Pratite nas

Analiza

Pozadina Nobilovih pokušaja – Broz, Špiljak, Štrok, Račan, Traživuk, Malobabić i Linić dolaze na dnevni red?

Objavljeno

na

Nakon što je “Jutarnji list” objavio vijest o zataškavanju policijske akcije iz 2013. kada je u zgradi usred Zagreba pronađen vojni eksploziv razorne moći, skriven u zidu više od 20 godina, glasnogovornica zagrebačke policije izjavila je da je u tijeku kriminalističko istraživanje vezano uz kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja izrade i nabave oružja i eksplozivnih tvari. Riječ je četiri ručne bombe M52 P3, pet kilograma eksploziva PEP500 i dva detonatora, a to je ispod kade uskladištio bliski suradnik Josipa Perkovića iz dana Jugoslavije i Udbe – Branko Traživuk, navodi u svojoj analizi Direktno.hr.

Branko Traživuk je jedan od članova KOS-ove terorističke skupine Labrador, koja je stajala iza eksplozije u zgradi zagrebačke Židovske općine 1991., te podmetanja eksploziva na židovskom groblju, koji je početkom 90-tih radio u zagrebačkoj Službi državne sigurnosti (SDS) i špijunirao za jugoslavensku tajnu službu.

Tfeljton-Djurekovicraživuk je povezan sa slučajem Stjepana Đurekovića, ubojstvom hrvatskog emigranta za koje je upravo počelo suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Muenchenu, a zanimljivo je kako je cjeli slučaj otkriven u jeku afere “Lex Perković” 2013. godine, ali odmah i zataškan zbog potreba vladajućih struktura na čelu s Ivom Josipovićem i Zoranom Milanovićem.

Branka Traživuka, nekadašnjeg zamjenika Josipa Perkovića na mjestu šefa II. odjela SDS-a RSUP-a SRH s cijelom pričom izravno povezuje činjenica da je početkom lipnja 1983. putovao s Josipom Perkovićem u Luxembourg na sastanak s Krunoslavom Pratesom, kada im je ovaj predao rezervni ključ od tiskare u kojoj je ubijen Stjepan Đureković, navodi u svojoj analizi Direktno.hr.

Ciljani Nobilovi pokušaji diskreditiranja svjedoka

Traživuk je u rujnu 1991. bio uhićen i potom razmijenjen. Neko vrijeme živio je u Vojvodini, a potom se preselio u Banju Luku. Prema pisanju potpukovnika KOS-a Ljubana Karana, člana komande KOS-a pri RV i PVO JNA u Zemunu, Traživuk se zaposlio u ‘naftnoj kompaniji čije je sjedište u Švicarskoj, a vlasnik je Vanja Špiljak, biznismen iz Zagreba, sin nekadašnjeg partijskog čelnika Mike Špiljka, za koga svjedoci tvrde da je naručio ubojstvo Stjepana Đurekovića.

Mika Špiljak, se na takav korak navodno odlučio kako bi zaštitio svoga sina Vanju, također jednog od direktora u Ini, koji je prema tvrdnjama svjedoka Vinka Sindičića  bio umiješan u financijske malverzacije vezano za uvoz nafte. Zanimljivo je kako je Sindičića na vezi držao Josip Perković i on je jedan od ključnih svjedoka u slučaju ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, ali i meta odvjetnika Ante Nobila u pokušajima diskreditiranja.

“Vanja je pronevjerio veliki iznos novca, koji je on ubirao po europskim tržištima nafte. Đureković je znao za Špiljkove malverzacije pa je bio nezgodan svjedok”, navodi direktno.hr, pozivajući se na svjedočenje Vinka Sidičiča.

Kako se krug istrage oko Vanje Špiljka stezao, prema Sindičićevom iskazu, Mika Špiljak je shvatio da mu Stjepan Đureković, koji je sve znao o malverzacijama u Ini, predstavlja najveću opasnost za sina, ali i posredno za njega jer se vjerojatno ne bi uspio održati na visokoj partijskoj dužnosti ako bi mu sin završio u zatvoru zbog malverzacija.

Traživuk i Špiljak u Banja Luci

U istoj tvrtki u Banjoj Luci, u vlasništvu Vanje Špiljka, osim nekadašnjeg Perkovićevog zamjenika Branka Traživuka radi i Slavko Malobabić, vodeći član skupina ‘Labrador’ i ‘Opera’, vođen pod kodnim imenom ‘Kondor’, navodi Ljuban Karan u knjizi ‘Bio sam oficir KOS-a’, tiskanoj u Beogradu 2006. Godine.

Karan je djelomično u pravu. Malobabić je radio u tvrtki Vanje Špiljka, ali ne u onoj koja se bavi naftom, već proizvodnjom namještaja. Malobabić je radio kao predsjednik Skupštine poduzeća ‘Standard AD’ iz Prnjavora, u vlasništvu Špiljkove švicarske tvrtke ‘Daccomet AG’ iz Züricha, navodi Direktno.hr u svojoj analizi.

Špiljkova švicarska naftna kompanija zove se ‘Mitan Handels AG’ i također je bila vrlo aktivna u Banjoj Luci, kupivši udjel u tamošnjom ‘Krajinapetrolu AD’ koji je, kako piše na njegovim službenim mrežnim stranicama, «nastao kao pravni sljedbenik OOUR-a ‘INA PLIN’ Banja Luka i poslovne jedinice ‘INA TRGOVINA’ Banja Luka»

Vanja Špiljak svoje je dionice u Krajinapetrolu, nešto manje od 10-ak posto, 2005. godine prodao Ini za milijun eura, premda je INA u isto vrijeme vodila sudski spor s Krajinapetrolom za povrat cjelokupne, nezakonito oduzete imovine, navodi isti izvor.

Radenko Radojčić, u iskazu inspektorima SZUP-a nakon povratka početkom 1994. u Hrvatsku, potanko je iznosio svoje spoznaje o suradnicima KOS-a u Hrvatskoj.

Sin Josipa Broza i Herte Haas

Govoreći o suradnji sinova visokih jugoslavenskih vojnih i političkih dužnosnika s KOS-om, Radenko Radojčić, pored Vanje Špiljka, sina Mike Špiljka, spomenuo je još dva zvučna imena: Gorana Štroka i Mišu Broza.

„U kontekstu Malobabićeva kazivanja o svom prijateljstvu s Vanjom Špiljkom i oslonjenosti Špiljka na vojnu obavještajnu službu JNA, Malobabić je znao tu imenovati Gorana Štroka i Mišu Broza. O Goranu Štroku u Beogradu se poveo razgovor između mene i puk. Gligorevića iz Uprave bezbjednosti SSNO-a, koji je također kazao da je Štrok suradnik obavještajne službe JNA, i to u dugogodišnjoj vezi» – stoji u Radojčićevom iskazu.

Aleksandar Miša Broz, rođen u svibnju 1941. u Zagrebu kao sin generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita i njegove kurirke, slovenske komunistkinje Herte Haas. Studij pravnih znanosti završio je u Zagrebu i zaposlio se u Prvomajskoj kao direktor vanjsko-trgovinskog sektora, a potom i u Ini.

Miša Broz je, zajedno s dvojicom Vanja, spomenutim Vanjom Špiljkom, kao i Vanjom Ujevićem, također sinom «narodnog heroja», Mate Ujevića iz Krivodola kod Imotskoga, bio osumnjičen za malverzacije u Ini i stavljen pod tajno-policijsku istragu. Međutim, to je bio tek manji incident u njegovoj karijeri, nakon kojega je uslijedio uspon. U Ini je je ostao do 1993., postavši naposljetku član njezine uprave.

Miša Broz, nakon napuštanja direktorskog mjesta u Ini, zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova RH, gdje je dobio visoki diplomatski status u rangu ministra savjetnika te je dugo godina proveo u hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima u Moskvi i Kairu, a od 2004. do 2009. bio je hrvatski veleposlanik u Indoneziji.

Goran Štrok, sin Isidora Štroka

Drugi akter iz te Radojčićeve izjave, Goran Štrok, rođen je 1947. u Zagrebu, također kao sin «narodnog heroja», Izidora Štroka, rodom iz Podgore kod Krapine, predratnog člana KPJ i «španjolskog dobrovoljca», a koji je za vrijeme  Drugog svjetskog rata bio komandant partizanske brigade «Braća Radić» u Hrvatskom zagorju te 32. partizanske divizije.

Kao i Miša Broz, i Goran Štrok završio je Pravni fakultet u Zagrebu te se kratko nakon završetka studija zaposlio u vanjsko-trgovačkom sektoru u poduzeću «Velebit». Godine 1977.  preselio se u Veliku Britaniju, bavio se raznim posredničkim poslovima, a kasnije se specijalizirao za upravljanje i osiguravanje naftnih platformi. No početkom 90-ih godina okušao se i u novinskom biznisu,  i to u Hrvatskoj, pokrenuvši u Zagrebu dnevne novine Zapad. Naknadno upitan o tom projektu, rekao je: «Htio sam nešto pokrenuti u svojoj domovini. Dotad sam stvari promatrao s distance.»

Prema vlastitim riječima, Štrok je u «novinski biznis» ušao s Perom Zlatarom, poznatim zagrebačko-beogradskim novinarom čije se ime, sudeći prema Tadončićevim navodina, nalazi na više popisa nekadašnjih suradnika Udbe i KOS-a.

«Meni je pukovnik Rakočević 1993. g., kad je Pero Zlatar posredstvom novinara iz Beograda, tražio intervju sa mnom, o Zlataru ispričao sljedeće: Zlatar je završio ŠRO RV-a, i to prije 1959. g. Prvim pozivanjem u rezervu, vrbovan je za suradnju po službi sigurnosti RV i PVO. Kasnije ga je na vezu preuzeo puk. Rakočević i držao ga na vezi za vrijeme službovanja u Zagrebu. Predao ga je na vezu svom nasljedniku, kazavši ime tog oficira, noja sam zaboravio», navodi u svome iskazu Radončić.

Suradnja Štroka i Linića

Sredinom 90-ih godina Štrok se odlučio za investicije u hrvatsko hotelijerstvo. Najprije je kupio hotel «Bonavia» u Rijeci, a špekuliralo se da je to napravio u dogovoru s prijateljem Slavkom Linićem. Njihova povezanost ponovno je javno aktualizirana 2000. godine kad je Štrok, usprkos protivljenju ministrice turizma Pave Rusković Župan, prilično jeftino – za svega 1,2 milijuna DEM – kupio dubrovački hotel Excelsior. Linić je odluku Vlade RH, kojoj je bio potpredsjednik, pravdao riječima: «Financijska ponuda nije najvažniji kriterij.»

Uskoro je Štrok kupio još nekoliko dubrovačkih hotela i udružio ih u grupaciju «Jadranski luksuzni hoteli». Godine 2006. na velika vrata u Štrokovu hotelijersku grupaciju dolazi Rade Vuk Malobabić.

Poslovni dnevnik njegovo je imenovanje generalnim direktorom hotela Bellevuea popratio s nekoliko podataka iz njegova životopisa: «Rade Malobabić rođen je 1976. godine u Zagrebu i pripada novoj generaciji mladih menadžera u grupaciji Jadranski luksuzni hoteli koji su se školovali na prestižnim hotelijerskim institutima i s međunarodnim iskustvom u hotelijerstvu».

Mlađahni direktor iz Banja Luke sin nekadašnjeg Račanovog tajnika

Ovog «mladog menadžera», ne navodeći mu ime, spomenuo je Radenko Radojčić u svojoj izjavi (na str. 16): «Negdje u lipnju 1990..g., ne sjećam se datuma, meni je na Jarunu u gostionici zakazao telefonom sastanak Slavko Malobabić, napomenuvši da je neophodno da dođem jer da ima nešto važno sa mnom razgovarati. Prihvatio sam i došao sam u naznačenu gostionicu. U zakazano vrijeme, u tu gostionicu došao je Malobabić s malodobnim sinom, ali i s Čedomirom Kneževićem (op. a.: kapetan I. klase KOS-a u Zagrebu). Do tog susreta nisam poznavao Čedomira Kneževića, ali po načinu kontakta Knežević – Malobabić, a napose što je Knežević bio prisan s djetetom Malobabića, zaključio sam da se Malobabić već duže poznaje i prisan je s Kneževićem.»

Rade Vuk Malobabić, o kojem Poslovni dnevnik piše kao o direktoru Štrokovih hotela u Dubrovniku, jest zapravo sin Slavka Malobabića, nekadašnjeg šefa kabineta Ivice Račana, direktora predstavništava Vanje Špiljka u Banjoj Luci, dakle glavnog KOS-ova suradnika u subverzivno-terorističkim skupinama «Labrador» i «Opera», o kojem je Radenko Radojčić opširno svjedočio u svom iskazu operativcima SZUP-a.

Nakon što je Goran Štrok prodao lanac svojih hotela hrvatskoj obitelji Lukšić iz Čilea, Rade Vuk Malobabić napustio je Dubrovnik i preselio se bliže Slavku Liniću – na Mali Lošinj, gdje je sredinom 2012. imenovan direktorom hotelske grupacije «Lošinj Hotels & Villas»

Slavko Malobabić, glavni „labradorac“ koji je bio šef kabineta trojice predsjednika CK SKH – Mike Špiljka, Stanka Stojčevića i Ivice Račana; Branko Traživuk, šef Drugog odjela u sjedištu SDS-a u Zagrebu; Milan Grković, šef sigurnosti u Hrvatskom saboru; Pajo Časić, šef voznog parka u Stručnim službama Hrvatskog sabora i Vlade RH; Ljubica Tintor, visokorangirana službenica Hrvatskog sabora i ljubavnica glavnog čovjeka mreže KOS-ovih suradnika u Zagrebu potpukovnika Ivana Sabolovića (a bila je navodno miljenica i Slavka Goldsteina); Mane Malobabić, zaposlenik MUP-a RH (inače brat Slavka Malobabića); Milan Martić, bivši milicajac u Zadru Miroslav Studen, službenik Centra SZUP-a Zagreb, koji je za vrijeme Jugoslavije često kontaktirao s „atomskim“ stručnjakom Hrvojem Šarinićem; ostali službenici Centra SZUP-a Zagreb Srećko Ožegović (danas navodno službenik tajne službe Republike Srbije), Mile Vasiljevski (danas navodno službenik tajne službe Republike Makedonije)…

Pored spomenutih suradnika KOS-a, Radojčić je u svome iskazu, naveo ime još jednog „prebjega“ iz Hrvatske u Srbiju – Dragice Knežević, nekadašnje osobne tajnice Ivice Račana. Za nju je Radojčić rekao: „Iselila iz Zagreba 1993.g. U Beogradu se smjestila privremeno kod Bosiljke Rajković, tel: 670-249. Zaposlila se privremeno u firmi, što su je osnovali bivši komunisti u Beogradu. U Beogradu, Dragica poznaje širok krug veza. Inače, rodom je s Banije“.

J. Zdunić/HRsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati