Pratite nas

U potrazi za Istinom

Pratesov verbalni salto mortale neće imati nikakvog utjecaja na suce i na tijek cijelog suđenja

Objavljeno

na

Novi Pratesov iskaz i skrivanje arhive CK SKH dio su iste udbaške priče

DORH je odmah trebao pokrenuti istragu da se utvrdi gdje je nestala dokumentacija vezana uz okolnosti ubojstva Stjepana Đurekovića, tvrdi pravnik Pero Kovačević piše portal Direktno.hr

Iz izvještaja pojedinih hrvatskih medija sa suđenja Perkoviću i Mustaču mogao se u ponedjeljak steći dojam da, nakon promjene iskaza Krunoslava Pratesa, visi cijela optužnica protiv Perkovića i Mustača. No, svi odvjetnici i pravnici koji su dobro upućeni u cijeli slučaj, a s kojima smo razgovarali u utorak, uvjereni su da Pratesov verbalni salto mortale neće imati nikakvog utjecaja na suce i na tijek cijelog suđenja.

SLUÈAJ ÐUREKOVIÆ Danas poèinje suðenje Perkoviæu i MustaèuJer kada promijenjenom iskazu Krunoslava Pratesa pridodamo činjenicu da je priznao da je prethodno kontaktirao s Antom Nobilom, odvjetnikom Josipa Perkovića te kada tome pribrojimo činjenice da tužiteljstvo i odvjetnik Gizele Đureković mjesecima nisu mogli dobiti dokumente iz arhive CK SKH, da su kasnije vidjeli da u toj arhivi nedostaju upravo najbitniji datumi i najbitniji papiri, tada se nameće zaključak da su donošenje „Lex Perković“, sukob Hrvatske s EU oko neizručenja Perkovića Njemačkoj, mjesecima nedostupna arhiva, izgubljeni bitni dokumenti CK SKH te na koncu potpuno promijenjeni iskaz Krunoslava Pratesa…, dio jedne te iste priče.

Kovačević: DORH je morao pokrenuti istragu o nestaloj dokumentaciji

„Očito je da Prates nastoji kupiti bolju prošlost pa ide na stranu Perkovića. Tako nešto možda može proći u Hrvatskoj, gdje je Udba infiltrirana u sve pore društva pa i u medije i sudstvo, ali u Njemačkoj  – teško“, smatra pravni ekspert Pero Kovačević.

Primjećuje potom da je nedvojbeno utvrđeno kako je dokumentacija CK SKH vezana uz slučaj Perković netragom nestala, a da nitko u državi na to nije reagirao.

„DORH je odmah trebao pokrenuti istragu da se utvrdi gdje je nestala dokumentacija vezana uz okolnosti ubojstva Stjepana Đurekovića. No oni to nisu učinili. Slična stvar se dogodila i 1990. godine, prije predaje vlasti, kada je tadašnji SZUP uništio dio dokumentacije. Tada je to i službeno utvrđeno. Mislim, stoga, da u svim događajima oko Perkovića nema nikakve slučajnosti. Sve je to povezano:  od donošenja „Lex Perković“, preko sukoba Hrvaske s EU i nestanka dokumentacije CK SKH, pa sve do preokreta u iskazu Krunoslava Pratesa. To, uostalom, danas ne tvrde samo insajderi u Hrvatskoj, već o tome pišu i strani mediji. I oni znaju da je Hrvatska jedina bivša komunistička zemlja u kojoj je u potpunosti izostala lustracija pa zaključuju da je to glavni uzrok većine naših problema“, napominje  Pero Kovačević.

Slično razmišlja i poznati zagrebački odvjetnik i politički kolumnist Zvonimir Hodak.

Hodak: Kontakt s Nobilom je glavni razlog promjene iskaza

„Mislim da je Prates sam objasnio razlog naglog preokreta u svom iskazu. To je nedvojbeno kontakt s Nobilom. Cilj tog novog iskaza je da unese zbrku, da se sudsko vijeće dovede u sumnju, jer u slučaju sumnje, sudi se u korist okrivljenika. Njemački sud, za razliku od našeg, sudi po tom principu. No, cijeli taj Pratesov iskaz zvuči vrlo naivno i amaterski. Dobro da nije rekao da su ga Nijemci mučili, pa da je zato svojedobno dao iskaz o ključu garaže kojeg je dao Perkoviću“, ističe Hodak pa dodaje kako misli da njemački sud neće povjerovati Pratesu te da će Perković i Mustač na koncu biti osuđeni zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.

„Pitanje je samo visina sankcije, a ne hoće li ili neće biti osuđeni“, smatra Hodak.

Ni Sinišu Pavlovića, odvjetnika Gizele Đureković, ne zabrinjava previše promijenjen iskaz Krunoslava Pratesa.

Pavlović: Pratesom manipuliraju i dan danas

Konferencija za medije odvjetnièkog društva Pavloviæ & Pavloviæ„Očito je da je svjedok već dugo pod kontrolom Ante Nobila i da pokušava zaštititi Perkovića. Čini se da Pratesom manipuliraju od trenutka kada je regrutiran za jugoslavensku tajnu službu, pa sve do danas, tako da izgleda  da on i danas u Perkoviću vidi neki autoritet. Njegov novi iskaz je toliko nevjerojatan  da je teško vjerovati da će mu sud povjerovati. Negirao je sve što je ranije izjavio i samo što nije rekao da on nije Krunoslav Prates. Da je mijenjao dva, tri detalja, još bi možda i bio uvjerljiv. No, ovako ispada posve nevjerodostojan“, smatra Siniša Pavlović.

Odvjetnik Gizele Đureković potom je za direktno.hr još jednom potvrdio da u dokumentima CK SKH koje je nakon dugotrajnih peripetija napokon dobio iz Državnog ahriva, nedostaju upravo zapisnici kritičnih datuma i s kritičnih sjednica.

„Znamo okvirno kada se što događalo i baš ono što nam treba, to nedostaje. Sve drugo je inače pažljivo složeno i zabilježeno. Đureković je ubijen 28. srpnja 1983. godine, a nedostaju zapisnici sa sjednica Predsjedništva CK SKH prije i poslije toga, dakle zapisnici sa sastanaka za koje se može pretpostaviti da se na njima raspravljalo o Đurekoviću. Nemoguće je da je to slučajno izgubljeno. Kada se sve to spoji s događanjima oko “Lex Perković”, sukobima Hrvatske s EU, pokušajem promjene Ustava te s činjenicom da smo 13. svibnja prvi puta tražili dokumente o slučaju Đureković iz Državnog arhiva, a da je dva dana kasnije Vlada donijela odluku o formiranju Povjerenstva za sređivanje arhivskog gradiva, da mjesecima nakon toga nismo mogli doći do dokumenata, onda je poprilično jasno da je cijela ta priča kontrolirana na svim razinama“, dodaje Pavlović.

U spisima se skriva prava istina

No, unatoč svemu navedenom, i on je uvjeren da Nobilo i njegov tim na koncu neće uspjeti uvjeriti suce u Perkovićevu i Mustačevu nevinost.

„Izjave o srušenim tezama tužiteljstva su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo“, smatra odvjetnik Gizele Đureković koji napominje da Hrvatska javnost ima uvid u događaje sa suđenja, ali nema uvid u sudski spis. Tek u kontekstu spisa – koji je ogroman – događaji sa suđenja, kaže, dobivaju pravo značenje.

„Prates je prikrivenim istražiteljima sam, bez ikakve prisile ili navođenja, ispričao sve detalje o suradnji s Perkovićem. Ti njegovi iskazi snimljeni su na čak petnaestak CD-a, što znači da postoji velika količina njegovih detaljnih iskaza, pa sve to nije lako tek tako zanijekati“, pojašnjava odvjetnik Pavlović.

I dr. Vlatka Lemić, direktorica Hrvatskog državnog arhiva, potvrđuje točnost izjava Siniše Pavlovića, odvjetnika Gizele Đureković.

„Nakon svih ovih priča oko arhive CK SKH naručila sam stručno mišljenje o cijeloj toj tematici. Nedavno sam to i dobila. U zaključku stoji da je gradivo CK SKH predano nesređeno i manjkavo, da nedostaju cijele godine i pojedine cjeline da ima i praznih registara te da nedostaju pojedini dokumenti. Sada smo, zbog svega toga, donijeli hitan plan sređivanja tog gradiva te smo u SDP poslali stručni nadzor da utvrdi ima li tamo gradiva starijeg od 1990. godine“, ističe dr. Vlatka Lemić, direktorica Hrvatskog državnog arhiva koja se i sama, uslijed napisa o manjkavoj dokumentaciji za čije se istraživanje trebalo dobiti dozvola SDP-a, našla pod lupom javnosti.

Zato je i krenula u raščišćavanje cijele zbrke oko dokumentacije Saveza komunista Hrvatske, a upravo zato je nedavno i počela otvoreno o svemu progovarati u medijima.

Direktno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Pomoćnik ministra uprave-promicatelj velikosrpske ideologije! Je li Dejan Drakulić prošao sigurnosnu provjeru?

Objavljeno

na

Objavio

Na zatvorenom dijelu sjednice hrvatske Vlade 14. rujna 2017., na mjesto pomoćnika ministra uprave imenovan je Dejan Drakulić.

U demokratskom i uljuđenom svijetu, kada je riječ o demokratskim strankama, koje se ne vode totalitarnim ideologijama, samo po sebi se podrazumijeva da nije problem nečija ni narodna, ni stranačka pripadnost.

Kod Dejana Drakulića problematično je njegovo otvoreno zagovaranje i veličanje totalitarne, velikosrpske ideje i prenošenje iste na malodobnu djecu.

U srpnju 2012. Dejan Drakulić je kao dogradonačelnik Vukovara nazočio svečanom otvorenju “Međunarodnog omladinskog kampa Sabor 2012”.,u Vojvodini. U kmapu su boravila djeca i mladi od 10 do 19 godina, iz Hrvatske, Republike Srbije, Bosne i Hercegovine, itd. Sva djeca su isključivo srpske ili ruske narodnosti.

Organizator je ekstremistička i militaristička Udruga ratnih veterana srpskih zemalja 1990. – 1999., i savez sličnih udruga,tzv. Patriotska fronta. Naglašavam da oni Hrvatsku javno nazivaju „srpskom zemljom“.

U kampu su djecu od 10 do 19 godina obučavali rukovanju oružjem, bacanju bombi, rukovanju hladnim oružjem.

Patriotska fronta je u srpskoj javnosti postala poznata nakon što je nekoliko godina prije u jednom sibirskom kampu, organizirano obučavala grupu srpske djece rukovanju automatskim oružjem. Nakon oštrih kritika unutar Srbije navukli su masku ekologije i snalaženja u prirodi.

Ove organizacije su blisko, članstvom i institucionalnom suradnjom povezane s djelovanjem tzv. vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu. Predstavnici te velikosrpske tvorevine postoje, održavaju sjednice i uporno pišu diljem svijeta, dok im Republika Srbija daje legitimnost.

Aktualno izvješće SOA-e, iz 2017., naglašava: Nastavljena je pojava velikosrpskog ekstremizma, a uz to, zamjetni su pokušaji kojima se Hrvatsku želi prikazati u negativnom svjetlu u međunarodnoj zajednici uz negiranje i pogrešno prikazivanje činjenica vezanih uz Domovinski rat i njegov obrambeni i oslobodilački karakter.

Pojava velikosrpskog i četničkog ekstremizma naglašena je i u izvješću za 2016.

Ključno pitanje se nameće – kako je netko poput Dejana Drakulića, 2017. g. mogao postati visoki dužnosnik u hrvatskoj Vladi? Je li prošao sigurnosnu provjeru? Ako nije, kako je postao pomoćnik ministra? Ako je prošao sigurnosnu provjeru, kako ju je prošao s obzirom na sve navedene činjenice?

Od odgovornosti u cijelom slučaju ne može biti izuzet ni Milorad Pupovac. Njega je još 2013., Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i javno i pisanim putem zatražio odgovor na pitanja:
1. Objasnite hrvatskoj javnosti zašto vaša organizacija i stranka u tajnosti odvodi hrvatsku djecu srpske narodnosti u ovakove militarističke kampove koje čak i u Srbiji nazivaju fašističkim?
2. Zašto politički predstavnici srpske narodne mnajine u Hrvatskoj sudjeluju na proslavama unutar ovakovih kampova u Srbiji?
3. Koji je cilj neprimjerene militarističke obuke djece u pucanju iz automatskog naoružanja, bacanju ručnih bombi, uporabi noža i ostalog hladnog oružja i drugim vojnim vještinama a izvan institucija Hrvatske vojske?

Do dan danas Milorad Pupovac nije odgovorio na postavljena pitanja, izgovarajući se da nije informiran, da nije pri računalu….

Predsjednik hrvatske Vlade, predsjednik hrvatskog Sabora, predsjednica države, saborski odbor za nacionalnu sigurnost i predstavnici HDZ-a dužni su odgovoriti na tri jednostavnih pitanja:

Je li Dejan Drakulić prošao sigurnosnu provjeru? Kojega ranga? Jesu li uvaženi opće poznati neoborivi argumenti o njegovu radikalnom velikosrpskom djelovanju?

Ž.M.-Zenga

 

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Franjo Tuđman je bez ikakve sumnje najoklevetanija osoba u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Istaknuti znanstvenik dr. sc. Davor Marijan obogatio je našu historiografiju svojom novom knjigom “Hrvatska 1989.–1992. Rađanje države”. U briljantnom istraživačkom radu ruši brojne tendenciozne tvrdnje o zbivanjima 1990-ih koje su stalnim ponavljanjem postale “općepoznata stvar”

Hrvatska historiografija od ovog je ljeta bogatija za novu knjigu dr. sc. Davora Marijana “Hrvatska 1989.–1992. Rađanje države”.

Taj istaknuti znanstvenik s Hrvatskog instituta za povijest, iza kojeg je desetak knjiga i velik broj znanstvenih radova, već nas je naviknuo na dobra istraživačka djela, no ova mu je knjiga jednostavno – briljantna. Moglo bi se reći da je napisao pravi udžbenik o slomu komunizma i Jugoslavije i stvaranju neovisne hrvatske države. Knjigu je pisao više od deset godina, a utemeljio ju je na arhivskom gradivu koje se nalazi u Središnjem vojnom arhivu, u Uredu predsjednika Republike Hrvatske te na službenim internetskim stranicama Haaškog suda.

Posebnu pozornost posvetio je JNA

Iako je obradio događaje koji su se zbili nedavno, autor je imao težak posao jer, kako kaže, “gradivu hrvatskih institucija sve je teže prići premda je kontroverzna suradnja države s Haaškim tribunalom morala olakšati taj posao zbog goleme količine dokumenata izručenih tome sudu, od kojih je većina navodno deklasificirana”, a posao mu je otežavalo i to što SDP kao pravni sljednik nije dopuštao pristup gradivu iz socijalističkog razdoblja. Unatoč svemu uspio je prikupiti i obraditi golemu količinu dokumenata te zaljubljenicima u povijest podastrijeti više od 600 stranica izrazito kvalitetne analize rastakanja Jugoslavije, raspada Saveza komunista, višestranačkih izbora, stvaranja hrvatske države…

Jugoslavenskoj narodnoj armiji, koja je pola stoljeća bila oružano krilo Partije, Marijan je posvetio posebnu pozornost. JNA se popunjavala po kriteriju moralno-političke podobnosti, što znači da su većinu profesionalnog sastava činili članovi SKJ. Sredinom 1981. u partijskoj organizaciji JNA bilo je 99 posto oficira, 95 posto mlađih oficira, 48 posto civila i 17 posto vojnika. Ukupno je u JNA tada bilo 110 tisuća komunista ili 5,2 posto ukupnog broja u Jugoslaviji. U cjelini je svaki treći pripadnik mirnodopske JNA i svaki četvrti pripadnik ratne JNA bio član SKJ.

Posebna je vrijednost ove knjige to što je Marijan argumentirano srušio niz tendencioznih tvrdnji o razdoblju 1989.–1992. koje su stalnim ponavljanjem postale “općepoznata stvar”. To se ponajprije odnosi na djelovanje HDZ-a i njegova prvog predsjednika Franju Tuđmana. “Mnogo toga što im se pripisivalo da su učinili nakon preuzimanja vlasti”, piše Marijan, “učinjeno je mjesecima poslije, kad je srpska pobuna potpuno zakočila mogućnosti da se neki problemi riješe na miran način.” Povijesnim gradivom dokazao je da je hrvatska politika pokazala mnogo više takta nego što joj se priznaje i da su problemi eskalirali u rat voljom srpske strane.

Jedna od lažnih tvrdnji tiče se Saveza komunista Hrvatske, kojemu se pogrešno pripisuje demokratizacija društva u drugoj polovici 1980-ih. To je bila anarhija i kaos, a ne programski izbor čelništva Partije, smatra Marijan. U optjecaju je i čuvena tvrdnja o masovnom otpuštanju srpskih policajaca neposredno nakon izbora, no do ljeta 1991., dok je Josip Boljkovac bio ministar unutarnjih poslova, za to nema nikakvih dokaza. Iz policije se odlazilo samovoljno zbog neprihvaćanja promjena, počevši od imena i zamjene zvijezde petokrake hrvatskim grbom. I brojni Hrvati napustili su MUP ne želeći prihvatiti novu, nekomunističku vlast.

Srpsko pitanje u Hrvatskoj

Tzv. srpskom pitanju Marijan je posvetio cijelo poglavlje. Zašto su se Srbi u Hrvatskoj pobunili? Je li ih potaknuo “strah od ustaške države i od ponavljanja genocida” ili je riječ o nesklonosti bilo kakvoj hrvatskoj državi? U prvoj polovini 1990. beogradski i drugi mediji sustavno su strašili hrvatske Srbe tvrdnjama tipa “dolaze fašisti”, što je bio samo nastavak rabote započete mjesecima prije izbora, u kasnim 1980-ima. Pobjeda HDZ-a prikazana je kao pobjeda ustaštva, a poistovjećivanje Republike Hrvatske s ustaškom NDH bilo je osnovno opravdanje za pobunu. Kampanja je počela Tuđmanovom izjavom potkraj veljače 1990. da “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”. Izjava je odmah dobila neodrživu konotaciju i sustavno se izvlačila iz konteksta i navodila kao primjer sklonosti ustaškim zločinima. Ustaše su bili alibi za sve izgrede i znakove nezadovoljstva Srba.

Sljedeći argument za pobunu bila je promjena ustavnog položaja Srba iako je ona provedena nakon početka pobune i – što se često prešućuje – nakon što je Srbija srušila savezni Ustav iz 1974., čemu se Srbi iz Hrvatske nisu protivili. Time je Hrvatska imala opravdanje za redefiniranje njihova položaja u Hrvatskoj.

Česta je i tvrdnja da je srpsku pobunu izazvala politička diskriminacija i represija, no ona je samo djelomice održiva. S izbornom pobjedom HDZ-a počeo je mukotrpan proces demokratizacije Hrvatske te je kadrovska politika odmah stavljena pod povećalo. Promjene su proglašene revanšizmom, što su dijelom zasigurno i bile. Od lipnja 1990. tvrdilo se da se smjenjuje članove SKH-SDP i Srbe. Takva tumačenja, piše Marijan, zanemaruju kontekst događanja i izborni rezultat. Stranka pobjednica imala je pravo mijenjati sustav koji nije imao legitimitet i koji je bio civilizacijski anakronizam. U razgovorima koje je u ljeto 1990. Predsjedništvo SFRJ obavilo s čelnicima republika zabilježeno je stajalište hrvatskoga vrhovništva da je u međunacionalnim odnosima u Hrvatskoj rukovodstvu “bilo teško održavati mir i razboritost u situaciji kada je u Izvršnom veću Sabora 40 posto zaposlenih bilo srpske nacionalnosti, više od 50 posto u miliciji, u upravi sindikata Republike 61 posto, a slično je stanje na Televiziji Zagreb, u elektroprivredi, Narodnoj banci Hrvatske (a u strukturi stanovništva Srba je 11 posto)”.

