999. – 2005.).

Mladen Ibler otkrio je dio izvornih povijesnih vrela o Frankopanima istražujući arhive od Senja do Stegeborga, od Krete do Lofota, preko Dubrovnika i Venecije do Jeruzalema – približivši nam čarobnu srednjovjekovnu Skandinaviju i hrvatske kolijevke državnosti na Mediteranu u svojoj posljednjoj knjizi Ivan VI. Anž Frankopan: U službi nordijskoga kralja, koja je objavljena u Zagrebu krajem 2014.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Zorica Gregurić: Za ideale vrijedi trpjeti, pa i političke presude

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 17.9.2015. osuđena sam jer sam se aktivno oduprla nasilnom, protuustavnom i protuzakonitom postavljanju “ćirilićnih” ploča.

23. 9.2014. godine ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Vukovara, razbila sam ćiriličnu ploču!

Nakon posjeta grobovima na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pribjegla sam legitimnom činu građanskoga neposluha i razbila ćiriličnu ploču na zgradi Policijske uprave u Vukovaru.

Suđenjima koja se odnose na ćirilične ploče na državnim institucijama u Gradu Vukovaru ne sudi se državnim dužnosnicima koji su prekršili zakone i Ustav Republike Hrvatske i ugrozili vladavinu prava u Republici Hrvatskoj, nego se u Vukovaru – Gradu heroju, na Općinskome sudu u Vukovaru, sudi građanima koji su se suprotstavili kršenju i zlouporabi zakona Republike Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i nelegalnih političkih interesa.

Sudi se građanima koji su bili prisiljeni suprotstaviti se kršenju:

1) odredbi, svrhe i smisla Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina kao i svrhe, smisla i odredbi međunarodnih sporazuma sukladnih Ustavu RH;
2) Ustava RH koji jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu;
3) Odluke i obrazloženja Ustavnog suda RH br. U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014.

Zbog takvog obezvrijeđivanja vladavine prava, zbog očitoga kršenja odredbi, smisla i svrhe zakona i Ustava RH kao i zbog kršenja odluke, obrazloženja i tumačenja Ustavnog suda RH, ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Domovinskog rata, braniteljica Vukovara, majka, nakon posjeta grobovima ranjenika, civila i branitelja na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, a vidjevši da ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar čuva interventna policija protivno Odluci Ustavnog suda RH i svjedočeći da je 23. rujna 2014. načelnik Policijske postaje Vukovar uz neprikladne izjave ponovno postavljao ćiriličnu ploču suprotno Odluci Ustavnoga suda RH, odlučila sam pribjeći legitimnom demokratskom sredstvu unutar svakog istinskog demokratskoga sustava – činu građanskoga neposluha.

Razbila sam ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar i svojevoljno krenula u Policijsku postaju. U tom trenutku, nada mnom su bila primijenjena vrlo gruba sredstva prisile, bez objektivne potrebe, bez postojanja nužde te protivno Oduci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014.
Razbijanje ploče 23. rujna 2014. godine – protuzakonito i protuustavno postavljene prvo u rujnu 2013. godine te protuzakonito i protuustavno ponovno postavljane do 12. kolovoza 2014. kao i nakon 12. kolovoza 2014. protivno odluci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. – bilo je jedini preostali, možda neprikladan, ali u toj situaciji jedini mogući izraz građanskoga neposluha.

Nakon toga optužena sam i okrivljena temeljem članka 235. stavak 3. Kaznenoga zakona za kazneno djelo protiv imovine – oštećenjem tuđe stvari, uz kvalifikaciju da sam to učinila “zbog snažne odbojnosti prema pismu i jeziku nacionalne manjine”.

Takvu podlu kvalifikaciju odbijam i ona me vrijeđa. Ona je neistinita, ničim dokazana, ni na čemu utemeljena i potpuno proizvoljna te upućuje na nedemokratske i staljinističke konstruirane optužnice koje pripadaju vremenu totalitarnoga sustava.

Ne osjećam nikakav animozitet prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, njihovu jeziku i pismu; dapače ćirilicu izvrsno čitam i pišem. Moji prijatelji i suborci su pripadnici srpske nacionalne manjine, mnogi od njih prošli su stravične torture po srpskim logorima. Stoga je osobito gnjusno stavljati mi na teret kao motiv počinjenja kaznenog djela „snažnu odbojnost prema pismu i jeziku nacionalne manjine“.

Ponavljam: moji motivi i namjere koji su me naveli da pokušam maknuti protuzakonito postavljenu ploču na pročelju zgrade Policijske postaje u Vukovaru u prvom su redu građanska i ustavna obveza te moralna pobuda da se zaštiti zakonitost, ustavnost i čast Republike Hrvatske; zatim slobodno osobno građansko uvjerenje da se radi o protupravnom, protuustavnom i protudemokratskom prisilnom postavljanju dvojezičnih ploča na državnim institucijama u gradu Vukovaru; te na kraju potreba ukazivanja na političku zlonamjernost i zloporabu pozivanja Vlade RH na „provođenje zakona“ kada se ima u vidu da sama državna tijela i Vlada RH ne poštuju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Ustav RH i Odluke Ustavnoga suda RH i kada je činjenica da u Vukovaru pravosudni i politički sustav RH do danas nije bio u stanju uspostaviti pravdu i vladavinu prava u pogledu najtežih i masovnih ratnih zločina.

Mnogi ratni zločini u Vukovaru neodgovarajuće su kažnjeni s obzirom na njihovu težinu, mnogi su još uvijek ne samo nekažnjeni nego i neprocesuirani (Sajmište, Borovo Naselje, Drvena pijaca, Bogdanovci …), a mnogi ratni zločinci ostali su ne samo nekažnjeni, nego su slobodni građani ili obnašaju istaknute političke dužnosti.
Tako treba biti svjestan i činjenice da još nitko nije procesuiran za stravičan zločin počinjen nad najmlađom žrtvom srbočetničke agresije na Vukovar. Ivan Kljajić rođen je u Vukovaru 29. travnja 1991. godine, a smrtno je stradao 18. listopada. Imao je 5 mjeseci i 19 dana.

Zakoni obvezuju na poštivanje sve građane, obvezuju one koji su ih donosili, no najviše one koji ih provode kako ne bi prekršili svoje ustavne obveze, nadležnosti i odgovornosti. Izvršna vlast ne smije zakone provoditi proizvoljno, selektivno i obmanjujući demokratsku javnost, protivno namjeri zakonodavca, protivno svrsi i smislu zakona te protivno načelu zakonitosti.

Niti se u demokratskoj državi zakoni smiju provoditi nasilno i bez demokratskoga legitimiteta, uz pribjegavanje represivnim metodama prisile i zastrašivanja. Na sve to hrvatska je demokratska javnost reagirala, slobodni i odgovorni građani su se tome suprotstavili, neki i na način građanskog neposluha, a demokratske institucije – od samog zakonodavca do Ustavnoga suda – imali su obvezu ispitati prijepor, davati i tražiti politička i sudska objašnjenja te donositi odluke.

Prava pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovaru ničim nisu ugrožena, niti dovedena u pitanje.

Ta se prava kreću u rasponu od slobodnoga izjašnjavanja o pripadnosti nacionalnoj manjini; služenja svojim jezikom i pismom privatno, u javnoj uporabi (vrtići, škole, kulturne, sportske, političke, vjerske organizacije) kao i u službenoj uporabi (osobne iskaznice, službeni dokumenti, komunikacija s upravnim i sudbenim tijelima RH); preko odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne manjine (koji se u praksi ponekad odvijaju u neskladu s hrvatskim obrazovnim sustavom pa čak i s ustavnopravnim poretkom RH); uporabe svojih znamenja i simbola; kulturne autonomije održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije; prava na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica; pristupa sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe; samoorganiziranja i udruživanja; zastupljenosti u predstavničkim, upravnim i pravosudnim tijelima; sudjelovanja pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima; do zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

Raspon tih prava određen je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ćirilične ploče na državnim institucijama, ili kao način službenoga obilježavanja prostora, samo su jedna od niza manifestacija prava na službenu uporabu jezika i pisma pripadnika nacionalne manjine i kao takve nisu obvezne niti po hrvatskim zakonima, niti po odredbama međunarodnih konvencija.

Posebice je njihovo postavljanje potpuno neprihvatljivo kada je u izravnoj suprotnosti s odredbama Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, ali i protivno Ustavu RH jer dovodi do stvaranja društvenog sukoba, podizanja tenzija, narušavanja dostojanstva civilnih i vojnih žrtava srpske agresije na strani nesrpske većine u Vukovaru, vrijeđanja većinskoga naroda te do pravosudnoga zastrašivanja, unošenja nemira i nesigurnosti kao i do nepoštivanja vrednota Domovinskog rata koji je temelj nastanka Republike Hrvatske.

Zbog svega toga nužno je ne zaboravljati da je smisao prava manjina uzajamno poštivanje većinskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina, odnosno, u ovom slučaju, nesrpskog i srpskog stanovništva u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Gradu Vukovaru. Uzajamno poštovanje kao i poštivanje Ustava RH je jedini temelj iz kojega izrastaju prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Daljnje pravosudno inzistiranje na ovoj presudi na temelju neutemeljenih i lažnih optužbi, nedokazivih i tendencioznih pretpostavki kao u političkih i ideoloških predrasuda govorilo bi u prilog tumačenju da se radi o protudemokratskom političkom korištenju pravosuđa za obračunavanje s građanima koji su politički neistomišljenici aktualnoj izvršnoj vlasti, zatim da se radi o pokušaju izvršne vlasti da kroz iskonstruirane sudske procese degradira Ustavni sud RH kao najviše sudbeno tijelo jedne države te da se u konačnici radi o pokušaju prikrivanja protuzakonitosti i protuustavnosti postupanja državnih tijela i Vlade RH.

facebook komentari

Nastavi čitati