Pozadina  22. lipnja

0

U istinski hrvatski antifašizam spada pobuna hrvatskih vojnika u mjestu Villefranche de Rouergue u jesen 1943. u Francuskoj, kad su  hrvatski vojnici povezali s francuskim pokretom otpora i digli protiv Nijemaca. Ako uopće u Hrvatskoj treba obilježavati dan otpora fašizmu, onda je to nadnevak pobune hrvatskih vojnika u Francuskoj.

Možda je komunizam nekom od naroda koji su nasilno bili ugurani u sklop bivše Jugoslavije i donio određene koristi, kao primjerice Srbima, koje je učinio čuvarima te zločinačke države ili muslimanskom stanovništvu u BiH, kojem je iz vjerske zajednice omogućio prerastanje u naciju i sl.

Nu kad su Hrvati u pitanju, doba jugoslavenskoga komunističkog režima jedno je od najtragičnijih razdoblja hrvatske povijesti, a po intenzitetu progona usporedivo je tek s tatarskim pohodom na Hrvatsku ili pak dugotrajnijim razdobljima osmanskih navala, koje su na hrvatskim državnim i etničkim prostorima zapadno od rijeke Drine ostavljala pustoš poslije svojih pohoda.

Nu ni jedna spomenuta navala nije se tako sustavno i industrijski bavila usmrćivanjem hrvatskoga naroda kao što je to radio četiri i pol desetljeća jugoslavenski komunistički režim.

Naime, taj je režim sve svoje snage usredotočio na razaranje hrvatske države, a u tom su mu često pomagali taliajnski fašisti, koji su zabranom razmejštanja hrvatskim oqružanim snagama u svojim okupacijskim područjima omogućili nesmetanu terorističko djelovanje komunističkoj bandi.

Brozovi teroristi su nerijetko surađivali i njemačkim snagama pa njegov revolucionarni boljševički pokret ne može imati nikakvih dodirnih točaka s demokratskim antifašističkim pokretima u zapadnoj Europi.

Naime, svi su ti pokreti imali karakter narodnoslobodilačkih borba za razliku od Brozova jugoslavenskog pokreta, koji je diljem Hrvatske ne samo pravno, nego i stvarno doživljavan kao okupacija nacionalne države.

Dapače, bila je to okupacija vojnim snagama koje su počinile genocid nad hrvatskim narodom pripremajući teren za njegovo opće uništenje, što bi se i dogodilo da hrvatsko redarstvo i vojništvo početkom 90-ih godina nije uspjelo slomiti jugoslavensku agresiju i okupatore otjerati iz svoje zemlje.

U doktrini jugoslavenskoga komunističkoga režima, kao vječni zavjet diktarora Josipa Broza Tita do posljednjeg su daha svim silama pokušavali okrenuti vodotok rijeke Save od Zemuna prema Zagrebu, kako bi se zapriječila uspostava samostalne i demokratske hrvatske države.

Nije samo to opravdan razlog da se ukine blagdan kojeg slavi hrvatska država 22. lipnja. To je naime dan, kad se pod krinkom hrvatske državnosti obilježava njezino smaknuće uz stotine tisuća nedužnih života zatočenih hrvatskih vojnika i civila, što posve razumljivo kod najvećega broja hrvatskoga naroda potiče otpor veličanju vlastitoga smaknuća.
Militantnim pak boljševičkim sljedbenicima ovaj službeni državni blagdan omogućuje legalni nastavk protuhrvatske kampanje i nastavk uništenja hrvatskoga naroda i nakon sedamdesetak godina od genocida što su ga počinili Brozovi jugokomunisti. Razvoj tako oprječnih tenzija vodi u posvemašnji nacionalni razdor, koji bi određenom trenutku mogao naciju uvesti u građanski rat, a time i dovesti u pitanje opstojnost hrvatske države.
Osim toga, sve kad bi i bio točan mit o utemeljenju protufašističkoga odreda u Brezovici kod Siska, on nije ustrojen poradi oslobođenja hrvatske države, nego tek kao odgovor na poziv iz Moskve da se Kominternine terorističke skupine uključe u obranu SSSR-a, nakon razvrgavanja savezništva između nacista i komunista i napadaja tadašnje Njemačke na bivši SSSR.

Upravo zbog sramotnoga saveza nacista i komunista ni jedna komunistička ćelija taj nadnevak ne obilježava kao početak antifašističkoga otpora. Naime, tim bi samo pokazale svoju ravnodušnost na agresiju što su ih njemačke snage počinile napadajem na Poljsku (zajedno s SSSR-om) te na cijeli niz zapadnoeuropskih država.
Uostalom 22. lipnja, osim u Hrvatskoj, obilježen je tek u Moskvi, gdje je predsjednik Rusije s pravom položio vijenac i odao počast žrtvama njemačkoga napadaja i pripadnicima Crvene armije.  Na obilježavanju u Hrvatskoj znakovito je i razumljivo nazočio ruski veleposlanik u Zagrebu Anvar Azimov.

Nu kad bi se odbacile i sve povijesnopolitičke konotacije iz prošlosti, uporaba Brezovice u sklopu hibridnoga rata protiv SAD-a, ali i Hrvatske bila bi dovljna da se ozbiljno razmisli o ukidanju 22. lipnja kao državnoga blagdana.
Retorikom kao topničkom paljbom sa sisačkoga je područja bačena rukavica demokratskim snagama, koje budućnost Hrvatske vide u sklopu atlantskoga savezništva na čelu s Amerikom.

To se streljivo danima poslije pucnjave u Brezovici rabi upravo za razbijanje hrvatsko-američkoga savezništva.

U istinskom hrvatskom antifašizmu nije mogao sudjelovati ni jedan pripadnik jugoslavenskoga bolješvičkog pokreta, koji se borio za zamjenu jednoga totalitarizma drugim, a hrvatskoj državi do uništenja suprotstavljao Jugoslaviju.

Zato u istinski hrvatski antifašizam spada pobuna hrvatskih vojnika u mjestu Villefranche de Rouergue u jesen 1943. u Francuskoj, koji su se povezali s francuskim pokretom otpora. Ako uopće u Hrvatskoj treba obilježavati dan otpora fašizmu, onda je to nadnevak pobune hrvatskih vojnika u Francuskoj.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari