Četvrtak, 20. veljače 2014., 19 sati

 

Srdačno Vas pozivamo na tribinu

o zanimljivoj i aktualnoj temi

 

POLOŽAJ HRVATA U SVJETLU REZOLUCIJE

EUROPSKOG PARLAMENTA U BiH

 

U razgovoru o temi sudjeluju:

Milan Kovač, član predsjedništva HDZ-a i predsjednik Odbora za Hrvate u BiH

Davor Ivo Stier, političar i diplomat, zastupnik u Europskom parlamentu

Zdravka Bušić, političarka, zastupnica u Europskom parlamentu – Klubu zastupnika Europske pučke stranke

 

Mate Kovačević, novinar i publicist

Hrvatsko slovo

facebook komentari

  • peppermintt

    NA STAZAMA MOGA DJETINJSTVA

    U san mi dođe i vidjeh sliku.
    I osjetih miris,drag i mio.
    To staze djetinjstva preda mnom stoje,
    zavičaj stari ja sam snio.

    Niz lice suza polako krenu,
    za stazama djetinjstva još srce žudi.
    O,gdje mi se skrivaš dome stari?
    Snivaš li mrakom ili ti zora rudi?

    Gdje su te hridi i brda kršna,
    pašnjaci škrti i vrtače puste?!
    Gdje mi je dom,kuća mi rodna,
    zidine stare i paprati guste?!

    Rodnu kuću ko sliku vidim,
    Sopicu malu,djeda ispod strije.
    U osinju njenom uz kolute dima
    od žege ilinjdanske umorne oči krije.

    I oca vidim;stiže polako.
    iz nekog vrtla ili sa njive.
    U ćošku avlije motiku stavlja
    pod gustu krošnju velike šljive.

    Živi li još uvijek tamo netko
    u najdražem dijelu moga svijeta,
    gdje zrikavci najljepše pjesme sriču
    i gdje jorgovan najljepši proljećem cvijeta?

    Slike se nižu, jedna na drugu,
    vjetar mi nosi mirise juga.
    Opijen tuđinom još samo slutim
    da srce mi para bol i tuga.

    Odjednom čujem, krvnik neki
    ruši mi dom, pali i gazi
    zavičaj kršni,uspomenu dragu,
    i komad mira na djetinjstva stazi

    Ustajem hitro, jer poć mi treba,
    na prag joj stajem sred krvava boja.
    I gle, ne vidjeh boru na starom čelu,
    već ponosom blista Hercegovina moja!

    Frano Mikulić Jukić

  • peppermintt

    NA STAZAMA MOGA DJETINJSTVA

    U san mi dođe i vidjeh sliku.
    I osjetih miris,drag i mio.
    To staze djetinjstva preda mnom stoje,
    zavičaj stari ja sam snio.

    Niz lice suza polako krenu,
    za stazama djetinjstva još srce žudi.
    O,gdje mi se skrivaš dome stari?
    Snivaš li mrakom ili ti zora rudi?

    Gdje su te hridi i brda kršna,
    pašnjaci škrti i vrtače puste?!
    Gdje mi je dom,kuća mi rodna,
    zidine stare i paprati guste?!

    Rodnu kuću ko sliku vidim,
    Sopicu malu,djeda ispod strije.
    U osinju njenom uz kolute dima
    od žege ilinjdanske umorne oči krije.

    I oca vidim;stiže polako.
    iz nekog vrtla ili sa njive.
    U ćošku avlije motiku stavlja
    pod gustu krošnju velike šljive.

    Živi li još uvijek tamo netko
    u najdražem dijelu moga svijeta,
    gdje zrikavci najljepše pjesme sriču
    i gdje jorgovan najljepši proljećem cvijeta?

    Slike se nižu, jedna na drugu,
    vjetar mi nosi mirise juga.
    Opijen tuđinom još samo slutim
    da srce mi para bol i tuga.

    Odjednom čujem, krvnik neki
    ruši mi dom, pali i gazi
    zavičaj kršni,uspomenu dragu,
    i komad mira na djetinjstva stazi

    Ustajem hitro, jer poć mi treba,
    na prag joj stajem sred krvava boja.
    I gle, ne vidjeh boru na starom čelu,
    već ponosom blista Hercegovina moja!

    Frano Mikulić Jukić

  • peppermintt

    NE DAM TE, MAJKO

    Uzalud suza iz oka vrije,

    uzalud jeca bolna duša.

    Kome da svoje ispričam jade?

    Tko to još pjesmom ljude sluša?

    Koga se danas još srcem voli,

    u ovoj ludoj igri bez kraja?!

    Čiji putovi okolo vode

    nesretne duše daleko od raja?

    Kuda ti ideš? Kakvome cilju?

    Ti kršna zemljo plemenita!

    Tko te to vodi na tvome putu,

    biserna ljepoto kamenita!?

    Iz sna se trgni, zemljo moja,

    java te čeka u zadnji čas!

    Ne daj svoj ponos i ime sveto,

    već hrabro digni voljeni glas!

    Čelične vjere simbol si bila,

    uma i snage sinova svojih.

    Pa neka grune vruća krvca

    opet iz starih žila tvojih!

    Majko zemljo, ne mogu čuti

    gdje ime ti blate i pljuju po tebi.

    Jer sin tvoj znade, voljena moja,

    da veliko srce imaš u sebi.

    Sin te tvoj nikada izdati neće

    upamti dobro, Hercegovino mila!

    Pa neka po lošim djelima nekih

    dugo si na stupu srama bila.

    Ne ću da vežu ime tvoje

    za mobilne skupe telefone.

    Zbog auta bijednih i prljava novca

    ne želim da na sva zvona zvone.

    U tvom se gnijezdu izleći neće

    kukavice sive, što ime ti blate.

    Mjesta im nema u tvome krilu,

    došlo je vrijeme da to shvate.

    Kukavičje jaje u tvome gnijezdu

    razbit će sokol oštroga kljuna,

    pa će ti pjesmom dirati dušu

    gusle što gude i zlatna struna.

    Ne dam te Majko, jer nisi kriva

    što zlatna ti krila oblijepiše blatom.

    I kule do neba izgradiše neki

    u krilu tvome sa tuđim zlatom.

    U ime svih onih što život su dali

    za krst časni i slobodu svetu

    dignut ću pero ko mač ljuti,

    da sječe svaku bolnu klevetu.

    U tebi se kriju kosti junaka

    Širokobrijeških mučenika,

    Blajburških polja i Križnog puta

    tisuća palih pravednika.

    Ti nisi od jučer, i ne ću da živiš

    pod zvijezdom koja tvoja nije.

    Kroz stoljeća duga utireš staze,

    Ti, vrijedna si sunca što sa neba grije.

    Ti sveta si, zemljo,zavičaju kršni.

    Mjesto je tvoje međ’ zvijezdama visina.

    I znaj, tko s prezirom ime ti kaže

    -ustat će pero pjesnika sina!

    Frano Mikulić Jukić

  • peppermintt

    NE DAM TE, MAJKO

    Uzalud suza iz oka vrije,

    uzalud jeca bolna duša.

    Kome da svoje ispričam jade?

    Tko to još pjesmom ljude sluša?

    Koga se danas još srcem voli,

    u ovoj ludoj igri bez kraja?!

    Čiji putovi okolo vode

    nesretne duše daleko od raja?

    Kuda ti ideš? Kakvome cilju?

    Ti kršna zemljo plemenita!

    Tko te to vodi na tvome putu,

    biserna ljepoto kamenita!?

    Iz sna se trgni, zemljo moja,

    java te čeka u zadnji čas!

    Ne daj svoj ponos i ime sveto,

    već hrabro digni voljeni glas!

    Čelične vjere simbol si bila,

    uma i snage sinova svojih.

    Pa neka grune vruća krvca

    opet iz starih žila tvojih!

    Majko zemljo, ne mogu čuti

    gdje ime ti blate i pljuju po tebi.

    Jer sin tvoj znade, voljena moja,

    da veliko srce imaš u sebi.

    Sin te tvoj nikada izdati neće

    upamti dobro, Hercegovino mila!

    Pa neka po lošim djelima nekih

    dugo si na stupu srama bila.

    Ne ću da vežu ime tvoje

    za mobilne skupe telefone.

    Zbog auta bijednih i prljava novca

    ne želim da na sva zvona zvone.

    U tvom se gnijezdu izleći neće

    kukavice sive, što ime ti blate.

    Mjesta im nema u tvome krilu,

    došlo je vrijeme da to shvate.

    Kukavičje jaje u tvome gnijezdu

    razbit će sokol oštroga kljuna,

    pa će ti pjesmom dirati dušu

    gusle što gude i zlatna struna.

    Ne dam te Majko, jer nisi kriva

    što zlatna ti krila oblijepiše blatom.

    I kule do neba izgradiše neki

    u krilu tvome sa tuđim zlatom.

    U ime svih onih što život su dali

    za krst časni i slobodu svetu

    dignut ću pero ko mač ljuti,

    da sječe svaku bolnu klevetu.

    U tebi se kriju kosti junaka

    Širokobrijeških mučenika,

    Blajburških polja i Križnog puta

    tisuća palih pravednika.

    Ti nisi od jučer, i ne ću da živiš

    pod zvijezdom koja tvoja nije.

    Kroz stoljeća duga utireš staze,

    Ti, vrijedna si sunca što sa neba grije.

    Ti sveta si, zemljo,zavičaju kršni.

    Mjesto je tvoje međ’ zvijezdama visina.

    I znaj, tko s prezirom ime ti kaže

    -ustat će pero pjesnika sina!

    Frano Mikulić Jukić

  • Duh ( bez sjekire )

    Dobro, pa koja je lokacija tribine?

  • Duh ( bez sjekire )

    Dobro, pa koja je lokacija tribine?