Pozitivne poruke iz Dubrovnika neće ostati bez ploda

0

Da je Hrvatska zemlja nevjerojatnih, čak i teško mogućih, a ipak stvarnih paradoksa pokazalo se ovih dana očitije nego ikada: skupina ekonomskih analitičara iz The Economist Intelligence Unita, vezanih uz britanski časopis The Economist, proglasila je hrvatsko gospodarstvo desetim najgorim na svijetu u 2014. godini zbog stope nezaposlenosti, vanjskoga duga i dugogodišnje recesije; prema analizi američkoga Instituta Cato Hrvatska je 15. najjadnija zemlja na svijetu; a istodobno u Dubrovniku, simbolu činjenice hrvatskoga prirodnoga i kulturnoga bogatstva, više od 35 tisuća mladih na velebnom skupu svjedočilo je sposobnost, ljepotu, radost i pouzdanje u bolju budućnost hrvatskoga naroda i hrvatskoga društva.

Spomenute inozemne analize o gospodarskim i socijalnim prilikama u današnjoj Hrvatskoj nemaju politikantske ciljeve pa ih treba smatrati vjerodostojnima. Uostalom i bez tih i takvih analiza već prosječnomu građaninu, a osobito analitičaru u Hrvatskoj, sasvim je jasno da je Hrvatska gospodarski usmjerena krivo, da je upravljana pogrješno i da se svekolika kriza u Hrvatskoj samo produbljuje.

Za takvo stanje nikako ne mogu biti ekskulpirani nositelji sadašnje državne vlasti, kao ni opozicija i političari općenito, jer očito je da gotovo nitko od njih ne radi ono što bi trebao raditi za stvarno opće dobro hrvatskoga društva. U tom kontekstu posve je razumljiva i logična inicijativa čelnika Nezavisnoga hrvatskoga sindikata, Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, Matice hrvatskih sindikata i Udruge radničkih sindikata Hrvatske da na Međunarodni dan rada 1. svibnja dadnu »crveni karton« Vladi i otvoreno zatraže njezino odstupanje s vlasti. Upravo je tragično što su sadašnje vlasti prisilile hrvatske sindikalne središnjice da Međunarodni dan rada ove godine bude u znaku tri osmice – osam sati rada, osam sati sna i osam sati odmora – da time traže ono isto što su tražili i radnici u Chicagu 1886. godine! Više je nego tragično da predstavnici vlasti tako uporno zahtijevaju neprihvatljivu promjenu Zakona o radu (ZOR) u sadašnjim okolnostima kad je u zemlji smišljeni kaos, koji osobito postojećom pravnom nesigurnošću i neregulacijom poslovnoga djelovanja – a što ponajprije zlorabe država, javna poduzeća pod utjecajem političara i gospodarski moćnici – sve teže i opasnije ugrožava i poduzetnike i radnike.

Ne postoji li sve ove godine u Hrvatskoj smišljeno pravna mogućnost da netko namjerno sa svojim poduzećem stvori velike dugove, redovito na štetu poslovnih partnera koji žele normalno, pošteno funkcionirati, da bude blokiran, a već sutradan, bez ikakva namirenja dugova prve tvrtke otvara novu, drugu i daljnju tvrtku i nastavlja svoju rabotu upropaštavanja ono malo još zdravih tvrtki i njihovih zaposlenika? Politička vlast koja takvu rabotu ne želi spriječiti, sa stajališta općega dobra, što hitnije mora odstupiti. Veliko je pitanje: zašto hrvatske vlasti uporno žele nametnuti ZOR-om veću liberalizaciju na štetu radnika kad je u Hrvatskoj rad osjetno manje plaćen od rada u razvijenim državama, a te države i ne uvode takvu liberalizaciju na štetu svojih građana koji su istodobno, za razliku od hrvatskih, i pravno i socijalno primjereno zaštićeni?

U takvom povijesnom času hrvatskoga društva u susretu mladih u Dubrovniku očitovala se drugačija Hrvatska. Ne samo onih 35 tisuća mladih, nego i njihove obitelji i šira crkvena i društvena okruženja tvore Hrvatsku koja je nepobjediva, koja ima budućnost, ali koja mora postati i društveno angažiranija. Dubrovački biskup Mate Uzinić, koji je svojim neposrednim i iskrenim, otvorenim obraćanjem mladima oduševio ne samo nazočne mlade, nego i sve one koji su gledali televizijski prijenos na javnoj televiziji, upravo je, uz ostalo, istaknuo: »Želim vam poručiti da budete zainteresirani, da ne puštate ove društvene procese da prođu mimo vas, nego da se uključite, da budete aktivni, da preuzmete odgovornost za ovo društvo, da nešto napravite. Nemojte čekati da vam drugi osiguraju bolji život, nego uzmite stvar u svoje ruke i vi osigurajte bolji život drugima. I nemojte vjerovati onima koji vam kažu da se ovdje ne može, da u ovoj zemlji nema perspektive. Napravite perspektivu, vi ste na to pozvani!«

Sam susret, a riječ je o do sada najbrojnijem okupljanju mladih na takvim susretima, doista je melem na sve rane suvremenoga hrvatskoga društva jer je očitovao da među mladim katolicima, koji su velika većina ukupne hrvatske mladosti, postoji zdrava jezgra mladića i djevojaka koji se pouzdaju u Boga i koji žele ostvarivati dobro, izgrađivati nove odnose i koji vjeruju i u snagu svoga naroda i u komparativne prednosti Hrvatske. Dubrovački susret potvrdio je utemeljenost nade da će u Hrvatskoj biti bolje, da će se Hrvatska stvarno osloboditi i da će zauzetošću onih koji se doista pouzdaju u Boga dočekati zasluženu bolju budućnost. Taj susret, koji je bio moguć zahvaljujući otvorenosti mnogih srdaca, mnogih obitelji i brojnih volontera, vrlo je rječito pokazao da sloga, suradnja i svjesno i smišljeno uloženi trud ne ostaju bez ploda, bez dobrih rezultata.

Možda su baš te iznimno potrebne očito pozitivne poruke iz Dubrovnika razlog što su nedjeljni dnevni listovi ignorirali odnosno maksimalno marginalizirali taj skup. Jutarnji list zabilježio je događaj, ali ističući u nadnaslovu »Dubrovnik pod opsadom« kao da su u Dubrovnik došli neprijatelji te naslovom: »Dio bolnice ispraznili su za slučaj izvanredne situacije« kao da su se mladi došli međusobno fizički razračunavati.

I takav medijski tretman pozitivnoga događaja potvrda je da upravljači ne žele dobro ni mladima, ni hrvatskom društvu ni Hrvatskoj, no mladi hrvatski vjernici ipak su stvarnost i nose dobru perspektivu za sve.

 

Ivan Miklenić / Glas Koncila

facebook komentari