Treba napomenuti da se i tvrdnja o otkazima u zagrebačkom SUP-u pojavila u beogradskoj Politici potkraj svibnja 1990., znači prije nego što je HDZ preuzeo vlast. To samo svjedoči o djelovanju prema unaprijed određenom obrascu po kojem su Srbi u Hrvatskoj diskriminirani već time što u njoj žive. Spomenimo i izvješće ministra Josipa Boljkovca koje je početkom kolovoza 1990. poslao saveznom sekretaru Petru Gračaninu. Prema njemu, 1. kolovoza 1990. u Ministarstvu unutarnjih poslova bilo je 4696 ili 29,2 posto Srba, od kojih 3575 ili 31,9 posto ovlaštenih osoba, a 2662 ili 34,7 posto bili su milicionari. U stanicama javne sigurnosti Benkovac, Obrovac, Knin, Donji Lapac, Gračac, Vojnić, Vrginmost, Dvor i Petrinja postotak Srba kretao se od 66 posto (Obrovac) do 87 posto (Gračac). Izuzetak je bila Petrinja sa 56 posto Srba.

Posljedice pobune

Naznake diskriminacije Srba vidljive su tek potkraj 1990., što koincidira s razvojem srpske pobune, čije posljedice osjećaju svi građani, pa i Srbi koji u njoj nisu sudjelovali. Stvoren je osjećaj straha, koji je vodio prema homogenizaciji stanovništva i podvajanju po nacionalnoj pripadnosti. Pobuna je stvorila dvije grupacije: Hrvate i lojalne manjine na jednoj i Srbe na drugoj strani. I HDZ je pridonio homogenizaciji Srba, no taj poticaj nije bio dominantan, već je bio popratna pojava. U ratu koji je slijedio na vidjelo je izbila činjenica da je pobuna zahvatila sva područja s većinskim srpskim stanovništvom. Upadljivo je da su pobunjena područja bila oslonjena na dijelove Bosne i Hercegovine s većinskim ili dominantnim srpskim stanovništvom.

Predrasude i iskrivljene tvrdnje najviše se vežu uz lik i djelo Franje Tuđmana. Prema Davoru Marijanu, Tuđman je bez ikakve sumnje najoklevetanija osoba hrvatske povijesti. Optužuju ga za sve što je učinio i što je propustio učiniti, a dokumenti pokazuju da je u promatranom razdoblju pokazao vrlo visoku razinu razumijevanja stvarnosti i tolerancije prema drukčijim mišljenjima. On nipošto nije žestoki nacionalist čija je životna misija podijeliti BiH s Miloševićem, kako ga se redovito prikazuje, jer dokumenti, posebice transkripti, pokazuju da je bio otvoren saslušati različita mišljenja, a potom odlučiti. Također je očito da se jako trudio izbjeći rat i da je ratnu opciju prihvatio tek kada je JNA za račun Srbije počela otvorenu agresiju i otimačinu dijela hrvatskog teritorija, odnosno kad izbora više nije bilo: ili se boriti ili predati.

U razdoblju 1989.–1992. Tuđman je bio na svom državničkom vrhuncu premda je imao i loših procjena. Nadao se da će političko pomirenje biti dostatno da riješi podjele duge gotovo pola stoljeća, no poslije se pokazalo da pomirba nije moguća. Koliko je vjerovao u nju, vidi se iz personalne politike, koja je možda i najproblematičniji dio njegova državništva. Prihvaćao je sve koji su bili spremni sudjelovati u stvaranju Hrvatske bez obzira na njihovu političku prošlost i trenutačne svjetonazore. Ipak, zaključuje Marijan, bio je državnik, jedini te razine kojeg su Hrvati imali u XX. stoljeću. Povjesničar Davor Marijan svojom je knjigom potvrdio vrlo čest slučaj u historiografiji – da se znanstvena istraživanja i percepcije suvremenika uglavnom ne poklapaju.

Autor: Žarko Ivković/Vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati